Treba obuti tuđe cipele pa odašiljati poruke

    0
    Svake godine u Međugorju se u prvom tjednu kolovoza održava Mladifest – molitveni susret mladih.

    petakprvidan

    To su dani radosti u Gospodinu, dani molitve i poruka.I dok oni svojom nazočnošću odašilju najvažniju poruku, i njima se istodobno upućuju brojne poruke. Dok razmišljamo o poruci, na bezbroj je načina pokušavamo odaslati do određenih osoba. Oduvijek je bilo tako, no ako danas imamo bezbroj sredstava komunikacije, nikako ne znači da smo uspješniji u odašiljanju poruka. Samo slanje poruke ne znači da je drugi tu poruku primio, čuo, vidio, osjetio… Bezbroj ćete se puta uvjeriti da kada na svoj društveni internetski profil (Facebook ili Twitter) stavite neki pisani ili zvučni sadržaj za nekoliko će trenutaka više osoba dati svoj pristanak (tzv. like) na taj sadržaj koji uopće nisu stigli ni čuti ni pročitati. Zaključak je jednostavan: poruke šaljemo, ali one nisu „primljene“.Razlog je to da se upitamo jesmo li se izgubili među bezbrojnim porukama koje nam stižu, ili koje šaljemo drugima, i što učiniti da poruka bude shvaćena, da izazove pozitivnu reakciju. Svaku poruku upućenu drugima najprije moraš izreći samome sebi

    Pisac F. I. Lunch kaže da možeš imati najbolju poruku na svijetu, ali će je osoba koja je prima uvijek razumjeti kroz prizmu svojih vlastitih emocija, pretpostavki, predrasuda i postojećih uvjerenja. Nije dostatno biti precizan ili razumljiv ili čak genijalan. Ključ uspješne komunikacije jest u tome da, maštovito rečeno, izuješ svoje cipele i obuješ sugovornikove kako bi saznao što on misli i kako se osjeća u najdubljim dijelovima svoga uma i srca. Tek tada sugovornik doživljava ono što kažeš. Svaku poruku upućenu drugima moraš najprije izreći samome sebi. Jasna je potreba ulaska u tuđi svijet, u tuđu muku, kako bismo drugima priopćili ili otkrili barem djelić svoga svijeta. Kada bismo tako postupali, ne bismo svakodnevno doživljavali situacije u kojima drugi uopće ne čuju što im govorimo i samo odmahuju rukom. Dakle, želimo li da naša poruka uđe u tuđe srce, pa makar i kroz odškrinut prozor, potrebno je da za tu osobu najprije širom otvorimo vrata svoga srca. I dok svednevice svjedočimo razvoju komunikacijskih mogućnosti,istodobno sve više svjedočimo nedostatku komunikacije, napose iskrene, između ljudi koji žive pod istim krovom. Između djece i roditelja sve se češće izmjenjuju poruke na papirićima, a sadržaj tih poruka uglavnom su razne zapovijedi ili škrte informacije o odsutnosti…

    Nikome, pa ni mladima, ne treba slati poruku kao gotov recept za život. Smisao je poruke da ona bude nadahnuće i vodič do osobne poruke koju će u tišini svoga srca čuti od Boga. Naći put do srca mladih puno je teže i važnije nego im pokazati cilj i nuditi rješenja. Stati na njihovu vijugavu životnu stazu, isprekidanu slabostima, zadaća je onih koji misle da će ih čuti.

    mladifest

    Mladi traže svjedoke

    Mladima se svjedoci ne mogu skriti. Oni znaju tko govori srcem, tko želi obuti njihove cipele, tko želi ući u njihovu lađu na uzburkanu moru. Često mlade „ubijamo“ teologijom, a oni nisu shvatili ni što su oni, što je život i tko je uopće Bog o kojemu tako nadobudno redamo citate, fraze ili definicije. Prisjetimo se poznate anegdote! Kad su oduševljeni Indijci Gandhiju kazali vijest da će se uskoro uspostaviti telefonska veza između njihova i američkoga glavnoga grada, hladno im je rekao: „Sve je to dobro, ali je pitanje hoćemo li mi imati što razgovarati s Amerikom.“ Dakle, ako nemamo što reći, sredstvo komunikacije ne znači ništa. Tako ni susreti, bilo mladih bilo koje druge dobne skupine, nisu sami po sebi dostatni. Okupljeno mnoštvo ne znači da svi odmah pristaju uz Isusa.

    Na pitanje što bi na jednom susretu željeli čuti, neki su mladi odgovorili da ne žele slušati samo one koji su u životu pali i posrnuli pa ustali i obratili se. Rekoše da bi voljeli slušati i one koji nisu imali takvih velikih padova, nego su uvijek bili ili su barem pokušavali biti uspravni. Ne možemo a ne reći da mladi barem djelomično imaju pravo. Nekad ispada da ne možeš biti pravi Isusov sljedbenik ako nemaš priču o zalutalu sinu. Poruka evanđelja može putovati samo linijom srca koje ljubi, razumije, s drugim plače i tetura tražeći put.

    Ne začuđuju riječi jednoga teologa: „Nemoj me tješiti Biblijom jer i u mojoj isto piše. Tješi me srcem koje me ljubi!“ Eto, to je put da poruka zbilja zahvati one kojima je upućujemo. Uz to, dao Bog da budemo daleko od onih pastira i navjestitelja (kao što jedna djevojka posvjedoči) koji prozivaju mlade pogrdnim imenima samo zato što mu (ta) djevojka htjede iznijeti svoje nevolje s čuvanjem predbračne čistoće. To se događa jer hodimo samo u svojim cipelama koje su se naučile ići našim utrtim stazama, a ne putovima Isusova milosrđa!

     fra Mario Knezović/ Glasnik mira

    facebook komentari