Treba organizirati okrugli stol “550 godina hrvatskog sužanjstva i stradanja i 550.000 prognanih, izbjeglih i ubijenih bosanskohercegovačkih Hrvata”

0

Dug je i predug put hrvatskog stradanja u Bosni i Hercegovini, koji je ujedno i put traženja slobode kakvu uživaju drugi, svjetski, a napose europski narodi. Taj hrvatski hod slobodi koju mu je okupator oteo, zasigurno je najduži put jednog naroda k toj univerzalnoj vrjednoti ljudske civilizacije. Najduži i na žalost najtragičniji što pokazuje brutalnost okupatora, ali dijelom i svjetsku, posebno europsku nezainteresiranost, a time i suodgovornost za taj ropski položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. O bodljikavosti, krvavosti, crnini i izrovanosti tog hrvatskog puta prema slobodi, govori i činjenica da u ovoj 2013. godini u kojoj se zaokružuje taj hod u 550 godina borbe za slobodu, ne organiziraju nikakve tribine, predavanja, okrugli stolovi, i stručne analize, povodom tog velikog broja godina u kojima Hrvati u kontinuitetu traže i bore se za otetu im zemlju i slobodu.

[dropcap]O[/dropcap]d one daleke, i za Europu najtragičnije godine katolika u Bosni i Hercegovini, kada im je okupirana zemlja, a oni potpali u najkrvavije sužanjstvo ljudskog uma, kada im je propalo Kraljevstvo koje je u to vrijeme bilo čak korak ispred drugih u Europi, traje njihova mučenička borba i za oživljavanje Bosne i Hercegovine, i za svoje nacionalno i vjersko oslobađanje iz tog ropstva, kao i za povratak prognane kraljevske krune. Petsto i pedeset godina stradanja i nestajanja, sužanjstva i ropstva, a koji i dalje traju, velikim su razlogom svjetskim i europskim institucijama i asocijacijama koje se bave pitanjem ljudskih prava i nacionalnih sloboda da u ovoj 2013. godini postave pitanje zašto i zbog čega je to tako, ako ne u kući Europe, a ono sigurno na njenim vratima. Bosna i Hercegovina je zasigurno zemljopisno, a još u dosta velikoj mjeri i kulturno civilizacijski u Europi. I stoga, je li to moguće, a očito da jest, zašto se to tako događa jednom njezinom narodu pred njenim očima ali i pred  javnošću zapadnoga slobodnog svijeta.

 Zar pet i pol stoljeća hrvatskog sužanjstva u otetoj im domovini Bosni i Hercegovini nije dovoljan razlog za jednu Mmeđunarodnu konferenciju na kojoj bi se stručno i argumentirano analiziralo sve ono što je dovelo do tog stanja, kako je to ropstvo trajalo; te ono glavno pitanje: zašto još uvijek traje. Čak mu se ni kraj ne vidi, ili je kraj u biološkom nestanku, kakav im spremaju današnje ubojice, osvajači, protektori, daytonisti, unitaristi, centralisti, secesionisti i vjerski fundamentalisti. Takav jedan skup bio bi veliki doprinos svjetskim procesima mirnog oslobađanja naroda, dakako i borbi za temeljna ljudska prava i slobode, vrjednote na kojima počiva suvremeno čovječanstvo. Bio bi to i bosanskohercegovački doprinos tom procesu, ali i mali, no za porobljeni hrvatski narod veliki korak k njihovom konačnom i trajnom oslobađanju.  Bio bi to, zasigurno, i put ka izgradnji i dogradnji one stare Bosne i Hercegovine, prije njenog „šapatpskog pada“, dijelom kao i one prije srpsko-muslimanske tajne diobe u Beogradu, ali one Bosne i Hercegovine prije „džihadskog“ rata koji joj je zadao smrtni udarac, a bosanskohercegovačkim Hrvatima produžio ropstvo do potpunog nestanka.

 Nakon mnogih, u potpunosti neuspjelih pokušaja osvajanja, dioba, etničkih čišćenja, prisila islamiziranja, a i današnjeg pokušaja „građaniziranja“ bosanskohercegovačkih nacionalnih i vjerskih razlika, Bosni i Hercegovini je žurno potreban novi put, novi početak njenog oživljavanja. Za taj odlučujući, pet do dvanaest potrebiti okruglostolaški sastanak povijesna je prilika u ovoj petsto pedesetoj  godini stradanja i nestajanja. Potreban joj je povijesni „Okrugli stol“ na kojem bi se, prvo razjasnili i prihvatili, od svih nazočnih, u prvom redu od njezinih naroda, razlozi zbog kojih tako dugo propada i trese se, drhti i razara se. Moralo bi se na stol staviti odgovornost otomanskog okupatora, iz razloga što zločin ne zastarijeva. Uz to, potrebno bi bilo, pa i pod svjetskim pritiskom, donijeti odluku o raspisivanju referenduma među sva tri naroda, te ih pitati, kakvu BiH žele, i u kakvoj bi mogli zajednički živjeti, u miru, slobodi i ravnopravnosti. Na temelju odgovora naroda, kao jedinog mjerila slobode, trebala bi se urediti Bosna i Hercegovina, što je jedini uvjet da će je svaki narod prihvatiti domovinom.

https://i0.wp.com/www.sutra.ba/slike/politika/serijatsko%20pravo.jpg?resize=570%2C238

Ne bi trebala ova petsto pedeseta godina stradanja Bosne i Hercegovine i njenog domicilnog naroda biti neka obljetnička, nego prekretnička, novopočetnička, poslije koje bi taj, danas najmalobrojniji narod konačno bio svoj na svome, slobodan sa svim onim pravima i obvezama kakve imaju i druga dva bosanskohercegovačka naroda, Muslimani i Srbi. Ovaj veliki 550. datum, ova 2013. godina je možda i odlučujuća za opstojnost Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih Hrvata kao najvećih stradalnika u tom vremenskom okviru. Ne može se živjeti u mirnoj sadašnjosti, a očito je i nema, i gledati u budućnost, ako je prošlost neraščišćena, ako se skriva, pa čak kako je to u Bosni i Hercegovini tu krvavu prošlost neki prizivaju, zovu da se vrati. Bez čiste, poznate i priznate prošlosti Bosna i Hercegovina ide samo nazad, tone i nestaje. To i današnja njezina tragedija potvrđuje. Tomu je zasigurno u velikoj mjeri kriv i taj polutisućljetni okupator, koji se više i ne skriva već otvoreno, politički agresorski se vraća u Bosnu i Hercegovinu.

Stoga, na tom okruglom stolu pod nazivom „Petsto i pedeset godina hrvatskog sužanjstva i stradanja u Bosni i Hercegovini, i petsto i pedeset tisuća prognanih, izbjeglih i ubijeni bosanskohercegovačkih Hrvata“ uz europske i svjetske sudionike trebali bi se naći ili kao promatrači ili kao sudionici traženja bosanskohercegovačke budućnosti, i njezin okupator, i njezin protektor, i njezini ideološki razbijači, i daytonisti, i visoki međunarodni predstavnici, i haagisti, i današnji muslimanski centralisti i unitaristi, islamisti i vjerski radikalisti, i srpski secesionisti i genocidisti, te hrvatski kroatisti i europeisti te zajednički konsenzusom naći Bosni i Hercegovini put u budućnost. Za početak ne mora to biti zajednički put, on može biti i trosmjeran, ali mora biti miran, pravedan bez pritisaka, prebrojavanja, marginaliziranja. S vremenom bi se ta trosmjernost zasigurno našla u zajedništvu, na zajedničkom putu, u granicama cjelovite europske Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina ne smije biti interes samo jednog naroda, ona mora biti zajednički cilj sva tri njezina naroda, pa makar se tom cilju dolazilo sa tri različite strane, sa tri različita puta, iz tri entiteta, jer ona je danas, to svi prihvaćaju i priznaju, tronacionalna, trovjerska, trokulturalna zemlja, i ako je takva, a jest, zašto je ne graditi sa tri bosanskohercegovačka „majstora“. I ta tri „majstora“ mira, tolerancije, slobode, jednakosti, ravnopravnosti, demokratičnosti, europejstva, zasigurno će više uraditi na budućnosti Bosne i Hercegovine nego li ovi stotine i tisuće majstora interesa, nepravde, rata, straha, prebrojavanja, unitariziranja, centraliziranja, secesioniziranja i ubijanja te zemlje.

A da Bosna i Hercegovina ide u posve krivom smijeru, da se otima i Srbima i Hrvatima, i svim nemuslimanima, odnosno koliko bi bila europska s europskim vrijednostima ljudskih prava i vjerskih sloboda u budućnosti u kakvu je vodi  muslimansko političko i vjersko vodstvo najbolje govori dopis sarajevske općine Stari Grad vlasnicima ugostiteljskih objekata. Naime, u tom dopisu koji zadire u temeljna ljudska prava i vjerske slobode nemuslimana, a što se može smatrati i vidom prisilne islamizacije, i uvođenje šerijata, zabranjuje se točenje alkohola tijekom mjeseca Ramazana. Zaista povratak najcrnje bosanskohercegovačke prošlosti iz osmanlijskog vremena prisilne islamizacije koja je bila jedini oblik preživljavanja nemuslimana.

 I nije to jedini način islamiziranja Bosne i Hercegovine, i uvođenje šerijatskog zakona u tu europsku, ali velikim dijelom i kršćansku zemlju. To je i pokazatelj „multinacionalnog“ glavnog grada Bosne i Hercegovine i svih bosanskohercegovačkih nacija i konfesija. Čak je bivši, ali i današnji iz sjene, poglavar Islamske Zajednice BiH reis Mustafa Cerić pomicao i Sarajevski filmski festival zbog Ramazana. Je li to moguće u jednoj europskoj i još tako slojevitoj zemlji? Jest – i to se događa na ulasku u Treće tisućljeće. Pa to nema čak ni u nekim islamskim slobodnim zemljama, što govori i o radikalnoj islamizaciji, poput Irana, Kuvajta, Saudijske Arabije, Afganistana, Bosne i Hercegovine, i ubijanje svih europskih vrijednosti. I zar je, samo uz to navedeno, moguće nemuslimanima u Bosni i Hercegovini uživati ljudska prava i vjerske slobode u tako islamski fundamentaliziranoj zemlji. Nije samo Sarajevo takve slike, ni u Travniku, Kaknju, Zenici… nije ništa lakše živjeti nemuslimanima. Zasigurno da nije. I to govori o 550 godišnjem stradanju BiH i osmanlijskoj prošlosti u sadašnjosti i zašto muslimansko-bošnjačko vodstvo vraća tu prošlost.

 Stoga, jedini jamac ljudskih prava i vjerski sloboda nemuslimana u Bosni i Hercegovini je u vlastitim nacionalnim i vjerskim identitetima  u ograničenim i označenim entitetima. Svaki drugi zagovor je zapravo povratak u prošlost prisilne islamizacije. Zabrane točenja alkohola, zabrana prodaje svinjetine, trganje križeva sa vrata kršćana po Sarajevu, Zenici, Travniku…, ubijanje hrvatskih dječaka po tim gradovima, vrijeđanje časnih sestara, nevraćanje crkvenih objekata, najopasniji su oblici mirnodopskog etničkog čišćenja i deeropeiziranja, odnosno dekristijaniziranja, zapravo islamiziranja Bosne i Hercegovine.

 Zar treba više i jedan razlog za organiziranje Okruglog stola, na kojem bi se mirnim putem, na temelju svih ovih genocidnih pojava, našao jedan novi ustroj Bosne i Hercegovine, i u njemu prostor za treći hrvatski entitet. Petsto i pedeset godina hrvatskog stradanja i borbe za slobodu, te 550 tisuća prognanih i izbjeglih Hrvata u muslimansko-srpskoj agresiji devedesetih godina prošlog stoljeća i politici Stjepana Mesića i Vesne Pusić, velika je europska i svjetska sramota i odgovornost na početku Trećeg tisućljeća.

Vinko Đotlo

facebook komentari