Pratite nas

Kolumne

TOMAC: Sadašnji komunistički antifašisti su ustvari fašisti!

Objavljeno

na

Pred nama je veliki zadatak pisanja istinite hrvatske povijesti

U vrlo zanimljivim komentarima čitatelja u povodu moga članka u kojem analiziram stajališta Stjepana Mesića o Jasenovcu jedan broj komentara, ne samo ovog mog članka nego i nekih mojih drugih članaka, potaknuo me da objasnim svoje stavove o antifašizmu jer mislim da ima mnogo zabune jer nismo definirali što je to hrvatski antifašizam, a što je to zlouporaba antifašizma.

Slažem se s onim komentarima u kojima se tvrdi da je na djelu u nas velika zlouporaba antifašizma i da se pokušava pod maskom antifašizma opravdati komunistička revolucija i diktatura i veliki zločini, ustvari pravi genocid nad hrvatskim narodom koji su u toj revoluciji i diktaturi počinili Titovi komunisti.

Kada govorimo o hrvatskom antifašizmu onda prije svega mislim na brojne Hrvate koji su u Istri prije 2. svjetskog rata i za vrijeme rata branili Istru od talijanskih fašista. Mislim na one brojne Hrvate koji su se suprotstavili talijanskoj okupaciji Dalmacije i koji su se borili protiv talijanskog fašizma. Ali mislim i na one HSS-ovce Hrvate pa i dio komunista koji su ′41. godine išli u oružanu borbu protiv fašizma i nacizma. Mislim da bi bilo štetno za naše nacionalne interese negirati istinske hrvatske antifašiste koji su s velikim idealima branili hrvatski narod i hrvatske teritorije od najezde fašista i nacista.

Doprinos hrvatskih antifašista omogućio je da i Hrvatska i okviru Jugoslavije 45- te godine bude na strani antifašističke pobjedničke koalicije u 2. Svjetskom ratu. Negiranje toga doprinosa nije u našem nacionalnom interesu. Zato se ne slažem s onima koji zbog komunističke zlouporabe antifašizma da bi se prikrili komunistički zločini i diktatura su alergični na samu riječ antifašizam i koji ne shvaćaju da nitko nema pravo, posebno istinskim antifašistima u Istri i Dalmaciji, negirati njihov veliki doprinos u borbi za slobodu i hrvatske nacionalne interese.

Problemi su nastali i nastaju zbog toga što današnji antifašisti svojim djelovanjem ustvari nanose najveću štetu istinskim antifašistima, što kompromitiraju taj pojam i pozitivno značenje antifašizma. Hrvatski antifašizam ugušili su Titovi komunisti kada su pod kraj 2. svjetskog rata proveli brutalnu komunističku revoluciju i nametnuli hrvatskom narodu komunističku diktaturu, koji su stvorili i održavali masovnim ubojstvima i terorom. Tako da su u pravu oni koji tvrde da su napravili pravi genocid nad hrvatskim narodom.

Nakon 1945. srušen je antifašizam kao velika ideja i praksa borbe za slobodu

Dakle, ′45. godine nakon križnih putova, hudih jama i drugih strašnih stratišta za desetke tisuća Hrvata srušen je antifašizam kao velika ideja i praksa borbe za slobodu.

Komunisti koji su uzeli antifašizam kao pokriće za svoju diktaturu i zločine prestali su biti antifašisti jer njihova vladavina po teroru i zločinima nije se razlikovala od nacističke i fašističke vladavine. Zato se takav lažni antifašizam, komunistički antifašizam, mora nazvati crveni fašizam, crveni teror a pred hrvatskim društvom je da se do kraja teorijski razobliči kao kontrapunkt antifašizmu. Jer Partija i vlast koja ubija bez suda, koja masovno likvidira ljude, koja provodi nacionalizacije, koja izbacuje ljude iz njihovih stanova, koja uvodi diktaturu na svim područjima, koja negira naciju, koja negira vjeru, koja guši slobodu misli nema ništa sa istinskim antifašizmom.

Dakle, antifašizam ′45. godine je nestao u Hrvatskoj. On je pretvoren u partijsku komunističku diktaturu i služio je kao pokriće za komunističke zločine. Zato se mora reći istina da današnje navodne antifašističke a ustvari komunističke organizacije nemaju pravo da se nazivaju antifašistima.

Dakle, u pravu su oni koji argumentirano dokazuju da se u nas danas antifašizam zlouporabljuje, da se pod firmom antifašizma žele braniti komunistički zločini i genocid i praksa suprotna svim bitnim načelima antifašizma. Antifašizam je drugi izraz za borbu za slobodu, za demokraciju, za ravnopravnost.

S obzirom da su komunisti ′45. nametnuli diktaturu i staljinistički sustav, da su ukinuli sve slobode i demokraciju i da su vladali na bazi straha, terora, logora i masovnih ubojstava najveći je grijeh i najveća uvreda taj sustav i te ljude nazivati antifašistima.

Razlikovati istinski antifašizam od komunističke zlouporabe antifašizma

Mislim da sam u svom političkom djelovanju i svojim knjigama i esejima na desetke tisuća stranica uvijek imao jasan stav o tome da je nužno razlikovati istinski antifašizam od komunističke zlouporabe antifašizma kao pokrića za zlo koje su sustavno nanosili hrvatskom narodu ali i demokraciji i slobodi i ljudskim pravima.

Međutim, bez obzira na primjedbe i dalje stojim na stajalištu da današnja hrvatska država se ne smije odreći istinskog antifašizma i doprinosa hrvatskog antifašizma u povijesnoj borbi za slobodu hrvatskog naroda.

Dakle, neslažem se s onima koji zbog zlouporabe toga pojma i zbog stalnog nastojanja da se skriva komunistička diktatura i zločini iza antifašizma postanu alergični i na samu riječ antifašizama, odnosno koji negiraju važnost istinskih antifašista Hrvata u povijesnoj borbi hrvatskog naroda za svoju državu, nacionalnu ravnopravnost i za svoju slobodu.

U tom kontekstu mnogo sam pisao i o dr. Franji Tuđmanu, koji je kao realan političar kada je stvaralo hrvatsku državu vodeći računa o odnosu snaga u svijetu inzistirao da hrvatski narod ne smije negirati svoj doprinos antifašističkoj pobjedi u 2. svjetskom ratu zbog zlouporabe antifašizma i pretvaranje antifašističke borbe na kraju rata u staljinističku diktaturu i masovne zločine kojima se kompromitirao i pojam antifašizam.

Zato je Tuđman tražio od nas, koji smo bili uža grupa koja je pisala Ustav, da se u izvorišne osnove unose odredba da je ova Hrvatska koju smo stvorili u Domovinskom ratu stvorena nasuprot NDH.

Tuđman je smatrao, a to je i svojom rukom napisao, da se u povijesnoj borbi za samostalnu hrvatsku državu mora valorizirati i antifašistički doprinos bez obzira na kasnije zlouporabe. Tuđman je smatrao, također, da je potrebno i u izvorišnim osnovama u tadašnjoj međunarodnoj situaciji jasno reći da ova nova demokratska Hrvatska nema kontinuitet sa NDH. Međutim, Tuđman je u isto vrijeme rečenicom da NDH nije bila samo kvislinška zločinačka tvorevina nego i izraz povijesnih težnji za svojom neovisnom nacionalnom državom također vrlo jasno kao jednom od bitnih strategijskih odluka utvrdio da se hrvatski narod u NDH nije borio za fašizam i nacizam nego za slobodnu Hrvatsku te da svođenje NDH samo na zločin je ustvari zločin protiv hrvatskog naroda.

Uzeti pozitivno, odbaciti negativno

Pred nama je veliki zadatak pisanja istinite hrvatske povijesti. Tuđmanova ideja je bila uzeti iz povijesti sve ono pozitivno a odbaciti negativno. On je to na simboličan način označio i biranjem pet kipova hrvatskih velikana iz hrvatske povijesti prema njegovom sudu, koje je postavio u predvorje Predsjedničkih dvora. To su bile vrlo različite ličnosti, međusobno suprotstavljene. Iz toga je proizašla i koncepcija pomirbe. Tuđman je govorio ne zanima me što si bio u prošlosti, jesi li bio ustaša ili komunist, zanima me što si danas. Pozvao je sve one koji su se željeli priključiti borbi za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske da sepriključe i zato je on napravio savez od ustaša do udbaša. I zato smo pobijedili jer privi put u hrvatskoj povijesti Hrvati nisu međusobno ratovali nego su bili svi na istoj strani ili barem velika većina.

Dakle, Franjo Tuđman je bio realan političar i državnik. I kada se danas pozivamo na Franju Tuđmana kao jedinog hrvatskog državnika, jedinog nacionalnog autoriteta onda je potrebno tražiti istinu u cjelini. Trebamo biti realni i nastojati izbjeći ekstremne ocjene o pojedinim događajima iz naše povijesti.

Mnogo puta sam napisao da se ne slažem s ocjenama da su svi ustaše bili loši i zločinci, ali da se ne slažem da su svi komunisti bili antihrvati i zločinci. Bilo je i kod jednih i kod drugih i zločinaca i idealista. Trpanje sve u isti koš nikamo nas ne vodi. Zato se zalažem za diferencirane ocjene pojedinih političkih koncepcija, ličnosti i političkih događaja.

U tom kontekstu nastojao sam i nastojim braniti istinski antifašizam i njegov doprinos hrvatskoj slobodi i bitno ga razdvojiti od zlouporabe komunističkog antifašizam kao krinke iza koje se krije staljinistička komunistička diktatura i crveni teror.

Zato se slažem s akademikom Pečarićem, koji je mnogo puta napisao da sadašnji komunistički antifašisti su ustvari fašisti. Inspiriran njegovim pisanjem i ja sam više puta napisao da su ustvari današnji antifašisti, ne svi ali veliki dio, ustvari crveni fašisti.

prof. dr. sc. Zdravko Tomac/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati