Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tko ubija bosanskohercegovačku istinu?

Objavljeno

na

Laž i nepravda ubojita su sredstva sa kojima se agresira na hrvatski narod u trodjelnoj dvoentitetskoj Bosni i Hercegovini s ciljem da se srami svoje prošlosti, te pod teretom srama da bi se lakše odrekao svog nacionalnog identiteta kojeg je legalno i legitimno branio u građansko konfesionalnom beha sukobu. Proizvođači laži i ubojice istine, razbijači pravednosti i okupatori slobode, u Bosni i Hercegovini čine to kako bi Hrvatima oduzeli pravo na otpor prisilnoj asimilaciji, stvaranja nove, bošnjačke nacije. Uvijek a napose u slojevitim društvima, nesređenih maeđunacionalni i međuvjerskih odnosa, kakvo je bosanskohercegovačko, laž je talibanska ubojica istine. A kada se ubije istina njene ubojice kreću u ubijanje čovjeka. Zapravo to im i jest cilj, ubiti istinu da bi si uzeli pravo na ubitstvo čovjeka.

https://i1.wp.com/img.dnevno.ba/data/2013/7/25/87682/1_mudzahedini.jpg?resize=495%2C331

Ulazeći u suvremeno političko stanje u Bosni i Hercegovini ulazi se, zapravo, u veliko i nemirno more sa nešto malo otoka i otočića po kojima se vidi i poznaje stara slika multi šarene prijeratne bosansko hercegovačke stvarnosti. To su mali spomenici staroj Bosni, a koji su na žestokom udaru politički valova koji zapljuskuju i valjaju, te sve više potapaju tu zemlju, koja je nekoć cijela bila jedan šareni otok na svjetskom političkom moru. Danas gotovo da ga više i nema, poglavito ga nema u onom prijeratnom šarenilu ni velićini. Sada je tu nepoznat broj otoka i otočića u jednoj boji, a oni šareni smanjeni i prepolovljeni olujom rata koji je preko njih prošao i cunamijski ih opustošio. Kako god je rat opustošio Bosnu i Hercegovinu ništa manje je ne pustoši ni laž i progon istine.

Sve se radi na tomu da se nacionalna i vjerska slika Bosne izmijeni i promijeni u tolikoj mjeri poslije koje ne će biti povratka na staro. Jer i kada je oružje zašutjelo, u Bosni i Hercegovini rat je nastavljen. Ne ubija čovjeka samo oružje, ubija ga nepravda, nesigurnost, diskriminacija, laž, manjak ili apsolutni nedostatak slobode. Sve su to mirnodopska oružja koja se koriste u, daytonskim zidom, podijeljenoj Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su svi ratovali protiv svih. A što se ćini i danas.

Pucanjem u istinu nastoji se ubiti čovjeka, odnosno pucanjem u čovjeka želi se ubiti istina zaustavljenog rata. Ništa nije uplašilo zločince i počinitelje zločina, planere i pokretače, rata kao što ih plaši otkrivanje istine. Stoga i jest danas, pored pojedinca iz gubitničkog hrvatskog naroda kojem je u Daytonu oduzeto sve, u Bosni i Hercegovini na talibansko džihadskom udaru istina. Sve se ćini da trajno ostane zakopana, ili otkrivena samo onoliko koliko to odgovara njenim ubojicama.

Prisvojivši vlast nad medijima kao oblikovateljima javnog mijenja, propagatorima laži i širiteljima mržnje, obučeni u pobjedničke odore nacionalni vojski koje su im izborile entitete, Srbima Republika srpska i Muslimanima Federacija Bosne i Hercegovine, ubojice istine neometano šire laž o beha prošlosti, na kojoj uz svjetsku šutnju grade budućnost te bezbudućnosne zemlje. Progonitelji i ubojice beha istine mirnodopski su zločinci, s posljedicama tog zločina ravnog svim ratnim zločincima. A zapravo mirnodopski beha zločinci su, gotovo, svi oni ratni koji danas slobodno hodaju neslobodnom Bosnom i Hercegovinom. Oni su bili vladari rata, i danas vladari beha primirja. Vladari laži i talibani istine.

Bužim

http://reprezent.ba/files.php?file=dole_213458203.jpgTo su ratni i mirnodopski politički tajkuni koji su uspjeli privatizirati beha istinu, a time i Bosnu i Hercegovinu, koja je zbog zločinačke tajkunizacije danas „ni na nebu ni na zemlji“. Moglo bi se reći u njihovim džepovima i krvavim zločinačkim rukama. Takvo stanje plodno je tlo za rast svake vrste terorizma, napose onog radikalno islamskog džihadizma koji ubrzano mijenja, ne samo sliku Bosne i Hercegovine, već i svijeta u cijelini. Ubijanje beha istine dio je džihadskog terorizma. Istinom oružja koju demonstriraju brutalnostima odrubljivanja glava  zapadnjacima, munjevitom brzinom šire etnički i vjerski čiste muslimanski islamske prostore. Uz pomoć iz entitetskih ogranaka u Bosni i Hercegovini (Gornja Maoča) koji su također sto posto čisti muslimansko islamski, što im je omogućavalo dvadesetogodišnje ubijanje beha istine, džihadisti su započeli globalni svjetski sukob vjera i civilizacija. Novačenjem džihadista Bosna i Hercegovina je time, u stotoj godišnjici početka Prvog svjetskog rata, opet postala, u europskim granicama, prostor sa kojeg je počeo Svjetski sukob vjera i civilizacija, kultura i svijetova.

Sve je to posljedica laži koja je dio mentalnog sklopa političkog beha društva, u kojem su odgajani ti vjerski islamski fanatici koji ratuju danas po Bliskom istoku, a to iskustvo sutra će prenijeti u Bosnu i Hercegovinu i dalje u Europu. Jasan znak kako su laž u kojoj su odgajani i rasli, i oružje iste razorne moći, te da se mir ne postiže samo zatišjem oružja. Potrebno je, naime, zbog istinskog i pravednog  mira koji nema alternativu nigdje a napose u slojevitoj Bosni i Hercegovini, da zašuti i oružje i laž. Šutnja oružja i laži otvara putove tako potrebite istine. A putevi istine su desetljećima, gotovo u svakom  periodu beha duge i krvave povijesti, zatrpavani i neprohodni, i stoga rat u Bosni i Hercegovini traje. I trajat će sve dok istina ne pobijedi

Tamo gdje je istina pobjednik tamo nema ni ratni pobjednika ni pobijeđeni, nema malobrojniji i brojniji, nema jači ni slabiji, nema potplačeni ni tlačitelja. Suvremenost Bosne i Hercegovine bez pobjednika i pobijeđenih temelj je njene mirne  budućnosti, i  jamac jednakosti i ravnopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti, svih njenih nacionalnih i vjerskih razlika. Za takvu Bosnu i Hercegovinu jednako će se boriti, i braniti je, sve tri njena naroda. Njihovoj obrani ne će trebati pomoć ni mudžahedina, ni vehabija, ni talibana, ni džihadista, dakako ni turski sto milijuna vojnika ni njihovi ratni brodova. Da bi se došlo do te zajedničke polazišne točke, do beha istine koju će priznati sva tri njena naroda, do istine koja nema alternativu, potrebno je progoniti i kažnjavati sve njene ubojice, na naćin kako se kažnjavaju i progone i ratni zločinci. Nema razlike između ubojica istine i ratni ubojica. Jer tko ubija beha istinu on ubija i Bosnu i Hercegovinu, a tko ubija Bosnu i Hercegovinu on ubija i čovjeka.

Vinko Đotlo/hrvatski-fokus

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Bruno Bušić u Švedskoj 1976.
Prvi intervju Brune Bušića nakon odlaska u emigraciju 1975. Uvod i epilog: Dinko Dedić

U ponedjeljak 16. listopada
navršava se 39. godina
od ubojstva Brune Bušića.

Tim povodom u crkvi Sv. Marka
na Gornjem Gradu, u 18 sati
održati će se Sv. misa zadušnica.

Nakon sudskih i batinaških progona koji su ga pratili cijeli život i nakon što je po četvrti puta izišao iz zatvora, za Brunu Bušića nije više bilo života u Domovini i otišao je u emigraciju. Kao što smo svjedoci, nije ga bilo ni u emigraciji i 3 godine kasnije, 16. listopada 1978. Bruno je podlegao udbinim mecima, ali je tog časa odlazak u tuđinu izgledao kao jedini izlaz.

Ta pogibija se na jedan vrlo dramatičan način vezala i uz moj život, jer sam koincidentno, u procesu koordinacije antijugoslavenskog rada, upravo u to vrijeme iz Australije putovao u Europu, baš na sastanak s Brunom Bušićem, da bi tamo stigao dan nakon njegova ubojstva. Uza sve dramatične događaje koju su nužno bili povezani uz život i rad hrvatskog političkog aktiviste u ono vrijeme, taj događaj kao i neki povezani s mojim povratkom u Hrvatsku 1990.-1991., ostati će trajno i tragično urezani u moju svijest, što će teško shvatiti oni koji su puštali da ih kroz život vodena bujica nosi bez da i pokušaju plivati u suprotnom smjeru, pa makar i znali da se negdje nizvodno nalazi veliki vodopad.

Sa svježim dojmovima Hrvatskog proljeća i njegova brutalnog gušenja, što je Bruno osjetio na svojoj koži ali isto tako razumio kao rijetko tko drugi, svojim prvim obraćanjem javnosti nakon dolaska u emigraciju, u ambijentu u kojemu je mogao slobodno reći što misli, Bruno je dao intervju Novoj Hrvatskoj 1975. godine i osvrnuo se baš na to proljetno previranje, koje je nesumnjivo predstavljalo uvertiru onogo što će nam se dogoditi kroz iduća dva desetljeća. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)



Bitka je bila izgubljena davno prije Karađorđeva

NH: Vi ste, Bruno, godine 1971. radili u Hrvatskom tjedniku. Bila je to vrlo živa ekipa, koja je svojim radom budila velike nade u hrvatskom narodu (i zbog toga gotovo čitava završila u zatvoru). Je li već tada postojalo strahovanje da bi doskora sve to moglo biti uništeno?

B. B.: Izraz „uništeno“ ne odgovara onome što je prethodilo Karađorđevu i što se dogodilo nakon toga. U našoj povijesti bilo je i gorih trenutaka, dugotrajnijih i pogubnijih razdoblja, pa je ipak hrvatski narod nadživio sve te lomove i kataklizme i sačuvao viziju svoje slobodne hrvatske države. Zapravo, ako je nešto uništeno, to su uništene sve naivne iluzije da je moguća postupna demokratizacija Jugoslavije i unutar takve Jugoslavije suverena država Hrvatska.

NH: Savršeno točno. No, htjeli bismo znati jeste li očekivali događaje koji su nastupili nakon Karađorđeva, jeste li strahovali od njih?

B. B.: Meni je bilo manje-više potpuno jasno da „hrvatsko proljeće“ neće dugo trajati. Unutar postojećih političkih i policijskih struktura bile su neizbježne brže, revolucionarnije promjene ili potpuna policijska i vojnička kontrola. Većina nije tako mislila. Nadali su se nastavku kursa i većim promjenama. Svima je bilo jasno da se i dalje nastavlja veliko odlijevanje sredstava u Beograd, štoviše da je to odlijevanje veće nego u prethodnom razdoblju. Hrvatsko rukovodstvo nije ni pokušavalo zanijekatitu činjenicu. Ono je tvrdilo da dopušta odlijevanje tih sredstava iz Hrvatske kako bi izborili ustavne amandmane, po kojima bi Hrvatska trebala dobiti svoju državnost, nakon čega bi Hrvatska bila financijski samostalna. Dakle, odlaženje u Srbiju viška vrijednosti što su ga stvarali hrvatski radnici, i oni u domovini i oni u inozemstvu, po njihovu sudu bilo je skupo, ali nužno plaćanje amandmana i hrvatske državnosti. Naravno, državnost nikada nitko nije kupio. Bilo je tu mnogo poštene, naivne romantike.

NH: To je bilo stanovište političkog rukovodstva. A kako ste gledali vi u uredništvu Hrvatskog tjednika?

B. B.: Tu su mišljenja bila podijeljena. Neki su smatrali (nije uputno spominjati imena) da je to realno stanovište, dok su drugi bili vrlo skeptični. Ja osobno nisam vjerovao u neku bitniju promjenu nakon ustavnih amandmana. Iako nisam otvoreno mogao napisati što mislim, svojim člancima želio sam uvjeriti čitatelje da svoje ljudsko, nacionalno biće mogu u punini ostvariti jedino unutar potpuno suverene hrvatske države.

Po mome mišljenju bitka godine 1971. nije bila izgubljena u Karađorđevu, nego već mnogo prije: na Brijunskom plenumu, lipnja 1966. (pad Rankovića). Tada hrvatsko političko vodstvo nije shvatilo situaciju, nije je znalo iskoristiti. Dok su u drugim republikama politički rukovodioci odnosnih republika dali do znanja da je postojao jak policijski pritisak, u Hrvatskoj se nakon pada Rankovića i dijela njegove urotničke grupe tvrdilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom Rankovićevom kontrolom. Uistinu, bilo je potpuno obrnuto, u Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu. Tada je u Hrvatskoj bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosijea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod pod neposrednom policijskom kontrolom. Bilo je i niz političkih ubojstava, ne samo u Staroj Gradiški.

Početkom lipnja 1965. na području Zagreba djelovala je posebna policijska teroristička grupa. Ona je na zagrebačkim ulicama kidnapirala nekoliko studenata, zavezanih očiju odvela ih u tajne zatvore, gdje su po dva i više mjeseci bili podvrgnuti najužasnijim torturama. Čini se da se jedan od tih tajnih zatvora nalazi u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Runjaninovoj ulici.

NH: Je li se bilo gdje i bilo kada na „forumima“ o tome raspravljalo?

B. B.: Ja sam sam početkom 1967. napisao velik izvještaj o torturi studenata.

Uzaludni izvještaj o torturi hrvatskih sveučilištaraca

NH: Kome je to bilo upućeno?

B. B.: Jedan primjerak dobio je Tripalo, drugi Bakarić. Tripalo je bio jako iznenađen činjenicama koje sam iznio. Tražio je da potpišem taj izvještaj. Potpisao sam ga, a to su isto učinili i hrvatski sveučilištarci koji su bili kidnapirani i odvedeni u tajne zatvore. Poslije smo i ja i oni imali mnogo neprilika s policijom i tadašnjim zagrebačkim javnim tužiteljem Marijanom Čačićem, koji je odmah nakon Karađorđeva imenovan za republičkog javnog tužitelja. Ta kidnapiranja i nisu mogla biti izvršena bez njegova znanja i odobrenja. U to je bio upleten i Milko Gajski, koji je nakon Karađorđeva imenovan za predsjednika zagrebačkog Okružnog suda. Dakle, nakon Karađorđeva pripadnici rankovićevske terorističke grupe iz godine 1965. dobili su najviše položaje u tužilaštvu, sudstvu i policiji unutar SR Hrvatske.

NH: Kako je policija doznala tko je autor toga izvještaja?

B. B.: Vodila se istraga. Udba je najprije bila dosta zaplašena, jer je Tripalo zahtijevao da se protiv njih provede istraga i sudski postupak, osobito je energičan u tome zahtjevu bio tadašnji komandant zagrebačke vojne oblasti, general Ivan Rukavina. Ipak na kraju od toga nije bilo ništa. Policijske strukture ostale su iste, zapravo, nacionalna struktura policije još se više pogoršala na štetu Hrvata. Istodobno su albanski rukovodioci na Kosovu bili dovoljno odlučni i sposobni da na Kosovu stvore svoju, albansku policiju u kojoj ima najmanje 75% Albanaca. Do Brijunskog plenuma 1966. jedva da ih je bilo 15%.

Hrvatsko političko vodstvo nije znalo iskoristiti situaciju. Nakon prvog nesnalaženja, zabune i straha (to su u biti jako velike kukavice) Udba se u Hrvatskoj ubrzo ponomo osilila. Meni su jednoga dana pozvonili na vrata i odveli me na saslušanje u istu onu sobu, gdje su me godine l965. i 1966. danima ispitivali. Udbaš Božo Marković smijao mi se u lice: „Ti si se tu mnogo namučio, prikupljao podatke, dugo istraživao i pisao, i ništa nisi postigao. Komisija CK SKH podnijela je o nama najbolji izvještaj. Nama nitko ništa ne može!

Deseta sjednica nije bila početak

NH: Ne bi li ipak trebalo priznati hrvatskom vodstvu prelomni zahvat čuvene 10. sjednice u siječnju 1970., koja je zapravo pokrenula čitav veliki val nacionalnog gibanja, nazvanog nakon Karađorđeva „hrvatsko proljeće“?

B. B.: To nacionalno gibanje nije pokrenulo hrvatsko vodstvo, već hrvatski intelektualci okupljeni oko KolaKritikeHrvatskog književnog listaDubrovnikaDometa i ostalih književnih časopisa. Veliku ulogu prije pojave tih časopisa imao je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. A sve tamo negdje do početka godine 1963., mora se priznati, čuvari hrvatske nacionalne svijesti nisu uopće bili hrvatski komunisti, već Katolička crkva, preživjeli hrvatski vojnici i ilegalne grupe hrvatskih sveučilištaraca.

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu. Tako se dogodilo da je nakon toliko spominjane 10. sjednice osim Žanka čitava ostala politička i policijska struktura ostala ista. Tako hrvatsko vodstvo nije 1971. imalo ni toliko snage da makne dva beznačajna lokalna funkcionara u Bijelom Manastiru, a kamoli da udalji iz javnog života generala Radu Bulata. Izbacivanje Šime Đodana i Marka Veselice (u ljetu 1971.) iz Saveza komunista trebao je biti zalog za uklanjanje Rade Bulata, ali se poslije pokazalo da su i to bili nemoćni učiniti.

NH: Prema tome, događaji koji su uslijedili nakon Karađorđeva i nisu trebali biti neko veliko iznenađenje, barem ne za one koji su pobliže iznutra promatrali situaciju?

B. B.: Jasno. Bilo je to samo pitanje dana. Studentski štrajk bio je samo izlika. To se jasno vidi iz onog Titova razgovora, koji je bio vođen s političkim rukovodstvom Hrvatske u njegovoj zagrebačkoj vili „Zagorje“. Taj razgovor je objavljen nakon Karađorđeva.

NH: Jeste li očekivali tako drastičan razvitak: uhićenja, suđenja, na tisuće otpuštenih s posla i na druge načine progonjenih?

B. B.: Da, očekivali smo to bez sumnje.

NH: Kada ste Vi bili uhićeni?

B. B.: Ujutro 12. prosinca 1971.

NH: Već tada? Drugi iz uredništva HT i Matice hrvatske bili su zatvoreni tek 11. siječnja 1972.

B. B.: U noći između 11. i 12. prosinca zatvoreni su studentski vođe: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ferdo Bušić, Goran Dodig i još neki. Mene su čitav dan 11. prosinca (bila je subota) pratili, ali sam im zametnuo trag negdje oko osam sati navečer u Klaićevoj ulici. Uhvatili su me sutradan u jutro u javnom kupalištu, na očigled pedesetak ljudi (stanovao sam u jednom slikarskom ateljeu, koji nije imao ni WC, a kamoli kupaonicu).Tamo su četvorica skočila na mene. Pitali su me gdje mi je pištolj, gdje su mi bombe, a sva četvorica su me držala za ruke i noge, tako da se nisam mogao maknuti. Osobito su se bojali polivinilske vrećice u kojoj sam imao rublje. Po deseti put su vadili iz nje rublje i prevrtali ga, i opet nisu vjerovali da je to samo rublje.

NH: Kako su Vas pronašli u kupalištu?

B. B.: Bili su u jutro okružili kuću i vidjeli su me pri izlasku. Primijetio sam da me slijede, no mislio sam da je to moja uobičajena pratnja, na koju sam već bio navikao, pa i nisam na njih obraćao posebnu pozornost.

NH: Što je pisalo u nalogu za uhićenje?

B. B.: Nisu imali nikakva naloga. Kad su me doveli na policiju u Đorđićevu ulicu, udbaš koji je vodio čitavu operaciju protiv studenata bio je podosta iznenađen kad je vidio da ja nisam student. Kod političke policije u Hrvatskoj postoje, naime, razne struje, tako da je ona oštrija mene naprosto podvalila kao studenta, samo da me se što prije dočepaju. Policija je najprije imala odobrenje da može uhititi samo najistaknutije studentske vođe. Članovi MH i HT bili su zatvoreni tek mjesec dana nakon mene, tek kad je u jugoslavenskom političkom vodstvu donesena odlukada se nastupi još oštrije.

NH: Zašto su ti policijski „jastrebovi“ baš Vas željeli što prije imati u zatvoru?

B. B.: Do toga je došlo zbog čitavog niza okolnosti. Udba mi nikad nije zaboravila, a još manje oprostila onaj moj izvještaj iz godine 1967. (prvi uniformirani stražar u zatvoru kojega sam vidio 12. prosinca 1971. bio je također čuvar kidnapiranih studenata u jednom od tajnih zatvora iz godine 1966.). To je meni bilo već četvrto uhićenje. Prvi put sam bio zatvoren kao gimnazijalac godine 1957., zatim 1959., pa 1965. (tada je bilo najgore). Osim toga, nakon Karađorđeva većinu slobodnog vremena provodio sam s vođama hrvatskih sveučilištaraca. Oni su tada bili pomalo i usamljeni.

NH: Je li Vam onda na policiji predočen nalog za uhićenje?

B. B.: Tražio sam da mi pokažu nalog, a odgovorili su mi da ja nisam uhapšen.

NH: Nego što?

B. B.: Ništa. Zatvorili su me u jednu ćeliju, gdje je bilo dvadesetak kreveta. Bio sam potpuno sam. Kako je bila zima, htio sam leći. Koji sam god krevet otvorio, bio je krvav, sve plahte krvave. U jedan sat u noći upalilo se svjetlo, ušao je jedan od onih koji su me hapsili i rekao mi da sam uhapšen. Pokazao mi je policijski formular o hapšenju, koji oni moraju uručiti istražnom sucu. Bilo je više točaka koje treba zaokružiti. Meni je bila zaokružena točka u kojoj se kaže da krivično djelo uhapšenoga podliježe smrtnoj kazni. To je bila izlika za uhićenje bez naloga.

Policajci prekvalificirani u suce

NH: Jesu li Vam uručili rješenje suca za pritvor?

B. B.: Ne. Odveden sam pred istražnog suca Zlatana Markovića. On je prije bio udbaš, pa je prešao u istražne suce, još prije Brijunskog plenuma 1966. To je bila opća praksa nakon reforme istražnog postupka, kad je uveden zakon da istragu ne vrši policija, nego istražni suci: udbaši su jednostavno „prekvalificirani“ u istražne suce. I baš taj Zlatan Marković vodio je istragu protiv studenata 1965. koji su bili kidnapirani. Znači da on spada u tu terorističku, doslovno terorističku grupu, koja je prije izvodila torture nad zatvorenicima. On je sad istražni sudac čitavog studentskog vodstva i ljudi iz Matice hrvatske.

NH: Jeste li upitali je li to njihovo normalno radno vrijeme, u noći?

B. B.: Nisam ni stigao ništa pitati. Marković je odmah uzviknuo: „Zdravo, Bušiću, opet se vidimo!“ Poznavao me je još od 1965., kad sam također bio zatvoren u vezi sa studentima, iako već tada nisam više bio student, nego sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Na moje pitanje zašto sam uhićen, odgovorio mi je: „Zbog tvoga pisanja u Hrvatskom književnom listu i Hrvatskom tjedniku“. Pokazao mi je i fotokopije mojih članaka iz tih glasila, kao dokazni materijal. Ja sam mu odmah rekao da se još dosada nije dogodilo u povijesti da policija zatvara nekoga bez naloga za uhićenje zbog članaka koji su objavljeni u legalnim novinama, a neki od tih članaka bili su objavljeni prije dvije ili tri godine. Rekao sam Markoviću, ako on svojim rješenjem o mom uhićenju ozakoni tu praksu, može bilo koji policajac na ulici bez naloga za uhićenje zatvoriti bilo kojega hrvatskog pisca ili novinara, jednostavno zato što su oni u nekoj davno izašloj knjizi ili novinama napisali koju rečenicu, koja se tom policajcu ne dopada. Otvoreno sam mu rekao da se takvo nešto nije dogđalo ni za vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Istražnog suca Zlatana Markovića moj prosvjed nije nimalo zbunio, a još manje posramio. Rekaomi je: „Uvijek se u povijesti nešto mora dogoditi prvi put“. Vidjelo se na njemu da ga raduje što ponovno ima priliku zatvarati ljude.

NH: To je dakle bio povijesni presedan?

B. B.: Da. Tako se nešto nije radilo ni pod Rankovićem, ni za vrijeme Staljina. To sam poslije izjavio u zapisnik i potpisao. Dobio sam nalog za pritvor u trajanju od tri dana, a zatim u trajanju od mjesec dana. Rješenje istražnog suca Markovića potvrdio je Okružni sud. Tako je bilo ozakonjeno najgore bezakonje. Naknadno sam doznao da je istražni sudac Marković dao nalog da se izvrši premetačina u stanu Miljenke Vuković, „supruge Bruna Bušića“, kod koje da se krije moj propagandni materijal. Policija u stanu Miljenke Vuković nije našla nikakav moj propagandni materijal, već njezina muža i dijete. Tu sam ženu vidio možda jedanput u životu. Marković je izdao nalog na osnovu policijske prijave, iako je znao da nisam oženjen. Valjda je mislio da je i to jedna od mojih podvala i dio mog urotničkog kontrarevolucionarnog rada.

Bajka o sveznanju Udbe

NH. Pa kako je došlo do toga da su Vas povezali s tom ženom?

B. B.: Ona je bila udata za Jozu Bušića, koji je radio u „Čistoći“. Poslije je i on bio podvrgnut policijskom progonu, pa je morao bježati u inozemstvo. To je samo jedan primjer kako je Udba bila totalno neobaviještena o svemu. Tako su negdje oko Nove godine 1972. protiv mene podnijeli drugu prijavu: „Bruno Bušić, dok je bio u Parizu, surađivao je s političkom emjgracijom, te je tako s političkim emigrantima Nevenom Šimcem i Vicom Vukojevićem osnovao ogranak Matice hrvatske u Parizu“. U to vrijeme, dok je policija pisala tu prijavu, Neven Šimac se nalazio na odsluženju vojnog roka u školi rezervnih oficira, mislim u Zadru, a Vice Vukojević je bio u Zagrebu. Dakle, potpuna neobaviještenost.

NH: Inače vlada u emigraciji, a i kod kuće, velika fama o tome kako je Udba sveznajuća, kako je to jedna od najsavršenijih policija na svijetu, da ima strahovito organiziranu mrežu, neograničena sredstva, da raspolažu najmodemijim metodama i aparatima…

B. B.: Tu famu Udba sama o sebi neumorno širi. A svi mi koji smo tada bili uhićeni i podvrgnuti višemjesečnoj istrazi, i sveučilištarci i ljudi iz Matice, smijali smo se kako ti policajci ništa ne znaju, kakve su glupe prijave podnosili. Nisu znali ni u kojoj je sobi uredništvo Hrvatskog tjednika, iako je zgrada Matice hrvatske preko puta zgrade u kojoj je smještana politička policija. Ništa nisu znali o Matici hrvatskoj, o vođama hrvatskih sveučilištaraca. Bili su potpuno neobaviješteni o svim važnim pojedinostima.

Nova Hrvatska, br. 19. London 1975.

 


Pogovor: Bruno Bušić je uhićen 12. prosinca 1972. I sam sam bio student u Zagrebu, ali isto tako član i aktivist Matice hrvatske u petrinjskom ogranku. Kada su počela uhićenja, povukao sam se kući u Hrastovicu (pokraj Petrinje). Nisam znao da je i meni bilo namijenjeno da budem uhićen, jer mi je bilo svega dvadeset godina i nisam bio prominentna osoba u tom procesu, ali sam se pribojavao.

Upoznao sam se drugom polovinom prosinca 1971. sa slučajem jednog mladića kojega su pokupili na ulici, strpali u “maricu”, odvezli u policijsku stanicu, isprebijali ga i onda ga onako polomljenoga opet izbacili na ulicu, bez da je postojao nalog za uhićenje ili bilo kakav papirnati trag tog događaja. Završio je s oštećenim bubrezima. Kod odvjetnika je saznao da nema na osnovu čega pokrenuti postupak, jer nije postojala bilo kakava evidencija da je ikada bio priveden.

Zaključio sam tada da će biti najsigurnije da se prebacim preko granice.

Slovensko-austrijsku granicu sam prešao u rane jutarnje sate 2. siječnja 1972. Svega sat ili dva kasnije stigla je skupina policajaca iz Petrinje s nalogom da me uhite. Kad me nisu našli, pozvali su mog susjeda Josu Hanjca da bude svjedok kod premetačine.

Pričao mi je da su razrovali cijelu kuću i odnijeli sve što bilo papirnato, uključujući i moju školsku i drugu dokumentaciju. Unutrašnjost kuće ostala je izgledati kao da je uragan kroz nju propuhao.

Dodam li tome još nekoliko slučajeva kada sam za samo nekoliko sati izbjegao sudbini, uključujući i događaje u Zagrebu pod kraj 1991., moram se pozvati na svoj instinkt, a moji bliži prijatelji to i danas zovu ludom srećom.

Zadovoljština za sve, za one koji su preživjeli, za one koji su izgubili život i za one koji su pretrpjeli uvrede, šikaniranja, zatvore i batine, bila je uspostava hrvatske samostalnosti, ali nije potpuno ostvarena.

Nisam siguran da ćete naći i jednoga branitelja iz Domovinskog rata ili bilo koga iz prijeratne borbe za hrvatsku samostalnost, u domovini ili emigraciji, koji će vam reći da je ova Hrvatska ispunila naša očekivanja i da je zadovoljan rezultatom te borbe.

Previše je toga uloženo da bi se koplje smjelo baciti u trnje.

Život ide dalje! Borba za ostvarenje istinske samostalnosti, slobode, pravde, demokracije i napretka se nastavlja. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – II. dio

Objavljeno

na

Objavio

Politička srbizacija u Hrvatskoj, pogotovo nakon 2000. godine i serije državnih i političkih postupaka koji ili grannie s veleizdajom ili su klasična veleizdajnička namjera i nedjela, ima svoje političko izvorište u političkom krivotvorenju tvz. Erdutskog sporazuma. Sporazumu koji je odavno pravno i politički mrtav, a koga upravo zbog statusa „strane“ u Hrvatskoj uz stimulaciju hrvatskih državnih politika i javnosti, ciljano i opasno zloupotrebljavaju bivši vojni, danas politički i specijalno-ratovski agresori.

Zato se potpuno ignorira Tuđmanovo pismo Vijeću sigurnosti i hrvatska državna jamstva etničkim Srbima.

To Tuđmanovo pismo zapravo potpuno delegitimira današnji SNV, današnji SDSS, potpuno delegitimira Srbiju kao aktera bilo kakvih razgovora o stupnju sloboda srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj izvan standardnih međunarodnih principa, a s druge strane, Erdutski sporazum upravo to sve omogućuje na suprotnim stajalištima, i SNV-u, Pupovcu, SDSS-u SPC-u te Republici Srbiji danas.

Iako je taj sporazum odavno – potrošen i mrtav.

PupovacZato Pupovac vrišti o antisrpskoj naravi referendumske inicijative o promjeni izbornoga sustava, jer je svjestan, da bi takva inicijativa mogla sustavno legalizirati činjenicu da pored njega i njegove beogradske politike postoji mogućnost legaliziranja političkih ideja i interesa etničkih Srba u Hrvatskoj, koji se ponašaju kao pripadnici jedinstvene hrvatske političke nacije i prestaju biti sateliti, odnosno instrumenti imperijalne beogradske srpske politike u Hrvatskoj.

S tim referendumskim ciljem i primjerenim izbornim sustavom zapravo u političkom smislu završava pobjednička akcija hrvatske države ljeta 1995. godine koja se danas slavi kao Dan pobjede.

S tim političkim ciljem i takvim izbornim sustavom etnički Srbi u Hrvatskoj konačno postaju ravnopravni hrvatski državljani, pripadnici jedinstvene političke hrvatske nacije sa svim specifičnim etničkim pravima, a srpskim agenturama se postavlja moćan zid na Dunavu.

Potpuna konzistentnost srpskih institucija u RH, Pupovca, SPC-a i Srbije

Samo slijepci ne vide i ne razumiju potpunu konzistentnost u ponašanju srpskih institucija u Hrvatskoj, Milorada Pupovca i SPC-a, te Srbije, koji osmišljeno i vrlo precizno uz veliku potporu šaroliko deklariranih skupina i organizacija u Hrvatskoj provode politiku federalizacije Hrvatske. Nije ta politika samo plod podmuklih srpskih namjera, tome se sve više priklanjaju i bošnjački islamistički elementi u političkom vrhu bošnjačkog naroda u BiH, a na to nasjedaju i naivne lokalne političke inicijative koje pred realnim problemima funkcioniranja hrvatskog državnoga poretka osmišljenoga za mrvljenje Republike Hrvatske izbornim sustavom s deset plus dvije izborne jedinice, zbog svojih lokalnih interesa pokušavaju rješenja tražiti u regionalizaciji Hrvatske. Naročito je takve inicijative poticao bviši predsjednik Josipović, inače zagovaratelj povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije kojom bi bio izbijen presudan i moćan međunarodno pravni argument Hrvatskoj za uređivanje odnosa sa Srbijom, zatim inicijator preko bivše Mostove ministrice Jurlina Alibegović projekta regionalizacije Hrvatske, na koji su nasjeli ne samo MOST, nego i mnogi drugi dobronamjerni, a naivni sudionici javnoga i političkog života u Hrvatskoj.

Izborni sustav s deset izbornih jedinica, zatim separirane jedinice dijaspore i manjina, inicijativa povlačenja tužbe protiv Srbije, te inicijative regionalizacije Hrvatske uz ovakav državni poredak, zapravo su vrlo podmukli instrumenti prilagodbe hrvatske političke realnosti ostvarivanju srpskih imperijalnih pozicija i strateških ciljeva.

StanimirovićTko pažljivije prati događaje vidjet će da su sve te ideje i inicijative zapravo izišle iz iste kuhinje.

Uoči parlamentarnih izbora 2015. godine, na samome početku predizborne kampanje u svojoj kolumni sam zabilježio nevjerojatnu najavu Vojislava Stanimirovića s Preradovićevoga trga u Zagrebu, koji je na prvome promotivnom skupu SDSS-a u prostorijama SNV-a, u društvu svih viđenijih Srba u to vrijeme, počevši od Milorada Pupovca, njegovoga tadašnjega i današnjega pomoćnika Saše Miloševića, vrha SPC-a u Hrvatskoj i većine zagrebačkih etničkih i političkih Srba hrvatskog etničkog podrijetla tada jasno rekao da je to historijski trenutak za Srbe u Hrvatskoj da ponovo konačno i zauvijek ostvare status političkog naroda. Upozorio sam tragom svih relevantnih događaja iz neposredne prošlosti i upozoravajući na podvalu isključivoga pozivanja na Erdutski sporazum, da je to politički akt nove agresije i legalizacije konstitutivnosti političkog srpstva u Hrvatskoj na izvorištima tvz. „druge strane“, što izravno ukazuje na nepriznavanje temeljnih ciljeva hrvatskog ustavnog poretka.

Upozorio sam tada da u Hrvatskoj u području obrazovanja, nekih sustavnih rješenja o isključivoj participaciji etničkih Srba u državnim i javnim institucijama pod firmom navodnih prava nacionalnih manjina zapravo već postoje ne samo federalni nego i konfederalni elementi potpuno na tragu famoznoga plana Z-4, kojim je Hrvatska trebala uoči Oluje postati surogat država, nešto nalik na današnju Bosnu i Hercegovinu.

To međutim nije slučajna izjava niti je nastala na temelju sagledavanja stanja u Hrvatskoj u tom trenutku. Ta izjava je logički i planski slijed srpskoga ponašanja nakon Oluje, u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj.

Uzmimo još jedan primjer.

Idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti

Srpske nacionalne institucije u Hrvatskoj će doslovno svaku inicijativu kojoj je cilj i platforma afirmirati građansku državu u Hrvatskoj nasuprot afirmacije nacionalne državnosti, kako u političkim, tako i u svim javnim raspravama, snažno i ultimativno podržati, poduprijet će bez izuzetka sve anacionalne, globalističke i lijevo-liberalne inicijative koje izravno zadiru u samu esenciju obitelji, antropološku bit čovjeka, identitet, na sve načine će poduprijeti slabljenje i kriminalizaciju nacionalnog identiteta većinskih Hrvata, a istovremeno, ne samo oni, nego i sve navodne građanske udruge lijevo-liberalnoga spektra, žestoko će se boriti za afirmaciju nacionalnog identiteta Srba u Hrvatskoj.

Treba li kontradikciju da je opasan nacionalni identitet većinskoga naroda, a pozitivan i poželjan nacionalnih manjina, prevoditi i dokazivati kao izravan idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti?

Naravno da ne i naravno da to jest platforma razaranja hrvatske državnosti.

Takvih je primjera tisuće, ali ovo su najindikativniji.

Pupovac je u prijeporima oko ustavnih promjena 2010. godine, očito silno zatečen reakcijom Vesne Pusić koja je osporila uvrštavnje Zajedničkog vijeća općina (srpskih) u ustavni poredak Republike, javno cmoljio i prijetio međunarodnom zajednicom pozivajući se na status „dvije strane“ iz Erdutskih sporazuma. Suglasnost da Zajedničko vijeće općina uđe u hrvatski ustav kao ustavna kategorija dao je tadašnji HDZ, odnosno njegovi lideri Jadranka Kosor i vrlo vjerojatno „ustavotvorac“ Šeks, što je po svemu do sada najsramnija epizoda HDZ-a, a ponajprije to dvoje ljudi i svih članova tadašnjeg Kosoričinoga rukovodstva. Da je to prošlo Pupovac i njegova „strana“ odnosno bivši agresori dobili bi uz sve postojeće konfederalne i federalne elemente, i prostor, geografsko uporište i to uz granicu sa Srbijom, pa bi na taj način bile ispunjene sve pretpostavke za konstituiranje Srba kao drugog nosivog naroda u Republici Hrvatskoj i formiran siguran most za neka buduća osvajanja i agresije.

Uz činjenicu da hrvatska država nikada nakon proglašenja presude stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, koji je eksplicitno u svome obrazloženju Srbiju označio kao agresora na Republiku Hrvatsku, a to što je ona s pobunjenim Srbima činila tijekom četiri ratne godine i tijekom okupacije proglasio genocidnim radnjama, nikada nije ni pokušala prirediti integrirane elemente toga, sada već standarda i pravne stečevine mađunarodnoga prava najvišega ranga i neupitnosti i pozvati strane veleposlanika te im to uručiti uz pitanje – što biste vi u svojim zemljama radili prema nekome tko je ovo pokušao uraditi vama; Hrvatska danas ni ne pokušava s najviše državne razine javno, jasno i glasno reći da su hrvatski Srbi etnička manjina, te da ne mogu imati srpska politička prava, nego jedino i isključivo prava političkih državljana Republike Hrvatske. Ta prava naravno ne mogu biti u suprotnosti s pravima i ciljevima većinskoga naroda!

A to je bit stvari.

Potreban je referendum o izbornom sustavu

I zato je potreban referendum o izbornome sustavu, pa čak i uz činjenicu kad bi postojala politička volja i mogućnost u Saboru, koja naravno ne postoji, to ozakoniti kao temelj novoga državnoga poretka. Jer ovakav državni poredak – ne valja.

Valja naglasiti još nekoliko detalja koji ukazuju na pogubnost izvorišta srpske politike u Hrvatskoj danas, iz Erdutskog sporazuma.

Prvo, sama činjenica da se Srbi pozivaju na status „strane“ u sporazumu koji je jamčila međunarodna zajednica, zapravo govori o tome da do tada ni jedan pobunjeni Srbin nije imao status hrvatskog državljanina, te da je čak i po tom osnovu u Hrvatskoj vođen međunarodni ratni sukob.

 

SANU

To isključuje svaku mogućnost građanskih prava Srba s okupiranih teritorija u Republici Hrvatskoj do trenutka potpune mirne reitegracije, pa je neoprostivi dilatentizam isticati kao što to rade hrvatski državni i lokalni dužnosnici tjekom proslave Dana pobjede i u svakoj drugoj najčešće isforsiranoj prigodi žal za srpskim žrtvama nazivajući ih hrvatskim građanima. Za žrtvama treba i valja žaliti, ali srpske žrtve iz domovinskog oslobodilačkog rata – nisu bili hrvatski građani, jer nisu ni pristajali na hrvatsku državnost, nisu htjeli hrvatsko državljanstvo, jer, da jesu, ne bi bilo rata. Isticati njihov građanski status znači i prihvaćati prava na temelju nečega što nije postojalo, koja bilo tko i bilo kad može zahtijevati, što Srbi po definiciji čine bez obzira na uporište i opravdanost, najčešće na nevjerojatnim konstrukcijama i krivotvorinama koje kreira i potiče srpska država i prije svega SPC već više od stoljeća; znači biti u najmanju ruku krajnje neodgovoran, ako se iza toge ne krije nešto i puno opasnije. To istodobno znači da je Republika Hrvastka napravila tešku stratešku pogrješku dajući državljanstvo Srbima koji su pobjegli pred i u tijeku oslobođenja Hrvatske, koji se nikada nisu vratili i neće vratiti u Hrvatsku, nastavljajući politička i svaka druga neprijateljstva u Srbiji i diljem svijeta, ovaj put kao hrvatski državljani, iako nikada nisu i neće prihvatiti odgovornosti koje nosi državljanstvo, a prije svega imperativnu lojalnost hrvatskoj državi kao političkoj činjenici. Lojalnost na temelju državljanstva je međunarodni pravni i politički standard bez izuzetka.

Zbog toga Srbi s okupiranih područja nisu mogli ostvarivati niti steći nikakva građanska prava u državi koju su oružjem napali, okupirali i pokušali osporiti genocidnim radnjama protiv njenoga većinskoga naroda, niti bilo što pripadajuće iz toga okvira tijekom agresije i okupacije Republike Hrvatske. Zato je danas potpuno kapitulantski i pogrješno govoriti o „poginulim hrtvatskim građanima srpske nacionalnosti“ tijekom Oluje. Nisu to bili hrvatski građani.

Niti bi hrvatski Srbi sudionici agresije smjeli imati ikakva stečena prava na temelju sudjelovanja u agresiji!

A imaju zlouporabom pozicije „strane“ iz Erdutskog sporazuma.

To što su živjeli na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske dokazuje samo činjenicu da su bili – agresori i da su sudjelovali u međunarodnom zločinu prema ocjeni ICJ-a. Taj logički pravac ukazuje da su status hrvatskih državljana imali samo Srbi na slobodnim područjima Republike Hrvatske, te da se uz ostalo, na njih ne može primjenjivati – abolicija.

To nadalje znači da je recimo Milorad Pupovac, Čedomir Višnjić ili bilo koji drugi Srbin koji je na bilo koji način dokumentirano surađivao sa srpskim agresorom u razdoblju agresije ili okupacije bio – izdajnik te se na njega ne može primjenjivati državna milost i oprost.

To valja jasno naglasiti u svakom razgovoru sa stranim državnicima, diplomatima, o Pupovcu i njegovim zahtjevima, tome trebaju pristupiti odgovorno državne institucije i na taj način valja razgovarati sa svim Srbima koji su nakon završetka rata postali Pupovčeva i SDSS-ova kolona i naglootkrivene žrtve „hrvatskog fašizma“, „mračnih godina“ „Tuđmanove diktature“.

Tome se može i mora stati na kraj samo jednim jedinim načinom.

Izmjenom izbornog sustava Srbima izbiti imperijalne ciljeve

Izmjenom i to dubinskom, izbornoga sustava, koji podrazumijeva ustavne i zakonske promjene, a to je nemoguće bez nacionalnoga referenduma. Da imaju nužan kritički minimum državničke odgovornosti to bi inicirali ili predsjednica Republike ili vlada Republike Hrvatske, jer s tim se ne može taktizirati. A kako je očito da nemaju, vrijeme je za samoorganizaciju hrvatskoga naroda putem postojećih organizacija, bez sektašenja, monopoliziranja, isključivosti i uz korištenje najviših potencijala i ostvarenja nacionalne i svijetske pameti i mudrosti u definiranju političkih i provedbenih ciljeva i modela.

Izmjenom izbornoga sustava treba političkim Srbima zauvijek izbiti imperijalne ciljeve i namjere iz ruku, a osloboditi prostore lojalnim etničkim Srbima koji su bili sudionici hrvatskog socijalnog, kulturnog, političkog, ali i vojno-policijskoga života tjekom osloboliačkoga rata od Srbije i većine Srba u Hrvatskoj. I koji pokazuju neupitnu lojalnost Republici Hrvatskoj i povjerenje u hrvatski narod. Oni moraju biti stimulirani u političkom, javnom i socijalnom okruženju u Hrvatskoj, jer pismo predsjednikaTuđmana govori o srpskoj nacionalnoj manjini, a ne o pravima – agresora.

Onoga trenutka kad političke, civilne, akademske i javne strukture u Hrvatskoj to shvate, Hrvatske više neće imati problema s latetnom srpskom ageresijom, koja ni jednoga trenutka nakon ljeta 1995. godine nije prestala, a danas je histeričnija i opasnija nego ikada, jer je postala oslonac održavanja – hrvatske vlasti. A to je zadnji prag uništenja državnosti hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

>Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – I. dio

facebook komentari

Nastavi čitati