Topničko granatiranje povijesti

1

Ove su godine 9. studenoga, na Dan antifašizma i antisemitizma, ili na Dan kristalne noći, aktivisti Antifašističke lige priredili još jednu “paradu ponosa”. Oni traže suočavanje s prošlošću, ali samo s onom endehazijskom, u kojoj su, kako je rečeno, stradali ljudi samo zato što su bili Srbi, Romi ili Židovi, ili onim situacijama iz Domovinskog rata u kojima su Hrvati počinili zločine, ali im Bleiburg ili Vukovar, Škabrnja i brojna druga mjesta gdje su stradavali ljudi samo zato što su Hrvati, nisu ni na kraj pameti

Ako je svibanj mjesec nacionalnih podjela, nadali smo se kako će studeni biti mjesecom jedinstva, s obzirom da – za razliku od četrdesetih – devedesetih nije bila riječ o građanskom, nego osvajačkom, odnosno obrambenom ratu u kojemu su iskazani najviše nacionalno jedinstvo i jednodušan otpor. Vukovarska (i ne samo vukovarska) se tragedija duboko urezala u svijest cijeloga naroda, o čemu najrječitije govori pedeset tisuća ljudi okupljenih prošle godine na dan pada ovoga grada u znak sjećanja na strašne događaje i suosjećanja sa žrtvama. U toj tromjesečnoj okupaciji grada na Dunavu, koji se ipak izdigao iz pepela unatoč tezama kako je zaboravljen i kako se u njega ništa ne ulaže, ubijeno je više od tisuću civila i 600 branitelja. U slamanju otpora sudjelovalo je šest brigada protiv četiri tisuće branitelja, na stotine aviona i tenkova, na Grad je padalo i na tisuću granata dnevno. Vrhunac svega svakako je bilo odvođenje iz bolnice i mučko ubojstvo ranjenih i bolesnih. Nesretni starci, žene i djeca napuštali su svoje domove u pratnji strojnica odlazeći u nepoznato. Godinu dana nakon zauzimanja bolnice dr. Vojislav Stanimirović, saborski zastupnik, će, osvrćući se na tu svoju pobjedu, reći kako je tada palo “posljednje ustaško uporište”. Sve je rečeno u jednoj rečenici izvjestitelja beogradske televizije neposredno nakon pada, koja glasi: “Javljam se iz razorenog i oslobođenog Vukovara!” Grad je, dakle, oslobođen od kuća, crkava, ljudi. Sve je rečeno i slikom na kojoj Blagoje Adžić i Veljko Kadijević čestitaju “osloboditeljima” nakon njihova trijumfalnog povratka u Beograd, koja jasno pokazuje tko je stajao iza cijele krvave operacije.

No, ni dvadeset tri godine poslije poneki u Hrvatskoj, ne brojni ali medijski utjecajni, jednostavno ne žele znati što se, kako i zbog čega zaista događalo u Vukovaru. Ili točnije, oni to jako dobro znaju, ali iz nekoga svog propagandističkog razloga nastoje retuširati povijest i izokrenuti stvarni tijek događaja. Nakon što je tri mjeseca Grad bezdušno granatiran i raketiran, na djelu je već četvrt stoljeća granatiranje povijesti. Najnevinija i naizgled dobrohotna poruka glasi: zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. Kao da se prošlost može zaboraviti i kao da ona nužno proturječi obnovi života, razvoju kulture i gospodarstva. Pokušajte, molim lijepo, Židovima kazati neka zaborave holokaust i čut ćete razumljivu grmljavinu sa svih strana svijeta. Ovdje će vas okarakterizirati kao desničara, i to radikalnog, ako se previše osvrćete iza sebe i ako ne možete zaboraviti pa ni oprostiti zločine koji su počinjeni u ne tako davnoj prošlosti.

raseta_0_0_468X10000Nema, kažu opet, crno-bijelih istina. Htjeli bi naslikati nekakvu kolor fotografiju. Istina možda i nije crno-bijela, ona je posve crna. Bestijalno ubijanje jednog grada i svega što se u njemu micalo rijedak je primjer zločina iz puke mržnje, koja zaboravlja čak i vojni taktiku. Radilo se o klasičnom osvajačkom pohodu koji ne pita za žrtve ni za cijenu. Obrana, koliko god je bila obrana domovine, zavičaja i grada, bila je jednostavno obrana golog života. S tezom kako nema crno-bijelih istina zapravo se nastoji izjednačiti odgovornost za stradanja napadača i napadnutih, naoružanih i nenaoružanih, agresora i žrtve. Po istoj logici kojom se izjednačavaju Srbi i Hrvati za stradanje Vukovara, mogli bi se za stradanje Varšave u Drugom svjetskom ratu izjednačiti Poljaci i Nijemci. Da se nisu branili ne bi ih ni ubijali.

Ne znam je li ikada i igdje zabilježeno toliko silnih nastojanja da se činjenicama u inat, u inat živim sjećanjima i živim svjedocima događaji reinterpretiraju po ideološkim ključevima i potrebama. U nastavku iste priče uporno se hoće kazati kako se Vukovar mogao obraniti, ali to nije htjelo vrhovništvo, koje se dogovaralo s Miloševićem. U vrijeme samog rata ta je poruka trebala demoralizirati obranu u funkciji agresije, danas ona služi izjednačavanju odgovornosti. Sve to kako bi se obezvrijedila, oslabila, obesmislila volja jednog naroda da konačno ostvari svoju slobodu i samostalnost i njegova veličanstvena bitka za dom i domovinu.

Netočna je tvrdnja kako su Vukovar branili jednako Hrvati i Srbi. Daleko je bliže istini kazati kao su u obrani sudjelovali i poneki Srbi, ali je, nažalost, većina Srba sudjelovala u agresiji, a dolazak JNA pozdravila kao oslobođenje. Filozofija suživota i opraštanja ima svoju logiku, ali se ona ne može graditi na lažima. Svih ovih godina ni srpski političari nisu u stanju stati u povorku boli i mira i pokloniti se žrtvama i istini.

Eklatantan primjer manipulacije pružio nam je Andrija Rašeta, general JNA, od kojega su još dalje otišli domaći interpretatori i jedan televizijski voditelj u glavnoj informativnoj emisiji. Rašeta je potvrdio ono što smo znali, kazavši kako je Armija htjela i trebala presjeći Hrvatsku točno na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, ali odmah zatim i da je hrvatsko vodstvo za samostalnost bilo spremno prepustiti ne samo Vukovar, nego i Osijek, Dubrovnik, i Split, pa možda čak i sam Zagreb. I gle čuda, ova druga, a ne ona prva, apsurdna tvrdnja koja je proturječna s prvom (zašto je JNA trebao osvajati, ako je Hrvatska bila spremna sama se predati?) našla se na udarnim stranicama naših novina. Opet je, naravno, od ukazivanja na agresora bilo važnije optužiti Franju Tuđmana, kojemu se može sve oprostiti, osim osamostaljenja države.

Ove je godine 9. studenoga, na Dan antifašizma i antisemitizma, ili na Dan kristalne noći, Antifašistička liga priredila još jednu “paradu ponosa”, predvođenu Vesnom Teršelič i Miloradom Pupovcem. Oni traže suočavanje s prošlošću, ali samo s onom endehazijskom, u kojoj su, kako je rečeno, stradali ljudi samo zato što su bili Srbi, Romi ili Židovi, ili onim situacijama iz Domovinskog rata u kojima su Hrvati počinili zločine, ali im Bleiburg ili Vukovar i Škabrnja, kao i brojna druga mjesta gdje su stradavali ljudi samo zato što su Hrvati, nisu ni na kraj pameti. Traže također, i to je prava meta, suočavanje sa sadašnjošću, u kojoj vide ugrožavanje prava manjina i ćiriličnog pisma, riječju obnavljanje fašizma, a kao glavnog njegova generatora optužili su Crkvu. Ultimativno zahtijevaju da se s deklarativnog prijeđe na stvarni antifašizam, što se može tumačiti i kao poziv na oružanu pobunu, odlazak u partizane ili četnike. Središnje mjesto u radu Vlade, ma kakav gospodarski oporavak, trebalo bi biti razvijanje “kulture sjećanja”. Htjeli bi se, kao, usprotiviti povijesnom revizionizmu i zaboravu te apeliraju na poštovanje činjenica, a sami povijesti pristupaju strogo ideološki selektivno. Funkcija ovog bijednog, suludog, protuhumanističkog, šovenskog “pokreta” je zapravo odvraćanje pozornosti od Vukovara i od Domovinskog rata te izjednačavanje NDH sa suvremenom Republikom Hrvatskom, kojoj bi namijenili, dakako, istu sudbinu.

Sve manipulacije i svi pokušaju izvrtanja činjenica i razvoja događaja ipak nemaju naročit učinak, osim što kompromitiraju same manipulatore, a imali bi još manji učinak da im na ruku nije svih ovih četrnaest godina išla službena državna politika koja je koalirala s teroristima, koja je propustila procesuirati zločince, koja je dopustila usporedno učenje povijesti u školama i koja gradi pomirbu na stanovištu kako se svi svima moramo ispričati! Ostat će još neko vrijeme Ivo Josipović, koji nikada nije imenovao agresore, čovjek sav predan ideji regionalne integracije na fonu britanske politike stvaranja “jugosfere”, u ime koje će trebati zaboraviti prošlost i okrenuti se zajedničkoj budućnosti. Predsjednik jednu udrugu, koja forsirano traga isključivo za zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske s tendencijom proglašenja države zločinačkom, naziva “ponosom Hrvatske” i dodjeljuje joj najviša odličja. U najnovijim zakonskim prijedlozima, upozoravaju nas na to braniteljske udruge, kojima bi se regulirala prava civilnih žrtava spominje se neka bezimena neprijateljska vojska, a umjesto riječi branitelji koristi se izraz “sudionici i stradalnici ratnih zbivanja”. Fascinantno je to kako se i dan danas iz kruga oko bivšeg i sadašnjeg predsjednika nastoji nametnuti teza kako je partizanski pokret iz Drugog svjetskog rata s ustankom u Srbu koji je, posve identično kao i 1991., ustvari bio ustanak protiv Hrvatske kao takve i kad su također počinjeni jezivi zločini nad hrvatskim pučanstvom, temelj hrvatske državnosti. Ta je teza daleko od interesa za državu, a pravi joj je smisao brisanje onog stvarnog temelja. Jednako je fascinantno da su glavni savjetnici Ive Josipovića Budimir Lončar, koji je bio jugoslavenski ministar dok se razarao Vukovar, te donedavno Dejan Jović, koji piše kako su partizanski i četnički pokret bili dva antifašistička pokreta te kako je Domovinski rat okosnica nacionalizma i neofašizma u Hrvatskoj!?

Josip Jović/Dnevno.hr

facebook komentari

  • Herceg-Bosna

    :((