Connect with us

Kolumne

Tko sve drži svijeću silovanju Hrvatske?

Published

on

Nazad pet godna bilo je moguće pogriješiti i dati glas Ivi Josipoviću. Danas je to, uz to što je zločesto, glupost, nepristojno i u konačnici nekulturno. Koliko god ne znali sve o Kolindi Grabar Kitarović i Milanu Kujundžiću, oni nisu pet godina uništavali Hrvatsku a Josipović jest. Ima li tu izbora za razumnoga čovjeka?

Sve institucionalne strukture koje su i prije proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske bile neka vrsta nacionalnog jamstva, među kojima su po definiciji HAZU, Matica Hrvatska, hrvatska sveučilišta, posebno fakulteti egzaktnih znanosti, gdje je ideološki pritisak bio manji nego na društvenim i humanističkim, koji su iz temelja građeni na ideološkim i antinacionalnim premisama, a prije svih Katolička crkva, snose veliku odgovornost za današnju situaciju u Hrvatskoj. Uspostavom samostalnosti Republike, a zatim obranom zemlje od srpske agresije tim institucijama pridružili su se HDZ kao pokret koji je predvodio naciju u epohalne promjene i konačno hrvatski branitelji.

Kako je moguće da dvadeset i tri godine nakon uspostave samostalne i nezavisne države te institucije danas nemaju, a to je više nego očito, odgovor na duboku društvenu i nacionalnu krizu u Hrvatskoj? Je li moguće kako je njihovo poslanje zastalo na činjenici da se smije, doduše van Zagreba, pjevati «ustaške», nositi «šahovnica», gledati misu na HTV-u i psovati državnog Frljića?

Tisuće čimbenika utječe na ponašanje ljudi i čitavih institucija. Jedan od njih je to da se te strukture nisu znale i ne znaju ponašati u slobodnome društvu bez jasno vidljivoga progonitelja. Njihova višegodišnja pozicija u ilegalnosti ili na samoj granici kaznenog progona, razvila je toliki autocenzorski mehanizam kod goleme većine ljudi, pogotovo intelektualaca, da se toga u zrelim i kasnoživotnim godinama ne mogu nikako psihološki riješiti, neku vrstu sindroma dugogodišnjih robijaša koji nakon izlaska iz kaznionica zapravo – svoj dom ponovno traže u njima ili u smrti. Tome svakako snažno pridonosi moć «demokratiziranog» totalitarnog poretka i njegovih nositelja, koju je oslobodilački rat i vanjska ugroza ostavio nedirnutom i stvorio joj savršenu sjenu bez očiju javnosti i društvene pozornosti. Dok se tadašnji najuži državni vrh i golema većina politički aktivnoga članstva nacionalnog pokreta, a zatim ratnika i hrvatskoga naroda, bavio obranom zemlje i imperativnom pozornošću prema neprijatelju i obrani opstanka, sanaciji golemih šteta i nadmudrivanjem sa otvorenim neprijateljskim politikama iz svijeta, posve mirno se reanimirao i izgrađivao poredak društvene, državne i institucionalne kontrole doslovno u svim stanicama državnog i društvenog organizma.

U tom razdoblju tehnokrati bivšeg jugoslovenskog poretka posve su ovladali, zaklanjajući se nacionalnim simbolima dok «opasnost» ne prođe, svim financijskim, gospodarskim, medijskim podsustavima društva, zatim administrativnim i državnim poretkom pod oznakom navodne profesionalnosti, zloupotrebljavajući pomirbu predsjednika Tuđmana. Dočekali su kraj rata posve nedirnuti, jači nego ikada i što je najvažnije, s nalijepljenim deklaracijama demokracije, ljudskih prava, slobode, a zbog izuzetno širokoga pojma branitelji i kao – branitelji.

