Pratite nas

Analiza

TREĆI SVJETSKI RAT JE VEĆ ZAPOČEO!

Objavljeno

na

ISIL nije stvoren sam od sebe i on svrhu svoga postojanja ima i ona se upravo sada ostvaruje.

Promjene i dramatični događaji koji se na međunarodnoj sceni odvijaju velikom brzinom, svjedoče o započetom političko-diplomatsko-vojnom ratu za globalnu dominaciju dosadašnjih vladara (Zapad na čelu s SAD-om), odnosno bitku za multipolarni svijet koju predvode nove sile u usponu (Kina i Rusija), u 21. stoljeću. Čak je i papa Franjo u svom nedavnom javnom nastupu izjavio kako je Treći svjetski rat zapravo već započeo.

Kombinacija navedenih trojnih poluga, kojima se još može pridodati i sveopći nadzor medijskog prostora i razne specijalne operacije (neki, uopće ne bezrazložno, upozoravaju i na pojavu ebole kao jednu od njih, op.a.), u rađanju i kontroliranju novih i novih kriznih žarišta, neefikasnost ili krah postojećih globalnih ili regionalnih sigurnosnih mehanizama (VS UN-a, OESS), energetska strateška pozicioniranja sa svrhom ovladavanja prirodnim resursima, upozoravaju nas kako je bitka za 21. stoljeće i novi svjetski poredak već u tijeku.

Kamber_War0001

Tzv. Islamska država – lažni problem koji se ne želi brzo rješiti

Političke obmane masovnih razmjera, kojima se utjerivanjem straha nastoji polučiti potpuni nadzor nad ljudima i njihovim društvima, za prave znalce analitičke profesije ne mogu ostati skrivene. Najbolji primjer današnje masovne obmane i njegove posljedične histerije, poglavito na Zapadu, jest famozna Islamska država (IS). Javnost je sustavno indoktrinirana iznenadnom pojavom jedne nove, na zločinima utemeljene države (što je u svijetu današnjih obavještajnih sustava nemoguće previdjeti, a sigurno je moguće i spriječiti, op.a.) i od svojih je vlada upozoravana kako će borba protiv ISIL-a biti dugotrajna i teška. Koliko je jedna takva konstatacija u svojoj biti netočna, čak i groteskna, želio bih predočiti jednim primjerom iz ne tako davne prošlosti.

Mnogi će se još lako prisjetiti 1991. g. i tzv. (prvog) Zaljevskog rata SAD-a protiv Iraka kroz američku vojnu operaciju „Pustinjska oluja”. Ako zbog ničega drugog, onda zbog po prvi puta primjenjenog medijskog prikaza rata u njegovom prostornom i vremenskom realitetu putom sveprisutnog CNN-a. Tim je činom zapravo po prvi put u ljudskoj povijesti počela popularizacija ratovanja, svodivši isti gotovo na razinu kompjutorskih igrica. Uzrok američkoj vojnoj akciji bila je invazija Sadaama Huseina na susjedni Kuvajt i njegova okupacija (ne bih sada ulazio u etimologiju istoga čina i prethodna iračka upozorenja kuvajtskim vlastima, o čemu se puno manje zna, jer bi to iziskivalo previše vremena, op.a.). Za našu priču bitno je ipak nešto drugo.

Iračka vojska toga vremena smatrana je petom vojnom silom svijeta. U vojnoj operaciji njihovog suprostavljanja SAD-u bilo je angažirano više od 400 tisuća dobro uvježbanih i motiviranih vojnika. Irak je raspolagao s oko 3000 tenkovskih jedinica i isto tolikim brojem topničkog oruđa te suvremenim eskadrilama, uglavnom francuskih zrakoplova Mirage i nešto malo tada najsuvremenijih sovjetskih zrakoplova MiG-29. Čitava iračko-kuvajtska granica pretvorena je u utvrdu, pustinja sustavno minirana, komunikacije besprijekorne. I što se na kraju, u svega nekoliko tjedana ratovanja dogodilo? Američke oružane snage tjednima su krstarećim raketama iz Perzijskog zaljeva i korištenjem borbenih zrakoplova uništile i paralizirale Sadaamovu golemu vojnu silu, bez ikakve uporabe kopnenih snaga. Nakon sloma vojne tehnike, golemih ljudskih žrtava i demoraliziranosti preostalih vojnih postrojbi, američke kopnene jedinice samo su se ušetale u Irak pokraj groblja tenkova i ljudskih leševa.

I zato kada danas tzv. Islamsku državu, koja broji svega 40-50 tisuća ljudi prikupljenih s raznih krajeva svijeta i koji djeluju poput, istina motivirane ali ipak razularene bande, od kojih su možda neki i vični ratovanju ali nikako ne onom suvremenoga tipa, usporedimo sa Sadaamovom iračkom vojskom, vidimo potpunu vojnu nelogičnost i vrijeđanje zdrave pameti. Islamska država raspolaže, s pozicije vojne strategije, s nimalo impresivnom količinom tenkova i drugih vrsta oružja, nema ni zrakoplovstva, ni ratne mornarice, ni suvremenih komunikacijskih i navigacijskih tehnologija. Okružena je u potpunosti navodnim neprijateljima, što bi značilo kako nema niti normalne logističke potpore. Konfiguracija terena je gotovo identična onoj iz Zaljevskog rata, pustinjska ili polupustinjska s nižim gorjem na sjeveru Sirije i Iraka, dakle idealna za odstrel. Kada se svemu tome pridoda i još suvremenija Zapadna vojna i komunikacijska tehnologija nego li je ista bila prije skoro 25 godina od Zaljevskoga rata, o čemu je ovdije onda riječ? O kakvom dugotrajnom ratovanju se može govoriti? Svakom analitičaru je potpuno jasno kako se jedna kancerogana tvorevina tipa Islamske države može preciznim kirurškim zahvatom bez pretjeranog vojnog i financijskog naprezanja ukloniti za svega nekoliko dana, dozvolit ćemo i tjedana. Ttim prije što bi za jedan takav vojni zahvat postojao sveopći međunarodni konsenzus. Nekakva minimalna opasnost po civile, samo možda i na Zapadu, prijetila bi jedino od raspadnutih vojnih postrojbi i pojedinačnih terorističkih akcija, ali ta opasnost i ovako prijeti kroz opstanak te kvazi-države, čak i u još puno većem obimu.

Zašto se onda ne želi čvrsto i rezolutno vojno reagirati i problem brzo i efikasno riješiti za duga vremena? Odgovor leži isključivo u geopolitici i činjenici kako ISIL nije stvoren sam od sebe i on svrhu svoga postojanja ima i ona se upravo sada ostvaruje. Nepotrebno je u tome smislu ovom prigodom ponavljati pitanje Sirije i Irana, budući da smo o tome već dosta pisali u ovome tjedniku. Osvrnuo bih se zato na jedno drugo strateški važno područje preko kojeg se izravno utječe na Bliski istok i o kojemu se u našoj javnosti malo zna. To je Kaspijska regija.

Kaspijsko jezero ili Kaspijsko more?

kaszpi2Iako su pojedini Zapadni mediji nedavno održani samit kaspijskih država u ruskom Astrahanu pokušali prikazati neuspješnim (kakvi su bili svi prijašnji, op.a.), a glede razgraničenja i reguliranja prava na resurse Kaspijskoga jezera, stvar je ipak potpuno drugačija. Nakon gotovo dva desetljeća neuspješnih pokušaja, pet država koje imaju pristup najvećem jezeru svijeta (Rusija, Iran, Kazahstan, Azerbajdžan i Turkmenistan) konačno su se uspjele dogovoriti i, štoviše, obvezati na stratešku suradnju kada je isto područje u pitanju. Ali najvažnija odluka istog samita (kojom ćemo se mi ovom prigodom većim djelom pozabaviti), svakako je ova: ne dozvoljava se inozemni vojni pristup regiji tj. bilo kojoj zemlji koja nema izlaz na Kaspijsko jezero. Ista izjava koju su SAD godinama spriječavale, sada je donešena. Ona predstavlja direktan odgovor SAD-u i Izraelu koji su već prilično angažirani u Azerbajdžanu te su se dogovarali o vojnoj suradnji s Kazahstanom i Turkmenistanom želeći potaknuti svoj program „Kaspijska zaštita”, u realizaciju koje su utrošili 135 milijuna dolara. Navedeno, prema poznavateljima prilika, predstavlja direktnu pobjedu Vladimira Putina koji je na samitu predvodio rusku delegaciju, a ostale su predvodili njihovi šefovi država, od kojih je nama najzvučnije ime iranskog predsjednika Hasana Rohanija. Putinovom pobjedom ovaj događaj označavaju zato što je navedeni dogovor potpisan u vrijeme Zapadnih sankcija i pokušaja političke izolacije Rusije. Posebni dodatak samita bilo je dodatno zbližavanje Rusije i Irana koji su, ukoliko izuzmemo obostrano komplimentiranje, zasnovani na konkretnim potezima poput ponovne uspostave avio-linije Moskva-Teheran, i odbacivanja dolara u međusobnoj trgovini.

Tzv. kvintet uspio se dogovoriti o podjeli jezera, usprkos znatno smanjenoj ali i dalje prisutnoj iranskoj suzdržanosti, kao i iskorištavanja njegovih golemih količina nafte i plina. To se bogatstvo procjenjuje na 48 milijardi barela nafte i 8,7 trilijuna m3 plina koji se nalaze na njegovom dnu i obalnom podrućju. Također su se dogovorili o gradnji željezničkog prstena koji će ujediniti kaspijske luke, a također i o provođenju zajedničkih vježbi 2016. g. za neutralizaciju posljedica izvanrednih stanja.

Kaspijsko jezero neki još nazivaju i morem, od trenutka kada ga je Staljin povezao s Azovskim, odnosno Crnim morem posredstvom kanala Volga-Don i koji omogućuje brodsku plovidbu između dvaju akvatorija. Ukoliko bi to bilo tako tj, da se Kaspijsko jezero naziva morem, onda i države koje nemaju s njim obalnog doticaja, poput npr. SAD-a, mogu pretendirati na iskorištavanje njegovih resursa, izvan teritorijalnih voda i gospodarskih pojasa tamošnjih država. Međutim Rusija koja je gradila navedeni kanal i koji se nalazi na njenom teritoriju ne dozvoljava njime plovidbu stranim brodovima čime prestaju i eventualne pravne posljedice za proglašenjem jezera morem.

Našoj javnosti je manje poznat i podatak kako je Iran odbio prijedlog Austrije za kupovinu plina u vrijednosti od 20 milijardi dolara, kako ne bi narušio faktički monopol Rusije na izvoz plina u Europu. Sve to neovisno o činjenici što je Iran imao drugačije zamisli glede podjele Kaspijskog jezera od ostalih zemalja (Iran je ustrajavao na pravima kada su postojale samo dvije kaspijske države SSSR i Iran). Upad u oči i kako je Iran odbio biznis s Austrijom (praktički u korist Rusa) usprkos tome što je svojedobno tužio Rusiju međunarodnom sudu zbog otkaza isporuke već plaćenog suvremenog protuzračnog sustava S-300, a što je Rusija prije nekoliko godina učinila pod pritiskom SAD-a i Izraela. Iz svih tih iranskih poteza jasno je vidljivo kako je Rusija Iranu previše potrebna glede njene uloge u smanjivanju pritiska SAD-a na Teheran, a da bi se ovaj sada suprostavljao suverenoj poziciji Moskve u kaspijskoj regiji. Čini se kako umjesto ranijih nesuglasica, odnosi dviju zemalja poprimaju sve jasniji oblik strateškog partnerstva, u kojem se pojedini nesporazumi koji su nekad bili opterećujući, sada žrtvuju većim vrijednostima i višim interesima. Tu će svakako biti zanimljivo pratiti hoće li Moskva dopustiti na sljedećem samitu Šangajske organizacije naredne godine, davanje Iranu statusa punopravnog člana te sve moćnije zajednice azijskih država.

Rusija učvršćuje regionalno liderstvo

Članovi kaspijskog kvinteta su vrlo zadovoljni, evo čime: Moskva osigurava sigurnost u regiji i ništa ne traži zauzvrat. Rusija je jedina država koja ima snažne vojno-pomorske snage u kaspijskim vodama (Kaspijska flota jedna je od ukupno 5 flota ruske ratne mornarice, uz Crnomorsku, Baltičku, Sjevernu i Tihooceansku, op.a.), odakle ona utječe na zbivanja u Srednjoj Aziji i Bliskom istoku na način, da u bilo kojem trenutku može prekinuti transportne komunikacije i onemogućiti opskrbu kavkaskih islamista, i da nadzire nalazišta nafte i plina kao i regionalne naftovode nastale nakon dolaska zapadnih kompanija. Kao i stoljeće ranije, Moskva opet zauzima lidersku poziciju u toj regiji.

Pozicija SAD-a

Uključivši Azerbajdžan i Gruziju u svoju interesnu sferu, SAD želi izgraditi aterbajdžansko-turkmenski vojni savez i na taj način razdjelit sjeverni dio Kaspijskog jezera (Rusija, Kazahstan), od južnog (Iran). Washington čini sve što mu je u moći za proširenje svoje nazočnosti u toj zoni ruskog utjecaja koja povezuje Središnju Aziju, Kavkaz i Bliski istok s Europom. Neovisno o propasti projekta transafganistanskog plinovoda, Amerikanci se ne zaustavljaju. Ministarstvo energetike SAD-a (MEA) procjenjuje zalihe nafte u samom Kaspijskom jezeru na 17 milijardi barela, a plina na 6,63 milijardi m3, tj. „dostatno za osiguranje energetskih potreba SAD-a za sljedećih 30 godina” i za još nešto manju količinu namjenjenu izvozu Europi. U tom cilju Washingtonu je potrebno:

savladati postavljene ruske barijere. SAD nije uspio niti pokrenuti projekt „Nabucco”, kao ni izgraditi transafganistanski plinovod iz Turkmenistana, neovisno o vojnom zauzimanju Afganistana;

Priznati neuspjeh u nastojanju ujedinjavanja Gruzije, Ukrajine, Azerbajdžana i Moldavije u okviru regionalne organizacije GUAM (1997), cilj koje je bio oslabiti utjecaj Moskve u regiji;

Povećati količinu neruskih naftovoda u regiji. Jedini, u sadašnjem trenutku, jest izgrađeni naftovod Baku-Tbilisi-Ceyhan koji osigurava svega 1% zahtijeva na svjetskom naftnom tržištu;

Sniziti cijenu transporta kaspijske nafte koja iznosi 24 eura po jednoj toni, u vrijeme kada dostava jedne tone iz Perzijskog zaljeva košta svega 3 eura, a iz Sjevernog mora 7;

Smanjiti političku nestabilnost na Kavkazu;

Završiti sa suparništvom Izraela i Saudijske Arabije za korištenje iranskog teritorija po kojem bi se moglo najkraćim putom povezati kaspijska regija i Perzijski zaljev: jeftino, a moguće i s korištenjem postojeće infrastrukture, ili pak gradnjom plinovoda Iran-Turska-Europa koji ukrajinskom krizom dobiva na značaju. Rusija je također zainteresirana za postojanje plinovoda koji bi presjecao Iran u smjeru sjever-jug, uz uvijet da plin koji kroza nj ide bude ruski. Jedna od glavnih zadaća gore navedene tzv. Islamske države, da se osvrnemo na temu iz prethodnog dijela teksta, a koja samo potvrđuje ukupnu povezanost, smišljenost i nadzor svih važnih kriza u svijetu, jest onemogućiti izgradnju plinovoda Iran-Irak-Sirija-Sredozemno more. Iran se isključuje iz američke igre krupnog dobavljača ugljikohidrata, čak i u slučaju normaliziranja odnosa između Washingtona i Teherana;

Izgraditi podvodni plinovod po dnu Kaspijskoga jezera od turkmenistanskog naftnog i plinovodnog nalazišta Galkynysh, drugog najvećeg u svijetu poslje iransko-katarskog nalazišta Južni Pars. Tada bi se plin u Europu mogao dostavljati po teritorijama država-partnera i članica NATO saveza, Azerbajdžana, Gruzije i Turske. Oštre reakcije Rusije i Irana, u svezi s ekološkim rizicima (kako su to ne tako davno učinile i obrazložile i pribaltičke države htijući onemogućiti gradnju plinovoda Sjeverni tok koji veže Rusiju i Njemačku bez posrednika, op.a.) dovele su do kraha navedenog i perspektivnog američkog projekta.

Putinova alternativa i posljednjem i desetcima drugih projekata koji se odnose na izvoz energenata iz Kazahstana i Azerbajdžana, nad kojima rade 11 američkih i 24 europske kompanije, jest plinovod i naftovod koji će od Kaspijskog jezera voditi do Crnog mora, u čemu onda Rusija ima potpuni nadzor. U takvom položaju, u kojem se sada nalazi Zapad kada je kaspijska regija u pitanju, njemu preostaje jedino suradnja s Rusijom, Iranom i Turskom kako bi uopće imali pristup strateškoj kaspijskoj regiji.

Zoran Meter/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati