Pratite nas

Kolumne

Treba li dijaspora glasovati (osim one iz Srbije)?

Objavljeno

na

Nakon svakih izbora u centar zanimanja javnosti dolazi pitanje glasovanja dijaspore. To se doduše odnosi isključivo na pravo Hrvata u zemljama poput SAD, Njemačke, Švedske i općenito zapada, te hrvatkskih državljana u BIH, ali ne i na hrvatske državljane koji žive u Srbiji.

srbi autobusi

Naime, glasovanje “Lasta”, odnosno birača koji organizirano dolaze iz Srbije na svake izbore u RH u Knin, Erdut, kao i dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine nikad nisu bili naročito dovođeni u pitanje od strane u politici koja je najžešći zagovornik ukidanja prava građana RH koji nemaju stalno prebivalište u Hrvatskoj da daju svoj glas na izborima. Iako se ljevica u Hrvatskoj voli pozivati na demokratsku praksu EU i SAD kad god im to odgovara, primjerice kod legalizacije istospolnih brakova, u ovom slučaju takvu praksu – a u gotovo svim državama razvijenog svijeta postoji glasovanje dijaspore – ne podržavaju. Nemoguće je ne primijetiti nedosljednost, naročito kad su u pitanju glasovi “dijaspore” koja je to postala nakon 1995., izbjegavši iz Knina i okolice.

No to nije jedina nedosljednost: kad je jesanas Željka Markić pokušala organizirati referendum o reformi izbornog sustava, ljevica, koja inače smatra da dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa, je unisono odlučila da u Hrvatskoj, zemlji s 3.400.000 punoljetnih stanovnika, ima 4.500.000 birača, odnosno da je za provedbu referenduma potrebno 450.000 glasova, što bi bilo 10% od ukupnog broja nigdje registriranih birača. Takve dileme se u civiliziranom svijetu rješavaju jednostavno, zato i postoje registri birača, da bi se točno znalo koliko ih stvarno ima, ne hipotetskih i kako kome kad treba, nego onih koji su stvarno ikad ostvarili – ili pokazali namjeru da ostvare – svoje biračko pravo.

Na dijasporu je ponekad pred izbore vođena i prava hajka lažima i dezinformacijama, kao kad je Marko Rakar svojevremeno objavio priču o stotinama “lažnih birača” (Hercegovaca, jasno) koji su svi lažno prijavljeni na istoj adresi u Dusinama, da bi na kraju ispalo da selo jednostavno nema kućne brojeve pa se svi stanovnici sela vode na istom kućnom broju, 99. Kasnije su kućni brojevi uvedeni, ali mit o mrtvim babama koje glasaju je ostao.

Praksa u drugim zemljama je poznata, glasovanje dijaspore je dozvoljeno, razlikuju se tek modaliteti – a mi trenutno imamo sustav po uzoru najviše na Italiju i Francusku, gdje je propisana fiksna kvota zastupnika dijaspore. Koji su razlozi za, a koji protiv glasovanja dijaspore? Na stranu glupave floskule o “plaćanju poreza”, jer osnovna građanska prava nikad i nigdje ne ovise o količini uplaćenog poreza, a i postavlja se pitanje koliko je poreza potrebno platiti da bi se imali biračko pravo, i ima li Jozo iz Širokog biračko pravo ako je sinu kupio stan u Zagrebu i na njega platio porez, ili ima li Štef iz Zagreba biračko pravo ako je cijeli život proveo na burzi rada. Usto, postavlja se i pitanje ima li netko tko plaća mnogo poreza, recimo Todorić, pravo glasati primjerice tisuću puta.

Kod prava na glasovanje građana koji nemaju stalno prebivalište u RH, sukobljavaju se zastarjela koncepcija nacionalne države kao omeđenog teritorija s utvrđenom populacijom, kako je bilo u nekim davno prohujalim stoljećima, i moderne koncepcije, u kojoj su politička prava građanina vezana prvenstveno uz državljanstvo. Politička prava su danas najvažnija značajka suvremenog koncepta državljanstva. Ona su sve više “prenosiva”, nosimo ih sa sobom. Povijesna praksa je bila da se ukidaju politička prava državljanima koji za stalno ili privremeno napuste matični teritorij države. No, ta praksa je zastarjela i danas uglavnom napuštena. Suvremene države imaju i te kako interesa da oni koji napuste matični teritorij i dalje ostanu nositelji političkih prava i državljanstva. Isto tako i oni sami imaju interesa svoja građanska prava “odnijeti sa sobom”, čak i kad postanu građani drugih država, što se rješava kroz instituciju dvojnog državljanstva. Kod nas su najsporniji upravo državljani BIH, posebice u zapadnoj Hercegovini, kojima bi po nekim anketama polovica domicilnog stanovništva najradije ukinula biračko pravo – no, povijesno, oni su bili dio hrvatske države primjerice Banovine Hrvatske u staroj Jugoslaviji, vezani s Hrvatskom u Austro-Ugarskoj, a nesporno su dio hrvatskog nacionalnog korpusa.

Brojne države, pa i Hrvatska, imaju klauzulu o “brizi za pripadnike matičnog naroda” u Ustavu, a ta briga uključuje i biračko pravo. Usto, ustavi svih suvremenih država inzistiraju na ravnopravnosti svih građana, i na jednakom i neotuđivom pravu glasa. Mnogi prizivaju referendum kojim bi se dijaspori ukinulo pravo glasa – zaboravljajući pritom ne samo da time ne bi postigli cilj, jer bi bez prava glasa ostali i “njihovi” birači iz spomenutih “Lastinih” autobusa – već i to da bi to bilo narušavanje Ustavom zajamčene ravnopravnosti građana. Takav referendum bi teško prošao ocjenu ustavnosti, bar uz sadašnji ustav, a postavlja se i pitanje bi li prošao na sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Pravo glasovanja dijaspore, jasno, ima političke konzekvence. Protivnici napominju da je ono suprotno tradicionalnom zahtjevu za pravo glasa – prebivalištu unutar matičnog državnog teritorija, što se definira kroz floskulu da “tko ne živi po ovdašnjim zakonima ne treba sudjelovati niti u njihovom kreiranju”. S druge strane stoji jasno izražen zahtjev za ravnopravnošću svih građana, a i dokumenti EU zabranjuju diskriminaciju, među ostalim, prema mjestu prebivališta. Zanimljivo da upravo najveći pobornici ravnopravnosti sviju najviše negiraju ravnopravnost građanima koji žive izvan matičnog teritorija, iako su po zakonu jednako građani RH kao i svi drugi.

Pobornici pak ističu da je dijaspora financirala i financira Hrvatsku značajnim iznosima – devizne doznake iz inozemstva su bile glavni izvor prihoda nekadašnje SFRJ, iako se tada nije raspravljalo o pravu glasa jer je država po svom Ustavu bila komunistička diktatura pa se višestranački izbori ionako nisu održavali niti je postojalo pravo glasa. Ističu i domoljubnu povezanost dijaspore s domovinom, spremnost na izvršavanje građanskih obaveza – dijaspora je i te kako sudjelovala u ratu, kako osobno tako i financijski, potom očekivanja domovinske Hrvatske da dijaspora investira u Hrvatsku, ali nespremnost da im se da pravo glasa, po sitemu “ostavite pare ovdje i vratite se odakle ste došli, još bolje pošaljite ih poštom”.

Teorijski argumenti za glasove dijaspore su, čisto empirijski gledano, povećanje participacije dijaspore te zaštita ljudskih prava, odnosno univerzalnog prava glasa kao njihovog sastavnog dijela. Usto, tu je i bolja povezanost dijaspore i domovine, od čega koristi u konačnici imaju i jedni i drugi, naročito zbog spremnosti velikog dijela dijaspore da jednog dana dio novca zarađenog u inozemstvu prenese u Hrvatsku, bilo kroz kupnju nekretnina, ulaganja, ili na drugi način. Protivnici pak ističu važost prebivališta, no to je preživjeli koncept. Danas se državljanstvo ne gubi odlaskom iz zemlje, niti ga se stječe dolaskom negdje.

Sadašnji Ustav, prema promjenama iz 2010., ograničava pravo glasovanja dijaspore tek na diplomatska predstavništva, a broj zastupnika je fiksiran na tri. To je česta praksa. No, nigdje pitanje glasovanja dijaspore nije ispolitizirano kao u Hrvatskoj, a razlog je više nego očit. Dijaspora glasuje gotovo isključivo za HDZ. Tako da bilo kakva ozbiljna argumentacija pred tim pada u vodu: ljevica će uvijek pokušavati sporiti to pravo, jednostavno zato jer ne ide njima na ruku.

Autor: Marcel Holjevac

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati