Tko sve drži svijeću silovanju Hrvatske?

1

Nazad pet godna bilo je moguće pogriješiti i dati glas Ivi Josipoviću. Danas je to, uz to što je zločesto, glupost, nepristojno i u konačnici nekulturno. Koliko god ne znali sve o Kolindi Grabar Kitarović i Milanu Kujundžiću, oni nisu pet godina uništavali Hrvatsku a Josipović jest. Ima li tu izbora za razumnoga čovjeka?

Sve institucionalne strukture koje su i prije proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske bile neka vrsta nacionalnog jamstva, među kojima su po definiciji HAZU, Matica Hrvatska, hrvatska sveučilišta, posebno fakulteti egzaktnih znanosti, gdje je ideološki pritisak bio manji nego na društvenim i humanističkim, koji su iz temelja građeni na ideološkim i antinacionalnim premisama, a prije svih Katolička crkva, snose veliku odgovornost za današnju situaciju u Hrvatskoj. Uspostavom samostalnosti Republike, a zatim obranom zemlje od srpske agresije tim institucijama pridružili su se HDZ kao pokret koji je predvodio naciju u epohalne promjene i konačno hrvatski branitelji.

Kako je moguće da dvadeset i tri godine nakon uspostave samostalne i nezavisne države te institucije danas nemaju, a to je više nego očito, odgovor na duboku društvenu i nacionalnu krizu u Hrvatskoj? Je li moguće kako je njihovo poslanje zastalo na činjenici da se smije, doduše van Zagreba, pjevati «ustaške», nositi «šahovnica», gledati misu na HTV-u i psovati državnog Frljića?

Tisuće čimbenika utječe na ponašanje ljudi i čitavih institucija. Jedan od njih je to da se te strukture nisu znale i ne znaju ponašati u slobodnome društvu bez jasno vidljivoga progonitelja. Njihova višegodišnja pozicija u ilegalnosti ili na samoj granici kaznenog progona, razvila je toliki autocenzorski mehanizam kod goleme većine ljudi, pogotovo intelektualaca, da se toga u zrelim i kasnoživotnim godinama ne mogu nikako psihološki riješiti, neku vrstu sindroma dugogodišnjih robijaša koji nakon izlaska iz kaznionica zapravo – svoj dom ponovno traže u njima ili u smrti. Tome svakako snažno pridonosi moć «demokratiziranog» totalitarnog poretka i njegovih nositelja, koju je oslobodilački rat i vanjska ugroza ostavio nedirnutom i stvorio joj savršenu sjenu bez očiju javnosti i društvene pozornosti. Dok se tadašnji najuži državni vrh i golema većina politički aktivnoga članstva nacionalnog pokreta, a zatim ratnika i hrvatskoga naroda, bavio obranom zemlje i imperativnom pozornošću prema neprijatelju i obrani opstanka, sanaciji golemih šteta i nadmudrivanjem sa otvorenim neprijateljskim politikama iz svijeta, posve mirno se reanimirao i izgrađivao poredak društvene, državne i institucionalne kontrole doslovno u svim stanicama državnog i društvenog organizma.

U tom razdoblju tehnokrati bivšeg jugoslovenskog poretka posve su ovladali, zaklanjajući se nacionalnim simbolima dok «opasnost» ne prođe, svim financijskim, gospodarskim, medijskim podsustavima društva, zatim administrativnim i državnim poretkom pod oznakom navodne profesionalnosti, zloupotrebljavajući pomirbu predsjednika Tuđmana. Dočekali su kraj rata posve nedirnuti, jači nego ikada i što je najvažnije, s nalijepljenim deklaracijama demokracije, ljudskih prava, slobode, a zbog izuzetno širokoga pojma branitelji i kao – branitelji.

Na tim pozicijama moći, ponovno se, što zbog ideološkog straha od hrvatskog naroda i njegove slobode, što zbog frustracija izazvanih gubitkom stečenih pozicija u bivšoj Jugoslaviji, što zbog ponuđenih benefita i mogućnosti legalizacije polustoljetne pljačke svoje i svojih roditelja, u novim okolnostima i konačno zbog latentne ucjene činjenicama i dokumentima iz prošlosti koju dokumentacijski potpuno kontrolira realno neprijateljska država Srbija i danas, oformio poredak koji Hrvatsku snažno drži neslobodnom. Usmjeravanje kritičke javnosti u stanje primitivne poludržavne ekonomije zapravo je samo magla, koja je služila i služi vladajućem poretku za doslovno drobljenje svake nacionalne inicijatve za dubinsku promjenu stanja. Koliko god paradoksalno izgledalo, povijesna je činjenica da su diktature nauspješnije upravo u situacijama goleme egzistencijalne nesigurnosti i dramatične ovisnosti ljudi o volji vlasti. To je strahovito široko područje za manipulacije ljudima i regrutaciju neograničenih ljudskih resursa u obrani poretka.

Jedan od prokušanih modela održavanja takvog antihrvatskog i neototalitarnog sustava moći je stalno vrbovanje osoba iz percepcijski neupitnih struktura, Katoličke crkve, Akademije, Matice, već godinama iz HDZ-a, reda hrvatskih branitelja i neupitnih žrtava oslobodilačkog rata. To je također prokušano pravilo, model koji su sve vlasti kroz povijest koristile, naročito manjinske vlasti, okupatori nad narodima i zemljama, bez, svakome vladaru, nepoželjnih nereda i nemira.

Zabluda je zbog toga, dok postoji način odražavanja proračuna, polaziti od toga da je tristo tisuća nezaposlenih ili tristo tisuća građana u bankrotu, nekakav potencijal političkih promjena. Upravo suprotno.

Ako pogledamo danas, vidjet ćemo pravilo da predsjednik Josipović svaki put kad ili ispliva slučajno kakav incident ili podatak o njegovim nedjelima, što prije dolaska na čelo države, što na čelu države, ili kada namjerava nešto prljavo i podmuklo učiniti, poziva ratne brigade, branitelje, šakom i kapom pred kamerama nacionalnih televizija dodjeljuje odličja, osmjehe, programirane tople riječi uvijek oslobođene bitnosti, zatim naciji šalje poruke o toleranciji, budućnosti, ili se strpljivo slika na prigodnim misama. Javnosti je nepoznato koliko je branitelja odbilo njegova odlikovanja, a trebali bi znati, jer primajući odlikovanja po njegovoj odluci zapravo legitimiraju «zasluge» Vesni Teršelič, Dragi Hedlu ili gospođi Puhovski, šefici rigidne ateističke grupice Protagora, koje je upravo on potpisao za djelovanje radikalno suprotno svemu što oni predstavljaju.

Kada treba braniti poredak i svinjarije njegovih najviših nositelja u prvi plan se izguraju ratnici, logoraši i članovi obitelji žrtava, zatim oni, kao Matić, koji su uz pomoć vladajućeg poretka junačine postali debelo nakon rata. Utoliko su sigurniji u uspjeh ciljane politike, ukoliko je ime ili baština takvih, naciji poznatije ili prihvatljivije. Pogledajte danas Matića, Sabu, pogledajte Kotromanovića ili mladoga Glavaševića. Ili Matića ranije, koji je na krilima ujaka Njavre oslobodio svoje patološke političke apetite. Samo kratkim pogledom u njihovu osobnu i političku prošlost jasno je kao dan da su njihove «misije» vrlo detaljno i pažljivo pripremane, duboko analizirani njihovi karakterni ili psihološki profili, posebno njihovi intelektulani nedostatci, njihovo obiteljsko podrijetlo i sto posto precizno predviđeno njihovo javno djelovanje. Jasno je kao dan da se održanju ovakve vlasti i ovakve politike prilazi izvanredno minuciozno i stručno, da iza svega stoje stručnjaci s godinama iskustva i vrhunskog mentorstva. Matića, Sabu, Bojana Glavaševića sustav troši, prožvače i ispljune pod stopala naciji, kada postanu kontraproduktivni, istovremeno promovirajući nove «veličine». Oni su ti koji primaju udarce ogorčene javnosti, njih se zajedno sa Frljićima i sličnim društvenim kreaturama baca oporbi za bildanje mišica i masno ih se plaća različitim pogodnostima. Prema njima se razvija svojevrsni polukontrolirani profesionalni «oporbeni» medijski, politički i građanski aktivizam, vrhunski alibi za nesmetano vladanje i privid demokracije. Vlast sita, narod ima krivca.

Kako objasniti pojavu don Ivana Grubišića i njegovo već prilično gadljvo bauljanje na političkoj pozornici, posve pravilno i redovno zauzimanje i pojavljivanje u svim inicijativama, peticijama i akcijama izrazito «antifašističkog» sadržaja i forme, iako je to najčešće u potpunoj filozofskoj suprotnosti s njegovim cjeloživotnim pozivom i djelovanjem? Koja to racionalna bit ujedinjuje danas «partizane», bivše visoke komunističke dužnosnike i aktiviste s militantnim gej aktivistima, koja to logička platforma ujedinjuje danas certificiranog velikosrpskog nacistu Stanimirovića i politiku Platforme 112 ili eksluzivnu dodjelu najviših priznanja za «antifašističko djelovanje» pod njegovom političkom kontrolom? Što je to zajedničko Sabi, žrtvi srpskih logora, i Josipoviću ili Vesni Pusić, koji se godinama otvoreno zalažu za civilizacijsku i kaznenu amnestiju najtežih zločina nakon Drugog svjetskog rata u Europi i to upravo nad njim?

Ovdje nije više pitanje razuma vidjeti da je u tome nešto potpuno bolesno, pitanje je pristojnosti znati što je to, a pitanje je obične građanske higijene i nacionalne kulture dijagnosticirati i otkloniti bolest.

Što je to što opredjeljuje jedan nezanemariv broj žrtava i sudionika obrane Republike Hrvatske da podržavaju aktivno svojim ponašanjem politiku revizije događaja u kojima su sudjelovali i nametanje apsolutne laži između ostaloga u svoje osobne identitete? Zašto žrtva ponovo dolazi krvniku pod nož? Je li razlog tome što društvo nije omogućilo realnu satisfakciju žrtvi pa ona psihološki bježi od svoje namentute odgovornosti, kao recimo silovane žene u dijelovima svijeta, gdje ih se uz doživljeno poniženje tradicionalno drži krivima za – izazivanje.

Teško je kategorički tvrditi bilo što, pa makar čovjek imao desetine indicija za određene zaključke, bez neupitnih dokaza i dokumenata. Međutim, površni pogled na politiku Ive Josipovića posve vidljve i snažno ukazuju na zaključke koje je jako teško osporiti.

Ne može Ante Kotromanović ili Predrag Matić biti visoki sudionik politike nagrađivanja Documente i dizanja na oltar službene države njenih «zasluga», koja posve otvoreno radi na relativiziranju same ideje hrvatske državnosti falsificirajući nastanak Države i istovremeno oslobođen odgovornosti davanja alibija za uništavanje jednoga dijela vlastite prošlosti, biljega, života i ciljeva na koje se svakodnevno poziva upravo radi društvene satisfakcije. Narod bi rekao – ne možeš biti jeben i pošten! To jednostavno nije logično, nije racionalno, nije moguće bez dodatnih jednako logičnih objašnjenja kojih jednostavno – nema. Ili ipak ima ispod mizerne ravni?

Ne može, ako uistinu poštuje simboliku svoga oca, mladi Bojan Glavašević zanemariti činjenicu da radi na katedri kod čovjeka koji demonstrativno izlazi za govornicu Sabora slobodne Hrvatske stavljajući žutu vrpcu oko ruke i optužujući hrvatsku Državu i narod za nacizam, a da nikada, ali baš nikada nije ni pokušao Srbiju prije svih, ali i čitav niz svojih stranačkih i političkih prijatelja upozoriti na velikosrpski nacizam devedesetih godina i strahote koje je hrvatski narod proživio radi toga. I Matić, i Kotromanović, i desetine i stotine, tisuće onih koji nose naziv – branitelji, i mladi Glavašević, kao neupitna žrtva rata, time izravno, kako god oni to nazivali – s jedne strane prljaju jedan dio vlastitog identiteta, a s druge strane, siju još pogubnije sumnje velikoj većini ljudi u Hrvatskoj, u temeljne društvene vrijednosti.

Dok akademci na humanističkim znanostima na hrvatskim sveučilištima, pri čemu govorim o onome što je dostupno u kontroliranim medijima, već godinama bez ikakvog znanstvenog utemeljenja, stvaranje hrvatske države kvalificiraju fašizmom, genocidom, srpsku agresiju građanskim ratom nametnutim hrvatskim Srbima zbog «povampirenog ustašluka», intelektualci i znanstvenici na fakultetima prirodnog, matematičkog ili biomedicinskog usmjerenja većinom šute, očito po istoj matrici po kojoj su održavali svoje karijere tjekom komunizma – ne miješaj se, drži se po strani, jer svemoguća vlast donosi odluku o svemu. Napredovanju, projektima, međunarodnoj suradnji, novačenju mladih znanstvenika, ukratko o – obiteljskoj i osobnoj egzistenciji.

Ta dimenzija, kako je god nazvali, može se svesti na obično potkupljivanje, na mito, na duboko koruptivni sustav i duboko anticivilizacijska načela društvenog ponašanja. To je nevjerojatna metastaza izrazito opasnog tumora koji je već zahvatio kompletan društveni organizam Hrvatske.

Posijana je sumnja u sve. Ta sumnja je s jedne strane izraz još uvijek zdrave logike i iskustva stotina tisuća ljudi, jer se istina o nositeljma «službene časti i ugleda» ne može sakriti usprkos svim nastojanjima, a s druge strane posljedica namjerno osmišljenog medijskog i političkog projekta, koji relativizira zločin proglašavajući sve zločinom, relativizira nesposobnost skrivajući zločeste namjere i stvarajući teoriju genetske nesposobnosti i nezrelosti naroda, relativizira lošu politiku sijući sumnju u sve politike.

Posve je očito da se jedan dio osvjedočenih povijesnih promicatelja i zaštitnika hrvatskog nacionalnog identiteta jednostavno nije snašao u novim okolnostima. Neupitno je bilo, gledajući ozakonjeni komunistički totalitarizam i zao sustav, što je dobro. Neupitno je bilo, nasuprot srpskim agresorskim snagama, znati što je dobro. Danas, kada je ozakonjena sloboda koju je na čitavom spektru izvornih prava praktično nemoguće uživati, kada se pravila igre nameću, ne više državnom represijom, iako je i ona sve izglednija svakim novim danom opstanka izrazito manjinskog poretka na vlasti, već planski minuciozno osmišljenim medijskim projektima i «civilnim aktivizmom», uz svakodnevnu borbu za preživljavanje, što je egzistencijalni preduvjet za kontroliranje ljudskih života i odustajanje od svojih korijena, nije lako uvijek poduprijeti dobro.

Ali, nitko, baš nitko u Hrvatskoj danas, usprkos svemu ovome što sam napisao, nema pravo ne znati – što ne valja. I, tko ne valja. Nema pravo na lažnu nepolitičnost danas ni Željka Markić i njezina pobjednička udruga, još manje pravo na to ima Katolička crkva, nema na to pravo ni Marko Perković Thompson s armijom svojih fanova. Nikada neće znati ni Markić ni Thompson je li njihov društveni ugled i status plod nacionalnog otpora prema državnom poretku ili realna vrijednost njihovih građanskih ili glazbenih projekata, ako se jasno ne opredjele između dobra i zla danas. Ako je nemoguće zauzeti pouzdan stav je li Kolinda Grabar Kitarović ili Milan Kujundžić dobar izbor i jamstvo dobroga, posve je jasno i sigurno na temelju tisuća običnih činjenica da Ivo Josipović simbolizira zloćudan režim i poredak, za budućnost hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

  • VK

    Odličan članak, svaka čast autoru…