Treba li dijaspora glasovati (osim one iz Srbije)?

0

Nakon svakih izbora u centar zanimanja javnosti dolazi pitanje glasovanja dijaspore. To se doduše odnosi isključivo na pravo Hrvata u zemljama poput SAD, Njemačke, Švedske i općenito zapada, te hrvatkskih državljana u BIH, ali ne i na hrvatske državljane koji žive u Srbiji.

srbi autobusi

Naime, glasovanje “Lasta”, odnosno birača koji organizirano dolaze iz Srbije na svake izbore u RH u Knin, Erdut, kao i dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine nikad nisu bili naročito dovođeni u pitanje od strane u politici koja je najžešći zagovornik ukidanja prava građana RH koji nemaju stalno prebivalište u Hrvatskoj da daju svoj glas na izborima. Iako se ljevica u Hrvatskoj voli pozivati na demokratsku praksu EU i SAD kad god im to odgovara, primjerice kod legalizacije istospolnih brakova, u ovom slučaju takvu praksu – a u gotovo svim državama razvijenog svijeta postoji glasovanje dijaspore – ne podržavaju. Nemoguće je ne primijetiti nedosljednost, naročito kad su u pitanju glasovi “dijaspore” koja je to postala nakon 1995., izbjegavši iz Knina i okolice.

No to nije jedina nedosljednost: kad je jesanas Željka Markić pokušala organizirati referendum o reformi izbornog sustava, ljevica, koja inače smatra da dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa, je unisono odlučila da u Hrvatskoj, zemlji s 3.400.000 punoljetnih stanovnika, ima 4.500.000 birača, odnosno da je za provedbu referenduma potrebno 450.000 glasova, što bi bilo 10% od ukupnog broja nigdje registriranih birača. Takve dileme se u civiliziranom svijetu rješavaju jednostavno, zato i postoje registri birača, da bi se točno znalo koliko ih stvarno ima, ne hipotetskih i kako kome kad treba, nego onih koji su stvarno ikad ostvarili – ili pokazali namjeru da ostvare – svoje biračko pravo.

Na dijasporu je ponekad pred izbore vođena i prava hajka lažima i dezinformacijama, kao kad je Marko Rakar svojevremeno objavio priču o stotinama “lažnih birača” (Hercegovaca, jasno) koji su svi lažno prijavljeni na istoj adresi u Dusinama, da bi na kraju ispalo da selo jednostavno nema kućne brojeve pa se svi stanovnici sela vode na istom kućnom broju, 99. Kasnije su kućni brojevi uvedeni, ali mit o mrtvim babama koje glasaju je ostao.

Praksa u drugim zemljama je poznata, glasovanje dijaspore je dozvoljeno, razlikuju se tek modaliteti – a mi trenutno imamo sustav po uzoru najviše na Italiju i Francusku, gdje je propisana fiksna kvota zastupnika dijaspore. Koji su razlozi za, a koji protiv glasovanja dijaspore? Na stranu glupave floskule o “plaćanju poreza”, jer osnovna građanska prava nikad i nigdje ne ovise o količini uplaćenog poreza, a i postavlja se pitanje koliko je poreza potrebno platiti da bi se imali biračko pravo, i ima li Jozo iz Širokog biračko pravo ako je sinu kupio stan u Zagrebu i na njega platio porez, ili ima li Štef iz Zagreba biračko pravo ako je cijeli život proveo na burzi rada. Usto, postavlja se i pitanje ima li netko tko plaća mnogo poreza, recimo Todorić, pravo glasati primjerice tisuću puta.

Kod prava na glasovanje građana koji nemaju stalno prebivalište u RH, sukobljavaju se zastarjela koncepcija nacionalne države kao omeđenog teritorija s utvrđenom populacijom, kako je bilo u nekim davno prohujalim stoljećima, i moderne koncepcije, u kojoj su politička prava građanina vezana prvenstveno uz državljanstvo. Politička prava su danas najvažnija značajka suvremenog koncepta državljanstva. Ona su sve više “prenosiva”, nosimo ih sa sobom. Povijesna praksa je bila da se ukidaju politička prava državljanima koji za stalno ili privremeno napuste matični teritorij države. No, ta praksa je zastarjela i danas uglavnom napuštena. Suvremene države imaju i te kako interesa da oni koji napuste matični teritorij i dalje ostanu nositelji političkih prava i državljanstva. Isto tako i oni sami imaju interesa svoja građanska prava “odnijeti sa sobom”, čak i kad postanu građani drugih država, što se rješava kroz instituciju dvojnog državljanstva. Kod nas su najsporniji upravo državljani BIH, posebice u zapadnoj Hercegovini, kojima bi po nekim anketama polovica domicilnog stanovništva najradije ukinula biračko pravo – no, povijesno, oni su bili dio hrvatske države primjerice Banovine Hrvatske u staroj Jugoslaviji, vezani s Hrvatskom u Austro-Ugarskoj, a nesporno su dio hrvatskog nacionalnog korpusa.

Brojne države, pa i Hrvatska, imaju klauzulu o “brizi za pripadnike matičnog naroda” u Ustavu, a ta briga uključuje i biračko pravo. Usto, ustavi svih suvremenih država inzistiraju na ravnopravnosti svih građana, i na jednakom i neotuđivom pravu glasa. Mnogi prizivaju referendum kojim bi se dijaspori ukinulo pravo glasa – zaboravljajući pritom ne samo da time ne bi postigli cilj, jer bi bez prava glasa ostali i “njihovi” birači iz spomenutih “Lastinih” autobusa – već i to da bi to bilo narušavanje Ustavom zajamčene ravnopravnosti građana. Takav referendum bi teško prošao ocjenu ustavnosti, bar uz sadašnji ustav, a postavlja se i pitanje bi li prošao na sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Pravo glasovanja dijaspore, jasno, ima političke konzekvence. Protivnici napominju da je ono suprotno tradicionalnom zahtjevu za pravo glasa – prebivalištu unutar matičnog državnog teritorija, što se definira kroz floskulu da “tko ne živi po ovdašnjim zakonima ne treba sudjelovati niti u njihovom kreiranju”. S druge strane stoji jasno izražen zahtjev za ravnopravnošću svih građana, a i dokumenti EU zabranjuju diskriminaciju, među ostalim, prema mjestu prebivališta. Zanimljivo da upravo najveći pobornici ravnopravnosti sviju najviše negiraju ravnopravnost građanima koji žive izvan matičnog teritorija, iako su po zakonu jednako građani RH kao i svi drugi.

Pobornici pak ističu da je dijaspora financirala i financira Hrvatsku značajnim iznosima – devizne doznake iz inozemstva su bile glavni izvor prihoda nekadašnje SFRJ, iako se tada nije raspravljalo o pravu glasa jer je država po svom Ustavu bila komunistička diktatura pa se višestranački izbori ionako nisu održavali niti je postojalo pravo glasa. Ističu i domoljubnu povezanost dijaspore s domovinom, spremnost na izvršavanje građanskih obaveza – dijaspora je i te kako sudjelovala u ratu, kako osobno tako i financijski, potom očekivanja domovinske Hrvatske da dijaspora investira u Hrvatsku, ali nespremnost da im se da pravo glasa, po sitemu “ostavite pare ovdje i vratite se odakle ste došli, još bolje pošaljite ih poštom”.

Teorijski argumenti za glasove dijaspore su, čisto empirijski gledano, povećanje participacije dijaspore te zaštita ljudskih prava, odnosno univerzalnog prava glasa kao njihovog sastavnog dijela. Usto, tu je i bolja povezanost dijaspore i domovine, od čega koristi u konačnici imaju i jedni i drugi, naročito zbog spremnosti velikog dijela dijaspore da jednog dana dio novca zarađenog u inozemstvu prenese u Hrvatsku, bilo kroz kupnju nekretnina, ulaganja, ili na drugi način. Protivnici pak ističu važost prebivališta, no to je preživjeli koncept. Danas se državljanstvo ne gubi odlaskom iz zemlje, niti ga se stječe dolaskom negdje.

Sadašnji Ustav, prema promjenama iz 2010., ograničava pravo glasovanja dijaspore tek na diplomatska predstavništva, a broj zastupnika je fiksiran na tri. To je česta praksa. No, nigdje pitanje glasovanja dijaspore nije ispolitizirano kao u Hrvatskoj, a razlog je više nego očit. Dijaspora glasuje gotovo isključivo za HDZ. Tako da bilo kakva ozbiljna argumentacija pred tim pada u vodu: ljevica će uvijek pokušavati sporiti to pravo, jednostavno zato jer ne ide njima na ruku.

Autor: Marcel Holjevac

[ad id=”40551″]

facebook komentari