Pratite nas

Kolumne

TOMAC: Cijelo političko djelovanje Stjepana Mesića bilo je antihrvatsko

Objavljeno

na

Nema nikakve dvojbe da je Mesić kao čovjek lažov, jedan od najvećih u hrvatskoj politici i da nema nikakvih problema da laže gledajući ljude u oči.

Nema nikakve dvojbe da je bivši dvostruki predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić u svom izlaganju o Jasenovcu rekao neke važne istine koje pridonose rušenju lažnog mita o Jasenovcu da je hrvatski narod genocidan narod i da su Hrvati u tom razdoblju 41.-45. na najmonstruozniji način ubili preko 700 tisuća Srba. Srpski patrijarh Irinej ovih je dana u izmišljotini povećao taj broj na milijun ubijenih, a blaženog kardinala Alojzija Stepinca proglasio je koljačem i krvnikom, a ne samo ustašom.

Kako se i danas, ne samo iz Srbije i Bosne i Hercegovine i dijela inozemstva, i dalje podupiru takve krivotvorine, kako se i dalje otkrivanje istine o Jasenovcu na znanstven način naziva revizionizmom i proglašava ustašlukom i umanjivanjem zločinačkoga karaktera Nezavisne Države Hrvatske. Izjave Stjepana Mesića, počasnog predsjednika antifašista i čovjeka koji kontinuirano već godinama lažno optužuje Tuđmanovu Hrvatsku, ali i današnju Hrvatsku da u njoj jača ustaštvo i fašizam izazvale su veliku pažnju i imaju veliki značaj.

Igor Vukić, publicist i znanstvenik porijeklom Srbin, tako da ga je teško optužiti da je novi ustaša, u svojim člancima, knjigama i javnim istupima vrlo argumentirano ruši lažni komunistički i velikosrpski mit o Jasenovcu i znanstveno potvrđuje Mesićeve izjave iz 1992. Igor Vukić i njegovi kolege već dosada su argumentirano srušili velike dijelove lažnog mita o Jasenovcu tako da je izazvala veliku pažnju činjenica da je te istine o Jasenovcu već u veljači 1992. godine u Novskoj iznio Stjepan Mesić tada objektivno po političkoj snazi i dužnostimakoje je obnašao drugi čovjek HDZ-a i hrvatske države, odmah iza Franje Tuđmana.

Nabrojat ću samo neke istine koje je rekao Stjepan Mesić. On je rekao istinu da Tito nikada nije posjetio Jasenovac. Zatim je ustvrdio da se tada žrtve namjerno napuhivane kako bi se dobila što veća odšteta od Njemačke. Ustvrdio je da je jasenovac prije svega bio radni logor i da tamo nije bilo plinskih komora niti masovnog ubijanja. Rekao je da je najviši broj žrtava koji je moguć 25 tisuća. Opovrgnuo je strašne optužbe da su kozaračka djeca ubijana u Jastrebarskom od časnih sestara te je potvrdio istinu da su one i pod cijenu da se zaraze i umru spašavale tu djecu koji su bolovali od tifusa. I ono što je najvažnije, Mesić je već tada rekao ono što znanstvenici su do sada već utvrdili da je Jasenovac nastavio djelovati kao logor i poslije ′45- te i da je tamo ubijano mnogo ustaša, domobrana i čarkeza.

Dakle, nema nikakve dvojbe da je Mesić već tada kao državni dužnosnik i pripadnik samog vrha HDZ-a iznio neke činjenice zbog kojih mnogi tvrde da je u to vrijeme Mesić bio ustaša. Kao argument da je Mesić tada bio ustaša navode njegov govor nekoliko mjeseci kasnije u Australiji, gdje je veličao NDH i tvrdio da su Hrvati 10. travnja pobijedili i da se ne moraju nikom ispričavati.

Tko je u stvari Stjepan Mesić?

Mesic JugaS obzirom na činjenicu da je Mesić, nakon što se sukobio s Franjom Tuđmanom i izašao iz HDZ-a, postao najveći tužitelj protiv hrvatskog naroda kao navodno fašističkog naroda, što je lažno svjedočio u Haagu, što je kao predsjednik države u inozemstvu optuživao Hrvatsku da je ustaška, što je pokušao na svaki način lažima dokazivati da je ne samo Tuđmanova Hrvatska nego i današnja Hrvatska ustaška i fašistička, te njegove izjave iz ′92. stvorile su pomutnju u javnosti i vrlo različita reagiranja.

Zato je potrebno argumentirano reći tko je u stvari Stjepan Mesić, koji je od stotinu njegovih lica njegovo pravo lice. Treba potražiti odgovor na pitanje kada je lagao, kada je govorio istinu odnosno zašto je u određenim situacijama tako različito nastupao.

Nema nikakve dvojbe da je Mesić kao čovjek lažov, jedan od najvećih u hrvatskoj politici i da nema nikakvih problema da laže gledajući ljude u oči. Poznata je njegova cinična izjava dok je bio svjedok na Haaškom sudu kada su mu rekli suci da o istim stvarima u različitim prilikama potpuno različito govori, kada je bezobrazno odgovorio: Samo moja supruga mi vjeruje da uvijek govorim istinu.

Iako je Mesić u izjavama ′92. godine rekao mnoge istine mora se konstatirati da tadašnji njegovi govori nisu bili u skladu s Tuđmanovom politikom u to vrijeme niti su bili u korist Hrvatske da nisu bili dio Hrvatske promidžbe nego da su bili protuhrvatski govori u korist velikosrpske strategije i svih neprijatelja hrvatske države.

S obzirom da smo u to vrijeme bili optuživani da želimo obnoviti NDH, da provodimo zločinačku ustašku politiku, da stvaramo Hrvatsku na zločinački način etničkim čišćenjem, da smo agresori na Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Tuđman i državni vrh vodili su veliku borbu protiv tih lažnih optužbi dokazujući da se borimo za demokratsku, a ne ustašku i fašističku državu.

Zato je pitanje svih pitanja zašto je Stjepan Mesić, tada ne samo u Novskoj nego i u Širokom Brijegu i Australiji držao vatrene ustaške govore, zašto je davao argumente našim neprijateljima da potkrijepe svoje lažne optužbe. Ima više objašnjenja. Prvo objašnjenje je dao Miroslav Tuđman u svojoj knjizi “Vrijeme krivokletnika” gdje je argumentima utvrdio neke neopovrgljive činjenice. Dokazao je da je Stjepan mesić sve do 90- te godine bio suradnik Udbe i da je cinkao Franju Tuđmana i tadašnje vodstvo HDZ-a. Također je dokazano da su Mesić i Manolić ušli u HDZ, prihvatili poziv Tuđmana i da su se izborili da uđu u vrh HDZ-a kako bi kontrolirali Franju Tuđmana i bitno utjecali na političke procese. Čekali su priliku da onemoguće i sruše Tuđmana.

Cinker Udbe i vatreni pobornik hapšenja i progona hrvatskih intelektualaca

Dakle, Stjepan Mesić, koji je bio ne samo cinker Udbe nego i vatreni pobornik hapšenja i progona hrvatskih intelektualaca koji su ′87. tražili da se konstituira hrvatski jezik i da se suprotstavimo srpsko-hrvatskom jeziku, imao je nečistu savjest i u tim prijelomnim vremenima, a kada su Udbaši i Kosovci ocijenili da ide kraj komunizma i Jugoslavije, da treba zauzeti nove pozicije, oni su postali preko noći u svojim govorima najveći Hrvati, najradikalniji Hrvati.

Dakle, Stjepan Mesić kada je govorio da Srbi mogu iznijeti iz Hrvatske onoliko hrvatske zemlje koliko će im biti na prljavim opancima, kada je veličao NDH u Australiji na način kako to nitko nije radio, kada je rehabilitirao Artukovića i rekao istine rušeći mit o Jasenovcu nije to radio iz svojih političkih uvjerenja nego iz karijerističkih razloga. Želio je za sebe stvoriti novu poziciju u vrhu HDZ-a ali imao je i još neke podlije i opasnije namjere. Igrao je dvostruku igru. Želio se lažno prikazati kao tvrdi desničar, nacionalist i veliki Hrvat ali je i svojim govorima i drugim ponašanjem želio naštetiti Hrvatskoj i dati argumente projugoslavenskim i antihrvatskim snagama da ustvari ruše Franju Tuđmana i Hrvatsku i da se očuva Jugoslavija.

Mesić je znao kakva je situacija u to vrijeme bila. Znao je da se ne samo Tuđman i HDZ nego i svi hrvatski političari i sve hrvatske stranke, koje su se na demokratski način borile za samostalnu i suverenu Hrvatsku, proglašavane su ustašama i zločincima.

NDHZbog toga je hrvatska politika u to vrijeme, na čelu s Franjom Tuđmanom i Vladom demokratskog jedinstva, morala voditi tešku borbu protiv velikosrpske propagande, koju su čvrsto podržavali velikosrpski saveznici u svijetu i koji su borbu za samostalnost Hrvatske pokušavali krivotvorinama proglasiti nastavkom ustaške politike i spremanjem novoga genocida nad srpskim narodom, a borbu za stvaranje demokratske i pluralističke Hrvatske, obnovom NDH uz pomoć Njemačke i Vatikana.

Zbog toga je svako ustaštvo u Hrvatskoj u to vrijeme, a osobito od vodećih političara, bio najveća opasnost za Hrvatsku i njezin međunarodni položaj, te nije bilo u korist hrvatskih interesa, nego protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Samo su nerazumni ljudi i krajnji ekstremisti, ali i udbaški i kosovski provokatori, držali u to vrijeme ustaške govore, pjevali ustaške pjesme i koristili se ustaškim simbolima, a svaki se takav slučaj napuhavao i koristio protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda.

Dakle, ono što je radio u ono vrijeme Stjepan Mesić, kao službeno drugorangirani političar i državnik, nije moglo biti dio hrvatske ratne propagande, jer je to bilo u korist velikosrpske propagande, a protiv hrvatske politike i hrvatskoga naroda. To se ne smije zaboraviti i mora se ponoviti da su svi oni koji su radili ono što je radio Mesić radili u korist velikosrpskoga agresora i njihovih prijatelja, jer je to pomagalo velikosrpskome agresoru da pravednu obranu hrvatskoga naroda od agresije, za slobodu i samostalnost, prikaže kao navodnu obnovu NDH i navodno spremanje novih ustaških zločina nad srpskim narodom.

Stoga, za Mesićevo ponašanje iz toga vremena nema isprike ni opravdanja. Ono nije bilo dio hrvatske ratne propagande, ni dio hrvatske politike. Ono je bilo protiv hrvatske ratne propagande i u korist velikosrpske propagande i Miloševićeve politike.

Očito je da Mesić u to vrijeme nije bio ustaša. Čak nije bio ni ustašoid, za što on i danas, bez argumenata, optužuje mnoge s kojima se ne slaže da bi ih diskvalificirao. Dakle, Mesić je bio uvjeren da će svojim ustašlukom ne samo sakriti svoje grijehe nego i steći popularnost i bodove u borbi za vlast i poziciju na samome vrhu, koji je želio osvojiti. Očito je da “udbaš” Mesić nije preko noći postao “ustaša” Mesić, nego da je njegov ustašluk bio borba za vlast po svaku cijenu. No, ne treba sasvim isključiti i mogućnost da je to bila svjesna provokacija s dalekosežnim ciljevima. Dokaz za takvu mogućnost jest činjenica da danas, dvadeset i pet godina poslije, Stjepan Mesić vrlo često za ustašluk optužuje one koji nemaju nikakve veze s ustašama. Optužuje ih da su ustašoidi, optužuje Franju Tuđmana i mnoge druge da su nastavili “ustašku politiku”.

Optužbe za BiH: Nastavak antihrvatske ratne propagande iz vremena Domovinskoga rata

Jer, nisu li optuživanje Franje Tuđmana i državnoga i vojnoga vodstva Hrvatske da su zločinačkim pothvatom etnički očistili Hrvatsku i napali Bosnu i Hercegovinu, gdje su, opet zločinačkim pothvatom, navodno, pokušali etnički očistiti Bosnu i Hercegovinu od muslimana i pripojiti taj dio Hrvatskoj, nastavak antihrvatske ratne propagande iz vremena Domovinskoga rata, sada prilagođen novim uvjetima i novim okolnostima?

Dakle, Stjepan Mesić cijelo vrijeme optužuje druge za ono što je sam radio, a sebe proglašava najvažnijim i ključnim čovjekom koji je obranio antifašizam od nasrtaja ustašluka. Ali, to jednostavno nije istina. To je daleko od istine. To je novi povijesni falsifikat. Ključni čovjek koji je obranio hrvatski antifašizam i koji je omogućio da se antifašizam ugradi u temelj ove Hrvatske bio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Dok je Mesić držao ustaške govore i pjevao ustaške pjesme, Franjo Tuđman je, gotovo sam protiv svih, ustavnim promjenama definitivno odbacio svaki pokušaj da se borba za demokratsku suverenu Hrvatsku na bilo koji način osloni na rehabilitaciju ustaštva odnosno da se na bilo koji način veže za NDH.

Međutim, Tuđman je u isto vrijeme vrlo jasno utvrdio da se većina hrvatskog naroda za vrijeme NDH nije borila za fašizam nego da su vidjeli povijesnu priliku da se u velikim promjenama koje su nastupile u II. svjetskom ratu otvori mogućnost za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske. Tuđman je kao povjesničar, kada je krenuo u ostvarivanu svoje povijesne misije stvaranje suverene i samostalne hrvatske države, smatrao da bez utvrđivanja istine i o hrvatskoj povijesti bez rušenja lažnih mitova o Jasenovcu i navodnoj genocidnosti hrvatskog naroda bez utvrđivanja istine o razlikovanju ustaškog režima od povijesnih težnji hrvatskog naroda za vlastitim državom neće imati prilike u slomu komunizma, koji je bio na vidiku, stvoriti samostalnu hrvatsku državu.

Franjo Tuđman imao je ne samo jasnu viziju stvaranja suverene hrvatske države nego je bio uvjeren da mu je Božja providnost odredila i povjerila povijesnu ulogu biti na čelu hrvatskog naroda u obnovi i obrani samostalne Hrvatske. Tuđman je u ostvarivanju te svoje vizije znao u pravo vrijeme i na pravi način povlačiti prave i riskantne državničke poteze u ostvarivanju te vizije. Zato je Franjo Tuđman jedan od najvećih u hrvatskoj povijesti, zato je on jedini državnik među hrvatskim političarima.

Uloga Stjepana Mesića bila je protuhrvatska uvijek, čak i onda kada je govorio istinu o Jasenovcu jer je on to govorio da napravi probleme i ospori Tuđmanovu viziju i plan.

Trule jabuke u vrhu HDZ-a

Dakle, i onda kada je Stjepan Mesić govorio istinu, kada se prikazivao kao veliki Hrvat on to nije bio. Stjepan Mesić i Josip Manolić su se sa podlim namjerama priključili Franji Tuđmanu i HDZ-u. Oni su pod početka bili trule jabuke u vrhu HDZ-ovske i hrvatske vlasti, jer su pristupili Tuđmanu i HDZ-u ne zato što su iskreno podupirali njegovu viziju stvaranja samostalne i suverene hrvatske države kao nacionalne države hrvatskog naroda i raskidanje federalnih odnosa u Hrvatskoj, bilo kakvih oblika udruživanja i povezivanja Hrvatske u novu jugoslavensku i balkansku integraciju.

Oni su cijelo vrijeme čekali svoju priliku da sruše Tuđmana. Kada u tome nisu uspjeli za života Tuđmana, kada im je propao puč u Saboru oni su preko Haaškog suda, kao krivokletnici i ključni svjedoci optužbe, pokušali srušiti i diskreditirati mrtvog Tuđmana.

Vrijeme je da se utvrdi istina i o Mesićevoj dvostrukoj politici za vrijeme njegova boravka u Beogradu kao predstavnika Hrvatske u Predsjedništvu SFRJ. Nizom argumenata i proučavanjem transkripata sa raznih sastanaka u Predsjedništvu Jugoslavije dokazno je da je Mesić vodio dvostruku politiku, da je do posljednjeg trenutka bio spreman žrtvovati Tuđmana i hrvatsko državno vodstvo, ako bi procijenio da su JNA i projugoslavenske snage jače i da će dobiti podršku Međunarodne zajednice u rušenju pa i hapšenju Tuđmana i državnog vodstva Hrvatske.

Zanimljiva je činjenica kako je Mesić zatražio, ako dođe do hapšenja državnog vodstva Hrvatske, da se napravi izuzetak da se ne hapse njegovi prijatelji Boljkovac i Špegelj. Ne smije se zaboraviti niti lažno svjedočenje Stjepana Mesića u Haagu gdje je Mesić lažno teško optužio svoju domovinu i predsjednika Tuđmana.

Cijelo političko djelovanje Stjepana Mesića bilo je antihrvatsko. To se najbolje može vidjeti ako se pročita obrazloženje presude Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je Mesića vrlo argumentirano osudilo za moralnu veleizdaju hrvatskog naroda.

Međutim, usprkos činjenice da je cijelo Mesićevo djelovanje bilo antihrvatsko ne treba osporiti veliko značenje objavljenog govora Mesića iz ′92. godine u kojem je on rekao neke istine o Jasenovcu i rušenju lažnog mita, koje su danas već u velikoj mjeri radom niza znanstvenika dokazani. Iako je Mesić lažov i prevarant, neiskren čovjek, karijerist, koji je imao stotinu lica i koji je uvijek nastupao samo u svoju korist treba koristiti te njegove izjave kao krunski dokaz u borbi za istinu o Jasenovcu i novijoj hrvatskoj povijesti. Te izjave imaju težinu jer je Mesić počasni predsjednik antifašista, jer je Mesić godinama ključni čovjek koji lažno optužuje hrvatski narod da je ustaški. Jer je Mesić ključni čovjek koji se suprotstavlja istini o komunističkim zločinima i genocidu nad hrvatskim narodom koji je učinjen pod Titovim vodstvom. Zato njegove riječi i govori iz ′92. godine, bez obzira na namjere, bez obzira što nisu izrečene u korist tadašnje borbe na život ili smrt hrvatskog naroda mogu korisno poslužiti da se raskrinkaju lažni antifašisti u nas, koji svaki pokušaj utvrđivanja istine proglašavaju revizionizmom, ali ne samo revizionizmom nego i navodnim povratkom na ustašku i fašističku politiku, kako kažu, ustašizaciju i fašizaciju Hrvatske.

prof. dr. sc. Zdravko Tomac/hkv

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati