Tko U Hrvatskoj Još Misli Šajkačom, A Ne Glavom?

0

Bauk kruži „Regionom”, bauk jugoslavenstva

‘Bauk kruži Evropom, bauk komunizma …’, tako počinje srpski prijevod Manifesta komunističke partije iz pera Karla Marxa i Friedricha Engelsa.

Hrvatski bi riječ ‘bauk’ trebalo prevesti kao strašilo pa bismo našu inačicu početka Manifesta s drugim sadržajem mogli započeti riječima ‘strašilo kruži Regijom, strašilo jugoslavenstva’, kao da Jugoslavija nije zauvijek neslavno propala u krvi i svakovrsnim zločinima, najgorima u Europi poslije svibnja 1945., poslije Bleiburga i Križnoga puta.

No ipak još ima onih koji su, kako piše umni Milan Jajčinović, ‘mentalni ovisnici o Jugoslaviji’, (Večernji list, 17. srpnja ). On navodi niz gospodarstvenika i kulturnjaka u ‘Regionu’ koji ne mogu zaboraviti svoju Jugu, nadajući se njezinu uskrsnuću makar kao ‘ekonomske zajednice’. Franjo Tuđman svojedobno je pisao o oko 20 posto ‘Jugoslavena’ u nekim sferama javnog života u Hrvatskoj.

U drugim bivšim republikama SFRJ ima ih više. Za neke od njih ‘jugoslavenstvo’ je samo krinka za velikosrpstvo, za druge nadomjestak za neprihvaćene nacionalne posebnosti. Štetno je jedno i drugo jer svako ‘jugoslavenstvo’ neminovno mora dovesti do novih sukoba pa i ratova.

Njemačka službena RTV postaja ‘Deutsche Welle’, koja marljivo registrira svaki dašak ‘neojugoslavenstva’, javlja o zajedničkim sjednicama vlada zemalja bivše Jugoslavije kao početka stvaranja nekakve ‘Federacije Zapadnog Balkana’. Potom navodi mišljenja direktora Foruma za etničke (?) odnose iz Beograda Dušana Janjića kako će se zemlje bivše Jugoslavije (minus Slovenija, plus Albanija) naći u balkanskoj federaciji 2020. ‘Što će biti s Hrvatskom, to je stvar same Hrvatske, ali mislim da ekonomski interesi Hrvatsku ipak vraćaju u okrilje bivše Jugoslavije.’ (DW, 16.07.)

Ni više, ni manje. Zamislimo njegovu ekonomsku računicu: Hrvatska odustaje od zahtjevnog tržišta od pola milijarde ljudi koji redovito plaćaju svoje račune u korist tržišta bivše SFRJ sa siromašnim privredama koje ne mogu ispunjavati svoje financijske obveze. Stvarno, treba biti ideološki slijep pa vjerovati Janjiću i njegovima. Upravo čitamo u ‘Frankfurter Allgemeineu’ kako glasoviti talijanski vinari u Toscani ne mogu sačuvati kakvoću svojih proizvoda bez bačava od slavonskoga hrasta. (FAZ, 17. srpnja).

Hrvatsko će gospodarstvo i ove godine spasiti turizam, a oko 80 posto naših gostiju dolazi iz država Europske Unije, a ne iz Srbije ili Makedonije.

Prema procjenama zapadnoeuropskih ekonomista Hrvatska bi mogla dobro živjeti ne samo od turizma nego i od proizvodnje ekološki zdrave hrane, stočarstva, pitke vode i izvora energije od vjetra i sunca, a sve te grane privređivanja mogu nastati i opstati u nas samo u suradnji sa zapadnim zemljama, a ne sa Šumadijom i Mačvom. Stvarno, Janjić i slični njemu misle šajkačom, a ne glavom.

Protiv ‘jugoslavenstva’ bilo koje vrste, ekonomskog ili kulturnoga, treba se boriti činjenicama i argumentima, ima ih napretek, kako znanstvenih tako i iskustvenih, no to ponekad nije dovoljno. Krimen ‘jugoslavenstva’ treba postaviti na razinu koju ima neonacizam u Austriji i Njemačkoj gdje su zakonski kažnjivi: nijekanje holokausta, propagiranja nacionalsocijalizma i zagovaranje ‘Anschlussa’ (pripajanje Austrije Njemačkoj).

Ti prijestupi nisu pokriveni slobodom mišljenja i djelovanja. Država se mora boriti zakonskim sredstvima protiv onih koji ju žele rasturiti, a demokrati se moraju protiviti onima koji namjeravaju sredstvima demokracije ukinuti demokraciju . Inače bi država bila poruga, a demokracija u sebi imala klicu raspadanja. To Hrvati nikako ne bi smjeli dopustiti ako žele opstati kao nacija i država, što očito nekim, posebice ‘Jugoslavenima’, smeta .

Čuvajte se Danajaca (Srbijanaca) i kad darove nose

Vrlo instruktivno predavanje o aktualnoj hrvatskoj politici na Balkanu održao je prof. Ivo Banac u Hrvatskom diplomatskom klubu u Zagrebu 8. svibnja. U njemu Banac ponajprije kaže da bi trebalo predefinirati našu politiku spram susjedstva jer naša regija, kako navodi, nije samo ‘Zapadni Balkan’ kako ga je proglasio Bruxelles, nego i Slovenija i dobar dio Grčke.

Mi bismo dodali da Hrvatska nakon ulaska u EU pripada posve drugoj ‘regiji’, naime onoj kojoj je pripadala prije 1918., a to su sve susjedne države na njezinu sjeveru, zapadu i jugu – Mađarska, Slovenija, Austrija i Italija . Kako je ustvrdio Božo Skoko, učlanjenjem u E-Uniju Hrvatska ‘igra u drugoj ligi’, u onoj u kojoj nisu njezine istočne države. A jugoslavenski nacionalist židovskog podrijetla Žarko Puhovski ustvrđuje u NIN-u kako ‘Srbija više nije toliko važna za Hrvatsku kao prije’.

Danas bi se i Franjo Tuđman morao udaljiti od svoje tvrdnje kako od odnosa Hrvatske i Srbije zavisi mir na ‘našim prostorima’. Osnovno pitanje glasi: koje i kakve Srbije? Ivo Banac pronalazi čak i jednog izrazitog proeuropejca u Srbiji, bivšeg ambasadora Radivoja Cvetićanina, koji u svojoj knjizi ‘Zagreb Indoors’ vidi u gotovo svim Hrvatima samo nacionaliste, a to su prema vulgarnom srbijanskom shvaćanju – ustaše.

Banac preporuča hrvatskoj politici posve drukčije savezništvo u susjedstvu, jačanje Anžuvinskog nasipa, pod kojim podrazumijeva suradnju Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije ujedinjene s Kosovom . Sjajna ideja! Jer jedno ne smijemo zaboraviti, koliko god se Beograd u posljednje vrijeme zaklinje u EU, Srbija ostaje saveznica Rusije, a mačuška Rasija njeguje kontinuitet sovjetske i carske Rusije u smjeru prodora do toplog Jadranskoga mora. Tome se Hrvatska može suprotstaviti izgradnjom Bančeva Anžuvinskoga nasipa.

Mi tome dodajemo kako je Bosna i Hercegovina najvažnija susjedna država za Hrvatsku. I to ne samo radi obrane prava tamošnjeg hrvatskog konstitutivnog naroda, po čemu je BiH također i hrvatska država, nego i poradi granice EU i buduće eurozone prema istoku, po čemu Hrvatska ponovno, barem za neko vrijeme, postaje antemurales (predziđe ) ovoga puta Europske Unije.

Bez obzira na verbalna uvjeravanja o dobrim odnosima s Hrvatskom, službena Srbija ništa ne zaboravlja kad su u pitanju bilateralni problemi. Dragan Pejović piše u NIN-u (13. lipnja) o spornim točkama u srbijansko-hrvatskim odnosima s napomenom kako bi se ‘Hrvatska mogla provesti u Evropi kao Dinamo u Ligi šampiona…’, što znači da bi tu mogla propasti. Hrvatska bi Srbiju tu mogla demantirati svojim europskim nastojanjima, no Beograd nikad ne će odustati od svojih zahtjeva za ‘liderstvom u Regionu’, a to je drugo ime za srbijansku hegemoniju.

To Hrvatska nikad ne bi trebala smetnuti s uma. Stoga je ne samo neshvatljivo nego i kontraproduktivno kad „odgovorni” hrvatski političari stalno papagajski ponavljaju kako će podupirati Srbiju u njezinim europskim ambicijama, kao da to zavisi od Zagreba.

Tek ako bi se Srbija ideološki i politički okrenula za 180 stupnjeva, ta hrvatska ‘pomoć’ imala bi nekoga smisla. No to se, na žalost, nije dogodilo. Tako je ‘Vijenac’ (28. lipnja 2012.) objavio izvrsnu studiju Stjepana Damjanovića pod uzbudljivim naslovom ‘Na Istoku ništa novo!’ u kojoj je autor dokazao kako Srbijanci sustavno potkradaju hrvatsku književnost i jezik u nastojanju da dokažu kontinuitet u tim važnim dijelovima kulture, koji nije postojao, pa Damjanović preporuča : ‘Ne smijemo postati taocima srpskih provokacija i dopustiti da svako malo razdraženo reagiramo gubeći snagu i vrijeme, ali povremeno moramo upozoriti hrvatsku i međunarodnu javnost na neistinitost takvih tvrdnji i opasnosti koje one nose za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa i za mir u ovom dijelu Europe’. Stoga je na mjestu izreka: Čuvajte se Danajaca (Srbijanaca ) i kad darove nose . Ako se o nekim darovima uopće može govoriti.

Srbija nije ona kakvom ju vide zagrebački srbofili

Odbojnost stvarne, a ne službene Srbije prema E-Uniji najbolje je definirao profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu Leon Kojen koji u NIN-u (4. lipnja) ovako komentira odluku Vijeća Europe o otvaranju pristupnih pregovora s Beogradom: ‘Srbija je prva zemlja koja je šansu da uđe u EU platila odricanjem od teritorija (ne samo teritorija) koji je izgubila stranom agresijom.

To je povijesni i moralni poraz koji će s vremenom, na žalost, biti sve vidljiviji, ali je i politički krajnje rizičan potez. Vlast se nije usudila da prihvaćanje Briselskog sporazuma iznese na referendum, što je tom sporazumu eventualno moglo dati demokratsku legitimnost, niti mu je pokušala prethodnom promjenom Ustava osigurati ustavno-pravnu legitimnost, koju on sada nema’.

Prof. Kojen misli da će sporazum Beograda i Bruxellesa uroditi daljnjim separatističkim gibanjima u Preševskoj dolini (Albanci) i Vojvodini (Mađari i srpski autonomaši), a to bi, možemo pretpostaviti premda nije vjerojatno, Srbiju moglo srozati na Beogradski pašaluk. Iako ovi strahovi izgledaju pretjerani, u Srbiji se šire sa svrhom da mobiliziraju javnost protiv E-Unije i još više protiv NATO-a koji se uvijek spominje s pridjevom ‘agresorski’.

S jednom takvom Srbijom stvarno bi teško bilo uspostaviti normalnu međunarodnu suradnju. Jer Srbija nije ona kakvom ju vide zagrebački srbofili. Sjetimo se tvrdnje Igora Mandića u Stankovićevoj emisiji kako su „Hrvati i Srbi jedan te isti narod” te provokacije Nenada Popovića na Švicarskom radiju kako ne postoji hrvatski već zajednički ‘srpskohrvatski’ jezik sporazumijevanja na cijelom području tzv. ‘jugoslavenskog kulturnog prostora’. Da je tada bio živ, na tome bi mu čestitao Stipe Šuvar, najveći ideolog jugoslavenstva u SKJ.

Šteta je što beogradski NIN malo tko čita u Hrvatskoj. Njemu je profesorica Dubravka Stojanović dala izvrstan intervju s fantastičnim ocjenama srpskoga društva i politike u posljednjem stoljeću. Ona zaključuje: ‘U Srbiji, na žalost, ne postoji ravnoteža između nacionalnih mitova, državnih interesa i progresa. Mitovi i progres međusobno se potiru – ako hoćete progres, morate se odreći mitova, suočiti se s realnošću i podvući crtu. A državni interes i progres za mene su isto’.

