Trese se Milanovićeva kula od karata

    0

    Kada se javnost počela pitati kako ga nema i zašto koji put ne progovori, hrvatski premijer je otvorio usta i pokazao šta radi, pa smo momentalno požalili.

    Piše: Damir Petranović

    Dok je još bio u opoziciji i sjedio u parlamentarnim klupama, pa besposleno promatrao kako termiti Hrvatske demokratske zajednice rastaču Hrvatsku i čekao da mu vlast padne u krilo, Zoran Milanović je na legendaran način objasnio zašto ništa ne radi: “Bole me prepone od sjedenja”, objasnio je uz šeretski osmijeh.

    Anegdota se kasnije mjesecima prepričavala i parafrazirala, pa i nakon što su mu ključevi Hrvatske zbilja aterirali u njedra, ni krivome ni dužnome. Trebao je samo čekati da se izgubljena Jadranka Kosor pomiri sa sudbinom, a pravosuđe odradi barem dio posla oko stranke koja je službeno optužena za sistemsku pljačku vlastite države. Onda je, unatoč bolnim preponama, zajahao i uspio tek temeljito učvrstiti beskrajnu krizu i recesiju, pa su i vicevi o njegovim neuralgičnim točkama onako balkanski, jasnije i prostije, definirani.

    Uglavnom, sustav je bio posložen, tako da premijer nije morao raditi ama baš ništa, nego se samo povremeno pojaviti na protokolarnim dužnostima.

    Jer, kako god okreneš, stvarno je izgledalo da Milanovića ništa živo na ovom svijetu ne može uzrujati dovoljno da bi krenuo u akciju. Kompletnu ekonomsku politiku, recimo, prepustio je Radimiru Čačiću, onom buldožeru što je nakon godinu dana strpan u zatvor jer je pregazio dvoje ljudi. Vječnim ideološkim pitanjima mahom se bavio ministar prosvjete, najgrlatiji u njegovoj ekipi. Vanjski poslovi ionako su bili vječna patnja Vesne Pusić… Uglavnom, sustav je bio posložen tako da premijer nije morao raditi ama baš ništa, nego se samo povremeno pojaviti na protokolarnim dužnostima i jednom tjedno formalno izrecitirati dnevni red sjednice Vlade.

    Obično mu je i to bilo dosadno, pa bi bacio kakvu doskočicu na latinskom ili engleskom ili neku povijesnu prispodobu – često vrlo nepreciznu ili jednostavno neistinitu – znajući da je to dovoljno da ga mediji u idućih nekoliko dana seciraju. A on bi se vratio ležernim domjencima i anonimnim fancy proslavama, važnom beskorisnom paradiranju i sushi-seansama s onima koje smatra “glavnim opinion makerima”. Sve do jednog trenutka, kada se javnost zbilja počela pitati kako ga nema i zašto koji put ne progovori.

    Balkansko-skandinavska mješavina

    A onda je Milanović otvorio usta i pokazao što radi, pa smo momentalno požalili. Teško je u nekoliko rečenica opisati hrvatskog premijera: to vam je neka čudna balkansko-skandinavska mješavina političara, koji s jedne strane želi ostaviti dojam da upravlja sasvim dosadnom i uređenom državom, sretnom zajednicom nezainteresiranih građana koji plaćaju porez, razvrstavaju smeće i ne zanima ih tko obavlja najviše funkcije, a s druge definitivno nije imun na dvorske spletke, besmislena razračunavanja i jeftino politikantstvo. Makar nije populist, što će mu priznati i politički protivnici.

    Vjerojatno zato što to jednostavno ne zna biti. Nije baš svakome suđeno biti rođen pod staklenim zvonom i profesionalno stasati u aseptičnom okruženju Ministarstva vanjskih poslova. Valjda se zato silno voli igrati politike i to u njemu najprivlačnijem obliku: njegov život je serija House of Cards, a on je Kevin Spacey, glavni junak koji se uzdiže preko političkih leševa i beskrupulozno krči svoj put prema vječnoj slavi, dok je život ostalih Hrvata primjereniji nekom životnijem filmu. Domu za vješanje ili tako nešto.

    Slavko Linić je pravi teškaš: stara garda SDP-a, čovjek koji je bio u stanju povući za sobom dobar dio stranke i u trenutku srušiti Milanovićevu House of Cards.

    Sve se nekako poklopilo s velikim Milanovićevim “coming outom”: tu negdje morao se odreći Čačićevih usluga, dok je postajalo sve očitije da mu klizi kontrola i nad Slavkom Linićem, neobično popularnim ministrom financija, koji je zaveo strah i trepet među prodavačicama na tržnicama i u mentalnu svijest Hrvata pokušao usaditi jednostavan podatak da bi poreze trebalo plaćati. Mic po mic, riječ na riječ i eto ti još jednog potresa u Vladi, još jednog velikog krvavog obračuna. Značajnijeg od svih dosad: nije Linić Mirela Holy, ministrica-darkerica koju je iskrcao na prvom zavoju, navodno zbog nekakve intervencije za bezvezni posao tajnice u jednom državnom poduzeću, a u stvarnosti jer je žena mislila da su politički programi tu zato da bi se provodili.

    Ne, Linić je baš pravi teškaš: stara garda Socijaldemokratske partije, čovjek koji je bio u stanju povući za sobom dobar dio stranke i u trenutku srušiti njegovu House of Cards, kulu od karata. Pa ga je polako bušio mjesecima – u javnost je plasirao detalje iz afera za koje još ne znamo jesu li afere, no malo-pomalo uspio je stvoriti dojam da je glavni državni blagajnik u stvari lopovčina bez premca. Da se razmahao dodjelom državnih kredita svojim prijateljima, pomoćnicima i njihovim obiteljima. Da je intervenirao za poznanike, namještao poslove i prilagođavao odluke države privatnim interesima. Što, naravno, ne mora biti daleko od istine.

    Je li brat prijatelj?

    No, onda su uslijedila komešanja u njegovoj vlastitoj stranci, potom i europski izbori, na kojima ga je ponizila čak i ta Mirela Holy, toliko da je morao pregristi jezik i čestitati joj na deset posto otetih glasova. I, šlag na kraju: taman kad je osjetio da mu se priprema zatvor – jer je to jedini logičan nastavak priče nakon što premijer s gnušanjem ustvrdi da “Hrvatska nije Sovjetski savez, pa da se politički protivnici rješavaju po kratkom postupku”, oglasio se Linić. I optužio Milanovića da možda nije lopovčina bez premca, ali da jest izdajnik nacionalnih ekonomskih interesa. Da se razmahao dodjelom kredita svojim prijateljima i njihovim obiteljima. Da je namještao poslove i prilagođavao odlluke države privatnim interesima.

    Linić je optužio Milanovića da možda nije lopovčina bez premca, ali da jest izdajnik nacionalnih ekonomskih interesa.

    Između ostaloga i da je dozvolio vlastitom bratu haračenje i neuvijeno reketarenje po državnim institucijama, iako je nedavno zborio da mu “u politici ni vlastiti brat nije prijatelj”. I da je preko svojih prijatelja u politici i gospodarstvu stvorio paralelan sustav vladanja glavnim polugama moći u državi, izum Ive Sanadera, od kojega se prosječnom građaninu – a da ne govorimo o socijaldemokratu – diže kosa na glavi. Sve to, također, ne mora biti daleko od istine, pa čovjeku dođe neugodno shvatiti da je Milanović, naočigled cijele države, izgubio jedan jedini politički kapital koji je imao. Poštenje. Ili barem percepciju o poštenju, kad se već ne može pohvaliti “skandinavskim” rezultatima rada svoje Vlade.

    Što će se poslije događati više nije ni važno: bit će to bratoubilački rat u SDP-u, u kojemu će Linić vjerojatno nadrapati, samo zato jer u SDP-u prevladavaju moralni miševi bez stava ili prefrigani karijeristi previše zabrinuti za vlastita udobna radna mjesta i sigurne budžetske plaće. Naravno, tko je vidio rušiti vlastitu stranku sa vlasti? Toga nema čak ni u House of Cards. A za dvije godine, kad izgube izbore, opet će se u SDP-u čudom čuditi…

     

    Izvor: Al Jazeera

    facebook komentari