Connect with us

Traži se Srbin vehabija koji je planirao terorizam u Tuzli

Published

on

Prilikom pretresa prostorija pronađeni su predmeti koji podsjećaju na improviziranu eksplozivnu napravu.

Maksim Božić, rođen 6. veljače 1990. u Bijeljini, traži se zbog nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Kako navode iz Federalne uprave policije, aktom Općinskog suda u Tuzli izdana je naredba za raspisivanje međunarodne tjeralice. Naložena je mjera uhićenja i ekstradicije, a oni koji znaju nešto o njemu mogu se javit najbližoj policijskoj postaji. Vehabija Maksim Božić kojega je tijekom saslušanja u Tužiteljstvu BiH spomenuo terorist Mevlid Jašarević bio je uhićen još u svibnju 2010. godine u kući u tuzlanskom naselju Grabovica, čiji je vlasnik Enes Sejranić (27), također pripadnik vehabijskog pokreta.

 Njih dvojica su navodno planirali teroristički napad na Brčanskoj Malti u Tuzli na dan obilježavanja oslobođenja od JNA.

Abu Muhamed

Prilikom pretresa prostorija pronađeni su predmeti koji podsjećaju na improviziranu eksplozivnu napravu, tvar koja podsjeća na eksploziv, upaljač, te nekoliko priručnika za rukovanje eksplozivnim sredstvima i napravama.

Nakon što je prešao na islam, Božić je pristupio vehabijama, a koristi imena Mirza Gradaščević i Abu Muhamed. S njim je, kako je rekao Jašarević, u Beču slušao predavanja, kasete, CD-ove i govore o vehabijskom pokretu. Božić je iz Austrije protjeran 2008. godine poslije izdržavanja zatvorske kazne zbog više kaznenih djela. Vjeruju da je Božić prešao na islam u Austriji gdje se družio s djecom muslimanskih emigranata i tijekom boravka u toj zemlji nije upao u oči vlastima po ekstremnom islamizmu.

“Njegovi roditelji su razvedeni, a jedan od njih ga je odveo u glavni grad Austrije gdje se družio s djecom muslimanskih emigranata. Beč je europsko središte vehabizma i u tom gradu službuje njihov duhovni vođa imam Muhamed Porča.

Zato nije čudno da je Božić upravo u Beču upleten u vehabijsku mrežu. Za vehabije je veliki uspjeh privućinekog kršćanina…”, kažu iz sigurnosnih službi.

Božić je pod imenom Mirza Gradaščević otvorio profil na Facebooku preko kojega je kontaktirao veliki broj vjerskih istomišljenika. Po povratku u Bosnu upoznao se s Enesom Sejarnićem, ali se pretpostavlja da njih dvojica nisu dio neke organizirane terorističke mreže, već radikalni islamisti koji djeluju samostalno.

Slobodni strijelci

“Božić i Sejarnić su ‘slobodni strijelci’ zadojeni ekstremizmom koji i kao takvi predstavljaju prijetnju za sigurnost, ali nisu dio neke sistemski organizirane terorističke mreže. Zato se njihovim uhićenjem neće razotkriti neka teroristička organizacija”, kaže izvor Pressa.

Nitko od Srba iz Bijeljine koji se prezivaju Božić nema informacije o svom prezimenjaku koji je prešao na islam i postao vehabija.

I profesor Fakulteta sigurnosti Zoran Dragišić iznenađen je činjenicom da je netko tko se zove Maksim Božić vehabija.

“Nikada nisam čuo za sličan primjer. Vjerujem kako je ovo pitanje za sociologe i psihologe da utvrde što je natjeralo mladog čovjeka na taj potez. Mislim da to nema puno veze s pitanjima sigurnosti i terorizma, čak ne mislim ni da je vrbovan”, zaključuje profesor Dragišić.

VL

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Hrvatska

SDP: Nećemo dići ruke za Zakon o braniteljima

Published

on

By

Premda je saborski Odbor za ratne veterane prije mjesec dana jednoglasno podržao prijedlog Zakona o hrvatskim braniteljima, zastupnici iz redova SDP-a za njega neće glasovati.

U najvećoj opozicijskoj stranci proteklih su mjeseci radili na stručnoj analizi zakona te su, kako kažu, uočili cijeli niz nelogičnosti, pa i nepravilnosti vezano uz brojne odredbe budućeg zakona koji bi se idućeg tjedna trebao naći u saborskim klupama na drugom čitanju, uskoro i na izglasavanju. Osnovne zamjerke, sažete u nekoliko ključnih kritičnih točaka, za Večernji list iznosi Franko Vidović, jedan od istaknutijih hrvatskih branitelja iz redova SDP-a.

Koliko je nezaposlenih?

S obzirom na to da su se nakon izvjesnog vremena promijenile potrebe, pa i starosna dob populacije, dobro je da se počelo s izradom zakona, premda mislim da se to moglo regulirati i izmjenama i dopunama postojećeg. No, kada je već pred nama, treba reći da se prijedlogom zakona broj branitelja povećava, dok se istodobno Registar branitelja zatvara. Evo, 25 godina nakon rata mi nalazimo nove branitelje i to će povećati populaciju za 100, možda i 150 tisuća ljudi. Sada ih je 505 tisuća, a na ovaj način taj će broj otići u nebesa, što će se negativno odraziti i na državni proračun RH – upozorava Franko Vidović.

Nadalje, podsjeća na riječi ministra Medveda kojima je najavio naknade za oko 82 tisuće nezaposlenih hrvatskih branitelja.

– Ako svi ti branitelji prime naknadu za nezaposlene kao što je predviđeno, u tu ćemo svrhu potrošiti milijardu i pol do dvije milijarde kuna više nego što to ministar prezentira u javnosti. Međutim, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, imamo “samo” 19 tisuća nezaposlenih hrvatskih branitelja! Doista ne znam odakle ministru tolika brojka, očito veliča lik i djelo te želi napuhati sposobnosti Plenkovićeve Vlade – kaže Franko Vidović.

Potom je istaknuo da pozdravlja mogućnost da branitelji mogu raditi nakon što odu u mirovinu jer u stvarnosti dobar dio njih i radi “na razne načine pa je u redu da se to na koncu i legalizira”.

U rangu nacionalne izdaje

No, ne pozdravljam uvjete pod kojima ovaj prijedlog zakona to nudi: bez odbijanja i jedne kune od mirovine, branitelj će primati i mirovinu i plaću. Nijedan drugi građanin nema takvu mogućnost i zato bi bilo pošteno da se skine određeni postotak od mirovine, deset posto, što bi bilo primjerenije u odnosu na druge građane, osobito umirovljenike iz sektora rada – kaže.

Ostvare li se ovakve prognoze, iz SDP-a upozoravaju na uzročno-posljedični pad mirovinskog sustava, što bi ugrozilo milijun građana a to je onda, poručuju, u rangu nacionalne izdaje.

Renata Rašović/večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading

U potrazi za Istinom

DOBRO JUTRO HRVATSKA!

Published

on

Ima već gotovo pune četiri godine kako nastojim skrenuti pozornost hrvatske javnosti na krajnje neprimjerene sadržaje srpskih udžbenika na temelju kojih se već 20 ili više godina obrazuju i odgajaju naraštaji školske djece – ne samo u Srbiji, nego i u „republici srpskoj“, pa i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj koji pohađaju nastavu po posebnim programima prilagođenim za njih.

Pokušao sam slati i upite vezano za ovu tematiku (od našeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa – još u vrijeme ministrovanja Željka Jovanovića, do Ministarstva vanjskih poslova, pa i Pupovčevog SNV-a i pogađate: ODGOVORA NIOTKUDA!). A pitao sam samo: „Uče li iz tih udžbenika povijest i djeca srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koja se obrazuju po posebnim nacionalnim programima?“

I konačno, u posljednje su vrijeme zaredali tekstovi o ovoj zloćudnoj pojavi, pa se (čak) javila i hrvatska eurozastupnica Ruža Tomašić sa svojim komentarom.

Dobro jutro, Hrvatska! Dobro jutro, Ružo! Dobro jutro dudeki kojima nikad ništa nije jasno dok ne dogori do nokata!

Stotine poštenih i časnih intelektualaca u Srbiji desetljećima se grčevito bore za istinu i progovaraju o ovim i svim drugim patološkim i destruktivnim pojavama u srpskom društvu, a Hrvatska po običaju spava dubokim snom. Knjige su o tomu napisali. Mnogi ozbiljni sociolozi bave se već dugo proučavanjem uzroka destrukcije srpskog društva upravo zato što to predstavlja realnu opasnost po susjede i ozbiljan je izvor mogućih nestabilnosti u budućnosti. Ne samo da im ne pružamo potporu – PREŠUĆUJEMO IH!

„Ne bi se štel mešat“, „Što mi imamo s njihovim udžbenicima“ itd., itd.To je taj naš malograđanski dudekovski konformistički stav, sindrom guske u magli.

I onda kad se jednoga dana probudimo s balvanima preko cesta i pruga, čudimo se što nam se to događa.

Podsjećanja radi, draga publiko, evo jednoga teksta iz siječnja 2014. godine (objavljen u tiskanom izdanju 7 dnevno), a tekstove sličnog sadržaja objavio sam posljednjih tjedana  na više portala.

Iskreno mi je drago da se o ovoj temi počelo govoriti u Hrvatskoj. Bilo je i vrijeme. I stoga se možda nije loše podsjetiti što sve sadrže srpski udžbenici.

 

Lice i naličje povijesne istine

 

BESRAMNA REVIZIJA POVIJESTI U SRPSKIM UDŽBENICIMA

  Ne tako davno, na beogradskoj „Marakani“, u vrijeme nogometne utakmice Srbija – Hrvatska, zapaljena je naša državna zastava, dok su se kroz svih devedeset minuta iz desetina tisuća grla orili najuvredljiviji šovinistički povici na račun hrvatskog, bošnjačkog i albanskog naroda. Našem ministru znanosti, obrazovanja i sporta, Željku Jovanoviću, koji je cijelo vrijeme sjedio u počasnoj loži (kao gost predsjednika Srbije, inače, zakletog četničkog „vojvode“, Tomislava Nikolića), nije bilo niti na kraj pameti staviti ikakvu primjedbu na ovo vandalsko ponašanje rulje i izljeve bolesne, primitivne mržnje – a kamo li ustati i napustiti ložu. Nikakve reakcije nije bilo ni poslije njegovog povratka u Zagreb. Umjesto diplomatske note Srbiji (makar reda radi i zaštite digniteta države), uskoro je uslijedilo slanje paketa hrvatskih udžbenika povijesti na „reviziju“ u Beograd, kako bi se opovrgle Nikolićeve tvrdnje da se u njima „Srbi nazivaju četnicima i agresorima“?!

No, pita li se tko, što piše u srpskim udžbenicima – ili to nama u Hrvatskoj doista nije bitno? Znaju li hrvatski građani, da je u zadnjih dvadesetak u Srbiji na djelu temeljita i kontinuirana revizija recentne povijesti koja je potpuno usklađena s velikosrpskom ideologijom i praksom čiji su krvavi tragovi na ovim prostorima još uvijek itekako vidljivi?

  Danima uoči kvalifikacijske nogometne utakmice za SP između reprezentacija Srbije i Hrvatske (odigrane 6. rujna 2013. godine), za koju se unaprijed znalo da je javna priredba visokog rizika, novinske stupce najtiražnijih tiskovina u Srbiji, pune naslovi koji govore o „paklenim planovima hrvatskih ekstremista bliskih HDZ-u“, čije su nakane u Beogradu izazvati nerede, napasti policiju i stvoriti „opšti haos“. Objavljuju se i slike naših navijača od kojih neki (slučajno ili ne), dižu u zrak desnu ruku. Asocijacija je više nego očita. I, dakako, sve skupa stavlja se u kontekst „ugrožene“ ćirilice u Vukovaru i ponovne „obespravljenosti“ Srba u Hrvatskoj.

Ide se čak tako daleko, da se tvrdi kako „ustaše planiraju srušiti Beograd“, no, na sreću, ovaj plan je (prema pisanju vrlo utjecajnog tabloida Kurir) na vrijeme otkriven od „bezbednjaka“. Cijela akcija „hrvatskih ekstremista“ osmišljena je, navodno, ni manje ni više, nego u savezu s unutarnjim neprijateljima u Srbiji, kojima bi također odgovarala destabilizacija političkih prilika. Hrvatski ekstremisti to će pokušati da urade preko struktura u Srbiji kojima bi odgovarao takav incident“ – kaže Kurir u svome članku objavljenom na sam dan utakmice, pod naslovom: „PAKLENI PLAN HRVATSKIH EKSTREMISTA: Neredi na Marakani“.

Cilj ovakvih propagandnih konstrukcija kojima je tih dana preplavljen javni prostor u Srbiji nije bio samo dodatno zagrijati ionako uzavrelu situaciju, nego i pribaviti kakav-takav„alibi“ za ono što se sasvim izvjesno očekivalo, i što se, na kraju i dogodilo. Za „tradicionalne neprijatelje“ Hrvate je, po običaju, uloga negativaca bila unaprijed rezervirana. Naši istočni susjedi dokazali su još jednom da su velemajstori kad je riječ o metodama specijalnog rata.

Svi znamo što se događalo na samoj utakmici – počevši od uočljivog provokativnog ćiriličnog transparenta s natpisom „VUKOVAR“, koji je naše nogometaše, vodstvo reprezentacije i malobrojne navijače dočekao na istaknutom mjestu, do parola: „KAD ZAGRMI IZ BOROVA SELA“, „VUKOVAR JE SRBIJA“ i sl., i složnih zvižduka ostrašćene mase u vrijeme izvođenja hrvatske himne, do šovinističkih skandiranja s otrovnim porukama mržnje i sadističkim podsjećanjima na masovne srpske ratne zločine iz devedesetih, koji, čini se, još uvijek mnogima u Srbiji služe kao mjerilo „patriotizma“ i izraz su nacionalnog ponosa. Usput je na tribinama pompozno spaljena i hrvatska državna zastava – što je inače u Beogradu postalo već uobičajeno, neovisno o tomu radi li se o proglašenju samostalnosti Kosova, protestima protiv SAD-a, ili o nekom događaju koji je vezan izravno za Republiku Hrvatsku. Naravno, nigdje „ustaša“ koje su trebale „srušiti Beograd“, tući policiju, „napraviti haos“. Oni su, vjerojatno, ipak  na vrijeme „sprečeni“, zahvaljujući sposobnim agentima iz srbijanske službe „bezbednosti“.

Deblji kraj izvukli su snimatelji (koje su huligani gađali stolicama), ali su zato malobrojne skupine hrvatskih navijača prošle mnogo bolje nego u siječnju mjesecu 2012. godine, kada su vraćajući se s rukometne utakmice koja se igrala u okviru EP (u novosadskoj športskoj dvorani SPENS-a), divljački napadani u „sačekušama“ diljem Vojvodine (u Novom Sadu, kod Veternika, u Rumi i drugim mjestima), i to sjekirama, toljagama,  željeznim polugama, kamenjem. Bilo je ozlijeđenih, mnoga su vozila uništena, zapaljena…a „ustaše“ su jedva čekale da izvuku žive glave i dokopaju se hrvatske granice.

Mnogi od nas se još uvijek sjećaju događaja iz ne tako davne prošlosti, u kojima je srpska propaganda u vrijeme rata, na sličan način – ali sa daleko tragičnijim učincima – tukla iz svih raspoloživih oruđa, i uvelike doprinijela homogenizaciji srpskog naroda i stvaranju ozračja mržnje čije su izravne posljedice bili masovni zločini, razaranja i patnje milijuna ljudi. Danas, dvadeset i više godina nakon toga, može se nažalost konstatirati, da je u svojim temeljnim odrednicama srpska propaganda zadržala sve značajke i osobitosti koje je imala tijekom ratova. Prateći sa strane sve što se tih dana objavljivalo u srbijanskim medijima, nedovoljno upućeni promatrač zacijelo bi pomislio kako je riječ o skoroj agresiji na Srbiju.

I, zanimljivo, kao i toliko puta ranije, tamošnjoj javnosti to nije smetalo. Gotovo nikakvih javnih osuda ovih izljeva mržnje i šovinizma u Srbiji nije bilo.

Zbog teških izgreda srbijanskih navijača na „Marakani“ (paljenja pirotehnike, lomljenja stolica, bacanja predmeta na teren – posebice na našeg reprezentativca Josipa Šimunića), Fudbalski savez Srbije je kažnjen od FIFA-e novčanom kaznom od 50.000 švicarskih franaka. Dakako, sve ono što je bilo vezano za ispoljavanje nacionalne mržnje i nesnošljivosti, nije sankcionirano od svjetske nogometne federacije.

No, ono što je još žalosnije, nisu reagirala niti državna tijela Republike Hrvatske, uključujući Predsjednika, Vladu, pa i već spomenutog ministra Jovanovića.

Iza svega ostaju pitanja: Otkuda toliki naboj šovinizma kod mladih ljudi, od kojih većina nije niti bila rođena u vrijeme rata? Radi li se samo o utjecaju propagande, ili su posrijedi neki dublji razlozi? Tko i na koji način odgaja mladiće spremne bez ikakvoga povoda i razloga sijati mržnju i isključivost, marširati slaveći Hitlera i Himmlera, razbijati zgrade stranih veleposlanstava i paliti zastave „neprijateljskih“ nacija, praviti nerede na ulicama, prebijati ljude druge nacije i vjere ili neistomišljenike, pljačkati, pa i ubijati po narudžbi …? Može li se za sve okriviti samo ekonomsko stanje, ili je dio odgovornosti i na sustavu obrazovanja i odgoju u okviru škole i obitelji?

Kako se naš ministar znanosti obrazovanja i sporta osjećao u vrijeme spomenute utakmice, može se samo pretpostavljati – jer, koliko je poznato, javno se o tomu nije očitovao (osim što je izjavio da „nije video“ sporno paljenje hrvatske državne zastave), ali, činjenica je da je samo mjesec i pol dana poslije, zbog kritika upućenih na račun sadržaja hrvatskih udžbenika iz povijesti (izrečenih u vrijeme posjeta predsjednika Republike Hrvatske dr Ive Josipovića Srbiji), požurio opravdati se svom domaćinu Nikoliću.

Nova lekcija četničkog „vojvode“

„Reformirani“ radikal Toma (nekoć pulen Vojislava Šešelja i njegov suborac u ratovima, a danas lider tzv. Srpske napredne stranke i predsjednik Srbije), iskoristio je obraćanje javnosti na tiskovnoj konferenciji (nakon susreta s našim predsjednikom), za još jedan propagandni napad, uz oštre kritike Republici Hrvatskoj zbog „kršenja manjinskih prava Srba“, pa je, među ostalim, spomenuo i udžbenike povijesti koji se koriste u našem sustavu obrazovanja, jer oni (prema onome što je ustvrdio), Srbe prikazuju kao četnike i agresore.

Teško je povjerovati da se zakleti četnički „vojvoda“ Tomislav Nikolić (koji se tog naslova stečenog zbog  „ratnih zasluga“ za srpstvo i dodijeljenog mu na Romaniji 1993. godine od strane tadašnjeg šefa Vojislava Šešelja još uvijek ne odriče), može uvrijediti kad netko Srbe koji su napadali i razarali Hrvatsku i masovno ubijali njezine građane eventualno nazove „četnicima“. Bilo bi to pomalo apsurdno, i to iz više razloga – pogotovu uzme li se u obzir da se većina srpskih „patriota“ i danas (poput Nikolića, Vučića i sličnih njima) ponosi upravo time – četničkim imenom, tradicijom i znakovljem. S te točke gledišta, konstatacija koja se tiče Srba kao  „agresora“ može biti jedini pravi problem, i to bi Nikolić zasigurno rado ispravio, jer, po njemu, Hrvatska je okupirala „SAO Krajinu“, pa je stoga isključena svaka mogućnost da se Srbe okrivi za izazivanje rata i agresiju.

No, da se vratimo na udžbenike.

Jovanović se, koliko smo mogli čuti, ipak uspio opravdati, i dokazati kako Nikolićeve tvrdnje ne stoje. Istini za volju, nakon što su u Beogradu pregledani hrvatski udžbenici iz povijesti za osnovne i srednje škole (njih ukupno 17), nije se oglasio Toma, nego ministar prosvete nauke i tehnološkog razvoja u vladi Republike Srbije, i na sveopće veselje naše Vlade i resornog ministra, potvrdio da „u hrvatskim udžbenicima nema ničega spornog“. Ako su u Srbiji već izrekli takvu ocjenu, onda to među ostalim znači, da se još uvijek ne zna tko je bio agresor 1991. godine – a upravo ovo, sa stajališta povijesne istine i činjenica jeste itekako sporno.

Ako smo već javno prozvani zbog udžbenika, i ako je utvrđeno da u njima nema ničega što bi moglo smetati našim istočnim susjedima, možemo li se malo pozabaviti udžbenicima druge strane, i makar letimično pogledati na koji način se u njima obrađuju povijesne teme? Ima li, dakle,  ičega spornog u srbijanskim školskim udžbenicima, i iz kojih već više od 20 godina uče povijest ne samo srpska djeca, nego i pripadnici svih nacionalnih manjina, uključujući i Hvate koji žive u Srbiji i Vojvodini?

Tko sije sjeme mržnje i sprema nove ratove?

Za razliku od ekstremne velikosrpske struje – koja je, nažalost, još uvijek odlučujući čimbenik na javnoj i političkoj sceni – u Srbiji postoje ljudi koji promišljaju na sasvim drugačiji način, i u stanju su pogledati istini u oči; i ne samo to, nego pokušavaju osvijestiti vlastiti narod i suočiti ga s realnošću. No, taj krug intelektualaca i demokratski opredijeljenih ljudi građansko-liberalne orijentacije još uvijek je u najvećoj mjeri marginaliziran, izvrgnut oštrim javnim osudama i prozivkama (ne rijetko čak i fizičkim napadima) i medijskoj blokadi.

Takvo stanje stvari, naravno, ne smije biti razlogom da se ovi glasovi razuma zanemare i ne uzmu u obzir, nego naprotiv, zaslužuju potporu svih dobronamjernih ljudi, kako u Srbiji tako i izvan nje.

Srbijanska povjesničarka dr Dubravka Stojanović, jedna je od rijetkih osoba s prostora bivše SFRJ, koja uvijek javno, jasno i otvoreno iskazuje svoj stavove, ma koliko to mnogima u Srbiji i „srpskim zemljama“ zapadno od Drine ne odgovaralo, pa i kad su u pitanju i sustav obrazovanja i školski udžbenici na kojima se u posljednjih 20-ak godina odgajaju naraštaji srpske djece.

U jednoj od svojih knjiga (Ulje na vodi, Beograd, 2010.), na str. 85-124., ona analizira neke od udžbenika Poznavanja prirode i društva i Istorije koji se od 2000. ili 2002.godine koriste u sustavu nastavnih planova i programa osnovnih i srednjih škola u Republici Srbiji.

Evo nekih njezinih razmišljanja na tu temu, prema citatima iz spomenute knjige.

Na str.106., dr Stojanović govori o „ideologizaciji nacionalne svesti“, te shvaćanju uloge, položaja i značaja, ali i „ispravnosti“ vlastite nacije u odnosu na druge:

Važan element u ideologizaciji nacionalne i istorijske svesti jeste ideja o istorijskoj ispravnosti sopstvene nacije. Posledice takvog učenja su duboke i ozbiljne i predstavljaju dobar uvod u iracionalno tumačenje vlastitog položaja i odnosa sa okolinom. Krivica je, samim tim, uvek tuđa, ničim izazvana. Time se stvara opasna lakoća pri zaključivanju, čije neposredne praktične i političke posledice mogu biti zloćudne za vlastitu, ali i za tuđe nacije. Slika po kojoj smo ‘mi’ ispravni i ‘dobri’ dok se nad nama ređaju tragične nepravde, najbolje je tlo za nacionalni misticizam i stalno odlaganje trenutka kolektivnog nacionalnog sazrevanja, čija je prva pretpostavka mogućnost suočavanja sa samim sobom. Ideja o tome da su svi naši ratovi bili pravedni i oslobodilački eksplicite je izrečena u udžbenicima iz predmeta poznavanja prirode i društva za II, III i IV razred osnovne škole.“

O posljedicama ovakvog diskursa, u kojemu se sve mane vlastitog naroda pretvaraju u vrline, autorica na str.111/112., piše:

Sasvim blizu ideji o bezgrešnosti i čestitosti nacije, ili čak izvirući iz nje, nalazi se ideja o naciji-žrtvi. U knjigama iz poznavanja prirode i društva za III i IV razred osnovne škole utiskuje se svest da su periodi mira bili kratkotrajni i retki, jer ovo područje zbog svojih puteva i prirodnih bogatstava privlači osvajače. Autori su se potrudili da sadržajem udžbenika to i dokažu. Kao što je već rečeno u poglavlju o metodologiji, naša prošlost je prikazana kao sled ratova, dok mirnodopska, kreativna razdoblja gotovo da nisu ni pomenuta. Istorija se pokazuje kao deo vaspitanja u ratničkom duhu. Stradanja srpskog naroda u tim ratovima prikazana su sa neshvatljivom brutalnošću. Tako je već na decu od osam i devet godina sručena sva težina svesti o genocidiranom narodu, pri čemu sam termin nije ni objašnjen. Navodi se da su fašisti ‘nemilosrdno ubijali’ Srbe, pokrštavali ih, proterivali sa svojih vekovnih ognjišta. ‘Nestajale su čitave porodice i sela’.85 U sledećoj lekciji ponavljaju se detalji o hapšenjima, logorima i streljanjima. Pri tom su, pored domaćih izdajnika (‘ljotićevci i drugi’), pobrojani i svi narodi koji su pomagali neprijateljima u zločinima – de facto su navedeni svi narodi sa kojima delimo prostor.

 —————————————

84 Dimitrije Đorđević, Ogledi o balkanskoj istoriji, Beograd 1989, str. 36.

85 Poznavanje prirode i društva za 3. razred, str. 62.

—————————————————————————————————————–

U slučaju da je nešto ostalo nejasno, deci se savetuje: ‘1. Čitaj tekstove o genocidu nad Srbima i drugim narodima i narodnostima. 2. Postoje filmovi o tome, treba ih gledati i razgovarati’.86 Onima koji te filmove ne pogledaju pomoći će udžbenik za IV razred osnovne škole, namenjen deci od devet i deset godina, u kome je napravljen pedantan izbor zastrašujućih fotografija. Tu su slike lobanja sa Ćele-kule, fotografije masovnog streljanja u Kragujevcu, uhapšenih Kragujevčana koje odvode na streljanje, naroda u zbegu, nagih tela srpskih žrtava u Jasenovcu. Krv pršti i iz udžbenika za starije razrede.

Tako gotovo svi izabrani izvorni tekstovi priloženi uz lekcije u knjizi za VII razred obiluju brutalnim prizorima: odvođenje slovenskog stanovništva u tursko roblje gde neki, upregnuti u jaram, vuku plug; opisi spaljenih sela i crkava; sto sasečenih Turaka u pohodu na Crnu Goru; sečenje noseva i ušiju saborcima Matije Gupca itd. I udžbenik za VIII razred obiluje unakaženim ljudima, pa čak i detaljima kakav je onaj o živim Srbima kuvanim u kotlovima Jasenovca.

Ovi primeri prevazilaze istorijsku analizu. Oni su u domenu socijalno-patoloških ispitivanja. Ipak, model takvih surovosti, nataložen već u najranijem detinjstvu, neminovno podstiče agresivnost i revanšizam, i teško može biti osnova za uspostavljanje normalnih odnosa sa drugim narodima. Iz takvog kruga se teško izlazi.“

Na str. 114., autorica donosi jedan od svojih zaključaka:

Dakle, u glavi sedmogodišnjeg deteta može ostati sledeća poruka: sloboda se dobija kroz borbu, junaštvo i žrtvu. Žrtvom se stiže do slave, odnosno spomenika. Spomenik je okamenjeno carstvo nebesko. Žrtve nas obavezuju na nove žrtve.“

Kad je u pitanju raspad SFRJ i uzroci ratova iz devedesetih, prilike su prikazane ovako:

Već je deci u IV razredu osnovne škole objašnjeno da su Srbi izbačeni iz hrvatskog ustava, da su proglašeni nacionalnom manjinom i da su time obespravljeni. Zbog toga se ‘srpski narod naoružao’,108  a JNA, tada vojska zajedničke države, pokušala je da ga zaštiti. ‘Pošto su napadnuti i ugroženi, Srbi su morali da se zaštite od novih stradanja i uništenja. Prihvatanje nametnute borbe stvorilo je kod Srba uverenje da kao i drugi imaju pravo da se osamostale i da odluče o svojoj sudbini.’109  Tada izbija rat koji se kategoriše kao nacionalno-verski. Uključuju se i spoljni neprijatelji. ‘Svoje dobre usluge pokušala je u jugoslovenskom sporu da pruži Evropska ekonomska zajednica. Zbog pristrasnosti EZ, pre svega Nemačke, kao najuticajnijeg i najagresivnijeg njenog člana, borbe nisu prestajale.‘110  Tako su ‘i po treći put u XX veku, 1991. godine Nemačka i Austrija ponovile svoj ‘Drang nach Osten’, ovog puta politički i ekonomski, pružajući podsticaj i podršku secesionističkim snagama u jugoslovenskim republikama i doprinoseći tako razbijanju SFR Jugoslavije.’ 111

Uloga Vatikana je takođe naznačena: ‘Udeo politike Vatikana u jugoslovenskom sindromu je takođe značajan. Preko katoličke crkve i njenih fanatizovanih vernika vodi se borba protiv pravoslavlja i Srba“.112  Ukratko: ‘Držanje Srbije i Crne Gore koje nisu pristale da se Jugoslavija razbije, izazvalo je gnev i osvetu inicijatora i inspiratora Novog svetskog poretka koji su rešili da kazne neposlušne’.113

———————————————

 108 Poznavanje prirode…, str. 15.

109 Isto.

110 Isto.

111 Geografi ja za 8. razred, str. 7.

112 Istorija za 8. razred, str. 157.

113 Isto, str. 158.

 

————————————————————————————————————————————————————————–

… Ovi brojni citati govore sami za sebe. Već sam jezik kojim su lekcije pisane pokazuje beskrupuloznu politizaciju nastave. Ostrašćene novinarske floskule ne čine jezik na koji bi učenici trebalo da se ugledaju, dok, što se tiče suštine, taj jezik može samo unedogled da oživljava ratnu atmosferu, udaljavajući đake od svakog racionalnog sagledavanja situacije. Nabijeni ksenofobijom, prezirom i mržnjom prema susednim narodima, Evropskoj i svetskoj zajednici, takvi tekstovi se uklapaju u propagandni sistem koji je rat učinio psihološki mogućim. Vređanje međunarodne sredine u kojoj još uvek živimo, pa čak i verskih osećanja pojedinih naroda (npr.’fanatizovanih vernika’  katoličke crkve), što je izvanredan primer propagande verske netolerancije, može biti izraz samo bahatog, primitivnog shvatanja sveta, kojim se svojevoljno isključujemo iz njega. Udžbenici nisu mesto za nastavljanje rata, a još manje za pohvale srpskom rukovodstvu. Izričitim nametanjem političkog zaključivanja udžbenici gube svoju obrazovnu svrhu. Oni se pretvaraju u vanistorijsku interpretaciju svega što se prethodno moglo naučiti o prošlosti, čime podsvesne sugestije, prikazane u prethodnom poglavlju, postaju politički upotrebljive. Bez ovakvog finala one ne bi bile toliko zlehude.

(…) Ovakva nastava istorije fiksira sadašnjost kao prošlost, čime se određuje i budući odnos prema današnjim događajima.“ (isto, str.122-124.)

Iz nekoliko navedenih citata svakako nije moguće sagledati sve dimenzije ovog problema, ali je sasvim sigurno da nije riječ o bezazlenoj pojavi.

Odgoj i obrazovanje mladih imaju vrlo važnu funkciju u svakom društvu, i to je ono o čemu ne može biti spora, jer to je djelatnost koja u krajnjoj instanci odlučujuće utječe na formiranje osobnosti svakog pojedinca, pa i na njegova shvaćanja i stavove, s neminovnim povratnim utjecajem na društvene i političke prilike, pa i ukupno stanje duha nacije.

Ako je tomu tako, a jeste, onda je perverzna potreba srpskih intelektualaca za izokretanjem istine i opsesija ustrajavanja na starim zasadama velikosrpske ideologije koja na prostorima jugoistočne Europe remeti odnose među narodima već više od jednoga stoljeća, pojava koju se u svakom slučaju mora shvatiti ozbiljno.

Pouke uz prošlosti

Knjiga u svjetskim razmjerima poznatog stručnjaka za povijest Srednje i Istočne Europe i dugogodišnjeg profesora Indiana University, dr Charlesa Jelavicha, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. (nakl Globus, 1992. godine), djelo je vrijedno pažnje, jer govori upravo o toj temi, i jedan je od rijetkih analitičkih radova koji nastoje odgovoriti na neka od važnih pitanja vezano za odnose u Prvoj Jugoslaviji, i razloge njezina neuspjeha.

Na samome početku, u prvoj rečenici Predgovora (str. 11), utor kaže: Slobodan Jovanović, najistaknutiji srpski povjesničar osvrnuo se 1948. na nemirne međuratne godine što ih je proživjela jugoslavenska država i na oštar građanski rat što je uslijedio poslije 1941., te je  zaključio kako Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova posljednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871. Za život sposobna, jedinstvena jugoslavenska država mogla bi se ostvariti samo onda ako bi jugoslavenske nacije stotinu godina živjele u miru i ako bi se u to vrijeme najveću pažnju pridalo odgoju, uzajamnom razumijevanju i poštivanju. Tako – dodao je on – da bi se razumjelo zašto je međuratna Kraljevina Jugoslavija bila neuspešna, moralo bi se ispitati čemu je obrazovana mladež, koja je u međuratnom razdoblju bila preuzela vodeće položaje, a bila podučavana prije 1914.“ (istaknuo: Z.P.).

Ovaj problem (odgoja i obrazovanja utemeljenog na velikosrpskoj ideološkoj matrici – što je u krajnjoj konzekvenci zasigurno bitno doprinijelo nesporazumima između Srba i naroda u okruženju) su, dakle, nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i iskustva dva svjetska rata, uočili čak i pojedini srpski nacionalisti (poput spomenutog Slobodana Jovanovića), shvaćajući njegovu važnost u konstelaciji južnoslavenskih odnosa, i nalazeći u tomu bitne uzroke neuspjeha prve južnoslavenske države.

Jelavich nije bez razloga naveo upravo ovaj citat na samome početku svoje knjige, iako je njegovo istraživanje bilo vezano za mnogo širi prostor (Kraljevinu Srbiju, bansku Hrvatsku i Sloveniju), dakle, za ono što se na planu odgoja i obrazovanja događalo kod sva tri konstitutivna naroda buduće Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije.

S pravom smatrajući da je jako važno koji su udžbenici (vezano prije svega za maternji jezik, povijest i zemljopis) korišteni u osnovnim i srednjim školama prije 1914. godine za odgoj i obrazovanje budućih elita koje su u razdoblju nakon ujedinjenja u južnoslavensku državu i u vremenu između dva svjetska rata zauzimale ključne pozicije u državnom aparatu i društvu (ministri, svećenici, učitelji, pokrajinski upravljači, državni službenici, oficiri, policajci i drugi), on je svojom analizom obuhvatio oko 150 udžbenika, 25 crkvenih kalendara, brojne izvještaje i izvješća školskih ustanova i institucija, novinska izvješća i članke i druge izvore vezano za ovu materiju, te na kraju donio i stanovite zaključke.

Njegov opći zaključak jeste da su odgoj i obrazovanje u ovom razdoblju imali vrlo važan utjecaj na kreiranje stavova prema zajedničkoj državi i ujedinjenju uopće, pa i na razvoj nacionalizama među južnoslavenskim narodima, što je bila jedna od najvećih zaprijeka skladnim međunacionalnim odnosima, i u krajnjoj instanci bitno utjecalo na nemogućnost opstojnosti ove zajednice.

Ove tendencije bile su najizraženije i najuočljivije u Kraljevini Srbiji, a na što nepogrešivo upućuju i sadržaji promatranog gradiva. Srbi su oduvijek bili čvrsto vezani za svoje mitove i ideju stvaranja svesrpske države, i to je bio cilj ka kojemu su bezuvjetno težili, žrtvujući za tu ideju i odnose s drugim narodima, pa i onima s kojima su se spletom povijesnih okolnosti našli u zajedničkim granicama.

Što se sve događalo tijekom postojanja dvije jugoslavenske države, i na koji način su se raspale, dobro je poznato, kao i uloga koju je u tim procesima imao velikosrpski nacionalizam.

Ako se danas već postavlja pitanje sadržine hrvatskih udžbenika povijesti, i to od strane onih koji su aktivno sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku, ne zaslužuje li to primjeren odgovor? Kako je vidljivo iz analize dr Dubravke Stojanović, argumenata u prilog tvrdnji da se u Srbiji provodi sustavna revizija povijesti (pri čemu su sadržaji udžbenika povijesti gotovo u cijelosti usklađeni s temeljnim odrednicama velikosrpske ideologije, iz čega u budućnosti mogu niknuti jedino nesporazumi, mržnja i novi ratovi) itekako ima.

Nikolića i njegovog ministra obrazovanja, trebalo bi prije svega pitati: Jesu li to udžbenici iz kojih već više od dva desetljeća u Srbiji i Vojvodini povijest uče i oni koji nisu Srbi – mali Slovaci, Mađari, Hrvati, Česi i pripadnici brojnih drugih manjina?

Naš ministar Željko Jovanović, također bi morao konačno odgovoriti na pitanje: Iz kojih udžbenika danas u Republici Hrvatskoj povijest uče djeca koja pohađaju nastavu po školskim programima prilagođenim za srpsku nacionalnu manjinu?Jesu li to isti udžbenici „Istorije“, „Poznavanja prirode i društva“ i „Geografije“, o kojima govori dr Dubravka Stojanović?

 Imaju li pravo oni koji su razarali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i vršili masovne zločine genocida i etničkog čišćenja, nakon svega sijati novo sjeme mržnje, i u isto vrijeme za to prozivati žrtve – a da sve to skupa ostane bez ikakve reakcije s naše strane?

 Bilo bi vrlo zanimljivo dobiti konkretne odgovore…i, konačno, izvući neke pouke iz prošlosti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Continue Reading