Što se tiče ‘neriješenih’ srbijanskih granica, prof. Stojanović zaključuje: ‘Ako granice postavite na prvo mjesto, onda unutarnji razvoj zapostavljate i čekate dok se ne riješe granice. Budući da se one ne mogu riješiti – stoji se u mjestu. Prava promjena bila bi da se promijeni prioritet i da se prihvati mjesto i veličina Srbije’. (NIN, 3. siječnja).

A to je upravo ono što u Srbiji dosad nije bilo moguće jer u samoj se preambuli njezina Ustava tri puta spominje KiM, Kosovo i Metohiju, kao sastavni dio Srbije. Kad bi se nekim čudom u Srbiji pojavio njezin Charles de Gaulle, i rekao narodu kako je Kosovo zauvijek izgubljeno, to bi bilo čudo koje bi susjednu državu dovelo u obitelj europskih zemalja, ali takva državnik zasada nije moguće zamisliti u zemlji u kojoj su nacionalni mitovi važniji od krute stvarnosti.

“Država je državi vuk”

Zapadni mediji ovih su tjedana prepuni izvješća i komentara o američkom elektronskom špijuniranju gotovo cijeloga svijeta, pa čak i najprisnijih savezničkih zemalja, kao što je Njemačka. To nas podsjeća na izreku engleskog filozofa Thomasa Hobbesa ‘Homo homini lupus’ (Čovjek je čovjeku vuk ), koju bismo mogli mirne duše preinačiti u ‘Država je državi vuk’.

Američka tajna služba NSA sustavno i uz pomoć Britanaca snima ama baš sve što se zbiva na elektronskim mrežama diljem svijeta. Čitavu je stvar otkrio američki zviždač i špijun Edward Snowden koji je preko Kine pobjegao u Rusiju, što nas naveliko podsjeća na slične afere iz najhladnijeg hladnoga rata.

Koliko god su Amerikanci još uvijek pod stravičnim sjećanjima na 11. rujna, njihova pomamna želja da sve doznaju što se govori na raznim mrežama mora se shvatiti kao ostvarenje onoga što je nekoć prorekao George Orwell u svome romanu ’1984′: postojanje ‘Velikog brata’ koje sve nadgleda i sa svime manipulira. Nijemci se protiv toga posebno žestoko bune jer Amerikanci time krše njihove zakone o zaštiti privatnosti i poštanskoj tajni. Groteskno je da Amerikance pomažu Britanci čiju se zemlju dugo smatralo ‘kulom moderne demokracije’.

Zašto ovo napominjemo? Jednostavno zato što bi valjda i u Hrvatskoj svima trebalo biti jasno, a političarima posebno, kako u međudržavnim odnosima ne vlada idila, kako se svatko bori za svoje nacionalne interese, kako je svima ‘košulja bliža od kaputa’. A to kao da neki na Markovu trgu ne znaju ili ne žele znati. Sjetimo se samo izreke Ive Sanadera kako ‘nema te cijene koju Hrvatska ne će platiti da uđe u EU’.

I onda je platila vjerojatno najveću moguću cijenu. Slične riječi ponavljaju njegovi nasljednici kad govore kako će Hrvatska podupirati sve susjedne zemlje na istoku Balkana da što prije uđu u E-Uniju. Nije to u mjerodavnosti Zagreba nego Bruxellesa. Hrvatska bi se u svojoj vanjskoj politici, to stalno ponavljamo, najviše trebala posvetiti problemima Bosne i Hercegovine.

Nedavno je predsjednik Ivo Josipović rekao prigodom svoga posjeta BiH-u kako tobože ‘etnitete nije moguće ukinuti’, ali, zaboga, to bi morao biti prvi preduvjet za ostvarenje Bosne i Hercegovine kao normalne države s potpuno jednakopravnim nacijama . Najbolje bi rješenje bilo pretvaranje BiH u Federaciju triju nacija sa Sarajevom kao posebnim teritorijem, sličnim Washingtonu D. C. u Americi. Sve drugo vodi u propast i mogući raspad ove nesretne zemlje. A to bi moglo izazvati nove sukobe pa i ratove između susjednih država, što Europska Unija i slobodni svijet moraju spriječiti svim sredstvima.

Gojko Borić / Hrvatski tjednik

hkv.hr

facebook komentari