Pratite nas

Komentar

Tomislav Stipić: Sivo hrvatsko danas, bolje hrvatsko sutra?

Objavljeno

na

Mediji se odjednom čudom čude kako je u Hrvatskoj u godini dana nestao gradić veličine Križevaca. U 10 godina to je grad veličine Osijeka. Za pedeset godina nestat će grad veličine Zagreba. A za sto godina Hrvatska bi mogla postati tek lijepa uspomena. Od kada je hrvatske države, vlasti nisu našli za shodno izraditi kvalitetnu studiju demografske politike, piše Tomislav Stipić u svojoj Tjednoj Lustraciji za Hrsvijet.net

Mnogi su se rugali Bakovićevom programu „Jedno dijete više“, ali nažalost, don Ante Baković bio je jedini čovjek koji je prepoznao ozbiljnost problema. Jer problem nije u tome što je sve manje rođene djece. To može biti uzrok. Ali problemi su negdje drugdje. Da su se mediji i lijeve vlade tako zdušno zalagale za demografsku obnovu kako su to radili za prava homoseksualaca, možda bi nam demografija danas bila jedan problem manje.

Naravno, pri tom ne mislim da su homoseksualci problem demografske deficitarnosti, govorim o zalaganju vladajućih za sekundarne stvari. Naime, kako motivirati mladu obitelj da ima dijete više, kada muku muče i s jednim djetetom. Pronatalitetna politika svakako nije u tome da majci nakon šest mjeseci oduzmete pola plaće ako će još šest mjeseci poželjeti biti sa svojim djetetom. Svi koji se bave djecom znaju da je prva godina djeteta ključna za njegov kasniji razvoj. Danas za bilo koji posao ženu pitaju kada se kani vjenčati i kani li imati djecu. Ako je odgovor potvrdan, šanse za posao su daleko manje. Pa kako onda promovirati pronatalitetnu politiku ako ženu u startu obilježavamo na najprizemniji način.

U državi koja drži do svojih građana takvo pitanje bilo bi za zatvor, a ženu koja planira imati djecu ta ista država nagradila bi dobrim poslom. Možda bi tada u godini dana Hrvatska dobila još jedan gradić veličine Križevaca.

Večernji kao Borba, HRT kao YUTEL

376px-Večernji_list_Logo.svgDok su se mediji iščuđavali lošim demografskim stanjem, Večernji list kao da se natječe u objavljivanju priča o mladim ljudima koji su odlučili napustiti Hrvatsku. Već neko vrijeme, „Večernjak“ plasira priče o „medu i mlijeku“ za mlade ljude u zemljama EU i prekooceanskim državama. Ovaj nekad narodnjački i nacionalno osviješten list postao je tako sredstvo propagande za provoditelje antinatalitetne politike. Još nisam pročitao neki afirmativni tekst u Večernjem gdje bi se mlade ljude pozvalo da ostanu u Hrvatskoj.

Nažalost, dobar „backround“ Večernjem pruža i aktualna Vlada koja ni nakon tri godine zemlju ne uspijeva konsolidirati, već naprotiv, gura društvo u još veću bijedu i anarhiju. Dok se Večernji trudi mladima nametnuti pečalbu, HRT nas vraća u svijet 80-tih kada se, kažu, dobro živjelo. Ne razumijem taj trud da nam se nešto što je bilo loše nametne kao dobro. Priznajem, to je bilo vrijeme bunta, posebno onog glazbenog, i to je valjda jedino što je bilo dobro. Vožnja na par nepar, nestašice kave, deterdženta, banana i osnovnih potrepština trebali bi nas podsjetiti na te dane „ponosa i slave“.

Da slučajno ne bismo zaboravili vrijeme kad smo svi zajedno „sretno“ živjeli „od Vardara pa do Triglava“. Od kad je na čelu Goran Radman, izgleda da je to jedina misija HRT-a.

„Stranka opasnih namjera“ ponovno najavljuje promjene

U 25 godina postojanja, u HDZ-u se štošta promijenilo. Ipak, jedna stvar je ostala ista. Na čelu javne televizije nalazi se spomenuti Goran Radman. Onda čelni čovjek Televizije Zagreb kao provjereni partijski kadar koji je umjesto pokojnog Maršala primao štafetu, danas čelni čovjek HRT-a kao provjereni Josipovićev kadar koji je za vrijeme predsjedničke kampanje simboličku štafetu htio predati drugu Ivi. Srećom, nije mu uspjelo.

Istom matricom kako je drug Račan onda HDZ proglašavao strankom opasnih namjera, a Radmanovi jurišnici govorili o „ustaškom skupu“, tako i danas Račanov nasljednik HDZ naziva hajdučijom, a Radmanovi reporteri u Lisinskom traže „ustaške“ glave. No vremena se mijenjaju, kao što je Sabor HDZ-a i u ono vrijeme najavio korjenite i dubinske promjene.

Danas je HDZ jak skoro kao i u ondašnje vrijeme, daje milijune svojih kuna kako bi zajedno s kolegama iz Bavarske i Slovačke pokušao izvući zemlju iz krize, dok Partija svoje milijune daje kako bi si popravila loš imidž. HDZ se posipa pepelom i priznaje svoje pogriješke iz prošlosti i opet postaje stožerna snaga oko koje se skupljaju svi slobodnomisleći intelektualci, radništvo, seljaštvo i svi staleži hrvatskog naroda.

Na 25. obljetnicu HDZ se, zajedno s prvom nekomunističkom predsjednicom, priprema Hrvatsku vratiti tamo gdje joj je i mjesto. Među zapadni civilizirani svijet, i vrijednostima i ekonomijom dovoljno daleko od balkanskog blata u kojem smo se, ne svojom voljom, valjali 70 i više godina.

Kosor i Prgomet – politički blizanci Mesića i Manolića

KosorMeđutim, kao i svakom velikom kolektivu, postoji i statistička griješka zvana otpadnik. Uvidjevši da ga vodstvo stranke neće izbaciti, otpadnik Drago Prgomet odlučio je potražiti svoju sreću izvan HDZ-a. Sam. Nitko ga nije tjerao. Ta priča sada je konačno završena. Štete nema. Za HDZ svakako ne, a za Dragu? Vidjet ćemo. Odmah se javila još jedna disidentica zvana Jadranka Kosor. Kaže kako bi voljela na sljedećim parlamentarnim izborima surađivati s Dragom.

To me odmah podsjetilo na najpoznatiji HDZ-ov disidentski dvojac, Mesić – Manolić. U jeku rata pokušali su, po britanskim naputcima, izazvati parlamentarnu krizu i izvesti državni puč. Svakome je tada bilo jasno što bi se dogodilo da su uspjeli. Hrvatska nikada ne bi povratila privremeno okupirane krajeve, Z4 postao bi stvarnost, uz Republiku Srpsku, imali bismo još jedan dezintegrirajući faktor, praktički državu u državi tzv. Republiku Srpsku Krajinu.

Danas Kosor i Prgomet ne mogu uskrsnuti tzv. RSK, ali mogu nešto drugo. Učiniti sve da HDZ ne dođe na vlast, a Milanović ostane premijer, upravo istovjetno Draginoj kuknjavi da će provođenjem ovakve politike Karamarko omogućiti Milanoviću još jedan mandat. Dakle, ključ Milanovićevog opstanka nije Karamarko i njegova politika, već Drago i njegovo odmetništvo.

Vječita gubitnica Jadranka Kosor i politički amater Drago Prgomet pokušat će uzeti HDZ-u dio glasova i onda zajedno s Josipovićem i SDP-om složiti parlamentarnu većinu. Sreća u njihovoj nesreći je to što su birači HDZ-a naučili ne nagrađivati političke gubitnike. I da s otpadnicima nema pregovaranja.

Provokatori slijeva i zdesna

Za Hrvatsku je od mentalnog komunizma opasniji i štetniji jedino desni radikalizam. Skupine koje se danas pozivaju na ustaštvo i Poglavnika, Hrvatskoj čine jednaku, ako ne i veću štetu od onih koji se pozivaju na Tita i tzv. antifašizam.

prgomet nu2Minijaturna Autohtona Hrvatska stranka prava, u nedostatku bilo kakve političke pameti odlučila je postrojiti na Trgu bana Jelačića nekakvu stranačku paravojsku. Tim redikulima iz te pseudo strančice trebalo bi objasniti kako Hrvatska nije Mađarska, a ta strančica nije Putinovim agentima premreženi Jobbik.

Samozvanom predsjedniku Kelemincu trebalo bi također objasniti kako Hrvatskoj ne trebaju nikakve stranačke vojske koje će izazvati nove osude, jer Hrvatska već ima svoju pobjedničku vojsku koja je oslobodila i posljednji pedalj hrvatske zemlje. Također bi tom evidentiranom nasilniku nad ženama trebalo poručiti kako ustaštvo, kao ni komunizam,  nije u temeljima hrvatske države već je to oslobodilački Domovinski rat i časni hrvatski branitelji koji su krvlju obranili zemlju od nadirućeg velikosrpskog fašizma.

A za zloupotrebu mladih ljudi, njegovih simpatizera koji svojim postupcima otvoreno pokušavaju poduprijeti Josipovićeve teze o “ustaškim zmijama”, trebalo  zabraniti dalje provokacije ovakve vrste. Jer guranjem te djece u ruke policije i izazivanjem situacije u kojoj ta djeca zbog policijskog dosjea u budućnosti neće moći dobiti nikakav posao, Keleminec zapravo daje za pravo Josipoviću i ujedno zadovoljava svoju bolesnu sujetu da se o njemu piše i govori.

Istovremeno, ovakvim javnim sramoćenjem Hrvatske, ovi redikuli idu na ruku projugoslavenskim redikulima s druge političke krajnosti, komunistima, lažnim antifašistima i nevladinim organizacijama koje u svemu vide ustaštvo i koji bi Hrvatsku najradije ukinuli. Mislim da je ovakvim ponašanjem radikala i s jedne i s druge strane, koji su vrlo izvjesno upravljani s istog mjesta, konačno došlo vrijeme da se pozivanju na zločinačke režime i isticanju totalitarnih simbola zakonski stane na kraj. Ali modelom reciprociteta. Jer ne može se U zabraniti, a istodobno crvena zvijezda slaviti u nebo.

Za modernu Hrvatsku su oba ta simbola duboko neprihvatljiva i kao takve ih treba osuditi. Kako se naša djeca u budućnosti ne bi trebala baviti ni ustašama ni partizanima. Umjesto njih, radili bi to povjesničari!

[ad id=”40551″]

Tomislav Stipić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

J. Novak: 9500 službenih vozila…

Objavljeno

na

Objavio

Hina je jučer objavila jedan po svemu strašan podatak za 2015. godinu, za rujan, znači važeći za dvije godine unazad: po Revizijskom izvješću, RH je imala 9.500 službenih vozila plaćanih iz proračuna.

Drugi strašan podatak je da su ta vozila u 2014. za gorivo, registraciju, osiguranje i najam, ali BEZ troškova nabave vozila, porezne obveznike stajala dodatnih 366 milijuna kuna.

Naravno da je u Republici Hrvatskoj s prenapuhanom prosječnom plaćom od oko 5.000 kn to strahovito velik broj službenih vozila. U tu nazovi prosječnu plaću naime ulaze i direktori banaka, upravnih odbora, menađeri na posebnim ugovorima, stotine saborskih zastupnika i vladinih zaposlenika, koji su u ovih 27 godina otišli u povlaštene mirovine ili su još aktivni poput nekih za koje niti važe godine staža niti starosne godine pa protiv svih logika i dalje rade u državnoj službi na visokoj poziciji. Prvi koje sam naveo u ovoj skupini osim osnovne plaće od više stotina tisuća kuna mjesečno, dobivaju i znatne godišnje bonuse te provizije po sklopljenim poslićima pa se njihova godišnja plaća ne rijetko iskazuje u milijunima kuna. Kakva dakle prosječna plaća od 5.000mjesečno odnosno 60.000 kn godišnje? Gdje je u tom pogledu realnost mizernih mirovina od 2.000 i manje kuna (pod stalnom prijetnjom pucanja mirovinskog sustava)?

U toj i takvoj situaciji hranjenja iz kontejnera, naravno da je za Republiku Hrvatsku, koja broji 200.356 nezaposlenih (podatak HZZ za 2017.) ogromna brojka od 9.500 službenih vozila. Računajući više od 60.000 iseljenih, Hrvatska broji jedva 4.200 000 stanovnika pa sadašnja genijalno najmanja nezaposlenost prelazi 21% od ukupna stanovništva. Ako uzmemo samo radno sposobno stanovništvo – taj je postotak kud i kamo viši… i veća tragedija. Na sve to dolazi strašan broj od devet i po tisuća proračunom hranjenih službenih vozila bez kojih jednostavno ne možemo.

Pogledajmo sada kako stoji stvar s najčešćim, ali ne i najskupljim službenim vozilima. Ako od tvornice Škoda izuzmemo dvije kategorije Octavije: najjeftiniji i najskuplji model (Active i RS model) osnovna dakle gola cijena tog vozila kreće se od 148.000 do 190.000 kuna. Bez dodatne opreme, bez posebnih narudžbi, bez osiguranja i kaska te bez registracije. Znači, kao radni prosjek trebali bi uzeti 169.000 kn ali… Drugu grupu prometala, koja svakodnevno gledamo su službena vozila WV i Audi. Političari ne vole automobile slabije od 2.000 kubika pa tako omiljeni WV Passati 2.0 TDI BMT imaju raspon od 283.600 do 316.000 kn. I opet prosječna je cijena 299.800 kn, ali je za vjerovati kako političari u RH na tu cijenu zatravljeno nadodaju još nekoliko desetaka tisuća kuna za dodatnu i luksuznuopremu (ovisnu o stupnju puberteta).

Na kraju pogledajmo toliko česte Audije gdje najjeftinija limuzina stoji 252.000, a najskuplji A7 čak 748.600 kn. No to nije sve, za A8 nije ni iskazana cijena… Imate dakle približnu sličicu koliko nas ta kolica koštaju kad se udrobi još ponešto dodatne opreme bez koje političari u Hrvatskoj ne mogu ni do Novog Zagreba. Jesam li spomenuo još i sve troškove do kaska i registracije?

Jeziv podatak

U jednoj maloj zemlji s hudim nasljeđem polu-stoljetnog komunizma, zemlje koja je sustavno pola stoljeća pljačkana, kojoj su ostali jugoslavenski dugovi, koja je pretrpjela pljačku svog svojeg oružja za koje je velike iznose izdvajala pola stoljeća, za zemlju koja je pretrpjela ilegalno naoružavanje po švercerskim cijenama zatim preživjela razorni rat i sve ratne štete, uništenje gospodarstva, koja je zbrinula desetine i desetine tisuća ranjenih što iz BiH što iz RH te stotine tisuća izbjeglica iz obje države, za zemlju koja je platila ogromnu cijenu obnove kuća, mostova, prometnica, škola, famoznih povratnika i njihovih mirovina, sakralnih objekata, elektro-postrojenja i odašiljača, za zemlju kojoj je Tito pobio najvitalniji i najsposobniji dio građanstva i seljaštva, kojoj je upravo on stvorio jednu od svjetski najbrojnijih dijaspora, zemlju koja je depopulirana i opljačkana ponovno i po treći puta kroz privatizaciju… za tu i takvu malu Hrvatsku koja stenje pod vanjskim dugom, pod logikama svih Vlada o prezaduživanju po lihvarskim kamatama, za tu iscijeđenu Hrvatsku, koja nema čak ni svoju auto-industriju – 9.500 stranih službenih automobila – upravo je jeziv podatak.

Uzmemo li te Škode, Passate i Audije pa ih ugrubo po njihovim prosjecima zbrojimo dobit ćemo prosječni iznos službenog vozila u RH veći od 320.000 kn. No, uzmimo manji iznos, recimo „samo“ 250.000 po vozilu. I sad ponovimo što je iskazalo Revizijsko izviješće: s onih 366 milijuna kuna i 9 i po tisuća vozila riječ je o iznosima godišnjeg održavanja i broju službenih vozila u rujnu 2015. Prije pune dvije godine. Možete samo pogađati koliko su u ove dvije godine narasli troškovi održavanja velikih vozila i uvjeti njihova kreditiranja. No, već se i od iznosa iz tog prošlog vremena čovjeku zavrti u glavi: 9.500 vozila pomnoženo s 250.000 kn. To je dvije milijarde i 375 tisuća kuna. Samo za nabavu vozila, a onda su tu još i oko 360 milijuna kuna za održavanjeali puta 4 godine. I tako svake četiri godine! Ukupno, to je više od tri milijarde iosamsto milijuna i to po cijenama koje sam sastavljao u prosjeku pa umanjio jer dobili smo sigurno i popust i proviziju i rabat. Ukratko zabadava. I sve to uz ovaj naglasak iz Revizijskog izvješća: „četiri korisnika iz sigurnosnog sustava, pozivajući se na mjerodavni im zakon, nisu dostavili podatke o broju službenih vozila.“ Znači više od tri milijarde po nepotpunim a starim podacima. Posebna je priča zašto se uvijek objavljuju stari podaci i zašto Izvješće revizije toliko kasni…

Kažem baratao sam s umanjenim prosjecima, ali političari u hrvatskoj (još uvijek ne i hrvatski političari) tj. brojni od njih, još nisu izašli iz puberteta, neki ratuju s kompleksima, a gotovo svi su uvjereni u svoj izniman značaj. Oni daleko premašuju navedene prosjeke izračuna. Oni su moćni po automobilima, ne po svome radu i postignućima. Evo primjera: Sanader i Kalmeta vozili su se u BMW-ima koji su čak bili i dorađivani i/ili blindirani. Da su ovi moji izračuni za neke hrvatske političare običan sitniš dokazuje cijena Sanaderova BMW-a od (kako mediji pišu) nevjerojatnih 575.000 ali ne kuna nego eura! No, ovo su dva najčešće rabljena podatka iz ere nastavka detuđmanizacije i hajke i harange na HDZ. Primjerice ne tako davno, u novom povelikom automobilu pred Vladom je osvanuo u privatnoj (što je još gore!) srebrnoj mercedesovoj limuzini vrli tadašnji ministar poljoprivrede Pankretić. Još donedavno ministrica Mrak Taritaš vozila se u vjerojatno najvećem mercedesu… i tako dalje.Gdje je kraj pokvarenoj bahatosti i rasipnosti političara u hrvatskoj kada je u pitanju državna blagajna i novac poreznih obveznika?

Blago nama

Čini mi se bio je to jedan velikogorički mudrac, koji nas sve drži budalama i nepismenima, pa je prije koju godinu, kad su ga novinari zaskočili s pitanjima o razbacivanju novca poreznih obveznika, nasmijavši se samouvjereno povikao i sve do kraja obrazložio nama neukima: „Ali pa nije to gotov novac! Što je vama! To je leasing! Pa to je na kredit!“ Onda dobro. Jer čuo sam… zato banke i auto kuće tako obilato i rado daju i jedno i drugo… da bi gubile upravo na leasingu, na kreditima, ne? One sve te stare aute uzmu pod (masivni) račun natrag, tako da za nove još dobijemo i povrat novca…Zgodno je i ono njihovo obrazloženje kako tu ne bi bilo velikih ušteda. Valjda po onoj (jedino njima svojstvenoj) logici: mi trebamo ili veliku ili nikakvu uštedu. Blago nama s takvim financijašima, ekonomskim analitičarima i vodećim političarima…

Naravno, zamislite da je samo trećina tog novca svake četiri godine potrošena za poticaje kupnje stanova za mlade obitelji. Zamislite da je ta trećina potrošena kao polog kreditu za nabavu vatrogasnih vozila i opreme. Zamislite… ali to možete i sami bolje od mene…

Taj ogroman spiskan novac maligan je još po nečemu. Nije tu samo u pitanju bahatost političkih krezova u hrvatskoj ni jednokratna potrošnja niti visoke cifre niti bacanje novca u vjetar svake četvrte godine – riječ je o modelu, o oglednu primjeru svima drugima koji su blizu bilo koje državne blagajne: od direktora i menađera do rukovoditelja svih razina. Svima njima, godinama se nesmetano šalje poruka: ako mi možemo spaliti 3 milijarde kuna vi slobodno možete 300 milijuna. Već stupnjevito i prema hijerarhiji a da nikome ne padne vlas s glave. To je model i primjer za ovu malu opljačkanu hrvatsku koja gospodarski grca. A kako i ne bipod ovakvim kočijašima.

I sve bi to bilo još i malo kad bi tu bio početak i kraj političkim bahaćenjima i uništavanju sredstava poreznih obveznika… ali tu je još cijeli niz drugih, trećih i petih privilegija kojima kraja nema. Koje javnost (još) ne smije ni čuti. Hrvatska je raznesena ovakvom, bahatom vlašću. Netko tko se kune u svoj rad na gospodarskom oporavku taj nema vozni park od devet i po tisuća vozila. On se ne šepiri i ne natječe s vlastitim ogledalom u audijima, mercedesima i bmwima posebno opremljenima, hlađenima i grijanima, vlaženima i utišanima, kožnatima. Njemu su dovoljni serijski Opeli. Za saborske i Vladine, ministarske i predsjedničine, policijske i druge državne potrebe dovoljno je mnogo manje vozila. Država treba imati dvadesetak reprezentativnih vozila a svi drugi izvolite u službene škode, opele, suzukije. I to u razinu opreme koja ne prelazi 150.000 kuna.

Ali, vjerujući u prosudbu političara u hrvatskoj oni (bez obzira na sve) njeguju stari imperatorski-Titov i hajleselasijeafro-trend. Oni su u velikom kao onaj saborski zastupnik u malom, koji je kao odabranu tiskovinu kojuželi primati i iz koje se hoće informirati odabrao, naručio (i dobio!) – magazin Playboy.

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati