Trenutni rezultat Domovinskog rata: Pobjedniku stožeri i Čavoglave, poraženom – država

1

Rijetko se gdje kao u Hrvatskoj priče po istim obrascima tako učestalo ponavljaju. Duga epopeja s «ćirilicom», sa snažnim društvenim i političkim posljedicama, po svojim razornim učincima na hrvatski narod vraća nas u nedavnu prošlost. U istoj potpuno neravnopravnoj ulozi su i tada i danas ostali isti ljudi, tadašnji junaci obrane Vukovara, današnji sve usamljeniji aktivisti za očuvanje minimuma hrvatske državnosti koja se brutalno nastoji obrisati, piše u novoj kolumni za PolitikaPlus Marko Ljubić

kolinda-grabar-kitarovic-karamarko-reiner-sinj-100Priča o izdaji Vukovara i kampanja koja se tijekom bitke za Vukovar vodila zbog toga protiv državnoga vodstva Hrvatske bila je otvorena izdaja zemlje usred bitke za opstanak. Nanijela je ogromne štete državi u nastajanju, ali i društvu u pokušaju tranzicije. Tada je to bilo izrazito u interesu agresora i sasvim sigurno plod njegove obavještajne agenture u samoj Hrvatskoj.

Danas sve ukazuje da simboliku Vukovara, koju grčevito, manje ili više uspješno, ali van svake sumnje iskreno i srčano, brani skupina ratnika iz tadašnje bitke okupljenih u Stožeru za obranu hrvatskoga Vukovara, uistinu gazi, prvo hrvatska Država koja je u ovome slučaju politički i civilni agresor na nacionalna sjećanja, drugo, sve organizirane političke institucije u Hrvatskoj, treće, sve više i sam hrvatski narod zbog olakoga zaborava.

U čijemu sada interesu?

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina promašen je na temeljnoj političkoj činjenici. U današnjoj Hrvatskoj od njenoga prvoga dana samostalnosti postoji neupitna politička istina – imamo sve ostale nacionalne manjine i imamo hrvatske Srbe. Pripadnici nacionalnih manjina od prvoga dana bez rezerve branili su svoju domovinu Hrvatsku od srpske agresije i, uz sve ostalo, stekli pravo na pripadnost hrvatskom političkome narodu zauvijek. Među hrvatskim Srbima također postoji poveliki broj pripadnika hrvatskoga političkoga naroda koji su svoju hrvatsku domovinu i nacionalnu čast zauvijek vezali i potvrdili uz hrvatski narod. Veliki dio hrvatskih Srba, kako tada, tako ni danas, tada zaslugom što svojih stajališta, što manipulacijama Beograda, a danas najviše ponašanjem hrvatske Države, nastavlja antihrvatsku politiku i agresiju novim sredstvima.

Zbog toga se u sasvim realnim okolnostima funkcioniranja hrvatskoga društva ne smije istim zakonskim i vrijednosnim standardima danas definirati domoljublje i neprijateljstvo, prijatelj i neprijatelj.

Ustavni i pravni poredak zemlje formira se s ciljem zaštite i unaprijeđenja autentičnih vrijednosti društva te prihvaćanja i razvijanja novih neupitnih vrednota za sasvim konkretno društvo, sasvim realnu zemlju i sasvim realne ljude. Ne za Marsovce, ne za apstraktne pojmove o čovjeku.

Ustavni poredak ne smije sankcionirati zlo kao poželjnu kategoriju, niti onome tko ga se ne odriče davati bilo kakvu društvenu satisfakciju.

Sve do onoga trenutka dok velika većina hrvatskih Srba ne pođe za primjerom manjine koja je branila svoju Hrvatsku i ne prihvati da je agresija na hrvatski narod zlo, a ne dobro, status nacionalnih manjina u hrvatskom pravnom sustavu ne smije biti vezan za položaj i status hrvatskih Srba bez obzira što su najbrojnija manjina, niti simboli pod kojima su okupirali Hrvatsku smiju na bivšim okupiranim prostorima i ratom neposredno ugroženim krajevima biti istaknuti. Jer takvi zahtjevi nisu utemeljeni u pravima manjina, nego na agresivnoj namjeri.

Zagovornici bezuvjetnog zaborava uzroka i posljedica rata najčešće se pozivaju na neku samo njima poznatu Europu. Molim da se onda pozabave razvojem odnosa Njemačke i Francuske nakon II Svjetskog rata, na što se inače najčešće pozivaju. Neće naći ni jedno jedino uporište za svoje stavove, jer nitko odgovoran stvarnim ljudima ne prilazi kao igračkama.

Ako se od hrvatskoga naroda zahtijeva na vrlo agresivan način odricanje od povijesno neupitnih nacionalnih simbola, koje je režim Ante Pavelića prije sedamdeset godina kompromitirao više ili manje, i to se nameće kao civilizacijski standard, posve je neprihvatljivo simboliku ispod koje su još neosušenom krvlju natopljene ulice i mjesta hrvatskih gradova i sela, nametnuti hrvatskome narodu odričući mu pravo na osobni i kolektivni senzibilitet.

To bi značilo prihvatiti činjenicu da se osobni i nacionalni senzibilitet naroda razlikuje po etničkome principu, što je izravni temelj čistog rasizma. Što vrijedi za Srbe ne vrijedi za Hrvate.

To je trajni izvor nestabilnosti ovoga društva i države i samo je slučajno danas eskalirao na pitanju ćirilice u Vukovaru. Sutra će bilo gdje, bez obzira što Hrvatska uradila. I, nikada neće stati. Zato to nije pitanje Vukovara i Vukovaraca, vukovarskih junaka Domovinskoga rata, nego svakoga Hrvata i pripadnika hrvatskoga političkoga naroda, gdje god bio.

Sve do onoga trenutka dok Vukovar ne dođe u Zagreb, Hrvatska neće biti ni slobodna ni uravnotežena zemlja, niti će hrvatsko društvo biti zrelo društvo spremno angažirati svoje potencijale u razvoj i stvaranje optimalnih uvjeta za život čovjeka.

Svakoga čovjeka koji pokušava živjeti od društveno potrebnoga rada.

Još jednom se pokazalo da skupine koje svjesno i ciljano izazivaju nered, kaos i društvene suprotnosti u ovoj zemlji, nemaju namjeru poštivati ni jednu jedinu državnu instituciju ako njene odluke i stavovi nisu isključivo u njihovome interesu.

O odluci Ustavnoga suda o «ćirilici» ovih dana je izrečeno puno riječi, stavova, mišljenja, uobičajeno najčešće iz klasičnih dnevnopolitičkih pozicija, a rijetko ili gotovo nikako iz stručnih i relevantnih. Ima i takvih, istina rijetkih, ali mišljenja vrhunskih odvjetnika, stručnjaka ili profesora ustavnoga prava ne probijaju se u javnost, dok većina onih koji bi kompetentno o tome mogli govoriti – uobičajeno šuti.

Golom logikom je jedna stvar posve jasna, iako je Ustavni sud nije izrijekom napisao u svome obrazloženju. Ne znam kao amater, je li morao, iako bi meni osobno bilo lakše suočavati se sa otvorenim pitanjem u ovome slučaju – da jest.

Kada je Ustavni sud odlučio da se Zakon ne smije primjenjivati bez njegove prilagodbe– posve je neupitno da je time Ustavni sud rekao da ovaj Zakon ne valja. Nešto se može prilagođavati tek ako su realne društvene okolnosti bitno drugačije i Zakon zbog toga neprimjenjiv, ali okolnosti zbog kojih Ustavni sud ukazuje na nužnost prilagodbe Ustavnoga zakona bile su realne i prlikom pokušaja njegove nasilne primjene. Čovjek se nakon svega što se danas dogodilo mora upitati – čime se to rukovodio Račan kada je pripremao i donosio ovaj Zakon u neposrednim postratnim okolnostima!?

Time je također rekao da su država, Vlada, predsjednik države koji je izričito odgovoran za očuvanje ustavnoga poretka zemlje, postupala i postupali svojim činjenjem ili nečinjenjem – neustavno. Time je po pravnoj logici takvo postupanje i nezakonito!

U razdoblju primjene toga Zakona, unazad godinu i nekoliko mjeseci, Hrvatska je upravo zbog toga trpjela ogromne društvene, političke, ali i materijalne štete, ljudi su se sukobljavali, neki su ostali trajni invalidi, deseci ljudi zakonski su gonjeni, neki su osuđeni na zatvorske kazne, protiv nekih se vode sudski i prekršajni postupci, neki su ljudi ostali bez posla. Primjenom toga Zakona država je kako god to danas njeni vodeći ljudi tumačili, prolila ponovno zlu krv ulicama Vukovara, ali i cijele Hrvatske, posebno po ulicama mjesta koja su trpjela ogromne štete i ugrozu od srpske agresije.

Posve je jasno da se država koja se tako ponaša ne može svrstati u demokratske države, njeni Zakoni koji se tako primjenjuju nisu društveno opravdani i legitimni zakoni, a takvi bi morali svi biti ili je riječ o diktaturi, a njena vlast koja inzistira na legalnosti takvoga poretka nije ni malo drugačija od bilo koje vlasti kroz društvenu povijest koja je, makar bila izabrana na demokratskim izborima, donosila zle zakone koji su izazvali manje ili više društvene poremećaje, pa i potpune nacionalne, ali i globalne katastrofe.

To su jednostavne činjenice.

Nema ni jednoga opravdanoga zakona čije posljedice u konkretnome društvu izazivaju nacionalnu i bilo kakvu društvenu netrepeljivost, sukobe i destabilizaciju društvenih vrijednosti. Takve zakone ne donose, a još manje primjenjuju demokratske države.

Ustavni sud je dakle propisom o jednogodišnjem uvjetovanome moratoriju na primjenu Zakona jasno naglasio – nezakonitost i neustavnost postupanja hrvatske države.

Prvo pitanje. Tko će i kako zbog toga odgovarati? Može li sada u ime te iste države neka nova vlast pokrenuti kazneni postupak zbog izazivanja društvene destabilizacije i međunacionalne mržnje, što je i jedno i drugo kažnjivo ostalim hrvatskim zakonima, protiv Milanovića, svih njegovih ministara, a posebno izravno nadležnoga Arsena Bauka i Orsata Miljenića, te predsjednika Republike Ive Josipovića, koji se javno više puta zalagao za dijalog, ali njegova uloga nije uloga kardinala Josipa Bozanića koji poziva na mir, a nema državne instrumente, njegova uloga je propisana Ustavom i u njoj piše da je odgovoran za zaštitu i unaprijeđenje ustavnoga poretka zemlje. A ima državu na raspolaganju!

Zašto predsjednik Josipović i sam navodno vrstan pravni stručnjak, nije zatražio, iako je imao  pravo i dužnost prije svega, provjeru ustavnosti postupanja hrvatske Vlade i zahtijevao bez ikakave zadrške – obustavljanje postupaka koji bi, evo sada se pokazalo, mogli biti sporni i destabilizirajući, koji su izazvali toliko društvene štete u Hrvatskoj, ali i vanjskopolitičke štete (sjetite se non paper akcije srbijanske diplomacije, ali i ponašanja Biljane Borzan u parlamentu EU na prikupljanju potpisa negativnom internacionalizacijom izrazito unutarnjega hrvatskoga pitanja), nakon blamaže s Lex Perković.

Ako bi se sve štete objektivno izračunale, a danas se sve može izračunati, Josipović i cijela Vlada bi morali raditi, i oni i njihovi nasljednici, deset života da ih nadoknade. Smiju li visoki državni dužnosnici tako bitne stvari ne znati, pored tolikih mogućnosti konzultiranja pravne struke, znanosti, pa i domaćih i međunarodnih institucija?

Ne bi smjeli.

Ali, slijedom čitavoga niza postupaka ove državne vlasti, mnoštva zakona i akata koje je Ustavni sud proglasio neustavnim ili slao na dorade, nakon nevjerojatnih nasilja prije svega u području obrazovanja, ali i međunarodnih odnosa, pri čemu mislim na lex Perković, ja sam čvrsto uvjeren da se tu ne radi o neznanju već o namjeri! Namjernom slabljenju zemlje i namjernom izazivanju destabilizacije.

Odluka Ustavnoga suda, kakva je god u svojoj biti, po reakcijama zainteresiranih, a to su manje-više svi mediji, sve političke strukture, sve državne pravne institucije, kao i ogromna većina građana Hrvatske – pokazuje prije svega da u ovoj zemlji nitko istinski ne poštuje državu.

A zašto bi ju netko poštovao kada otvoreno državne zakone krše nositelji najviših državnih funkcija koji personalno predstavljaju samu tu državu?

Naravno, govorim o hrvatskoj Državi, ne državi u Hrvatskoj. Jer, članovi stožera i hrvatski narod u cjelini, nije se borio za fiktivnu državu. Države su ovdje postojale tijekom prošlih stoljeća. Hrvatski narod borio se za hrvatsku nacionalnu državu.

Jasno je kao dan iz prvih izjava Milorada Pupovca da će on i «njegovi» Srbi nastaviti destabilizaciju Hrvatske, utoliko veću ukoliko u hrvatskome državnome vrhu, ali i u opoziciji – nema jasnoga i britkoga odgovora na sve veću i neprimjerenu političku, ali i ljudsku drskost.

Izjava da SDSS pristaje razgovarati o drugačijemu statusu Ovčare vrhunac je cinizma i agresije na hrvatski društveni poredak, na cijeli hrvatski narod, na ponos svakoga hrvatskoga domoljuba. Na svakoga Hrvata koji voli svoju zemlju i narod, gdje god živio.

Iznenađuje li koga to?

Pa pogledajmo poslanice patrijarha SPC-a Irineja nazad nekoliko mjeseci:

«Srećan i blagosloven Božić želimo i svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji koji ponovo doživljavaju, kao i pre dvadeset godina, progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i odvraćanje istih od povratka na njihova ognjišta. Molimo se Bogomladencu Hristu da svojom božanskom ljubavlju ispuni srca i duše onih koji gaje netrpeljivost, pa i mržnju prema svemu što je srpsko i pravoslavno. Čovek i narod bez ljubavi – šta je? Neka mesto mržnje ljubav zavlada!»

A zatim:

“S istom ljubavlju u uskrslom Kristu i toplim molitvama pozdravljamo i svu našu braću i sestre u Dalmaciji i Lici, na Kordunu, u Baniji, Slavoniji i Baranji”, rekao je patrijarh, s tradicionalnim pozdravom Hristos Vaskrese pozdravio i “sve u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji i Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji”.

Koliko treba biti slijep pa ne vidjeti što u ovim poslanicama piše? Nije li posve vidljivo da vrh SPC-a, na koju se Milorad Pupovac u vrijednosnim stajalištima potpuno poziva u Hrvatskoj, otvoreno i bez ikakve dvojbe ne priznaje državnu samostalnost Republike Hrvatske, ni Bosne i Hercegovine. Je li nekome u državnome vrhu zvoni u bilo kojemu pogledu ovo što piše, a što je znajući događaje i povijesne pretpostavke svega što se događalo unazad dvadeset godina u Hrvatskoj i BiH, te ulogu SPC-a u svemu tome, svakoj, baš svakoj državi koja drži do obaveze prema svome narodu, svojoj naciji, svim svojim građanima koji je respektiraju i u njoj ne traže prolaznu, nego trajnu društvenu satisfakciju osobno i kolektivno, jasno upozorenje o otvorenoj posve neprijateljskoj politici prema njoj, njenome narodu, temeljnoj naciji i njenim građanima.

Ima li netko stvarno iluzija da će ovo što SPC ili SNV pod vodstvom Milorada Pupovca, ali i kompletna struktura otvorene pete kolone u Hrvatskoj pod imenima nekih hrvatskih političkih stranaka i raznih društvenih institucja, medija i nevladinih udruga – samo od sebe stati, ili, da će stati novim ustupcima?

Neće.

Iz puno razloga, a posebno zbog ovoga, Vukovar i pitanje njegovog društvenog statusa, nije ni iz bliza pitanje «ćirilice», a pogotovo nije – pitanje lokalne samouprave i uprave. To je prvorazredno nacionalno političko pitanje koje se niti smije niti može riješavati u Vukovaru, jednako onako kako bitka za Vukovar nije bila bitka jednoga grada protiv srpskoga neprijatelja, već bitka za opstanak hrvatskoga naroda.

Jednako onako kako je svaki metar dunavskih ada, svaki metar hrvatskoga mora na Prevlaci i u Piranskome zaljevu, kod Neuma, Sv. Gera i svaki metar zemlje dugom granicom s BiH, prvorazredno nacionalno i političko pitanje. Ostaviti samo jednoga čovjeka, kao recimo Veljka Marića divljanju agresora, znak je kapitulacije zemlje, isto kao što je ignoriranje bilo čega hrvatskog – znak kapitulacije. A to nitko po Ustavu ne smije nekažnjeno raditi.

Svatko onaj tko to ne vidi, ili je slijep ili – zlonamjeran. Slijepcima se pomaže, zlonamjerne se kažnjava u svakom zrelom društvu. Gdje smo mi? Gdje je Hrvatska danas?

Ne može hrvatska država silnim milijunima kuna nepostojećega novca i osiromašenoga naroda, financirati otužni spot civilnih udruga s «muslićem», «srbinom», «ciganom», «kosookim» (zašto «kosooki», radi kamuflaže namjera?), pozivajući na navodnu toleranciju očito je, po mišljenju nositelja kampanje, netolerantan i primitivan narod, a istovremeno najvišim državnim zakonima ustavnoga karaktera, u svim državnim institucijama imati političke i profesionalne «cigane», «srbe», «musliće» «digiće» kao vrhunsku vrijednosnu i nužnu kategoriju.

Tko je tu lud?


Ovakva radikalna suprotnost u primjeni standarda na državu i na narod, na državu i na društvene odnose, izrazito destabilizira svaku mogućnost postizanja kakvoga – takvoga društvenoga reda i pozitivnoga poretka te posve onemogućuje bilo kakvu, pa i minimalnu mogućnost razvoja društva, zemlje i aktiviranje svih nacionalnih i društvenih potencijala, bez kojih i bez čega jednostavno ni jedan jedini čovjek ne može računati na vlastiti razvoj isključivo na kompetitivnim kvalitetama.

Na kraju, ni jedna ova dvojba, ni jedno ovo pitanje nije, niti i na kakav način može biti – pitanje za aktualnu vlast ili aktualnoga predsjednika države. Niti to spada pod kategoriju «obraza» kako Željka Markić kaže Josipoviću, jer za primjenu kategorije «obraz» pretpostavka imati iste moralne standarde i društvene ciljeve u ovome slučaju.

Ovo su eliminacijska pitanja za sve one drugačije u predstojećoj izbornoj utrci. Bez odgovora na ova pitanja i ovakve dileme, na čelu države imat ćemo nove ljude, a u biti – staru vlast, te iste razarajuće posljedice njihove politike. Prije ostalih, zbog njihove realne moći, ovo su eliminacijska pitanja za Tomislava Karamarka i Kolindu Grabar Kitarović.

Autor: Marko Ljubić/PolitikaPlus.com

facebook komentari