Trebamo li školu od devet razreda?

0

Škola, da posudim Twainov aforizam, samo ometa obrazovanje djece, pa kakve onda koristi od toga da se produži s osam na devet razreda? Zato mi apel hrvatskog ministarstva prosvjete za cjeloživotnim obrazovanjem zvuči kao gorka šala: naravno da vam treba čitav život da nadoknadite štetu koju su napravile njihove škole

Moje dijete je jednom očajavalo uz knjigu – nije nikako moglo naučiti bilješku o Dobriši Cesasriću. To me čudilo jer bilješka nije bila dugačka, a dijete ima sjajnu memoriju, pa sam ga zamolio da mi je pokaže. Pisalo je otprilike ovako: Dobriša Cesarić, veliki hrvatski pjesnik; pjesnik grada, ali i sela; pjesnik sjete, ali i radosnih trenutaka; refleksivan, ali i osjećajan…

Nasmijao sam se. Da se razumijemo, sve je tu točno, ali i posve besmisleno. Recimo, umjesto Cesarićeva imena možete napisati Tadijanovićevo, i ne morate nijedno slovo promijeniti. Da bismo se izvukli iz ustajale žabokrečine školskog programa, potražio sam Cesarićeve pjesme na polici i zajedno s djetetom nekoliko pročitao Slap, Malu voćka poslije kiše, Mrtvu luku… Zar ne bi bilo bolje u školi pročitati pokoju pjesmu s djecom, da u život ponesu te stihove, a ne da umjesto nezaboravne muzike štrebaju nezapamtljivu definiciju, suhu poput suhe šljive?

Jednom sam prilikom teglio gradom vreće svježih knjiga i radnih bilježnica svojih osnovnoškolaca. Za njih sam iskrcao tisuću-dvije kuna, a samo iz hrvatskog bilo je pet čitanki, gramatika i zbirki radnih listova. Za peh prošao sam uz stol kafića za kojim su sjedila dva povjesničara hrvatske književnosti, usto i akademika, i treći njihov znanac, jedan od najvećih znalaca hrvatskog jezika. Dakako, počeli su mi se kreveljiti.

“Dragi akademici”, rekao sam im, “u radnoj bilježnici traže klince da nabroje šest upotreba instrumentala. Znate li ih vi?” I dva akademika i jedan redaktor Biblije nisu znali zajedno skupiti tih šest instrumentala, a ne znam tko bi ih uopće i zašto trebao znati – no ta i slične suludosti rutinski se traže od djece u osnovnoj školi.

Dok svaljuju na nejaku djecu terete koje ne mogu nositi ni najsnažniji odrasli, autori knjiga uzimaju si luksuz da uopće ne razmišljaju o jeziku. Na primjer, u prvom razredu podučavaju djecu slovu M uz sliku tramvaja, a nitko ne kaže ni djeci ni roditeljima da glas M u riječi “tramvaj” uopće ne postoji. Izgovorite tu riječ i primijetit ćete da se između A i V usnice ne spajaju, nego se izgovara neki neodređeni nazalni glas koji bi mogao isto tako biti i N.

Drugi primjer: u hrvatskom u akuzativu postoji razlika između živog i neživog pa se zato kaže da smo vidjeli “čovjekA” (jer je to nešto živo), ali smo istovremeno na njemu vidjeli “šešir” (a ne “šeširA”). Tu užasno važnu stvar djeca uče uz sliku duha koji predstavlja neživo – ali to je baš pogrešno, jer se “duh” u hrvatskom sklanja kao da je živ: mi kažemo “vidio sam duhA” (a ne “duh”), a kao da su živi, sklanjaju se još i “vampir”, “mrtvac” i “kostur”. Treba li to znanje ikome? Ne.

Takve promašene ilustracije više su od ilustratorovog gafa. Takva škola, da posudim Twainov aforizam, samo ometa obrazovanje djece, pa kakve onda koristi od toga da se produži s osam na devet razreda? Zato mi apel hrvatskog ministarstva prosvjete za cjeloživotnim obrazovanjem zvuči kao gorka šala: naravno da vam treba čitav život da nadoknadite štetu koju su napravile njihove škole.

Boris Beck

 

facebook komentari