Tko to moje ime doziva?

    0

    Ja ne znam što se ovo događa. Svatko spominje našu svetinju Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, samo ne oni koji su je pravili, a ima nas mnogo živih svjedoka.

    [dropcap]N[/dropcap]ešto se veliko, politički, događa u ovoj regiji. Nedavno, kad sam bio gost u Sarajevu, čujem svi pričaju o HR HB, samo ja nemam blage veze o čemu se radi, ali ako je itko informiran o tome što se događa, to je bošnjačka politička elita.

    Najveći šok je bio kad sam u Hrvatskom saboru čuo kako stranke koji su joj bili najveći protivnici, sada govore kako se u ustroj BiH mora vratiti HR HB. Herceg Bosna je napravila i obranila i Hrvatsku, ali i druge zemlje u regiji, ali znate kako se kaže: koga je zmija ujela, i guštera se boji. Mi koji smo živi svjedoci toga, jako smo oprezni. Jer, sve me nekako podsjeća na onu: ”Ne znaš, majko, kako je dijete rodit”. Red bi bio da smo i mi upoznati s onim što se događa.

    Priča o Taši Deliću 

    Za svaki slučaj, moramo ukrasti jednu parolu iz prošlog komunističkog sustava – hrvatski narode, nešto se događa, vaša se, izgleda, sudbina rješava. No, ne mogu shvatiti da će ona doći kao lopov u noći. Ne mogu vjerovati da će mi netko vratiti ono što mi je netko nasilu oteo. Odnosno, ono što mi je bošnjačka politička elita preko međunarodne zajednice otela, kako bi od Hrvata u BiH napravila ne manjinu nego robove, bošnjačko cvijeće. Mislite da će meni to netko drage volje vratiti i reći: Oprostite, mi smo bili u krivu. Sumnjam!

    Ako ikad trebamo biti oprezni, to je sad. Sve ono što kod Hrvata u BiH djeluje u politici mora se grupirati u Hrvatski narodni sabor, otvoriti ”četiri oka”, te vidjeti kamo sve ovo vodi. Jer, naša se budućnost možda rješava u idućih nekoliko mjeseci, a mi nemamo nikakvih informacija.

    Malo me ovo podsjeća na jednu predratnu priču mostarske legende Taše Delića. Kad je tražio stan, prvo je k’o fol otišao u Tita u Beograd. Kad se vratio u Mostar, krenuo je sa željezničke stanice prema Carini. Tada ga jedan zaustavi i reče mu: ”Tašo, gdje ćeš tamo?! TI više ne stanuješ ovdje, tvoj stan je na Aveniji!”
    Pa ne bi me čudilo kad bi naše ministre, kad pođu u Sarajevo, zaustavila policija i rekla im: ”Ne, vaš ured nije ovdje! Vaš ured je u Mostaru, u Herceg Bosni!” Golemo! Ovo je zbilja čisti nadrealizam.

    Nebeski narod

    No zbilja, po nekoj pravdi i normali, jedino rješenje za BiH jeste federacija i konfederacija triju konstitutivnih naroda. No iz iskustva opominjem. Sad se sjetim srpskog ideologa iz Šibenika, Jovana Raškovića. Kad je vidio da je hrvatska država neminovnost, on je govorio: ”Hoće li Hrvati znati imati svoju državu?”
    Kad čovjek malo razmisli, nije on ni glup bio. Evo, u 20 godina smo prodali sve što smo imali. U Hrvatskoj je prodano sve što vrijedi, a mi smo ovdje prodali republiku. Rašković je također govorio da su Srbi nebeski narod, jer, sve što dobiju u ratu, izgube u miru. Ja dodajem da su Hrvati nebeski narod, jer smo svaki rat dobili, da bi poslije rata gubili. No dobro, valjda će se to i nama okrenuti.
    No opet ponavljam. Mislite da ćemo mi jesti kokice i gledati TV kad čujemo ”surprise breaking news” da je Hrvatima vraćena Herceg Bosna?! Čisto sumnjam! Zato, visok oprez, braćo Hrvati!

    Manifest Moše Pijade

    Vratio bih se malo na naše plenume. Neću mnogo pametovati, samo ću reći da se na Balkanu sve ponavlja. Pustiti ću vam govor komunističkog ideologa Moše Pijade, iz Bihaća, 1942. Kada ga pročitate, saznat ćete tko su ideološke vođe ovog bošnjačkog proljeća, ili buredžik-revolucije.

    Tri baksuza u Sarajevu 

    Budući da se na greškama uči, te budući da se sve nekako vraća na te rane ’90., mi koji smo to iskusili pravimo usporedbe, pa dobivamo i sve veći strah. Vidio sam da se prosvjednicima u Sarajevu pridružio i poznati glumac Rade Šerbedžija. Što mogu reći, isto kao i 90-ih godina, tri baksuza su se našla u Sarajevu: Rade Šerbedžija, Ivica Osim i Goran Milić. Jedan je vrhunski glumac, drugi je svjetski trener i nogometaš, a treći svjetski novinar. Ali, nekako su baksuzi. Sve što oni zagovaraju, to ne prođe. Ne samo da ne prođe, nego u krvavom ratu se razbije.
    Uzet ćemo najprije Gorana Milića. On je tih godina bio u YUTEL-u, specijalnoj i neovisnoj fol-televiziji koju su osnovale tajne službe Jugoslavije, a koja je trebala braniti tu tvorevinu. Tu je Milić bio jako ”ažuran” – gorilo je u Vukovaru, a on je izvještavao kao da se ništa ne događa. Da ne bismo duljili, to se brzo raspalo, a sad taj Goran Milić voli Al Jazeeru. To je kao nekakav geopolitički prostor između BiH pa sve do Bliskog istoka. Prema toj televizijskoj kući, nama u BiH je puno važnije što se događa u Siriji, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Iranu, Iraku…, od onoga što se događa u Splitu, Dubrovniku ili Makarskoj.

    Drugi baksuz je Ivica Osim koji je ’92. imao najbolju reprezentaciju u Europi, reprezentaciju Jugoslavije. Nakon što se ona raspala, te su godine na Svjetsko prvenstvo otišli Danci, koji su se vratili s godišnjeg odmora i postali prvaci Europe. Možda bi se Jasmila Žbanić već mogla pripremati za film ”Brazil video, Bog te video”. Izgleda kao da sve vodi prema tome.
    Treći baksuz je postao pravi svjetski glumac, tu nema priče. Ali, što god Rade Šerbedžija politički podrži, to propadne. Ja kad sam vidio taj trio fantastikus u Sarajevu, odmah odlučio sv. Anti mise platiti kako bi nas Bog sačuvao.

    Što nastane u ljubavi, živi vječno
    No, prijeđimo malo na lijepe stvari, koje nisu sotonske te koje nisu nastale zbog ideoloških ili političkih razloga. To su dvije legende koje žive vječno – mostarski Zrinjski koji je ove godine slavio 109 godina postojanja, te koncert Mate Miše Kovača u zagrebačkom Lisinskom.

    Nešto što nastane od Boga i ljubavi ljudi, vječno je. Uzet ćemo kao primjer Zrinjski. U 109 godina postojanja više je bio ugašen i sa zabranom djelovanja nego što je aktivno djelovao. No, uvijek je poput feniksa izlazio iz pepela i pobjeđivao. Kao što znamo, Zrinjski su 1905. osnovali hercegovački franjevci, ’45. su ga partizani ukinuli, ’92. se obnovio. Hvala Bogu još uvijek traje, i to je jedna od glavnih institucija hrvatskog naroda u Mostaru i BiH.
    Možete li zamisliti Split i Dalmaciju bez Hajduka? To je nemoguće. Kako kažu moji Ultrasi, Zrinjski je život i više od toga. Napominjem to zbog donatorske večeri obitelji Zrinjskog, gdje se sva relevantna sportska, politička, kulturna, znanstvena, obrazovna i navijačka snaga skupila na jednome mjestu. Tako je obnovljena tradicija iz vremena prije Drugog svjetskog rata, kada su crvene redute Zrinjskog bile poznate, te kada se sva gospoda grada Mostara okupljala kako bi davala donacije za svoj najdraži klub. Zato pohvaljujem ovu manifestaciju te se nadam da će vječno trajati.
    Završit ću s legendom svih legendi – Matom Mišom Kovačem, te njegovim koncertom u Lisinskom. Mislim da će ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Čovjek je održao koncert od dva i pol sata, a ja mislim da za sve to vrijeme nije ni progovorio, a kamoli zapjevao. On je samo ušao, digao ruke, da bi se čitava dvorana digla na noge te počela pjevati. On je samo digao ruke. Nešto je legendarno i vječno kada to uđe u narod. Mišo Kovač može biološki umrijeti, ali on je evergreen, za sva vremena.

    U jednom trenutku me podsjetio na Mojsija. Kad je Jošua vodio rat protiv neprijatelja koji su se klanjali zlatnom teletu, Mojsije je stajao na brdu s uzdignutim rukama. Dok su mu ruke bile u zraku, Jošua je pobjeđivao. Kad se umorio i spustio ruke, i Jošua je počeo gubiti. Onda su došla dva anđela i držala mu ruke, da bi Jošua konačno pobijedio.
    Mislim da u ovom svijetu, barem u judeokršćanskoj civilizaciji, fali jedan Mojsije, ali još više jedan Jošua. No, ne za vojnu pobjedu, nego za duhovnu obnovu. Jer, ako ovako nastavimo, sumnjam da će ovaj planet još dugo ostati u obliku lopte. Zato treba poslušati pjesmu od Miše Kovača – ”Poljubi zemlju po kojoj hodaš”, a to ne vrijedi samo za hrvatsku zemlju nego za čitav planet!

    Piše: Marin Topić/pogled.ba

    facebook komentari