Treba li nam, uopće, Hrvatska televizija?

4

„Neka objasne, kako to da pored toliko novca i logistike radi stostruko lošiji, manje gledani program od privatnih televizija sa višestruko manjim sredstvima i logistikom?“ za Laudato.hr piše Ivica Šola

Oko načina na koji je gospođa Elizabeta Gojan vodila i komentirala inauguraciju prve hrvatske predsjednice, gospođe Kolinde Grabar Kitarović, već je toliko tinte proliveno. Tema je passe, osim što je g. Radman u prošlotjednom obraćanju Saboru HRT predstavio kao nevjerojatno uspješnu instituciju. A što bi drugo radio socijalistički direktor nego “rušio norme” poput Alije Sirotanovića.  No od svega jedno mi se čini paradoksalnim, a to je da su privatne tv kuće u stranom (!) vlasništvu s više poštovanja i digniteta prema državnoj instituciji i simbolima pratile i prenosile ovaj događaj od televizije koja nosi naziv hrvatska, i koju sa više od milijardu kuna financiraju svi hrvatski državljani. Riječi kao “alfa ženka”, cinično propitivanje samog smisla inauguracije predsjednika kao i predsjedničkih simbola (lente), povezujući sve sa latinoameričkim diktaturama, u tako svečanom trenutku je, blago rečeno, neukus. Ostati samo na Elizabeti Gojan pri propitivanju problema nije dobro, treba postaviti pitanje koji je smisao tzv “javnog servisa” financiranog novcem svih Hrvatica i Hrvata, a koji se pretvorio u dvorske borbe sasvim prosječnih novinara koji bi na tržištu, bez pokroviteljstva politike, prošli kao bilo koja tvrtka koja bi Saudijskoj Arabiji išla izvoziti naftu. A Alija Radman Sirotanović bez podrške “određenih struktura” televiziju bi mogao samo gledati, a ne njome upravljati. Nakon “slučaja Gojan” postavlja se pitanje koje su televizije uistinu u stranom vlasništvu, je li HRT zapravo jedina televizija u RH u “stranom vlasništvu”? Mislim da jest.

Goran-RadmanStvar s našim “javnim servisom” zorno oslikava jedno istraživanje u Albaniji, koja je naša mjera, koja razotkriva mentalitet Alije Sirotanovića. U istraživanju koje je prošle godine napravio Department of Journalism and Communication  Sveučilišta u Tirani uz potporu OCSE – a jasno je pokazano da Albanska televizija kao “javni servis” i njeni novinari u 85 posto slučajeva vijesti “farbaju” sukladno izvorima vladajuće garniture. Tzv “javni servis” se pokazao u svom novinarstvu kao “PR” vladajuće strukture koja kontrolira njihov, pardon, javni servis. Ovaj problem nije samo albanski problem “javnih servisa”, već je slično posvuda u Europskoj uniji, pa se već duže vremena postavljaju dva pitanja: Koji je smisao ovih skupih mastodonata u eri interneta, te kako maknuti prste političara što dalje od javnih televizija koje postaju njihove igračke u kontekstu političke propagande, od Engleske, preko Italije do Njemačke. Baš su Nijemci, kojima je prijetio “albanski scenarij”, po sugestijama Ustavnog suda, naložili smanjivanje broja političara i njihovih trabanata u nadzornim odborima i upravnim tijelima ZDF –a i, drugih za političare, poželjnih medijskih centara utjecaja u “javnim rukama”. Jednako tako, ono što se u Europi prigovara javnim servisima jest da su veliki u svojoj kući, ali irelevantni za globalni svijet informacija, da žderu narodni novac a ne ostvaruju utjecaj vani kakav se od njih očekuje, već se uprežu zadovoljiti političare a ne gledatelje. Premda se ne radi o tako drastičnim primjerima kao što je Albanija, pa i Hrvatska, mnogi postavljaju pitanje imaju li smisla “javne televizije” kao takve, ukoliko su autoreferencijalne, trome i pod snažnim političkim utjecajem postavši posvuda igračke vladajućih.

Argument koji se rabi u korist njihovog opstanka uglavnom je onaj da “državne televizije” emitiraju program važan za kulturu, identitet države i naroda koji nije isplativ, komercijalan, i kojeg ne žele emitirati privatni mediji. Na to će mnogi privatni mediji odgovoriti da, ako želi, neka država njima subvencionira takve programe i opet će jeftinije proći, nego da narod milijardama financira trome mastodonte prepune režimskih novinara po principu “naših i vaših”, a neke jamče i veću kvalitetu i profesionalne standarde. Prijenos inauguracije Kolinde Grabar-Kitarović daje vodu na mlin ovoj argumentaciji. Uostalom, mnoge države već subvencioniraju tiskanim medijima nekomercijalne sadržaje (rubrike kulture i slično).

Hrvatska televizija je “velika štetočina” i po drugim pitanjima. Kud već primaju više od milijardu kuna pretplate, tu još oduzimaju svojim marketingom znatan kolač medijima koji samo od toga žive, tako da su dvostruko povlašteni: Za podosta loš (informativni) program od kojeg gledatelji već godinama bježe kao u stampedu, tu još ogromnim zakonski dopuštenim vremenom za reklame uništavaju kreativni potencijal u privatnom sektoru, pa se, u gospodarskom  smislu ponašaju isto kao i država: Zbog svog ogromnog birokratsko – novinarskog pogona uništavaju još ono malo zdravoga (medijskog) gospodarstva. Upliv politike na HRT – u je toliko vidljiv da već postaje pomalo gadljivo, bez obzira o kojima se radi kada dođu na vlast. Sama činjenica da je na čelu kuće Goran Radman, zadnji direktor iz totalitarizma, nepojmljiva je u demokratskom svijetu. Posebna je priča kako su se, i jesu li se, na grbači HRT – a omrsili Radmanovi prethodnici, kao i mnogi novinari, aparatčici agitpropa bilo lijevih bilo desnih.

Prijenos inauguracije prve hrvatske predsjednice i neukus Elizabete Gojan trebaju stoga biti tek povod da se otvori rasprava o HRT – u kao preskupom socijalističkom mastodontu, medijskom reliktu bivšeg sustava gdje već više od dvadeset godina gledamo vječno vraćanje istog, gdje se program radi za Banske dvore ili Pantovčak a ne za narod, za gledatelje. Proces “resetiranja” takve televizije koja je tek igračka političara prošle su mnoge kuće u Europi, od Grčke do Slovačke, gdje je na neko vrijeme bio “zamračen ekran”, dok se gojanice i gojani svih boja nisu uozbiljili i počeli se baviti novinarstvom a ne servisiranjem političara.

Zato, kada bi se isto albansko istraživanje provelo u Hrvatskoj, rezultati bi bili još i gori, vjerujem. I što će nam takav “javni servis” koji nije javni, već igračka političara, kao i što će nam televizija koja se zove Hrvatska a u kojoj ima više vijesti iz Beograda nego iz Bruxellesa? I neka objasne, kako to da pored toliko novca i logistike radi stostruko lošiji, manje gledani program od privatnih televizija sa višestruko manjim sredstvima i logistikom? Valjda zato što još nisu skužili da imaju konkurenciju, da je socijalizam odavno propao, osim na njihovoj televiziji.

[ad id=”40551″]

Ivica Šola

facebook komentari

  • Zagreb

    Vjerujem da će anti-hrvatska yugo-televizija biti demontirana nakon poraza crvenih yugo-kmera
    na predstojećim parlamentarnim izborima.