Na tim pozicijama moći, ponovno se, što zbog ideološkog straha od hrvatskog naroda i njegove slobode, što zbog frustracija izazvanih gubitkom stečenih pozicija u bivšoj Jugoslaviji, što zbog ponuđenih benefita i mogućnosti legalizacije polustoljetne pljačke svoje i svojih roditelja, u novim okolnostima i konačno zbog latentne ucjene činjenicama i dokumentima iz prošlosti koju dokumentacijski potpuno kontrolira realno neprijateljska država Srbija i danas, oformio poredak koji Hrvatsku snažno drži neslobodnom. Usmjeravanje kritičke javnosti u stanje primitivne poludržavne ekonomije zapravo je samo magla, koja je služila i služi vladajućem poretku za doslovno drobljenje svake nacionalne inicijatve za dubinsku promjenu stanja. Koliko god paradoksalno izgledalo, povijesna je činjenica da su diktature nauspješnije upravo u situacijama goleme egzistencijalne nesigurnosti i dramatične ovisnosti ljudi o volji vlasti. To je strahovito široko područje za manipulacije ljudima i regrutaciju neograničenih ljudskih resursa u obrani poretka.

Jedan od prokušanih modela održavanja takvog antihrvatskog i neototalitarnog sustava moći je stalno vrbovanje osoba iz percepcijski neupitnih struktura, Katoličke crkve, Akademije, Matice, već godinama iz HDZ-a, reda hrvatskih branitelja i neupitnih žrtava oslobodilačkog rata. To je također prokušano pravilo, model koji su sve vlasti kroz povijest koristile, naročito manjinske vlasti, okupatori nad narodima i zemljama, bez, svakome vladaru, nepoželjnih nereda i nemira.

Zabluda je zbog toga, dok postoji način odražavanja proračuna, polaziti od toga da je tristo tisuća nezaposlenih ili tristo tisuća građana u bankrotu, nekakav potencijal političkih promjena. Upravo suprotno.

Ako pogledamo danas, vidjet ćemo pravilo da predsjednik Josipović svaki put kad ili ispliva slučajno kakav incident ili podatak o njegovim nedjelima, što prije dolaska na čelo države, što na čelu države, ili kada namjerava nešto prljavo i podmuklo učiniti, poziva ratne brigade, branitelje, šakom i kapom pred kamerama nacionalnih televizija dodjeljuje odličja, osmjehe, programirane tople riječi uvijek oslobođene bitnosti, zatim naciji šalje poruke o toleranciji, budućnosti, ili se strpljivo slika na prigodnim misama. Javnosti je nepoznato koliko je branitelja odbilo njegova odlikovanja, a trebali bi znati, jer primajući odlikovanja po njegovoj odluci zapravo legitimiraju «zasluge» Vesni Teršelič, Dragi Hedlu ili gospođi Puhovski, šefici rigidne ateističke grupice Protagora, koje je upravo on potpisao za djelovanje radikalno suprotno svemu što oni predstavljaju.

Kada treba braniti poredak i svinjarije njegovih najviših nositelja u prvi plan se izguraju ratnici, logoraši i članovi obitelji žrtava, zatim oni, kao Matić, koji su uz pomoć vladajućeg poretka junačine postali debelo nakon rata. Utoliko su sigurniji u uspjeh ciljane politike, ukoliko je ime ili baština takvih, naciji poznatije ili prihvatljivije. Pogledajte danas Matića, Sabu, pogledajte Kotromanovića ili mladoga Glavaševića. Ili Matića ranije, koji je na krilima ujaka Njavre oslobodio svoje patološke političke apetite. Samo kratkim pogledom u njihovu osobnu i političku prošlost jasno je kao dan da su njihove «misije» vrlo detaljno i pažljivo pripremane, duboko analizirani njihovi karakterni ili psihološki profili, posebno njihovi intelektulani nedostatci, njihovo obiteljsko podrijetlo i sto posto precizno predviđeno njihovo javno djelovanje. Jasno je kao dan da se održanju ovakve vlasti i ovakve politike prilazi izvanredno minuciozno i stručno, da iza svega stoje stručnjaci s godinama iskustva i vrhunskog mentorstva. Matića, Sabu, Bojana Glavaševića sustav troši, prožvače i ispljune pod stopala naciji, kada postanu kontraproduktivni, istovremeno promovirajući nove «veličine». Oni su ti koji primaju udarce ogorčene javnosti, njih se zajedno sa Frljićima i sličnim društvenim kreaturama baca oporbi za bildanje mišica i masno ih se plaća različitim pogodnostima. Prema njima se razvija svojevrsni polukontrolirani profesionalni «oporbeni» medijski, politički i građanski aktivizam, vrhunski alibi za nesmetano vladanje i privid demokracije. Vlast sita, narod ima krivca.

Kako objasniti pojavu don Ivana Grubišića i njegovo već prilično gadljvo bauljanje na političkoj pozornici, posve pravilno i redovno zauzimanje i pojavljivanje u svim inicijativama, peticijama i akcijama izrazito «antifašističkog» sadržaja i forme, iako je to najčešće u potpunoj filozofskoj suprotnosti s njegovim cjeloživotnim pozivom i djelovanjem? Koja to racionalna bit ujedinjuje danas «partizane», bivše visoke komunističke dužnosnike i aktiviste s militantnim gej aktivistima, koja to logička platforma ujedinjuje danas certificiranog velikosrpskog nacistu Stanimirovića i politiku Platforme 112 ili eksluzivnu dodjelu najviših priznanja za «antifašističko djelovanje» pod njegovom političkom kontrolom? Što je to zajedničko Sabi, žrtvi srpskih logora, i Josipoviću ili Vesni Pusić, koji se godinama otvoreno zalažu za civilizacijsku i kaznenu amnestiju najtežih zločina nakon Drugog svjetskog rata u Europi i to upravo nad njim?

Ovdje nije više pitanje razuma vidjeti da je u tome nešto potpuno bolesno, pitanje je pristojnosti znati što je to, a pitanje je obične građanske higijene i nacionalne kulture dijagnosticirati i otkloniti bolest.

Što je to što opredjeljuje jedan nezanemariv broj žrtava i sudionika obrane Republike Hrvatske da podržavaju aktivno svojim ponašanjem politiku revizije događaja u kojima su sudjelovali i nametanje apsolutne laži između ostaloga u svoje osobne identitete? Zašto žrtva ponovo dolazi krvniku pod nož? Je li razlog tome što društvo nije omogućilo realnu satisfakciju žrtvi pa ona psihološki bježi od svoje namentute odgovornosti, kao recimo silovane žene u dijelovima svijeta, gdje ih se uz doživljeno poniženje tradicionalno drži krivima za – izazivanje.

Teško je kategorički tvrditi bilo što, pa makar čovjek imao desetine indicija za određene zaključke, bez neupitnih dokaza i dokumenata. Međutim, površni pogled na politiku Ive Josipovića posve vidljve i snažno ukazuju na zaključke koje je jako teško osporiti.

Ne može Ante Kotromanović ili Predrag Matić biti visoki sudionik politike nagrađivanja Documente i dizanja na oltar službene države njenih «zasluga», koja posve otvoreno radi na relativiziranju same ideje hrvatske državnosti falsificirajući nastanak Države i istovremeno oslobođen odgovornosti davanja alibija za uništavanje jednoga dijela vlastite prošlosti, biljega, života i ciljeva na koje se svakodnevno poziva upravo radi društvene satisfakcije. Narod bi rekao – ne možeš biti jeben i pošten! To jednostavno nije logično, nije racionalno, nije moguće bez dodatnih jednako logičnih objašnjenja kojih jednostavno – nema. Ili ipak ima ispod mizerne ravni?

Ne može, ako uistinu poštuje simboliku svoga oca, mladi Bojan Glavašević zanemariti činjenicu da radi na katedri kod čovjeka koji demonstrativno izlazi za govornicu Sabora slobodne Hrvatske stavljajući žutu vrpcu oko ruke i optužujući hrvatsku Državu i narod za nacizam, a da nikada, ali baš nikada nije ni pokušao Srbiju prije svih, ali i čitav niz svojih stranačkih i političkih prijatelja upozoriti na velikosrpski nacizam devedesetih godina i strahote koje je hrvatski narod proživio radi toga. I Matić, i Kotromanović, i desetine i stotine, tisuće onih koji nose naziv – branitelji, i mladi Glavašević, kao neupitna žrtva rata, time izravno, kako god oni to nazivali – s jedne strane prljaju jedan dio vlastitog identiteta, a s druge strane, siju još pogubnije sumnje velikoj većini ljudi u Hrvatskoj, u temeljne društvene vrijednosti.

Dok akademci na humanističkim znanostima na hrvatskim sveučilištima, pri čemu govorim o onome što je dostupno u kontroliranim medijima, već godinama bez ikakvog znanstvenog utemeljenja, stvaranje hrvatske države kvalificiraju fašizmom, genocidom, srpsku agresiju građanskim ratom nametnutim hrvatskim Srbima zbog «povampirenog ustašluka», intelektualci i znanstvenici na fakultetima prirodnog, matematičkog ili biomedicinskog usmjerenja većinom šute, očito po istoj matrici po kojoj su održavali svoje karijere tjekom komunizma – ne miješaj se, drži se po strani, jer svemoguća vlast donosi odluku o svemu. Napredovanju, projektima, međunarodnoj suradnji, novačenju mladih znanstvenika, ukratko o – obiteljskoj i osobnoj egzistenciji.

Ta dimenzija, kako je god nazvali, može se svesti na obično potkupljivanje, na mito, na duboko koruptivni sustav i duboko anticivilizacijska načela društvenog ponašanja. To je nevjerojatna metastaza izrazito opasnog tumora koji je već zahvatio kompletan društveni organizam Hrvatske.

Posijana je sumnja u sve. Ta sumnja je s jedne strane izraz još uvijek zdrave logike i iskustva stotina tisuća ljudi, jer se istina o nositeljma «službene časti i ugleda» ne može sakriti usprkos svim nastojanjima, a s druge strane posljedica namjerno osmišljenog medijskog i političkog projekta, koji relativizira zločin proglašavajući sve zločinom, relativizira nesposobnost skrivajući zločeste namjere i stvarajući teoriju genetske nesposobnosti i nezrelosti naroda, relativizira lošu politiku sijući sumnju u sve politike.

Posve je očito da se jedan dio osvjedočenih povijesnih promicatelja i zaštitnika hrvatskog nacionalnog identiteta jednostavno nije snašao u novim okolnostima. Neupitno je bilo, gledajući ozakonjeni komunistički totalitarizam i zao sustav, što je dobro. Neupitno je bilo, nasuprot srpskim agresorskim snagama, znati što je dobro. Danas, kada je ozakonjena sloboda koju je na čitavom spektru izvornih prava praktično nemoguće uživati, kada se pravila igre nameću, ne više državnom represijom, iako je i ona sve izglednija svakim novim danom opstanka izrazito manjinskog poretka na vlasti, već planski minuciozno osmišljenim medijskim projektima i «civilnim aktivizmom», uz svakodnevnu borbu za preživljavanje, što je egzistencijalni preduvjet za kontroliranje ljudskih života i odustajanje od svojih korijena, nije lako uvijek poduprijeti dobro.

Ali, nitko, baš nitko u Hrvatskoj danas, usprkos svemu ovome što sam napisao, nema pravo ne znati – što ne valja. I, tko ne valja. Nema pravo na lažnu nepolitičnost danas ni Željka Markić i njezina pobjednička udruga, još manje pravo na to ima Katolička crkva, nema na to pravo ni Marko Perković Thompson s armijom svojih fanova. Nikada neće znati ni Markić ni Thompson je li njihov društveni ugled i status plod nacionalnog otpora prema državnom poretku ili realna vrijednost njihovih građanskih ili glazbenih projekata, ako se jasno ne opredjele između dobra i zla danas. Ako je nemoguće zauzeti pouzdan stav je li Kolinda Grabar Kitarović ili Milan Kujundžić dobar izbor i jamstvo dobroga, posve je jasno i sigurno na temelju tisuća običnih činjenica da Ivo Josipović simbolizira zloćudan režim i poredak, za budućnost hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading