Pratite nas

Kolumne

Tko je ubio Srbina?

Objavljeno

na

Dok se još uvijek prisjećamo žrtava zločinačkih totalitarnih sustava u prošlom stoljeću, prilično neopaženo nam pred očima prolaze zločini dobro očuvane proteze jednoga od njih u ovome stoljeću. Istina, razmjeri tih zločina ne mogu se usporediti s onima počinjenim u prethodnom vijeku, ali metode, organizacija izvedbe i njihova namjena zapanjujuće se podudaraju, a i posljedice su im više nego ozbiljne. U svakom slučaju, ostaje nam štošta rasvijetliti, ne samo iz doba komunističkog totalitarizma, nego i iz vremena njegove tihe institucionalne restauracije započete u zadnjoj godini prošlog stoljeća, onog prijelomnog i zlokobnog “trećeg januara”.

U jeku braniteljskih prosvjeda, uzrokovanih odnosom Milanovićeve vlasti prema njima, u središtu Zagreba osvanuo je crtež na kojem je prikazano drvo i po njemu obješeno nekoliko ljudskih tijela različite veličine naslovljen kao Serbian Family Tree. Brzinom munje prenijeli su ga svi vodeći mediji sa sjedištem u Hrvatskoj, neki od njih u srpskom vlasništvu. Ubrzo su ti medijski izvještaji postali sastavnim dijelom tzv. non-papera, neformalnog izvještaja koji je srpska diplomacija raširila svijetom kako bi pokazala da su Srbi u Hrvatskoj predmet iživljavanja hrvatskih šovinista. A našli su se i u famoznom Pupovčevom biltenu, toj hrestomatije navodnih izljeva mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, uglavnom fabriciranih na sličan način. Pritom se nitko nije upitao zašto bi autentični hrvatski šovinist takav prilično nemaštovit uradak naslovio na engleskom jeziku, a ne recimo “Srbe na vrbe” kako bi se od pojedinca takvog profila moglo očekivati. Možda zato jer ovako taj “materijalni dokaz” uopće nije trebalo prevoditi za namjenu za koju je prvobitno zamišljen, a potom i iskorišten?

Nekoliko godina ranije glazbeniku domoljubne tematike i hrvatskom branitelju Marku Perkoviću Thompsonu zabranjen je nastup u pulskoj Areni iako ga je uredno i na vrijeme prijavio. Koncert je održan na alternativnoj lokaciji u Pazinu. Ali nije sve prošlo mirno. Počinitelj identificiran kao Vilim Bon aktivirao je bombu u dvorani večer prije održavanja koncerta, navodno ogorčen jer ovaj glazbenik veliča fašizam. Dan poslije, Damir Kajin, koji je tada još zdušno ubijao “Abela” ( tj. mladu hrvatsku državu) pa su mu sva medijska vrata bila širom otvorena, tvrdi kako je Vilim Bon poznati HDZ-ov ekstremist s početka devedesetih. Neobična logika – HDZ-ov ekstremist kojem smeta Thompson! Po tome bi i Zoran Milanović mogao biti HDZ-ov ekstremist, s obzirom da ga vrijeđa “Lijepa li si”. Da nije možda tog “ekstremista” podvalila UDBA na početku devedesetih kako bi HDZ ogadila domaćem narodu po oprobanom receptu kojeg je primjenjivala u borbi protiv hrvatske emigracije? U tome je u Istri nažalost i uspjela pa danas sinovi oficira JNA i udbaša u svojstvu dužnosnika lokalne vlasti zabranjuju koncerte domoljubnom pjevaču i hrvatskom branitelju, dok razdragani rasprostiru crvenih tepih pred estradnjacima koji su zabavljali agresorske vojnike, ali i pred pobjeguljama, dezerterima iz Hrvatske dok je bilo najteže. Možda ovaj novi, medijski ušutkani Damir Kajin ima o tome nešto više reći? Ako i ne kaže, ne treba mu previše zamjeriti s obzirom na visoku stopu smrtnosti u političko-gospodarskom miljeu povezanom s IDS-om, usporedivu s onom u sličnih latinoameričkih kartela. Uostalom, znano je kako je Kajin sve samo ne štupido.

Detonacije bombi odnedavno se čuju i u romskim naseljima u rubnim dijelovima Zagreba, čak i pred dječjim vrtićem. Predstavnik romske manjine u Saboru Veljko Kajtazi zna ono što policija ni nekoliko mjeseci poslije ne zna. Perfidno sugerira da se radi o posljedici ozračja nesnošljivosti stvorenog u hrvatskom društvu, dolijevajući tako ulje na vatru moralne histerije koju su prethodno zapalili lijevi radikali i bukadžije. Možda se ovo hitro saznanje može objasniti činjenicom da je gospodin Kajtazi bivši oficir JNA, ali i Rom s Kosova, gdje su pripadnici te etničke skupine bili vjerni saveznici Srba u sukobu s tamošnjim Albancima? Vrijedi podsjetiti kako je najpoznatiji pripadnik te zajednice čuveni Sejdo Bajramović, Miloševićev lutak u predsjedništvu umiruće SFRJ, izabran kako bi predstavnik Kosova bio pouzdan kadar, a da ne bude baš Srbin, ali ni pripadnik izrazito većinskog, ali nepouzdanog albanskog naroda. Je li i Kajtazi samo lutak? Ako da, na čijem je koncu? Je li danas dječji vrtić u romskom naselju možda ono što su ’91 bili zgrada Židovske općine u Zagrebu i židovski dio Mirogoja?

A sad već davne 2005. godine i Milorad Pupovac, saborski predstavnik nacionalne manjine koju Hrvati počesto brkaju s onom koju predstavlja Kajtazi, manje zbog fizičke, a više uslijed karakterne sličnosti, također je znao tko je kriv za smrt svog sunarodnjaka Dušana Vidića. Taj tada 81-godišnji starac pronađen je mrtav prerezanog grkljana u blizini Karina Donjeg kod Obrovca. Pupovac je naricao kako je očito da se radi o političkom zločinu koji prepoznatljivo okrutnom izvedbom podsjeća na ona (zna se koja) stara ružna vremena. A da se radilo o zločinu političke prirode, znao je i Stjepan Mesić, tada tek zakoračivši u svoj drugi mandat. Uglavnom, ni 2009. godine otkad datira zadnji zapis o ovom zločinu dostupan na internetu policija još uvijek nije identificirala počinitelja, pa je razložno pretpostaviti kako joj ni danas nije poznat.

Da bi se o ovom događaju moglo trijeznije prosuditi, treba promotriti kontekst u kojem se dogodio. Bilo je to vrijeme netom nakon lokalnih izbora, kad se novinarski doajen Goran Milić u središnjem Dnevniku HTV-a usudio prikazati prilog o veselim Krajišnicima koji autobusima firme Lasta organizirano dolaze na glasovanje u “okupiranu Krajinu” uz stare ratne pjesme i obilne količine komovače. Pritom se pozvao na srpski izvor, tekst iz beogradskih Večernjih novosti. Koji dan poslije nesretni Dušan Vidić pronađen je mrtav. Pupovac i Mesić su ubojstvo politički interpretirali kako im je odgovaralo i cijela je priča o glasovanju nedomicilnih “krajišnika” naglo utihnula, a Goran Milić se nedugo potom ostavio vođenja Dnevnika. Zanimljivo je spomenuti i kako je ubijeni Vidić ostao za Oluje u svom selu i dočekao Hrvatsku vojsku, dakle nije poštovao naredbu “krajiških vlasti” o evakuaciji. Nije li onda razumno posumnjati da je nalogodavac zločina jednim udarcem ubio dvije muhe – ubojstvo je iskorišteno kako pitanje glasovanja Srba koji ne žive u Hrvatskoj ne bi dalje dizalo buru u javnosti pri čemu je još kao bonus i primjer drugima ubijen “srpski izdajnik”? Ako da, možda su Mesić i Pupovac ipak bili u pravu kad su tvrdili da se radi o zločinu političke prirode. Samo za čiju korist? Jer da se radilo o zločinu iz mržnje, dakle iz strasti, uzrokovane Milićevim “huškačkim” prilogom (po njih neugodnu istinu obavezno etiketiraju huškanjem, u blažem slučaju samo govorom mržnje), malo je vjerojatno da tako motiviran počinitelj ne bi ostavio tragove temeljem kojih bi ga policija bez većih problema razotkrila. Uostalom, to bi samo potvrdilo Pupovčevu i Mesićevu tezu i išlo im u prilog. Ako je pak ubojstvo bilo samo sredstvo za postizanje Mesićevih i Pupovčevih političkih ciljeva, moguće je da policija i nije bila previše motivirana za rješavanje slučaja. Slično kao što su ju svojim izjavama manje-više otvoreno obeshrabrivali prethodni i sadašnji tehnički ministar unutarnjih poslova u slučaju “poljudske svastike”.

Kako bilo, otad pa sve do nedavno Hercegovci su služili kao jedini krivci koji glasuju tamo gdje ne žive i tako određuju drugima tko će im vladati. Drugim riječima, korišteni su kao pogonsko gorivo omiljene ljevičarske mantre za izbornu mobilizaciju urbanih skorojevića koji Hercegovce vide kao ugrozu kulture koju su 45 (+25) godina mukotrpno stvarali u suradnji s kozaračko-grmečkim “kulturnjacima” i inim društveno-političkim trudbenicima. Posredstvom angažiranih medija danas i vrapci na grani znaju za priču o kolonama autobusa koji se iz Hercegovine slijevaju na birališta u Hrvatskoj i odlučuju pobjednika izbora. Doduše, nijedan takav autobus nikad nije uslikan, dok im jata BG Lasta nakon uspješne sanacije Milićevog incidenta redovito izmiču ispod radara. Štoviše, stječe se dojam, kad bi se na dan izbora u blizini birališta pojavio čak i furgon BiH registarskih tablica, s time bi kao udarnom vijesti započeli svi TV dnevnici na državnoj razini, a i ostali bi nacionalni mediji (pisani i elektronski) o tome danima trubili na naslovnicama. U nedostatku materijalnih dokaza prvog reda pribjeglo se lukavstvima, sve redom aluzijama koje se lako pokazuju iluzijama. U dalmatinskom je zaleđu tako otkrivena adresa s prijavljenih 160 ljudi. Prešućeno je da se radilo o cijelom zaseoku u kojem kućama nisu dodijeljeni kućni brojevi pa su sve adrese završavale oznakom “bb” (bez broja). Posebno revnom u propagandi gebelsovskog tipa pokazala se Nova TV koja je u svoja nečasna posla upregla neku nadobudnu janjičarku-pripravnicu kojoj je uspjelo glasovati dvaput – u Gospiću i u Konjicu. Koliko je ta avantura koštala (samo kako bi jedna osoba dvaput glasovala), nije rečeno. Kao ni kakva bi to morala biti organizacija da se tako nešto izvede neprimijećeno i da k tome još bitno utječe na izborne rezultate. Što reći nego – za koga je, dobro je!

Odmah na početku svog kratkog mandata i politička novotarija Most se potrudila eksploatirati ovaj očito još nedovoljno izlizani politički motiv i pobrati pljesak javnosti tzv. čišćenjem prebivališta Hercegovaca koji biraju tamo gdje ne žive, naravno u korist njihove političke konkurencije. Digli su čelo i kročili smjelo stazama revolucije koje su prethodno već dobro utabala dva junačka sina, Ostojić i Bauk, i to s od njih naslijeđenim četama. Slično kao što ni Baukova akcija od preko 300 tisuća izbrisanih iz popisa birača nije utjecala na izlaznost birača na nivou RH (između 2007. i 2015. izlaznost na parlamentarnim izborima je smanjena s 2,4 na 2,2 milijuna što je razmjerno opadanju ukupne populacije), tako ne će ni slična Orepićeva predstava za javnost i najavljena udarnička norma od 50 tisuća dodatno izbrisanih. Dok mu stvarni i ozbiljni problemi (poput spomenute poljudske svastike) ostaju neriješeni, niti izvještava javnost o bilo kakvom napretku, čuvar Ostojićevih kadrova u policiji, mostojićevac Orepić jariće krsti rješavajući potencijalne probleme za koje praksa i zdrav razum kazuju kako je vjerojatnost da se prometnu u stvarne zanemarivo mala.

Uoči predstojećih izbora u Mostu su se sjetili kako su oni ipak desni (preciznije rečeno da se bore za desno biračko tijelo) pa je Orepić pompozno najavio kako kreće s čišćenjem fiktivno prijavljenih ljudi u Vukovaru uz poantu da će to smanjiti udio Srba na manje od trećine. Time će se navodno riješiti i pitanje službene uporabe ćirilice u tom gradu. No ne radi se ovdje samo o spinu u predizborne svrhe. Naime, zbog izrazito sirovog načina izvedbe u stilu JNA podoficira i spremnosti na kršenje vlastitih zakona ovaj će potez kao naručen za Pupovčev notes naći istaknuto mjesto u budućim izdanjima njegova biltena, ali i u non-paperima srpskog ministarstva vanjskih poslova poput crteža Serbian Family Tree. Samo što ovaj put umjesto hrvatskih medija ključnu rolu igra hrvatski visoki državni dužnosnik. Sličnu kakvu je pred prethodne izbore odigrao Orepićev uzor Zoran Milanović blokirajući promet na granici sa Srbijom kako bi se prometnuo u nacionalnog junaka. Potom se, nakon što je od nekog EU činovnika “popio šamarčinu”, da poniženje Hrvatske bude veće teledirigiranu baš iz Beograda, povukao podvijena repa u rekordnom roku. Da, radilo se o poniženju Hrvatske a ne Milanovića, jer onaj koji nema časti ne može ni biti ponižen. Pogotovo kad mu se ionako živo fućka.

Za vlastitu kratkoročnu korist, za poneki glas onih koji ne vide ni 5 metara, a bome ni 5 minuta pred sobom, ovi uskogrudni politički diletanti, koji su se valjda u sklopu nekog sociološkog eksperimenta našli na visokim državnim položajima, čine nemjerljivu dugoročnu štetu Hrvatskoj, prikazujući je potpuno nevjerodostojnom na međunarodnoj pozornici. U konačnici, posve suprotno javno proklamiranom, sramoteći Hrvatsku zapravo rade u korist Srbije. Stoga ni diplomatska defanziva i podređenost Hrvatske, članice EU, te nedostatak bilo kakve potpore od strane EU u konfliktu sa Srbijom, tek kandidatkinjom na početku pristupnog puta, ne treba toliko čuditi.

Ono po čemu se razlikuje civilizacijski okvir u kojem se razvijao hrvatski narod tijekom većeg dijela svoje povijesti od okvira u kojem se nalazio srpski upravo je vladavina prava i poštivanje zakona. Baštinu koja je građena i čuvana stoljećima sada dva razmetljiva šarlatana, Milanović i Orepić, nastoje u kratkom vremenu rastočiti. Spremnost na kršenje vlastitih zakona koju su pokazali može se objasniti okruženjem u kojem su stasali, a ono je prožeto dominantno srpskom tradicijom s komunističkim premazom po kojoj se ne treba držati zakona baš kao pijan plota. Upravo zato je važno rješavati vrući krumpir ćirilice u Vukovaru primjenom članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kako je naznačio Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u reakciji na Orepićevo prigodno predizborno tamburanje po Srbima.

Razlika između SDP-ovih i Most-ovih štetočinskih ekshibicija na račun države Hrvatske je samo u tome što omladinska sekcija Partije s primjesom klerikalizma percepcijske, ne sadržajne, prirode (kako bi se stekle simpatije intelektualno zapuštenih i medijskim ispiranjem mozga politički zabludjelih katoličkih vjernika) pokazuje veći amaterizam od svojih partijskih seniora. Čini to nespretno i nezgrapno upravo kao što mladunče imitira odraslu jedinku.

U ovom tekstu prikazan je tek kratak pregled izabranih, ne svih, specijalnih akcija provedenih protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. S obzirom da je većina njih izvedena u korist Srbije, netko bi mogao pomisliti da su ih izvele srpske tajne službe. No takav bi zaključak bio prenategnut, jer bi podrazumijevao da ih hrvatske tajne službe nisu bile u stanje spriječiti, na njih odgovoriti, niti upravljati njihovim posljedicama. Također, to bi značilo da su neki nositelji prethodne dvije garniture hrvatske vlasti (SDP i Most) pod izravnim nadzorom srpskih tajnih službi što bi sablaznilo možda čak i hrvatsku javnost. Ili još gore od toga, da je hrvatski obavještajni sustav pod kontrolom srpskog. Stoga je vjerojatniji zaključak da su navedene akcije provedene pod kontrolom struktura proizašlih iz obavještajnih službi komunističkog totalitarizma, čiji se ciljevi i retorika u velikoj mjeri podudaraju s onima Srbije i kao takvi su potpuno oprečni interesima hrvatskog naroda, a koje kontroliraju hrvatski obavještajno-represivni sustav i ključne političke aktere u tom esencijalnom segmentu države.

I zato jednog dana, ako nam ga dragi Bog podari, kad se osude ubojice i naručitelji ubojstva Dušana Vidića, to za Hrvatsku ne će biti ništa manje važan dan od ovoljetnog 3. kolovoza u Muenchenu. I taj će dan Hrvatska, bude li zaista hrvatska, komemorirati. Hoće li ga obilježavati i Milorad Pupovac, te razni ostojićevci i mostojićevci koji su ovladali hrvatskim obavještajno-represivnim aparatom, teško je reći. Ovisi ponajviše o tome hoće li i u kojoj mjeri biti rasvijetljeni (lustrirani) i s koje će se strane rešetaka u tom slučaju naći.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZAŠTO ISTARSKI CRVENI FAŠISTI ARLAUČU NA SPOMEN KATOLIČKE CRKVE

Objavljeno

na

Objavio

Područje Istre je od 1945. godine do danas bila i ostala najjača utvrda crvenih fašista, boljševika ili neokomunista – možemo ih nazvati bilo kojim od ovih termina i nećemo pogriješiti (iako ja preferiram pojam „crveni fašisti“ jer sam uvjeren da najbolje odražava njihovu narav i ideologiju).

Njima ne predstavljaju nikakav problem ni talijanski ni velikosrpski fašizam, ali zato Katoličku crkvu mrze iz dna duše.

Mnogi se čude onom arlaukanju „antifašističke“ rulje kojom je dočekan dio govora predsjednice Republike Hrvatske jučer (25. rujna u Pazinu, povodom obilježavanja 70 obljetnice Pariške mirovne konferencije), kad je spomenula nesporne zasluge Katoličke crkve, klera i pogotovu svećenika Bože Milanovića u pripajanju Istre matici Hrvatskoj.

I nije to bilo nikakvo „zviždanje“ – kako tvrdi većina medija – nego neartikulirano arlaukanje nalik glasanju divljih zvijeri, što se dobro čuje na snimci.

No, takvo ponašanje može iznenaditi samo one koji mentalni sklop naših crvenih fašista ne poznaju dovoljno i ne znaju ništa o komunističkom teroru i zločinima u Istri.

Oni imaju itekakvih razloga za režanje, lajanje i arlaukanje, jer ono što se poslije kapitulacije Italije (u samo tri tjedna u rujnu 1943. godine) i u godinama poraća događalo s Katoličkom crkvom svećenstvom i Hrvatima na području Istre, crna je mrlja na obrazu komunističkih vlasti i naslijeđena trauma njihovih sljedbenika koji se propinju na stražnje noge kad bilo tko pokuša progovoriti istinu o prošlosti. Arlauču zato da bi sakrili užasne zločine svojih bioloških i ideoloških otaca počinjene u ime „antifašizma“ i „narodne slobode“.

Naravno, to ne smije biti razlogom naše šutnje. Naprotiv. Istinu treba govoriti i zastupati do kraja, koliko god oni često i glasno arlaukali.

 Istarski Hrvati i njihovo svećenstvo u borbi za opstojnost

Hrvatski narod na području Istre kroz duga stoljeća svoje burne povijesti ustrajno se borio za svoju opstojnost i identitet plaćajući za to visoku cijenu. Na tom putu jedini pravi i pouzdani oslonac bila mu je Katolička crkva koja je pružala duhovnu okrjepu i utočište pred svim ovozemaljskim pošastima.

Mnogi hrvatski sinovi u prošlosti dali su izniman i nemjerljiv doprinos u naporima za samoodržanjem svoga puka, poput odvjetnika Dinka Vitezića, znamenitog istarskog svećenika Mate Baštijana i karizmatičnog biskupa Jurja Dobrile – dobrotvora, prosvjetitelja i narodnog preporoditelja koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća ( s ostalim narodnjacima) predvodio tu borbu na području vjere, obrazovanja i kulture. Njegovi molitvenici tiskani na hrvatskome jeziku (Otče, budi volja Tvoja iz 1854. i Mladi Bogoljub objavljen 1889.), kao i prvi hrvatski list u Istri (Naša sloga) koji pokreće 1870. godine te zbirka narodnih bajki i poslovica Različno cvijeće, imali su toliko utjecaja na hrvatski narod da je to iz današnje perspektive gotovo nepojmljivo. Naraštaji istarskih domoljuba ljubomorno su čuvali ove tiskovine koje su za svaku hrvatsku obitelj predstavljale dragocjenost čiju vrijednost nije bilo moguće izraziti nikakvim materijalnim mjerilima.

Ono što su u svoje vrijeme činili biskup Dobrila, svećenik Baštijan i drugi sljedbenici Kristove vjere nastavili su tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata svećenici Božo Milanović, Miroslav Bulešić, Zvonimir Brumnić, Ivan Pavić, Antun Kres, Josip Turčinović, Antun Hek, kao i biskupi Dragutin Nežić, Ivan Milovan i mnogi drugi.

Kroz narodnu riječ, obrazovanje na hrvatskome jeziku, pjesmu, njegovanje običaja, molitvu i zajedničke odlaske na Svete Mise i crkvene svetkovine, narod je ispunjavao duhovne potrebe i napajao se snagom i nadom, ali i njegovao svoje zajedništvo sa svećenstvom s kojim su ga spajale neraskidive i duboke veze.

Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Uvijek su bili tu i nisu napuštali svoje stado, čak ni onda kad su im životi dolazili u opasnost. Narod je bio svjestan toga i cijenio je ovu žrtvu. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge – što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos uvjetovan brojnim okolnostima – predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Dvadeseto stoljeće istarskim je Hrvatima donijelo nova i teška iskušenja. Bilo je to vrijeme kad se o njihovoj sudbini ponovno odlučivalo izvan Hrvatske i mimo narodne volje. Austro-Ugarska se nije ni raspala, a već su se krojili planovi o otimačini zemalja koje su se nalazile unutar njezinih granica.

Trgovina hrvatskim priobaljem i otocima započela je već tijekom Prvoga svjetskog rata, sklapanjem tajnog „Londonskog ugovora“ (26. travnja 1915.) između zemalja Antante (Rusije, Velike Britanije i Francuske) i Kraljevine Italije. U zamjenu za ulazak u rat na strani saveznika, Italiji su tada obećani dijelovi istočnog Jadrana koji su trebali biti podijeljeni između nje i Srbije. Ovaj tajni ugovor nikad nije stupio na snagu, ali su Italija i Srbija (uz potporu spomenutih sila) nastavile sa zakulisnim igrama i nisu se odricale svojih pretenzija. O tomu zorno svjedoči Rapallski ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije (od 12. studenoga 1920. godine). Mada je od Narodne skupštine Kraljevine SHS odbačen (zbog velikog nezadovoljstva koje je izazvao u državi), on je (26. lipnja 1921.) ozakonjen bez rasprave i točno godinu dana nakon sklapanja potpisan od kralja Aleksandra Karađorđevića. Londonski i Rapallski ugovor ostale su do danas uporišne točke kako talijanskih fašističkih pretenzija i komadanja hrvatskoga teritorija na Jadranu, tako i velikosrpskih aspiracija.

U okrilju Kraljevine SHS i pod pokroviteljstvom Beograda započinje žestoka talijanizacija Istre, Rijeke i otoka uz progon hrvatskoga i slovenskog življa što na kraju završava fašističkom okupacijom istočno-jadranske obale i velikih dijelova zaleđa nakon sloma Kraljevine Jugoslavije. Za slavenski živalj u Istri, poglavito većinski narod (Hrvate), nastupaju posebno teška vremena odnarođivanja i svakovrsnog nasilja što je na djelu puna dva desetljeća prije početka Drugoga svjetskog rata. S jačanjem fašizma u Italiji, taj se položaj iz dana u dan drastično pogoršavao.

Budući da niti jedan od totalitarističkih sustava čiji su se interesi tijekom XX. stoljeća prelamali na području Hrvatske i Istre (fašizam, nacizam, komunizam) nije bio u suglasju s temeljnim vrednotama i univerzalnim načelima što ih je zastupalo kršćanstvo, Katolička crkva je objektivno, od samoga početka bila u opreci sa svakim od njih. Papa Pio XI. u svojoj je enciklici iz 1931. godine Non abbiamo bisogno javno i bez ikakovih dvojbi osudio talijanski fašizam, 1937. enciklikom Mit brennender Sorge nacionalsocijalizam i njegovu rasnu teoriju, a iste godine enciklikom Divini Redemptoris i komunizam. U rasprave o osudi fašizma i nacizma uključili su se i brojni hrvatski franjevci, dominikanci, isusovci, bogoslovi, katolički laici i sveučilišni profesori, a neki od njih napisali su i vrijedne radove na tu temu (hrvatski dominikanac, teolog svjetskog ugleda Hijacint Ante Bošković, objavio je u Zagrebu 1939. godine zapaženu knjigu Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma).

Krvavi komunistički teror

Kad je komunizam u pitanju, on je u samoj svojoj srži revolucionarna ideologija protivna Bogu, ideologija nasilja, bezboštva i ateizma te stoga nije čudno da je svaku vjeru i crkvu pa tako i Katoličku doživljavao kao svog prirodnog neprijatelja. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.

Teror komunista nad katoličkim svećenstvom i civilnim stanovništvom Istre započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave njihove vlasti neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast.  Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) komunisti su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim bezglavo kukavički pobjegli pred njemačkim trupama koje su izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Komunisti se ponovno vraćaju nakon sloma Trećeg Rajha i tek tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili su svojom.

Evo i nekih konkretnih podataka:

„ Nova, revolucionarna vlast stvarana po modelu ruske boljševičke vlasti još je tijekom rata po kratkom postupku obračunavala s ‘narodnim neprijateljima’ među koje su ubrojeni mnogi svećenici samo zato što nisu ‘jasno i glasno’ podržali tu vlast. Za vrijeme kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada 1943. po istarskim je mjestima kružio ‘sablasni autobus smrti’ koji je ‘narodne neprijatelje’ odvodio u pazinski Kaštel odakle su mnogi bez ikakva sudskog procesa osuđeni na smrt i bačeni u neku od istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Biskup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu. Bogoslova Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem kolovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume. Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Colomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco, župnik u Grožnjanu te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici (Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protivnici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne straže. Unatoč prijetnjama sva trojica su odlučila ostati. U to da im se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11. rujna 1946. dok se pješice vraćao iz Grožnjana gdje se ispovjedio kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci potvrdili su da su ga vidjeli ‘u društvu’ dvojice jugoslavenskih milicionera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera. Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih jama. Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Rocco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu. (dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula Izvorni znanstveni rad UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ- KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091) Primljeno: 15. 03. 2014.; http://hrcak.srce.hr/file/188770;; str. 15-16.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

Isti izvor ovako opisuje stanje u Istri u prve dvije poratne godine i odnos „narodne vlasti“ prema Katoličkoj crkvi:

Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom (od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Katolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progona sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagostanja u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti. Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao na protivnika uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i društvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razini, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateističke matrice iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje prema Crkvi kao ‘unutarnjem neprijatelju’, uvijek spremnom, u sprezi s ‘vanjskim neprijateljem’ (Vatikanom), predvodnikom međunarodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak. Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim manifestacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.“  (isto, str. 38.; istaknuo Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

U sladu sa staljinističkom doktrinom psihološko-propagandni rat bio je oslonac jugoslavenske komunističke vlasti koja je uvodeći strah i nesigurnost u društvo stvarala uvjete za potpunu kontrolu – ne samo nad ponašanjem i postupcima svojih podanika, nego i u pogledu nadzora njihovih političkih stavova. Iz današnje perspektive to (možda) zvuči nestvarno, ali radilo se o evidentnom nastojanju da se svijest svakog pojedinca podvrgne nadzoru i kreira na poželjan i ideološki prihvatljiv način.

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“.Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina koje su nad narodom počinile Mussolinijeva soldateska i nacističke postrojbe poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“.

Na udaru su naročito bili „popovi“ koje se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.

Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka) i masovni teror nad građanstvom uz pomoć represije i medijske propagande, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop. Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata. Diljem Istre razašiljane su skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile) onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva. Tako je stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klerofašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Presudna uloga katoličkog svećenstva u sjedinjenju Istre s maticom

  Iako svećenstvo nije bilo sklono izražavati svoja politička opredjeljenja, istarski svećenici nisu mogli tek tako ignorirati volju tamošnjeg puka pa su u razgovorima s čelnicima tadašnjeg NOO za Istru ipak pristali da čak i pismenim dokumentom podupru vraćanje Istre u okrilje matice.

Evo što o zaslugama Katoličke crkve i svećenstva u sjedinjenju Istre s Hrvatskom kaže jedan od izvora:

„Najpoznatiju ulogu imao je (svećenik Božo Milanović – op. Z.P.) kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je ‘Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio ‘Zbor svećenika sv. Pavla za Istru‘, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj. (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Božo_Milanović; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 26.9.2017.)

Zbog iznimnih zasluga na Mirovnoj konferenciji u Parizu i ukupnog djelovanja tijekom svećeničkog rada, 1962. godine svećenik Božo Milanović dobio je i počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta, a u Kringi je u njegovu čast (2015. godine) postavljena spomen-ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. Kako onda protumačiti one silne, monstruozne optužbe koje su na njegov kao i na račun mnogih drugih narodnih svećenika izricali komunistički prvaci na javnim skupovima u prvim poratnim godinama?

O kakvoj se prijetvornoj politici komunista prema svećenstvu i Crkvi radilo, vidljivo je iz ovog opisa sadržanog u već citiranom izvoru:

„U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio ‘neprijateljski rad’ dijela svećenika. Na središnjoj proslavi koja se održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945. Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije kojoj su se pridružili ‘nekoji nazovi narodni svećenici’. Poimence su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode u propast. Prema Milanoviću, Brumniću i ‘nekoliko prodanih duša oko njih’, još je oštriji je bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI-je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da su svećenici imali štab u Trstu koji je pod izlikom širenja hrvatske riječi surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su ‘blebetali o boljševizmu’, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.“ (isto, str. 19-20.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klerofašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – a sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ bez ikakvih ograničenja.

Kao i toliko puta tijekom povijesti svećenici su na sebe preuzeli najveći teret odmazde koja se nesmiljeno provodila. Pod krinkom „antifašizma“ okrutno su progonjeni i izvrgnuti teroru svi oni koji nisu bespogovorno i pokorno prihvaćali ateistički svjetonazor i komunističku ideologiju što je između vjerničkog puka i njihovog klera na jednoj i „narodne vlasti“ na drugoj strani stvorilo nepremostivi jaz. Već sama činjenica da nametnuti sustav nije imao kontrolu nad Crkvom, bila je dovoljna da se KPJ i njezin propagandni i represivni stroj svom silinom obruše na ovu instituciju, u prvom redu na najuglednije svećenike i biskupe. Pokušaj Crkve da svojim Pastirskim pismom (iz rujna 1945.) upozori na ovaj teror iskorišten je za nastavak još veće represije.

Kad je Istra u pitanju mora se, međutim, naglasiti još jedna činjenica: unatoč agresivnoj fašističkoj propagandi tijekom gotovo četvrt stoljeća, u Katoličkoj crkvi nije dolazilo do raskola između svećenstva talijanske etničke pripadnosti i ostalih. Pomutnju nisu uspjela unijeti ni sva potonja (ništa bezazlenija) nastojanja komunista da Crkvu odvoje od Svete Stolice i podrede je svojim interesima. Mati Crkva ostala je imuna na sve podjele i pritiske i velika većina njezinih pastira svoju je misiju unatoč svemu obavljala držeći se čvrsto temelja Kristove vjere.

I to je ono što je oduvijek najviše smetalo – a i danas smeta –  komunističkim zločincima i njihovim ideološkim sljedbenicima.

Jedna od brojnih nevinih žrtava u Istri je i naš blaženik, katolički svećenik Miroslav Bulešić, kojega je komunistička rulja ni krivoga ni dužnoga zaklala u Lanišću 24. kolovoza 1947. godine.

Rulja je rulja, nasilje je nasilje.

Crveni i crni fašizam razlikuju se samo po boji, ni po čemu drugome.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Sramotna presuda sramotnom četničkom kapetanu!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota. Dragan Vasiljković, (62), poznatiji kao kapetan Dragan, itekako može biti zadovoljan presudom Županijskog suda u Splitu.

Nepravomoćno je osuđen na samo 15 godina zatvora, a proglašen je krivim za dvije točke optužnice: zlostavljanje zatvorenika na Kninskoj tvrđavi i napad na Policijsku postaju u Glini!

S obzirom da je u  australskom i splitskom pritvoru  već „odsjedio“ 12 godina, postoji mogućnost da će se vrlo brzo vratiti u Beograd, gdje će ga dočekati kao „narodnog heroja“. Eto, to je nama „naša borba dala“!

Ovaj ratni zločinac tijekom obraćanja sudu je izjavio  da je ponosan na svoj ratni put i na Kninđe od kojih „nitko nije optužen za nikakav zločin“. Javnost je u sudnici nasmijao izjavom da Hrvati u Australiji uz fotografiju Ante Gotovine drže i njegov portret.

Kapetan Dragan, koji ima i australsko državljanstvo, uhićen je prije 11 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2005. izručen je Hrvatskoj.

U cijelom tom  cirkusu oko jednog srpskog zlotvora, zanimljivo je da su od aktera u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu opet bolji prošli agresori nego žrtve. Naime, dovoljno je spomenuti presudu Veljku Mariću, Vladimiru Milankoviću, generalu Glavašu, Mihajlu Hrastovu, Norcu, Kordiću, braniteljima iz Lore i brojnim drugim Hrvatima, sudionicima rata koji su tri puta gore prošli nego razni Vasiljkovići.

Tako je samo primjera radi jedan nevini hrvatski branitelja Veljko Marić osuđen u Beogradu  na nevjerojatnih 12 godina zatvora, a Milanković po zapovjednoj odgovornosti na deset! A Kapetan Dragan na 15!

Koliko je dosad samo hrvatskim branitelja optuženo ili osuđeno? Navodno su ih „puni“ zatvori!

Aktualni gradonačelnik Grada Knina još je do jučer tvrdio da u tome kraju nije bilo četnika zadnjih 70 godina! Čemu, zašto?

Vjerujemo da će se sada javiti i razni „mirotvorci“ ala  Pusić, Teršelič, Stazić, novinari četničkih Novosti na čelu s Pupovcem, Matula, Josipović, Mesić i njima slični i „popljuvati“ ovu presudu, nakon koje oni, ali i Vasiljković mogu „slaviti“, jer je još jednom „dokazano“ da se – zločin isplati! (Vasiljković je u australskom pritvoru imao tretman kao u hotelu!)

I onda se neki čudom čude da je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid, a da ih se najmanje još tri puta toliko pokušalo ubiti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin

facebook komentari

Nastavi čitati