Treći entitet – polazište svake hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini

0
[dropcap]N[/dropcap]epravomoćna presuda Haaškog suda hercegbosanskoj „šestorki“ jedinstvena je prilika za pokretanje rasprave o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne ulazeći u pravnu dimenziju presude, ona svakako predstavlja još jedan u nizu teških udaraca zadanih najmalobrojnijem od tri konstitutivna elementa u BiH. Postavlja se pitanje: kakva je budućnost Hrvata u toj državi, tj. imaju li oni uopće budućnost u njoj? Odgovor na to pitanje je jednostavan: imaju, ali samo budu li u stanju upravljati svojom vlastitom sudbinom. To, bez imalo sumnje, mogu ostvariti i unutar granica BiH, pod uvjetom da se napokon i u političkoj praksi, a ne kao do sad, samo u teoriji, počne poštivati suština onoga što je bosanskohercegovačkim Hrvatima obećavano Washingtonskim i Daytonskim sporazumima – da će biti ravnopravan i konstitutivan politički subjekt unutar multinacionalne BiH.

janko-600x369Svakome tko je proučio Ustav BiH vjerojatno je upalo u oči da se u preambuli spominju tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Hrvati i Srbi – ali da se već u prvom članku precizira kako se država sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. To znači da Srbi imaju svoj vlastiti entitet, dok preostala dva naroda dijele drugi. Iako konsocijacijski model garantira jednaku zastupljenost svih triju konstitutivnih naroda u tijelima političke vlasti, postoje načini da se ovo pravilo izigra. Najpoznatiji takav slučaj svakako je izbor hrvatskog predstavnika Željka Komšića u Predsjedništvo BiH iz jeseni 2006. godine. Naime, većina Hrvata tada je birala Ivu Miru Jovića iz HDZ-a BiH, ali je pobjedu odnio kandidat SDP-a BiH Komšić, i to glasovima Bošnjaka. Tako su Hrvati ostali bez svog predstavnika u državnom poglavarstvu BiH, a Bošnjaci dobili dvojicu.

Postoji samo jedan način da se ovakve nepravilnosti iskorijene, a to je uspostava trećeg – hrvatskog entiteta. Ovakvo bi rješenje apsolutno bilo u skladu s konsocijacijskim modelom vladavine, dapače, dodatno bi ga osnažilo. Bosni i Hercegovini, kao multinacionalnoj državi, nije potreban „građanskiji“ pristup, kako se to često može čuti iz redova bošnjačke SDA, nego devolucija po uzoru na Ujedinjeno Kraljevstvo u kojem London postupno prepušta sve više ingerencija Belfastu, Cardiffu i Edinburghu. Razlog tome je empirijsko saznanje da multinacionalna država, za razliku od nacionalne države, ne može funkcionirati po građanskom principu sažetom u poznatoj krilatici „jedan čovjek, jedan glas“. Francuska sociologinja Dominique Schnapper upozorava da i najgrađanskija od svih država nikada ne može u potpunosti biti kulturno neutralna, što znači da i tako koncipirana država neminovno ima svoju dominantnu etniju (Anthony D. Smith bi ju nazvao „etničkom jezgrom“) koja zadaje ton čitavom društvu. U slučaju građanskog uređenja BiH tu bi ulogu bez imalo sumnje igrali Bošnjaci sa svojom relativnom većinom, što je, dakako, potpuno neprihvatljivo za Hrvate i Srbe.

Upravo iz tog razloga, BiH bi trebalo reorganizirati u multinacionalnu federaciju s tri entiteta u kojoj više ne bi bilo moguće preglasavanje i nadglasavanje bilo koja od tri konstitutivna naroda. Dapače, konstitutivne narode bi se moglo uzdignuti u rang nacija (one su to de facto već i sada) s pripadajućim nacionalnim simbolima. Englezi, Škoti, Velšani i Sjeverni Irci unutar Ujedinjenog Kraljevstva nose titulu Home Nations, dok su njihove teritorijalne jedinice nazvane Home Countries. Nema nikakvog razloga da isti status ne bude dodijeljen i trima bosanskohercegovačkim nacijama. Možda bi se čak moglo razmisliti i o ideji da BiH jedinstveno nastupa na Olimpijskim igrama, dok bi entiteti zasebno nastupali na nogometnim natjecanjima, ponovo po uzoru na Ujedinjeno Kraljevstvo.

Sve ovo u europskom kontekstu ne bi predstavljalo ništa čudno ni posebno neobično jer se države s nekoliko konstitutivnih nacija, naroda ili jezičnih skupina već dulje vrijeme kreću u smjeru decentralizacije, pa možemo govoriti o jasnom političkom trendu. Imajući u vidu noviju povijest ex-jugoslavenskog prostora, pa i određene haaške presude, ne bi bilo na odmet da se Hrvatska i Srbija postave kao garanti teritorijalne cjelovitosti i suverenosti takve, reformirane BiH. Jedinstveni stav hrvatske političke scene prema uspostavi trećeg – hrvatskog entiteta kao najboljeg mogućeg scenarija za stabilnu i prosperitetnu BiH, također ne bi trebalo biti teško dosegnuti s obzirom na to da takvo rješenje otvoreno zastupa HDZ, a 2011. godine ju je kao moguću opciju prihvatila i Vesna Pusić iz HNS-a. Pitanje Hrvata u BiH tako bi moglo postati jedna od onih izuzetno rijetkih tema u kojima su nacionalni interesi oslobođeni međusobnih svjetonazorskih trzavica i nesuglasica.

Janko Bekić l Institutu za razvoj i međunarodne odnose

facebook komentari