Pratite nas

Kolumne

Topničko granatiranje povijesti

Objavljeno

na

Ove su godine 9. studenoga, na Dan antifašizma i antisemitizma, ili na Dan kristalne noći, aktivisti Antifašističke lige priredili još jednu “paradu ponosa”. Oni traže suočavanje s prošlošću, ali samo s onom endehazijskom, u kojoj su, kako je rečeno, stradali ljudi samo zato što su bili Srbi, Romi ili Židovi, ili onim situacijama iz Domovinskog rata u kojima su Hrvati počinili zločine, ali im Bleiburg ili Vukovar, Škabrnja i brojna druga mjesta gdje su stradavali ljudi samo zato što su Hrvati, nisu ni na kraj pameti

Ako je svibanj mjesec nacionalnih podjela, nadali smo se kako će studeni biti mjesecom jedinstva, s obzirom da – za razliku od četrdesetih – devedesetih nije bila riječ o građanskom, nego osvajačkom, odnosno obrambenom ratu u kojemu su iskazani najviše nacionalno jedinstvo i jednodušan otpor. Vukovarska (i ne samo vukovarska) se tragedija duboko urezala u svijest cijeloga naroda, o čemu najrječitije govori pedeset tisuća ljudi okupljenih prošle godine na dan pada ovoga grada u znak sjećanja na strašne događaje i suosjećanja sa žrtvama. U toj tromjesečnoj okupaciji grada na Dunavu, koji se ipak izdigao iz pepela unatoč tezama kako je zaboravljen i kako se u njega ništa ne ulaže, ubijeno je više od tisuću civila i 600 branitelja. U slamanju otpora sudjelovalo je šest brigada protiv četiri tisuće branitelja, na stotine aviona i tenkova, na Grad je padalo i na tisuću granata dnevno. Vrhunac svega svakako je bilo odvođenje iz bolnice i mučko ubojstvo ranjenih i bolesnih. Nesretni starci, žene i djeca napuštali su svoje domove u pratnji strojnica odlazeći u nepoznato. Godinu dana nakon zauzimanja bolnice dr. Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik, će, osvrćući se na tu svoju pobjedu, reći kako je tada palo “posljednje ustaško uporište”. Sve je rečeno u jednoj rečenici izvjestitelja beogradske televizije neposredno nakon pada, koja glasi: “Javljam se iz razorenog i oslobođenog Vukovara!” Grad je, dakle, oslobođen od kuća, crkava, ljudi. Sve je rečeno i slikom na kojoj Blagoje Adžić i Veljko Kadijević čestitaju “osloboditeljima” nakon njihova trijumfalnog povratka u Beograd, koja jasno pokazuje tko je stajao iza cijele krvave operacije.

No, ni dvadeset tri godine poslije poneki u Hrvatskoj, ne brojni ali medijski utjecajni, jednostavno ne žele znati što se, kako i zbog čega zaista događalo u Vukovaru. Ili točnije, oni to jako dobro znaju, ali iz nekoga svog propagandističkog razloga nastoje retuširati povijest i izokrenuti stvarni tijek događaja. Nakon što je tri mjeseca Grad bezdušno granatiran i raketiran, na djelu je već četvrt stoljeća granatiranje povijesti. Najnevinija i naizgled dobrohotna poruka glasi: zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Kao da se prošlost može zaboraviti i kao da ona nužno proturječi obnovi života, razvoju kulture i gospodarstva. Pokušajte, molim lijepo, Židovima kazati neka zaborave holokaust i čut ćete razumljivu grmljavinu sa svih strana svijeta. Ovdje će vas okarakterizirati kao desničara, i to radikalnog, ako se previše osvrćete iza sebe i ako ne možete zaboraviti pa ni oprostiti zločine koji su počinjeni u ne tako davnoj prošlosti.

raseta_0_0_468X10000Nema, kažu opet, crno-bijelih istina. Htjeli bi naslikati nekakvu kolor fotografiju. Istina možda i nije crno-bijela, ona je posve crna. Bestijalno ubijanje jednog grada i svega što se u njemu micalo rijedak je primjer zločina iz puke mržnje, koja zaboravlja čak i vojni taktiku. Radilo se o klasičnom osvajačkom pohodu koji ne pita za žrtve ni za cijenu. Obrana, koliko god je bila obrana domovine, zavičaja i grada, bila je jednostavno obrana golog života. S tezom kako nema crno-bijelih istina zapravo se nastoji izjednačiti odgovornost za stradanja napadača i napadnutih, naoružanih i nenaoružanih, agresora i žrtve. Po istoj logici kojom se izjednačavaju Srbi i Hrvati za stradanje Vukovara, mogli bi se za stradanje Varšave u Drugom svjetskom ratu izjednačiti Poljaci i Nijemci. Da se nisu branili ne bi ih ni ubijali.

Ne znam je li ikada i igdje zabilježeno toliko silnih nastojanja da se činjenicama u inat, u inat živim sjećanjima i živim svjedocima događaji reinterpretiraju po ideološkim ključevima i potrebama. U nastavku iste priče uporno se hoće kazati kako se Vukovar mogao obraniti, ali to nije htjelo vrhovništvo, koje se dogovaralo s Miloševićem. U vrijeme samog rata ta je poruka trebala demoralizirati obranu u funkciji agresije, danas ona služi izjednačavanju odgovornosti. Sve to kako bi se obezvrijedila, oslabila, obesmislila volja jednog naroda da konačno ostvari svoju slobodu i samostalnost i njegova veličanstvena bitka za dom i domovinu.

Netočna je tvrdnja kako su Vukovar branili jednako Hrvati i Srbi. Daleko je bliže istini kazati kao su u obrani sudjelovali i poneki Srbi, ali je, nažalost, većina Srba sudjelovala u agresiji, a dolazak JNA pozdravila kao oslobođenje. Filozofija suživota i opraštanja ima svoju logiku, ali se ona ne može graditi na lažima. Svih ovih godina ni srpski političari nisu u stanju stati u povorku boli i mira i pokloniti se žrtvama i istini.

Eklatantan primjer manipulacije pružio nam je Andrija Rašeta, general JNA, od kojega su još dalje otišli domaći interpretatori i jedan televizijski voditelj u glavnoj informativnoj emisiji. Rašeta je potvrdio ono što smo znali, kazavši kako je Armija htjela i trebala presjeći Hrvatsku točno na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, ali odmah zatim i da je hrvatsko vodstvo za samostalnost bilo spremno prepustiti ne samo Vukovar, nego i Osijek, Dubrovnik, i Split, pa možda čak i sam Zagreb. I gle čuda, ova druga, a ne ona prva, apsurdna tvrdnja koja je proturječna s prvom (zašto je JNA trebao osvajati, ako je Hrvatska bila spremna sama se predati?) našla se na udarnim stranicama naših novina. Opet je, naravno, od ukazivanja na agresora bilo važnije optužiti Franju Tuđmana, kojemu se može sve oprostiti, osim osamostaljenja države.

Ove je godine 9. studenoga, na Dan antifašizma i antisemitizma, ili na Dan kristalne noći, Antifašistička liga priredila još jednu “paradu ponosa”, predvođenu Vesnom Teršelič i Miloradom Pupovcem. Oni traže suočavanje s prošlošću, ali samo s onom endehazijskom, u kojoj su, kako je rečeno, stradali ljudi samo zato što su bili Srbi, Romi ili Židovi, ili onim situacijama iz Domovinskog rata u kojima su Hrvati počinili zločine, ali im Bleiburg ili Vukovar i Škabrnja, kao i brojna druga mjesta gdje su stradavali ljudi samo zato što su Hrvati, nisu ni na kraj pameti. Traže također, i to je prava meta, suočavanje sa sadašnjošću, u kojoj vide ugrožavanje prava manjina i ćiriličnog pisma, riječju obnavljanje fašizma, a kao glavnog njegova generatora optužili su Crkvu. Ultimativno zahtijevaju da se s deklarativnog prijeđe na stvarni antifašizam, što se može tumačiti i kao poziv na oružanu pobunu, odlazak u partizane ili četnike. Središnje mjesto u radu Vlade, ma kakav gospodarski oporavak, trebalo bi biti razvijanje “kulture sjećanja”. Htjeli bi se, kao, usprotiviti povijesnom revizionizmu i zaboravu te apeliraju na poštovanje činjenica, a sami povijesti pristupaju strogo ideološki selektivno. Funkcija ovog bijednog, suludog, protuhumanističkog, šovenskog “pokreta” je zapravo odvraćanje pozornosti od Vukovara i od Domovinskog rata te izjednačavanje NDH sa suvremenom Republikom Hrvatskom, kojoj bi namijenili, dakako, istu sudbinu.

Sve manipulacije i svi pokušaju izvrtanja činjenica i razvoja događaja ipak nemaju naročit učinak, osim što kompromitiraju same manipulatore, a imali bi još manji učinak da im na ruku nije svih ovih četrnaest godina išla službena državna politika koja je koalirala s teroristima, koja je propustila procesuirati zločince, koja je dopustila usporedno učenje povijesti u školama i koja gradi pomirbu na stanovištu kako se svi svima moramo ispričati! Ostat će još neko vrijeme Ivo Josipović, koji nikada nije imenovao agresore, čovjek sav predan ideji regionalne integracije na fonu britanske politike stvaranja “jugosfere”, u ime koje će trebati zaboraviti prošlost i okrenuti se zajedničkoj budućnosti. Predsjednik jednu udrugu, koja forsirano traga isključivo za zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske s tendencijom proglašenja države zločinačkom, naziva “ponosom Hrvatske” i dodjeljuje joj najviša odličja. U najnovijim zakonskim prijedlozima, upozoravaju nas na to braniteljske udruge, kojima bi se regulirala prava civilnih žrtava spominje se neka bezimena neprijateljska vojska, a umjesto riječi branitelji koristi se izraz “sudionici i stradalnici ratnih zbivanja”. Fascinantno je to kako se i dan danas iz kruga oko bivšeg i sadašnjeg predsjednika nastoji nametnuti teza kako je partizanski pokret iz Drugog svjetskog rata s ustankom u Srbu koji je, posve identično kao i 1991., ustvari bio ustanak protiv Hrvatske kao takve i kad su također počinjeni jezivi zločini nad hrvatskim pučanstvom, temelj hrvatske državnosti. Ta je teza daleko od interesa za državu, a pravi joj je smisao brisanje onog stvarnog temelja. Jednako je fascinantno da su glavni savjetnici Ive Josipovića Budimir Lončar, koji je bio jugoslavenski ministar dok se razarao Vukovar, te donedavno Dejan Jović, koji piše kako su partizanski i četnički pokret bili dva antifašistička pokreta te kako je Domovinski rat okosnica nacionalizma i neofašizma u Hrvatskoj!?

Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati