Pratite nas

Trenutna Hrvatska Vlada – najgora u povijesti samostalne Hrvatske!

Objavljeno

na

Makar se premijer Zoran Milanović u javnosti trudi ostaviti dojam homogene i kvalitetne, dosad “najbolje koalicijske Vlade”, njeni rezultati su porazni na svim poljima rada i u svim resorima, a bilježe se rekordnom nezaposlenošću, permanentnim padom BDP-a, enormnim povećanjem duga i potpunim rasapom gospodarstva, bez i jedne značajnije realizirane investicije u dvije i pol godine mandata.

U zemlji pretežito naseljenoj Hrvatima (više od 90 posto), iz jedne od njenih manjina koja ne prelazi pet posto udjela u ukupnoj populaciji, više je od trećine članova njene Vlade. U zemlji čije se stanovništvo deklarira 89,88 posto katoličkim, tek je pokoji njen ministrar deklarirani (ne i praktični) katolik, dok je premijer ateist, a predsjednik agnostik.

U ministarskom zboru koji broji 20 članova tek pokoji od njih dolazi iz realnog sektora, dok su premijeri sva četiri potpredsjednika (ujedno i ministra) gotovo bez dana radnog staža u realnom sektoru.

Dvojica od ministara, Ostojić i Mrsić, bili su vrsnim liječnicima u svojim specijalnostima, ali su i među najgorim ministrima i ovako loše Vlade.

Troje ministara bili su redovitim sveučilišnim profesorima (Pusić, Zlatar Violić i Grčić), a ministar Matić učitelj u OŠ. Uz ministra Jovanovića, koji je bio trgovac lijekovima u više farmaceutskih tvrtki i odvjetnički posao ministra Miljenića, ministar je Vrdoljak jedan od rijetkih koji ima radno iskustvo u realnom sektoru (ne računajući svaštarenje policijskog ministra Ostojića i „biznis” ministra Jakovine), dok je ministar Linić bio komunističkim financijskim direktorom Rafinerije Rijeka. Svi ostali politički su kruhoborci, kao obnašatelji političkih funkcija ili službe državnih činovnika.

Makar se premijer Zoran Milanović u javnosti trudi ostaviti dojam homogene i kvalitetne, dosad „najbolje koalicijske Vlade”, njeni rezultati su porazni na svim poljima rada i u svim resorima, a bilježe se rekordnom nezaposlenošću, permanentnim padom BDP-a, enormnim povećanjem duga i potpunim rasapom gospodarstva, bez i jedne značajnije realizirane investicije u dvije i pol godine njihova mandata.

Prema mišljenjima ozbiljnih analitičara, među njima i njihovih članova ili neprikrivenih simpatizera (donedavnih partijskih sudrugova), ovo je najgora Vlada u povijesti samostalne Republike Hrvatske i jedini bi njen vrijedan potez bila ostavka i neponovljiva ambicija sastanka u sličnom sastavu.

Životopis krhke istinitosti

 

Branitelj koji to nije, Predrag – “Peđa” Matić, danas u RH vodi iznimno složeno ministarstvo, a u Milanovićevu timu jedan je od opskurnijh likova. Zašto i kako je prisilno mobiliziran s voljom za rovovsku borbu i prema nekima vrlo “zanimljivom” ulogom tijekom isljeđivanja hrvatskih mučenika, najprobranijih junaka epopeje Vukovar, u srbijanskim konc-logorima? O tome bi valjalo pitati, ukoliko je to još kao suvislo moguće, partijske mu drugove novopečene hadezeovce, koji su kao čelnici obrane, ne samo u Vukovaru, prevelika zla činili i zaprljali našu čistoću obrane od četničkog pokolja ranih devedesetih. U pokušaju liječenja njihovih krivnji i kompleksa, unatoč mogućem konvertitstvu, Peđini sudrugovi počiniše mnoštvo nečasnih djela od šume Džergaj do Dunav rijeke i dovođenja kojekakvog šljama u redove ljutih hrvatskih bojovnika, koji čvrstinom i junaštvom vitezova odžačkih braniše svoj hrvatski Vukovar i u njemu izboriše nužan predah ostatku Domovine, da se uspije ozbiljnije pripremiti za obranu od svireposti zvijeri s istoka, bilo onih iz regularnih ili paravojnih četa i korpusa zločinačkih.

Zanimljivo, na junačkim dragovoljačkim prsima Peđinim, broji se čak osam visokih odličja RH, a uz to je i HRVI. Njemu proleteru (jedan na deset; o, da i to se može) bilo je moguće riješiti se PTSP-a baš u trenutku kad je ta nezgodna okolnost postala preprekom iznimno važnoj mu ulozi, za sudbinu tolikih branitelja i opstojnosti hrvatske države. On, naime, toliko ljubi svoju domovinu da ju sa saborcem Radetom Šerbedžijom (braniteljem Vukovara od njega ništa manjim, doduše ništa ni većim – da ne bismo protiv Peđe) i danas u zajedništvu pokušava u istinskom svjetlu Svijetu predstaviti, ne samo s obje strane Dunava, već kao celovitu od Vardara pa do Triglava.

Ovaj, šuvarovskim jezikom rečeni nastavnik razredne nastave iliti seoski učitelj, (barem u nečemu ispravan; jedan je od rijetkih koji nije doknadnim bojovanjem uljepšao i ovaj dio svoje biografije) prema šefovu mu mišljenju ima kompetencije za ministarsko mjesto, neusporedive s tolikim čestitim i obrazovanim braniteljima, kojih istini za volju ima popriličan broj i u samom SDP-u.

Obećavao je progon lažnih branitelja i drugog krimogenog ponašanja tih parazita hrvatske stvarnosti, te mnoštvo toga za braniteljsku populaciju važnog u socijalnom i zdravstvenom njihovom statusu, a na kraju je svoje ministarstvo pretvorio u birokratizirani stroj dobro uhljebljenih i njegovoj viziji RH odanih birokrata.

Ministarstvo kao vlastita prčija

 

Nezaboravna frigidna utičnica sa radija Stojadinka 80-ih prošlog stoljeća, putujuća pivska bačva i tamaniteljica hrvatske kulture u Zokijevu mandatu, Andrea Zlatar Violić, prema navodima ljudi iz struke – u otvorenom pismu upućenom joj u listopadu prošle godine, spominje se kao prvakinja sukoba interesa u RH zbog čega ju je, među inim, i saborsko Povjerenstvo prijavilo DORH-u. Spomenuto se pismo primarno bavi načinom rada i funkcioniranja Hrvatskog audio vizualnog centra (HAVC) i njegovog ravnatelja Hrvoja Hribara. Taj se na privatnim zabavima hvali bliskošću s korpulentnom ministricom, strastvenije nego da je upao u Sevkin kadar baš u trenutku kada je njeno uzavrelo tijelo zaliveno Don Perignonom, dok se u mnoštvu medija navodi kako je hedonistica Andrea VZ, očito slaba na redatelje, do svojeg raskošnog kabineta uredila sobu za rekreaciju s faraonskom kupaonicom. Nešto nalik radnim prostorijamapredsjednika propale fantomske četničke tvorevine RSK-a, polupismenog milicajca Milana Martića. Ulaskom HV-a u njegove prostore zatečeno je nešto rekvizita iz skupocjenih sex shopova, a djelatnici Ministarstva kulture/MK-a okolo pričaju kako se tjelesno ubožni HH često izvlači iz ministarkine sobe za rekreaciju, šepureći se kao Tito nakon ispijenih biranih konjaka s nezaboravnom Sophiom Loren ili Jovankom u najboljim danima.

Zli jezici kulturnih pregalaca u RH opet govore da su te tjelesne aktivnosti HH-u, “vlasniku rekordnog broja kaznenih prijava, zbog višestrukih zloupotreba” na raspolaganje stavile 70 milijuna kuna poreznih obveznika, koje on dijeli probranima, ali tek nakon što desetina sjedne na njegove računčiće.

Hrvatski film, nažalost ne samo u mandatu frigidne utičnice, sveden je u najcrnje svoje razdoblje i neusporediv je ili u tragovima sa značajnim filmskim ostvarenjima čak i onima iz socrealizma u SRH.

Naravno, ništa bolje stanje u materijalnom, financijskom i kadrovskom pogledu nije niti u kazališnim kućama; podsjetimo da je u tijeku potvrda ravnateljice zagrebačkog HNK-a, po volji Zlatarice, nakon šestog natječaja i lakrdije od izbora napravljene. Izdavalaštvo, muzeji, kulturna baština, razvoj kulture i umjetnosti i sve ono čime bi se trebalo baviti ovo ministarstvo, te način upravljanja, rente, javno privatno partnerstvo i sl. u usporedbi sa sobom za rekreaciju, Zarezomi nekim drugim temama, koje se vrte po glavi ove moćne ministrice, daleko su na repu njenih interesa. No, dok ovom zemljom hodi, a ne drma, njena stranačka šefica Vesna Pusić, Zlatarica, razni hribari i ostali džabelebaroši privezani na pune jasle MK-a ne trebaju strepiti za ostvarenje svojih obilatih beriva i realizaciju projekata interesantnih u pravilu za manje od 500 kulturnih konzumenta u RH.

Miljenica partijskih vođa

Kao Račanova miljenica i pripadnica srpske nacionalne manjine u RH, Milanka Opačić je izgradila vrlo moćnu poziciju u SDP-u, a trenutno je potpredsjednica Vlade RH i ministrica socijalne politike i mladih. Suradnici je opisuju kao arogantnu ženu za koju su argumenti tek bezvrijedna priča. Na početku trenutnog mandata obećavala je med i mlijeko u sustavu socijalne skrbi da bi kasnije sve hladnokrvno negirala.

Privatni život, unatoč nespornoj burnoći poprilično drži od očiju javnosti, no zbog svojeg stila i načina komunikacije navukla je ozbiljan prijekor i frustracije socijalno osjetljivih skupina, primarno zbog svojeg nerada tj. pokušaja njegove kamuflaže.

Zbog Nacrta obiteljskog zakona došla je u sukob s pravnom strukom koja joj je poručila da ne ulazi u posao kojem nije dorasla i koji nije tek puko izlaganje utjecaju ideologije, što joj je inače imanentan način rada.

U svoje je ministarstvo dovela mnoštvo novih ljudi bez kompetencija i potrebitog iskustva, naravno izborom po stranačkim i prijateljskim, a nerijetko i nacionalnim kriterijima, te je u njemu rastućom učinila jedino rastrošnost, krijući se redovito iza bliskih odnosa s trenutnim premijerom. Nema dvojbe da je ova diplomirana politologinja značajan primjerak političkog etnobiznisa u RH, a svoj privatni život također vješto podređuje političkom koristoljublju i probitcima, koji će s obzirom na njenu dob (rođ. 1968.) i solidan izgled, ona još dugo kapitalizirati u privatne svrhe, a ne opće dobro kako bi to ona žarko željela prikazati.

Autor: 7Dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati