Pratite nas

Vijesti

Tko U Hrvatskoj Još Misli Šajkačom, A Ne Glavom?

Objavljeno

na

Bauk kruži „Regionom”, bauk jugoslavenstva

‘Bauk kruži Evropom, bauk komunizma …’, tako počinje srpski prijevod Manifesta komunističke partije iz pera Karla Marxa i Friedricha Engelsa.

Hrvatski bi riječ ‘bauk’ trebalo prevesti kao strašilo pa bismo našu inačicu početka Manifesta s drugim sadržajem mogli započeti riječima ‘strašilo kruži Regijom, strašilo jugoslavenstva’, kao da Jugoslavija nije zauvijek neslavno propala u krvi i svakovrsnim zločinima, najgorima u Europi poslije svibnja 1945., poslije Bleiburga i Križnoga puta.

No ipak još ima onih koji su, kako piše umni Milan Jajčinović, ‘mentalni ovisnici o Jugoslaviji’, (Večernji list, 17. srpnja ). On navodi niz gospodarstvenika i kulturnjaka u ‘Regionu’ koji ne mogu zaboraviti svoju Jugu, nadajući se njezinu uskrsnuću makar kao ‘ekonomske zajednice’. Franjo Tuđman svojedobno je pisao o oko 20 posto ‘Jugoslavena’ u nekim sferama javnog života u Hrvatskoj.

U drugim bivšim republikama SFRJ ima ih više. Za neke od njih ‘jugoslavenstvo’ je samo krinka za velikosrpstvo, za druge nadomjestak za neprihvaćene nacionalne posebnosti. Štetno je jedno i drugo jer svako ‘jugoslavenstvo’ neminovno mora dovesti do novih sukoba pa i ratova.

Njemačka službena RTV postaja ‘Deutsche Welle’, koja marljivo registrira svaki dašak ‘neojugoslavenstva’, javlja o zajedničkim sjednicama vlada zemalja bivše Jugoslavije kao početka stvaranja nekakve ‘Federacije Zapadnog Balkana’. Potom navodi mišljenja direktora Foruma za etničke (?) odnose iz Beograda Dušana Janjića kako će se zemlje bivše Jugoslavije (minus Slovenija, plus Albanija) naći u balkanskoj federaciji 2020. ‘Što će biti s Hrvatskom, to je stvar same Hrvatske, ali mislim da ekonomski interesi Hrvatsku ipak vraćaju u okrilje bivše Jugoslavije.’ (DW, 16.07.)

Ni više, ni manje. Zamislimo njegovu ekonomsku računicu: Hrvatska odustaje od zahtjevnog tržišta od pola milijarde ljudi koji redovito plaćaju svoje račune u korist tržišta bivše SFRJ sa siromašnim privredama koje ne mogu ispunjavati svoje financijske obveze. Stvarno, treba biti ideološki slijep pa vjerovati Janjiću i njegovima. Upravo čitamo u ‘Frankfurter Allgemeineu’ kako glasoviti talijanski vinari u Toscani ne mogu sačuvati kakvoću svojih proizvoda bez bačava od slavonskoga hrasta. (FAZ, 17. srpnja).

Hrvatsko će gospodarstvo i ove godine spasiti turizam, a oko 80 posto naših gostiju dolazi iz država Europske Unije, a ne iz Srbije ili Makedonije.

Prema procjenama zapadnoeuropskih ekonomista Hrvatska bi mogla dobro živjeti ne samo od turizma nego i od proizvodnje ekološki zdrave hrane, stočarstva, pitke vode i izvora energije od vjetra i sunca, a sve te grane privređivanja mogu nastati i opstati u nas samo u suradnji sa zapadnim zemljama, a ne sa Šumadijom i Mačvom. Stvarno, Janjić i slični njemu misle šajkačom, a ne glavom.

Protiv ‘jugoslavenstva’ bilo koje vrste, ekonomskog ili kulturnoga, treba se boriti činjenicama i argumentima, ima ih napretek, kako znanstvenih tako i iskustvenih, no to ponekad nije dovoljno. Krimen ‘jugoslavenstva’ treba postaviti na razinu koju ima neonacizam u Austriji i Njemačkoj gdje su zakonski kažnjivi: nijekanje holokausta, propagiranja nacionalsocijalizma i zagovaranje ‘Anschlussa’ (pripajanje Austrije Njemačkoj).

Ti prijestupi nisu pokriveni slobodom mišljenja i djelovanja. Država se mora boriti zakonskim sredstvima protiv onih koji ju žele rasturiti, a demokrati se moraju protiviti onima koji namjeravaju sredstvima demokracije ukinuti demokraciju . Inače bi država bila poruga, a demokracija u sebi imala klicu raspadanja. To Hrvati nikako ne bi smjeli dopustiti ako žele opstati kao nacija i država, što očito nekim, posebice ‘Jugoslavenima’, smeta .

Čuvajte se Danajaca (Srbijanaca) i kad darove nose

Vrlo instruktivno predavanje o aktualnoj hrvatskoj politici na Balkanu održao je prof. Ivo Banac u Hrvatskom diplomatskom klubu u Zagrebu 8. svibnja. U njemu Banac ponajprije kaže da bi trebalo predefinirati našu politiku spram susjedstva jer naša regija, kako navodi, nije samo ‘Zapadni Balkan’ kako ga je proglasio Bruxelles, nego i Slovenija i dobar dio Grčke.

Mi bismo dodali da Hrvatska nakon ulaska u EU pripada posve drugoj ‘regiji’, naime onoj kojoj je pripadala prije 1918., a to su sve susjedne države na njezinu sjeveru, zapadu i jugu – Mađarska, Slovenija, Austrija i Italija . Kako je ustvrdio Božo Skoko, učlanjenjem u E-Uniju Hrvatska ‘igra u drugoj ligi’, u onoj u kojoj nisu njezine istočne države. A jugoslavenski nacionalist židovskog podrijetla Žarko Puhovski ustvrđuje u NIN-u kako ‘Srbija više nije toliko važna za Hrvatsku kao prije’.

Danas bi se i Franjo Tuđman morao udaljiti od svoje tvrdnje kako od odnosa Hrvatske i Srbije zavisi mir na ‘našim prostorima’. Osnovno pitanje glasi: koje i kakve Srbije? Ivo Banac pronalazi čak i jednog izrazitog proeuropejca u Srbiji, bivšeg ambasadora Radivoja Cvetićanina, koji u svojoj knjizi ‘Zagreb Indoors’ vidi u gotovo svim Hrvatima samo nacionaliste, a to su prema vulgarnom srbijanskom shvaćanju – ustaše.

Banac preporuča hrvatskoj politici posve drukčije savezništvo u susjedstvu, jačanje Anžuvinskog nasipa, pod kojim podrazumijeva suradnju Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije ujedinjene s Kosovom . Sjajna ideja! Jer jedno ne smijemo zaboraviti, koliko god se Beograd u posljednje vrijeme zaklinje u EU, Srbija ostaje saveznica Rusije, a mačuška Rasija njeguje kontinuitet sovjetske i carske Rusije u smjeru prodora do toplog Jadranskoga mora. Tome se Hrvatska može suprotstaviti izgradnjom Bančeva Anžuvinskoga nasipa.

Mi tome dodajemo kako je Bosna i Hercegovina najvažnija susjedna država za Hrvatsku. I to ne samo radi obrane prava tamošnjeg hrvatskog konstitutivnog naroda, po čemu je BiH također i hrvatska država, nego i poradi granice EU i buduće eurozone prema istoku, po čemu Hrvatska ponovno, barem za neko vrijeme, postaje antemurales (predziđe ) ovoga puta Europske Unije.

Bez obzira na verbalna uvjeravanja o dobrim odnosima s Hrvatskom, službena Srbija ništa ne zaboravlja kad su u pitanju bilateralni problemi. Dragan Pejović piše u NIN-u (13. lipnja) o spornim točkama u srbijansko-hrvatskim odnosima s napomenom kako bi se ‘Hrvatska mogla provesti u Evropi kao Dinamo u Ligi šampiona…’, što znači da bi tu mogla propasti. Hrvatska bi Srbiju tu mogla demantirati svojim europskim nastojanjima, no Beograd nikad ne će odustati od svojih zahtjeva za ‘liderstvom u Regionu’, a to je drugo ime za srbijansku hegemoniju.

To Hrvatska nikad ne bi trebala smetnuti s uma. Stoga je ne samo neshvatljivo nego i kontraproduktivno kad „odgovorni” hrvatski političari stalno papagajski ponavljaju kako će podupirati Srbiju u njezinim europskim ambicijama, kao da to zavisi od Zagreba.

Tek ako bi se Srbija ideološki i politički okrenula za 180 stupnjeva, ta hrvatska ‘pomoć’ imala bi nekoga smisla. No to se, na žalost, nije dogodilo. Tako je ‘Vijenac’ (28. lipnja 2012.) objavio izvrsnu studiju Stjepana Damjanovića pod uzbudljivim naslovom ‘Na Istoku ništa novo!’ u kojoj je autor dokazao kako Srbijanci sustavno potkradaju hrvatsku književnost i jezik u nastojanju da dokažu kontinuitet u tim važnim dijelovima kulture, koji nije postojao, pa Damjanović preporuča : ‘Ne smijemo postati taocima srpskih provokacija i dopustiti da svako malo razdraženo reagiramo gubeći snagu i vrijeme, ali povremeno moramo upozoriti hrvatsku i međunarodnu javnost na neistinitost takvih tvrdnji i opasnosti koje one nose za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa i za mir u ovom dijelu Europe’. Stoga je na mjestu izreka: Čuvajte se Danajaca (Srbijanaca ) i kad darove nose . Ako se o nekim darovima uopće može govoriti.

Srbija nije ona kakvom ju vide zagrebački srbofili

Odbojnost stvarne, a ne službene Srbije prema E-Uniji najbolje je definirao profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Leon Kojen koji u NIN-u (4. lipnja) ovako komentira odluku Vijeća Europe o otvaranju pristupnih pregovora s Beogradom: ‘Srbija je prva zemlja koja je šansu da uđe u EU platila odricanjem od teritorija (ne samo teritorija) koji je izgubila stranom agresijom.

To je povijesni i moralni poraz koji će s vremenom, na žalost, biti sve vidljiviji, ali je i politički krajnje rizičan potez. Vlast se nije usudila da prihvaćanje Briselskog sporazuma iznese na referendum, što je tom sporazumu eventualno moglo dati demokratsku legitimnost, niti mu je pokušala prethodnom promjenom Ustava osigurati ustavno-pravnu legitimnost, koju on sada nema’.

Prof. Kojen misli da će sporazum Beograda i Bruxellesa uroditi daljnjim separatističkim gibanjima u Preševskoj dolini (Albanci) i Vojvodini (Mađari i srpski autonomaši), a to bi, možemo pretpostaviti premda nije vjerojatno, Srbiju moglo srozati na Beogradski pašaluk. Iako ovi strahovi izgledaju pretjerani, u Srbiji se šire sa svrhom da mobiliziraju javnost protiv E-Unije i još više protiv NATO-a koji se uvijek spominje s pridjevom ‘agresorski’.

S jednom takvom Srbijom stvarno bi teško bilo uspostaviti normalnu međunarodnu suradnju. Jer Srbija nije ona kakvom ju vide zagrebački srbofili. Sjetimo se tvrdnje Igora Mandića u Stankovićevoj emisiji kako su „Hrvati i Srbi jedan te isti narod” te provokacije Nenada Popovića na Švicarskom radiju kako ne postoji hrvatski već zajednički ‘srpskohrvatski’ jezik sporazumijevanja na cijelom području tzv. ‘jugoslavenskog kulturnog prostora’. Da je tada bio živ, na tome bi mu čestitao Stipe Šuvar, najveći ideolog jugoslavenstva u SKJ.

Šteta je što beogradski NIN malo tko čita u Hrvatskoj. Njemu je profesorica Dubravka Stojanović dala izvrstan intervju s fantastičnim ocjenama srpskoga društva i politike u posljednjem stoljeću. Ona zaključuje: ‘U Srbiji, na žalost, ne postoji ravnoteža između nacionalnih mitova, državnih interesa i progresa. Mitovi i progres međusobno se potiru – ako hoćete progres, morate se odreći mitova, suočiti se s realnošću i podvući crtu. A državni interes i progres za mene su isto’.

Što se tiče ‘neriješenih’ srbijanskih granica, prof. Stojanović zaključuje: ‘Ako granice postavite na prvo mjesto, onda unutarnji razvoj zapostavljate i čekate dok se ne riješe granice. Budući da se one ne mogu riješiti – stoji se u mjestu. Prava promjena bila bi da se promijeni prioritet i da se prihvati mjesto i veličina Srbije’. (NIN, 3. siječnja).

A to je upravo ono što u Srbiji dosad nije bilo moguće jer u samoj se preambuli njezina Ustava tri puta spominje KiM, Kosovo i Metohiju, kao sastavni dio Srbije. Kad bi se nekim čudom u Srbiji pojavio njezin Charles de Gaulle, i rekao narodu kako je Kosovo zauvijek izgubljeno, to bi bilo čudo koje bi susjednu državu dovelo u obitelj europskih zemalja, ali takva državnik zasada nije moguće zamisliti u zemlji u kojoj su nacionalni mitovi važniji od krute stvarnosti.

“Država je državi vuk”

Zapadni mediji ovih su tjedana prepuni izvješća i komentara o američkom elektronskom špijuniranju gotovo cijeloga svijeta, pa čak i najprisnijih savezničkih zemalja, kao što je Njemačka. To nas podsjeća na izreku engleskog filozofa Thomasa Hobbesa ‘Homo homini lupus’ (Čovjek je čovjeku vuk ), koju bismo mogli mirne duše preinačiti u ‘Država je državi vuk’.

Američka tajna služba NSA sustavno i uz pomoć Britanaca snima ama baš sve što se zbiva na elektronskim mrežama diljem svijeta. Čitavu je stvar otkrio američki zviždač i špijun Edward Snowden koji je preko Kine pobjegao u Rusiju, što nas naveliko podsjeća na slične afere iz najhladnijeg hladnoga rata.

Koliko god su Amerikanci još uvijek pod stravičnim sjećanjima na 11. rujna, njihova pomamna želja da sve doznaju što se govori na raznim mrežama mora se shvatiti kao ostvarenje onoga što je nekoć prorekao George Orwell u svome romanu ’1984′: postojanje ‘Velikog brata’ koje sve nadgleda i sa svime manipulira. Nijemci se protiv toga posebno žestoko bune jer Amerikanci time krše njihove zakone o zaštiti privatnosti i poštanskoj tajni. Groteskno je da Amerikance pomažu Britanci čiju se zemlju dugo smatralo ‘kulom moderne demokracije’.

Zašto ovo napominjemo? Jednostavno zato što bi valjda i u Hrvatskoj svima trebalo biti jasno, a političarima posebno, kako u međudržavnim odnosima ne vlada idila, kako se svatko bori za svoje nacionalne interese, kako je svima ‘košulja bliža od kaputa’. A to kao da neki na Markovu trgu ne znaju ili ne žele znati. Sjetimo se samo izreke Ive Sanadera kako ‘nema te cijene koju Hrvatska ne će platiti da uđe u EU’.

I onda je platila vjerojatno najveću moguću cijenu. Slične riječi ponavljaju njegovi nasljednici kad govore kako će Hrvatska podupirati sve susjedne zemlje na istoku Balkana da što prije uđu u E-Uniju. Nije to u mjerodavnosti Zagreba nego Bruxellesa. Hrvatska bi se u svojoj vanjskoj politici, to stalno ponavljamo, najviše trebala posvetiti problemima Bosne i Hercegovine.

Nedavno je predsjednik Ivo Josipović rekao prigodom svoga posjeta BiH-u kako tobože ‘etnitete nije moguće ukinuti’, ali, zaboga, to bi morao biti prvi preduvjet za ostvarenje Bosne i Hercegovine kao normalne države s potpuno jednakopravnim nacijama . Najbolje bi rješenje bilo pretvaranje BiH u Federaciju triju nacija sa Sarajevom kao posebnim teritorijem, sličnim Washingtonu D. C. u Americi. Sve drugo vodi u propast i mogući raspad ove nesretne zemlje. A to bi moglo izazvati nove sukobe pa i ratove između susjednih država, što Europska Unija i slobodni svijet moraju spriječiti svim sredstvima.

Gojko Borić / Hrvatski tjednik

hkv.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati