Transformacijski Daytonski sporazum

0

Vrsni istraživači tvrde da mirovni sporazum kojim se završava unutarnji sukob u nekoj zemlji može biti uspješan ako ispuni dva uvjeta. Prvo, jedna strana u sukobu mora pobijediti na bojnom polju te tako riješiti pitanje borbe za vlast koja je i izazvala rat. Drugo, mir i stabilnost ostvarivi su ako se sve strane uvjere u to da se dugotrajni sukob može prevladati samo sporazumom. U Bosni i Hercegovini nije bio ispunjen nijedan od tih uvjeta kada je 1995. stvaran mirovni sporazum u Daytonu.

[dropcap]K[/dropcap]ako sukob nije bio riješen na bojnom polju, njegovo se rješavanje premjestilo za pregovarački stol. A za stolom je rješenje sukoba premješteno u fazu primjene sporazuma tijekom koje bi se sukob postupno transformirao, “razgradio”, mirnim i demokratskim sredstvima. “Transformacijski” mirovni sporazum načelno ne ostavlja otvorenom ni opciju secesije, ni opciju unitarizacije države. On uspostavlja institucionalni okvir za akomodaciju i kompromis među interesima sukobljenih strana kako bi nastali ustavni aranžmani koji čuvaju teritorijalnu cjelovitost i suverenost demokratske države. Lijepo zamišljeno i, kako se pokazalo, teško izvedivo.

U proteklih dvadesetak godina zamišljeni transformacijski sporazum prometnuo se u neku vrstu prijelaznoga ili privremenog ugovora do “konačnog rješenja” bosansko-hercegovačkog pitanja. Pokazalo se da nije zatvorio prostor ni za secesiju, ni za unitarizaciju države. Kako iza te dvije krajnje opcije stoje profilirane nacionalne snage – iza prve Srbi i u manjoj mjeri Hrvati, a iza druge Bošnjaci – primjena Dejtonskog sporazuma pretvorila se u politiku koja nije bila mnogo više od nastavka rata drugim sredstvima. Stoga je bilo pitanje trenutka kada će se i u aktualnima socijalnim bunama u bošnjačkim gradovima pojaviti zahtjev “jedna nacija, jedna država, jedan predsjednik”. Je li onda slučajno što su prosvjednici demolirali upravo zgradu Predsjedništva države u Sarajevu? I gdje su bili njegovi članovi? Srpski član Nebojša Radmanović vjerojatno je pobjegao u Banjaluku. Bošnjački član Bakir Izetbegović sakrio se negdje u Sarajevu i iz zavjetrine poručio da Predsjedništvo nema nikakve ovlasti te pobješnjelu masu praktično huškao na Vladu. A gdje je bio hrvatski član, socijalist Željko Komšić, i zašto se nije obratio raji u bošnjačkim gradovima koja mu je donijela suverenu pobjedu na predsjedničkim izborima prije četiri godine?

U Sarajevu je masa i formalno zatražila ukidanje kantona, a to znači i ukidanje Federacije i njezinu zamjenu – čime? U istočnom Mostaru gdje žive gotovo isključivo Bošnjaci, u samom srcu Hercegovine, čuli su se apsurdni uzvici “ovo je Bosna” kao dokaz da nacionalistička politika ne priznaje ni zemljopisne, ni povijesne međaše. Mostarskom parolom “ovo je Bosna” poručuje se svima da je “ovo zemlja Bosanaca”, odnosno “zemlja Bošnjaka”, pa ako nisi ni jedno ni drugo, onda se ravnaj prema starome turskom naputku: “Il’ se pokloni, il’ se ukloni”. U sadašnjoj Bosni i Hercegovini jednostavno je nemoguća “čista” socijalna pobuna zato što nacionalne mase glavni uzrok svoje bijede vide u vrsti države u kojoj žive: Bošnjaci ne žele nikakve entitete i kantone, Hrvati većinom žele svoj nacionalni entitet, a Srbi većinom ne žele nikakvu Bosnu i Hercegovinu. Stoga su medijsko-političke priče o čistoj socijalnoj pobuni besmislene. Besmislena su i naklapanja o višeetničkoj socijalnoj pobuni u kojima je vrhunski dokaz višeetničnosti bilo izmišljeno sudjelovanje nogometnih navijača Zrinjskoga i Veleža u demoliranju Mostara. Zanimljivo, huligansko bratstvo nogometnih navijača odjednom se ideološki promaknulo u poželjnog pokretača socijalne pobune, dok je u svim drugim slučajevima kriminogeno i neprihvatljivo. Neovisno o socijalnim motivima koji su ih pokrenuli, ti događaji nisu ni multietnička socijalna pobuna, ni “bosansko proljeće”, nego neka bošnjačka inačica antibirokratske revolucije. Prava je zagonetka kako hrvatski političari, urednici i novinari Hrvatske televizije to ne vide i ne razumiju, pa dezinformiraju javnost u skladu sa svojim ideološkim i političkim uvjerenjima.

Dejtonski mirovni sporazum nije konvencionalan ugovor o miru zato što su ga nametnule izvanjske sile, kao i zato što je široke ovlasti u upravljanju državom i društvom prenio na međunarodnu zajednicu. Većina aneksa tom sporazumu uopće se ne tiče okončanja neprijateljstava kao u tradicionalnima mirovnim sporazumima, nego političkog projekta rekonstrukcije države i demokracije. Kako taj posao nisu ni znali ni htjeli obaviti unutarnji akteri, morala se angažirati međunarodna zajednica. Tako su u primjenu sporazuma bile uključene najmoćnije države, ponajprije SAD, i najmoćnije međunarodne organizacije kao NATO. To je stvorilo golemu neravnotežu između moći međunarodnih i domaćih aktera koja je potkopavala temelje domaćih političkih i društvenih institucija i stvarala potpunu ovisnost stanovnika o izvanjskim akterima. Gradila se kuća, kazao je jedan analitičar, a nije se stvarao dom.

Primjena mirovnoga sporazuma prepuštena je golemoj inozemnoj industriji koju čine konsolidatori mira, graditelji države i promicatelji demokracije: vojnici, policajci, političari, diplomati, visoki povjerenici, špijuni, suci, istražitelji, savjetnici, instruktori, novinari… Da se Kongo tretirao kao Bosna i Hercegovina, izračunao je njemački analitičar Thorsten Gromes, u njega bi bilo poslano oko 900.000 stranih konsolidatora mira. Zapadne vlade i međunarodne organizacije uložile su u pet prvih poslijeratnih godina oko 5,1 milijardu dolara u susjednu zemlju – to je najveći financijski projekt, mjeren po glavi stanovnika, u poslijeratnoj povijesti svijeta. I Svjetska banka je dodijelila pomoć koja je, mjerena po glavi stanovnika, bila veća od pomoći ijednome drugom poslijeratnom društvu. Na “rekonstrukciju Bosne” trošila se trećina ukupnoga vanjskopolitičkog proračuna SAD, ili oko 1.200 dolara po glavi stanovnika. Kako bi bile zorne razmjere te pomoći, dovoljno je navesti da je u isto vrijeme i iz istog izvora u Afriku odlazilo tri dolara po glavi stanovnika. U jednoj stručnoj analizi izrađenoj za članove Kongresa 2013. navodi se da su od 1993. do 2010. Sjedinjene Države dale oko dva bilijuna dolara pomoći, najviše u prvim poslijeratnim godinama. Kasnije se pomoć smanjivala, ali ne tako naglo kao drugim zemljama. U tri posljednje proračunske godine 2011-2013. Bosna i Hercegovina dobila je oko 110 milijuna dolara za političke i ekonomske reforme i oko 35 milijuna za vojne i sigurnosne potrebe.

Sarajevo je pretvoreno u svjetsku prijestolnicu industrije za konsolidaciju mira i promicanje demokracije u kojoj su živjeli deseci tisuća stranaca i ostavljali u njemu milijarde dolara. Gromes navodi da je, primjerice, 1999. u Sarajevu živjelo oko 15.000 stranih civila koji su za smještaj i hranu mjesečno plaćali najmanje 60 milijuna njemačkih maraka. U obnovu i ponovno ujedinjenje Mostara Europska zajednica je do kraja 1995. uložila više od 200 milijuna dolara. Silne su novce uložile i pojedine zapadnoeuropske države, Turska, islamske zemlje, te Srbija i Hrvatska. Pa gdje je sav taj novac ako je dvadesetak godina nakon rata narod gladan?

Progutali su ga skupa i loša država, mamutski i uglavnom beskorisni civilni sektor i sveprisutna korupcija. Ismijavši i srušivši sve prethodne prijedloge mirovnih sporazuma i rekonstrukcije države, od kojih su svi bili mnogo razumniji od dejtonskoga, Clintonova administracija dala je nalog svojim stručnjacima da izrade projekt države za koju teoretičari ni do danas nisu našli pravo ime: asimetrična federacija, asimetrična konfederacija, polukonfederacija ili nešto drugo? Uspostavili su 14 vlada – jednu središnju, dvije entitetske, jednu distriktnu i deset kantonalnih – s tisućama ministara, zamjenika, pomoćnika i pratećeg osoblja. Osnovali su isto toliko parlamenata, neki su dvodomni, s tisućama zastupnika i osoba koje ih opslužuju. Tu su i stotine sudaca različitih državnih, entitetskih i kantonalnih sudova, kao i mnoštvo gradskih i općinskih dužnosnika. Ta mnogobrojna politička klasa progutala je velik dio inozemnog novca, a dobar je dio usmjeravala u ekonomski neisplative projekte kojima se simbolično opasavao vlastiti nacionalni teritorij. Bosna i Hercegovina ima, primjerice, deset državnih sveučilišta – po dva u Sarajevu i Mostaru, te po jedno u Banjaluci, Bihaću, Tuzli, Zenici, Travniku i Brčkom – osnovanih i u gradovima i općinama koji prema broju stanovnika, ekonomskoj snazi i socijalnoj strukturi jedva mogu podnijeti pristojnu visoku školu. Sedam od njih nalazi se u Federaciji, a šest u bošnjačkim sredinama. Tko može sve to financirati?

Projekt konsolidacije mira, države i demokracije potaknuo je nastanak goleme industrije civilnog društva zasnovane na zabludi da će građanske udruge stvoriti temelje za ispunjenje toga zahtjevnog zadatka. Dok je 1996. u zemlji bilo samo stotinak nevladinih organizacija, 2008. bilo ih je više od 12.000. Prema navodima Žarka Papića, sektor nevladinih organizacija sudjelovao je 2004. u BDP-u zemlje s gotovo 20 posto i bio je približan udjelu “prave” industrije. U nevladinim udrugama bilo je zaposleno 26.668 osoba ili 2,3 posto ukupne radne snage. Pribroji li se onima koji su radili puno ili djelomično radno vrijeme 63.129 angažiranih volontera, onda je u sektoru nevladinih organizacija bilo uposleno 7,7 posto aktivne radne snage. Sva je ta industrija nastala nakon rata zahvaljujući stranim financijskim ulaganjima – oko 80 posto novca za nju potjecalo je iz inozemnih izvora. Predratne nevladine organizacije činile su samo 9,4 posto tog sektora, a to su uglavnom bila lovačka i planinarska udruženja, dobrovoljna vatrogasna i amaterska kulturna i umjetnička društva te organizacije Crvenog križa. Možda sve to i ne bi bilo toliko strašno da je taj golemi sektor ispunio misiju koja mu je bila namijenjena. No, umjesto da razvijaju civilno društvo kao jedan – ali samo jedan – temelj demokratske države, civilne su se udruge pretvorile u uske interesne skupine koje su zadovoljavale privatne interese pojedinaca i prilagođavale se željama svojih stranih donatora. Sva se zemlja pretvorila u veliki workshop – radionicu i igraonicu uposlenika nevladinog sektora koji su većinom otaljavali svoj posao i simulirali silnu zaposlenost.

Oba navedena područja, napose država, prožeta su korupcijom te, osim legalnoga, obrću i velik nelegalni novac. Mreža političke korupcije proširila se na sve pore društva i postala dio svakodnevne “kulture življenja”. Spoji li se sve to s dubokim naslagama zaostaloga socijalističkog mentaliteta ljudi koji još misle da se za njih i njihove obitelji od kolijevke pa do groba dužna skrbiti država, kao i s ovisničkim i žrtvoslovnim mentalitetom što se razvio u poslijeratnim godinama, a prema kojemu su stranci dužni trajno skrbiti za državu i njezine građane zbog moralnih razloga, nastaje gotovo nerazoriv socijalni, politički i kulturološki sklop iz kojega je teško naći izlaz.

Dvadesetak godina nakon što je poražen u ratu i zasut atomskim bombama, Japan je proživljavao privredni procvat koji je bio glavni izvor legitimnosti demokratskoga političkog poretka uvezena na američkim bajunetama. Dvadesetak godina nakon što je poražena i razorena u ratu te podijeljena nakon njega, Njemačka je proživljavala privredno čudo i obnovila demokraciju, uvelike uvezenu na američkim bajunetama. Dvadesetak godina nakon svršetka rata, obnove mira, države i demokracije, uvelike zahvaljujući stvarnima i simboličnim američkim bajunetama, u Bosni i Hercegovini živi se lošije nego dvadeset godina prije početka rata. Što ljudi mogu zaključiti iz toga? Da je diktatura bila bolja?

Prof. dr Mirjana Kasapović/Nezavisne.com

facebook komentari