Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Trebamo li strahovati od Trumpa?

Objavljeno

na

Izbor Donalda Trumpa za četrdeset i petog američkog predsjednika je definitivno podijelio Ameriku. Ali i cijeli svijet. Skoro će, evo, tri mjeseca od njegovog izbora, a Trump i trumpizmi su još uvijek svakodnevno glavna vijest informativnih emisija diljem svijeta. Raznorazni političari, od redikula pernarovskog ili šešeljovskog tipa do europske političke elite, i nebrojeni politički analitičari (i “analitičari”) nervozno nagađaju i panično pokušavaju analizirati svaku odluku i svaki tweet ovog ekscentrika ne bi li shvatili kakva se sve iznenađenja kriju ispod njegovane, rijetko-guste, paperjaste plave kose.

Glupa preplašena svjetina!” Bar ako se Hrvate pita, jer je interesantna i nepobitna činjenica da, za razliku od većine svijeta, mi uopće ne strahujemo. Ne brinemo se, čini se, baš previše kakav će utjecaj imati Trumpova politika na Hrvatsku.

Naime, osim što su se po inerciji, isključivo kako bi ispunili svrhu vlastite egzistencije, na noge kratkotrajno digli oni koji dobro naplaćuju “vlastite” stavove – nevladine udruge i ljevičari od zanata – ni službeno, a dojam je ni neslužbeno, hrvatska vanjska politika ne dijeli svesvjetsku zabrinutost. Kao, uostalom, ni najveći broj Hrvata. Štoviše, većina hrvatskih građana – a ta većina je, složili se ili ne, konzervativna – ne samo da nije uznemirena, nego čak pomalo i likuje jer je američki predsjednik napokon postao kršćanski konzervativac – antiglobalist i veliki borac protiv islama, migranata, pobačaja…

Što manje znaš – manje se i bojiš. A naši građani i političari baš poput najvećih svjetskih neznalica (budala?) ne izgledaju nimalo zabrinuti. Iako nezabrinutost nije i ne smije biti imanentna Hrvatima, narodu koji stoljećima sanja i bori se za neovisnu državu, a tek ju je prije dvadeset i pet godina dobio, odnosno – da stvar bude gora – preskupo krvlju platio. Nije nam imanentno takvo praznoglavo opuštanje i uljuljkavanje u lažnu sigurnost članstva u Europskoj uniji i NATOu, sigurnost u koju se danas još samo naivčine pouzdaju. Ali tako je. Bar za većinu hrvatskih građana i političara. Osim, srećom, za Predsjednicu.

Izmamilo vam je ovo osmijeh na lice? Ovo o Predsjednici? Nažalost, vrlo vjerojatno jest… ali da nekom srećom imate dovoljno velik volumen neispranog dijela mozga, odnosno dovoljno kvalitetan štit od prekomjernog medijskog granatiranja čokoladicama, lososima, čipkama, Jakovljevim izdržavanjem… onda biste shvatili da je ona izuzetno zabrinuta. Opravdano zabrinuta, i ne kmeči zbog toga, nego – upravo suprotno – proaktivna je i traži rješenje. Odlučila je, ne obazirući se na očekivanu jaku mitraljesku vatru velikog, prevelikog broja nesklonih joj medija, poluslužbeno otputovati tjedan dana u SAD i na licu mjesta, često i sa sugovornicima formalno-diplomatski ispod vlastitog ranga, iščeprkati što se to dovraga valja iza brda i kako predstojeće godine Trumpova mandata preživjeti u kakvoj-takvoj sigurnosti.

Ako vam je osmjeh od Predsjednice još uvijek na licu, onda vam je sigurno pretjerana i ova priča o zabrinutosti-sigurnosti. Hajdemo se zato malo zaigrati, hajdemo pojačati paranoičnu maštu na maksimum i zamisliti najnevjerojatnije scenarije. I pritom ćemo, naravno, egoistično zanemariti Trumpovu borbu s globalizacijom, potencijalno ratobornu reakciju Kine koja može zapaliti svijet, raskidanje trans ovih i trans onih trgovinskih ugovora, gradnju zida na granici s Meksikom, borbu s migrantima i s islamom, vraćanje waterboardinga i ostalih oblika mučenja zatvorenika, gaženje Europske unije, skidanje sankcija Rusiji i sličnih “reformi”, pa se baviti samo s ovim našim zakutkom svijeta, ovim slijepim crijevom Europe, ovim predziđem kršćanstva na ovoj nejasnoj, nikad iscrtanoj, granici Balkana.

Hajdemo najprije i odmah “u glavu” pretpostaviti da Putin ucjenjuje Trumpa. Nije bitno s čime. Nije bitno, na primjer, ima li istine u fantastičnom dokumentu na 35 stranica koji vrvi kompromitirajućim informacijama o novom američkom predsjedniku. Odnosno nije bitno za navedenu pretpostavku o ucjeni, naravno, ali je izuzetno bitno za vas ako ste vlasnik porno web stranice koja je zadnjih tjedana jedva izdržala nebrojene zahtjeve za pregledavanjem “golden showers” video uradaka kako bi se “politički zainteresirani” svijet na vlastite oči uvjerio što je to Trump, navodno, naložio prostitutkama da izvedu u moskovskom Ritz Carlton hotelu. I to baš na istom onom krevetu na kojem je nešto ranije spavao bračni par Obama.

Odlutasmo… nije, dakle, bitno s čime Putin ucjenjuje Trumpa jer istina – bar kad je javnost u pitanju – prva pogine u začaranom četverokutu seks-droga-biznis-politika. Odakle nam onda pravo, ma koliko da smo pojačali paranoičnu maštu, pretpostavljati da Putin ucjenjuje Trumpa?

Pa jednostavno, kao i sva sitna riba da bismo preživjeli moramo biti pametniji. I ne samo pametniji… moramo biti oprezniji, moramo imati razvijenu sposobnost dedukcije na temelju malog broja dostupnih nam informacija. A mi Hrvati smo, osim što smo sitni, sitni baš na granici ovoga i onoga svijeta. S one strane je duboka tamna kloaka, tamo neizdrživo smrdi jad, nekultura i neimaština koja se svim silama želi preliti i ugroziti naše gospodare-patrone s ove strane, a oni, usput budi rečeno, ni sami nisu uvijek svjesni gdje smo mi u stvari, ovamo ili onamo, pa nas tu i tamo napucaju svojim skupim, lijepo dizajniranim i blještavo ulaštenim kožnim čizmama ravno u bubrege. Kao okužene pse, tek tako da uvjere i sebe i nas gdje nam je mjesto – dole i ovamo. Naučili smo, baš zato, neprestano osmatrati, naučili smo biti hipersenzibilni i na najmanja uzburkavanja i kovitlanja, naučili smo probleme na vrijeme prepoznati, i navrijeme reagirati. Morali smo naučiti, jer nas cijelu povijest kao slijepce vode po bespućima… riječju – oprez. Stalni oprez nam je imanentan.

U tom neprestanom osvrtanju, u tom strahu da nas ne zasmrdi kloaka s one strane i u strahu da ne dobijemo još jednom po bubrezima s ove, nije nam smjelo promaknuti recentno intenziviranje srbijanskog zveckanja oružjem. Iako eho tog zveckanja dolazi i do Hrvatske – na primjer ratnohuškački govor srbijanskog izaslanika Vladimira Božovića na božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća – izvor buke su Republika Srpska (javno iznošenje plana pripajanja Srbiji podržane od srbijanskog predsjednika Tadića) i Kosovo (slanje provokativnog vlaka i prijetnja ratom od srbijanskog premijera Vučića i, opet, predsjednika Tadića).

Kako su i Republika Srpska, Daytonskim sporazumom, i Kosovo, rezolucijom UNa i mišljenjem Međunarodnog suda u Haagu, pod snažnim američkim patronatom, tako je i intenziviranje srbijanskog zveckanja oružjem u stvari intenziviranje ruskog zveckanja oružjem na koje bi Amerika morala žestoko odgovoriti. Još kad uočimo da ovo ratnohuškačko intenziviranje koincidira s izborom Donalda Trumpa – nije, u stvari, teško zbrojiti dva i dva.

Suludo je pretpostaviti da službena američka (NATO) politika ima ikakvu namjeru odustati od utjecaja u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, ali je činjenica da rusko, pardon, srbijansko zveckanje oružjem nije rezultiralo adekvatnim odgovorom. Sankcije Miloradu Dodiku, ako su one zamišljene kao odlučan odgovor, su najblaže rečeno – smiješne. Kad na to dodamo izjavu Trumpovog ministra obrane “Mad Dog” Mattisa da treba “smanjiti ili potpuno povući američke i NATO snage s Kosova“… eh.

 

Mogli bismo ovako u nedogled, ali vrijeme je da smanjimo paranoju i završavamo priču. Cijeli članak je napisan kako bi potaknuo na odmak od mainstream medijskog razmišljanja. Krajnje je vrijeme da se okrenemo sebi i da Donalda Trumpa prestanemo gledati kroz pobačaj, prosvjede, zidove… i ostale lokalno značajne, Amerikancima istinabog bitne, ali nama potpuno nebitne stvari. S trivijalnim se problemima mogu po društvenim mrežama zabavljati isprani hrvatski mozgovi, i lijevi i desni. I zabavljaju se.

Međutim, činjenica je da baš sad u Hrvatskoj imamo javnu raspravu o nabavi naoružanja i uvođenju obveznog vojnog roka. Koincidencija? Održana je i sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Redovita? Onda se ne trebate misliti…

Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Katolička džamahirija – sintagma nastala pod utjecajem bunike

Objavljeno

na

Objavio

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Tako je Muammar al-Gaddafi nedugo po uspjehu vlastite Zelene revolucije odlučio nazvati Libiju. Žvačući pritom, evo kao da ga sad vidim, sušeni mesnati list prvoklasnog halucinogenog sirtanskog kaktusa kojeg su specijalno za njega proizvodili rođaci u malom obiteljskom “Obrtu za proizvodnju začina – Muammar”. Tihom obrtu s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo, jer je libijski revolucionarni vođa trošio, ali baš trošio – često i obilato, tu pustinjsku gandžu. Prečesto. U stvari, po svemu sudeći, nije bez nje smislio nijednu, ali baš ni jednu jedinu od vlastitih neprebrojivih (neubrojivih?) intelektualnih vratolomija poput islamskog socijalizma, ili panarabizma, ili Federacije Arapskih Republika, ili Izratina – binacionalne države Židova i Palestinaca, ili džamahirije na kraju krajeva.

Neslužbeno, i cijelo svoje “remek djelo” – Zelenu knjigu – je napisao žvačući opojni list sirtanskog kaktusa. Da. Gotovo je sigurno. Bit će vam ovo jasno ako vas neopisiva dosada natjera da uzmete u ruke tu svesvjetsku mudrost nabijenu u šezdesetak prostim rečenicama ispisanih stranica. Odnosno, ako je uzmete u ruke pa još i pročitate. Bit će vam, također, jasno da ni Harvard ni Oxford (gdje se al-Gaddafi navodno školovao) nisu u šezdesetima bili imuni na trgovinu diplomama.

Kako je malo kome toliko dosadno u životu, evo nekoliko mudrosti iz Zelene knjige koja je bila ideološki okvir za Veliku Socijalističku Narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju:
• Stranka je suvremeni oblik diktature.
• Plebisciti su demokratska prijevara.
• Narodne konferencije su jedino sredstvo postizanja narodne demokracije.
• Prvo se ljudi podijele u Temeljne narodne konferencije. Svaka Temeljna narodna konferencija izabire svoje tajništvo. Tajništva svih Temeljnih narodnih konferencija zajedno sačinjavaju Narodne konferencije. Nakon toga mase iz Temeljnih narodnih konferencija izabiru administrativne Narodne odbore koji zamjenjuju vladinu administraciju. Sve javne institucije vode Narodni odbori koji odgovaraju Temeljnim narodnim konferencijama, a koje oblikuju politike i nadziru njihovu provedbu. Slijedom toga i administracija i njen nadzor postaju narodni, a zastarjela definicija demokracije – demokracija je nadzor vlasti od strane naroda – također postaje zastarjela. Zamijenit će ju prava definicija: demokracija je nadzor ljudi od strane ljudi.
• Oni koji zarađuju plaću su samo robovi svojim gospodarima koji ih unajmljuju.
• Nitko nema pravo posjedovati dodatnu kuću za svrhu iznajmljivanja jer je ta dodatna kuća, u stvari, potreba nekog drugog.

Dakle, džamahirija je, rezimirajmo, nekakvo socijalističko-komunističko društveno uređenje s naglaskom na direktnu vladavinu naroda (mâsa bi bio točniji izraz, u duhu sirtanskog kaktusa) putem Temeljnih narodnih konferencija i Narodnih odbora. Političke stranke su diktatorske, referendumi prijevara, svakom prema potrebama itd. Smrdi na socijalističku Jugoslaviju?

Smrdi definitivno. Bazdi. Ali nešto drugo je puno bitnije – džamahirija, ma kako većini nas zvučala džihadistički, nema nikakve veze s islamskim militantima. Istinabog, Muammar al-Gaddafi se naslonio na islam kao temeljno moralno polazište (A na što se u Libiji trebao nasloniti? Na kršćanstvo?), ali je smatrao kako ga je sa Zelenom knjigom unaprijedio. I da, džamahirija je svjetovna, sekularna.

E sada, u skladu s navedenim spoznajama članak Mladenke Šarić: “Hrvatska nije katolička džamahirija“, objavljen prošle godine na portalu autograf.hr je svakom prosječno obrazovanom Hrvatu zakrivio usne u cinični osmijeh:
Nadalje, problem je i kad se državni uredi blagoslivljaju, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država u kojoj žive pripadnici različitih vjera i nacija, i, naravno, ateisti. Problem je što se zaboravlja da Hrvatska pripada svim njezinim građanima.
Ček, ček! Znači džamahirija nije ono što džamahirija jest!? A džamahirija jest sekularna i pripada svim njenim građanima kao conditio sine qua non al-Gaddafijevog “remek djela”.

Nemoguće je po bilo kojoj osnovi povezati kršćanstvo (katoličanstvo) i džamahiriju, tako da je sintagma “katolička džamahirija” toliko glupa… eh, jednostavno, nije zaslužila niti osvrt sve dok Mladenku Šarić prije par dana nije citirao bez navoda (čitaj: plagirao) kolega joj komentator s istog portala, a usput i bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Na Facebooku je objavio: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.

Jasno vam je da ovo sada ipak zaslužuje osvrt jer je gospodin Josipović bio sukreator hrvatske vanjske politike baš u periodu kad su Muammara al-Gaddafija javno sodomizirali, mučili i ubili (kakav je već običaj među civiliziranim plemenima i narodima koji u aktualnoj migrantskoj navali dolaze obogatiti europsku kulturu). Jasno vam je, također, da ovo sada zaslužuje i pokušaj odgovora na pitanje: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Sintagma je samo lakmus papir, samo pokazatelj ogromne krize hrvatske ljevice. Naravno, prije toga bismo se trebali složiti kako već godinu dana svjedočimo potpunoj izgubljenosti lijevog dijela hrvatskog političkog spektra. Političkoj dezorijentiranosti, točnije rečeno. Ne treba biti previše pametan za izvođenje zaključka kako je isključivi uzrok ovakvom stanju odlazak Zorana Milanovića iz politike nakon višegodišnjeg predsjedanja stožernom partijom hrvatske ljevice, SDPom. Predsjedanja? Točnije rečeno “sječe glava” koju je sustavno provodio u Partiji s ciljem stvaranja okruženja u kojem će biti intelektualno superioran nad “preživjelima”. “Pametno je giljotinirao!“, dobacit će netko. “Nije, istinabog, ni trebao puno glava sječi!“, dometnut će zajedljivo drugi. Vjerojatno su oba u pravu, ali i ako nisu ostaje činjenica da je s njegovim odlaskom ljevica, doslovno, dekapitirana.

Ne treba zato previše čuditi da je, vidi vraga, baš Milanović prvi spomenuo džamahiriju, nekoliko dana prije Mladenke Šarić očito samo trbuhozborkinje velikog vođe. Ali spomenuo je u kakvom-takvom logičnom kontekstu i bez onog idiotskog prefiksa “katolička”. Dakle, Ivo Josipović je danas samo plagijator blijede uvlakačke sjene Zorana Milanovića. Kao što je, uostalom, bio i tijekom najuspješnijeg dijela svoje političke karijere.

Međutim, politička ambicija ovog bivšeg Milanovićevog aparatčika je očito još uvijek živa. Vjerojatno je religioznom aktualnom predsjedniku Partije Davoru Bernardiću odlučio oteti ateistički dio lijevog glasačkog tijela napadom na Crkvu baš na blagdan Velike Gospe. Legitimno, ali što reći o intelektualnoj razini tog napada:
• Idiotskom sintagmom, oksimoronom “katolička džamahirija” može izazvati samo podsmijeh i sprdnju, reakciju, otprilike, poput ove koju upravo čitate, i potencijalno “ozbiljnu polemiku” s, lupam, Vice John Batarelom. Stara je to “ljubav”…
• Ironičnim komentarom: “Stigla svježa bunika?“, na riječi iz homilije Marina Barišića: “Od gospodarske krize opasnija je rastava braka.“, jer: “Dopustite da me kao intelektualca vrijeđa vrijeđanje inteligencije i buđenje niskih strasti s oltara.“, dovodi u pitanje definiciju pojma “intelektualac”. Naime, metaanalizom američkih studija o rastavi braka (izuzetno lako provjerljivo) dolazimo do podatka da prihodi rastavljenih padaju za 28% do 42%, dok pad državnih prihoda od par posto zovemo gospodarska kriza.

I to je to. Žalosna je mogućnost da Ivo Josipović postane perjanica… Molim? Na što nisam odgovorio? Na: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Dakle, njemu to sigurno nije idiotska sintagma, nego intelektualna vratolomija, jer je smislio čak i hashtag #nismokatolickadzamahirija. Ako pretpostavimo da Ivo Josipović nije idiot, trebali bi istraživački novinari zasukati rukave i pronaći “Obrt za proizvodnju začina – Ivo”. Ili sličan neki. Tihi obrt s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo. Jer netko, očito, žvače velike količine mesnatog lišća smrdljive bunike. I bazdi pod utjecajem.

Boris.Traljic&Kamenjar.com

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska peta jezična kolona

Objavljeno

na

Objavio

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati