Pratite nas

Trese se Milanovićeva kula od karata

Objavljeno

na

Kada se javnost počela pitati kako ga nema i zašto koji put ne progovori, hrvatski premijer je otvorio usta i pokazao šta radi, pa smo momentalno požalili.

Piše: Damir Petranović

Dok je još bio u opoziciji i sjedio u parlamentarnim klupama, pa besposleno promatrao kako termiti Hrvatske demokratske zajednice rastaču Hrvatsku i čekao da mu vlast padne u krilo, Zoran Milanović je na legendaran način objasnio zašto ništa ne radi: “Bole me prepone od sjedenja”, objasnio je uz šeretski osmijeh.

Anegdota se kasnije mjesecima prepričavala i parafrazirala, pa i nakon što su mu ključevi Hrvatske zbilja aterirali u njedra, ni krivome ni dužnome. Trebao je samo čekati da se izgubljena Jadranka Kosor pomiri sa sudbinom, a pravosuđe odradi barem dio posla oko stranke koja je službeno optužena za sistemsku pljačku vlastite države. Onda je, unatoč bolnim preponama, zajahao i uspio tek temeljito učvrstiti beskrajnu krizu i recesiju, pa su i vicevi o njegovim neuralgičnim točkama onako balkanski, jasnije i prostije, definirani.

Uglavnom, sustav je bio posložen, tako da premijer nije morao raditi ama baš ništa, nego se samo povremeno pojaviti na protokolarnim dužnostima.

Jer, kako god okreneš, stvarno je izgledalo da Milanovića ništa živo na ovom svijetu ne može uzrujati dovoljno da bi krenuo u akciju. Kompletnu ekonomsku politiku, recimo, prepustio je Radimiru Čačiću, onom buldožeru što je nakon godinu dana strpan u zatvor jer je pregazio dvoje ljudi. Vječnim ideološkim pitanjima mahom se bavio ministar prosvjete, najgrlatiji u njegovoj ekipi. Vanjski poslovi ionako su bili vječna patnja Vesne Pusić… Uglavnom, sustav je bio posložen tako da premijer nije morao raditi ama baš ništa, nego se samo povremeno pojaviti na protokolarnim dužnostima i jednom tjedno formalno izrecitirati dnevni red sjednice Vlade.

Obično mu je i to bilo dosadno, pa bi bacio kakvu doskočicu na latinskom ili engleskom ili neku povijesnu prispodobu – često vrlo nepreciznu ili jednostavno neistinitu – znajući da je to dovoljno da ga mediji u idućih nekoliko dana seciraju. A on bi se vratio ležernim domjencima i anonimnim fancy proslavama, važnom beskorisnom paradiranju i sushi-seansama s onima koje smatra “glavnim opinion makerima”. Sve do jednog trenutka, kada se javnost zbilja počela pitati kako ga nema i zašto koji put ne progovori.

Balkansko-skandinavska mješavina

A onda je Milanović otvorio usta i pokazao što radi, pa smo momentalno požalili. Teško je u nekoliko rečenica opisati hrvatskog premijera: to vam je neka čudna balkansko-skandinavska mješavina političara, koji s jedne strane želi ostaviti dojam da upravlja sasvim dosadnom i uređenom državom, sretnom zajednicom nezainteresiranih građana koji plaćaju porez, razvrstavaju smeće i ne zanima ih tko obavlja najviše funkcije, a s druge definitivno nije imun na dvorske spletke, besmislena razračunavanja i jeftino politikantstvo. Makar nije populist, što će mu priznati i politički protivnici.

Vjerojatno zato što to jednostavno ne zna biti. Nije baš svakome suđeno biti rođen pod staklenim zvonom i profesionalno stasati u aseptičnom okruženju Ministarstva vanjskih poslova. Valjda se zato silno voli igrati politike i to u njemu najprivlačnijem obliku: njegov život je serija House of Cards, a on je Kevin Spacey, glavni junak koji se uzdiže preko političkih leševa i beskrupulozno krči svoj put prema vječnoj slavi, dok je život ostalih Hrvata primjereniji nekom životnijem filmu. Domu za vješanje ili tako nešto.

Slavko Linić je pravi teškaš: stara garda SDP-a, čovjek koji je bio u stanju povući za sobom dobar dio stranke i u trenutku srušiti Milanovićevu House of Cards.

Sve se nekako poklopilo s velikim Milanovićevim “coming outom”: tu negdje morao se odreći Čačićevih usluga, dok je postajalo sve očitije da mu klizi kontrola i nad Slavkom Linićem, neobično popularnim ministrom financija, koji je zaveo strah i trepet među prodavačicama na tržnicama i u mentalnu svijest Hrvata pokušao usaditi jednostavan podatak da bi poreze trebalo plaćati. Mic po mic, riječ na riječ i eto ti još jednog potresa u Vladi, još jednog velikog krvavog obračuna. Značajnijeg od svih dosad: nije Linić Mirela Holy, ministrica-darkerica koju je iskrcao na prvom zavoju, navodno zbog nekakve intervencije za bezvezni posao tajnice u jednom državnom poduzeću, a u stvarnosti jer je žena mislila da su politički programi tu zato da bi se provodili.

Ne, Linić je baš pravi teškaš: stara garda Socijaldemokratske partije, čovjek koji je bio u stanju povući za sobom dobar dio stranke i u trenutku srušiti njegovu House of Cards, kulu od karata. Pa ga je polako bušio mjesecima – u javnost je plasirao detalje iz afera za koje još ne znamo jesu li afere, no malo-pomalo uspio je stvoriti dojam da je glavni državni blagajnik u stvari lopovčina bez premca. Da se razmahao dodjelom državnih kredita svojim prijateljima, pomoćnicima i njihovim obiteljima. Da je intervenirao za poznanike, namještao poslove i prilagođavao odluke države privatnim interesima. Što, naravno, ne mora biti daleko od istine.

Je li brat prijatelj?

No, onda su uslijedila komešanja u njegovoj vlastitoj stranci, potom i europski izbori, na kojima ga je ponizila čak i ta Mirela Holy, toliko da je morao pregristi jezik i čestitati joj na deset posto otetih glasova. I, šlag na kraju: taman kad je osjetio da mu se priprema zatvor – jer je to jedini logičan nastavak priče nakon što premijer s gnušanjem ustvrdi da “Hrvatska nije Sovjetski savez, pa da se politički protivnici rješavaju po kratkom postupku”, oglasio se Linić. I optužio Milanovića da možda nije lopovčina bez premca, ali da jest izdajnik nacionalnih ekonomskih interesa. Da se razmahao dodjelom kredita svojim prijateljima i njihovim obiteljima. Da je namještao poslove i prilagođavao odlluke države privatnim interesima.

Linić je optužio Milanovića da možda nije lopovčina bez premca, ali da jest izdajnik nacionalnih ekonomskih interesa.

Između ostaloga i da je dozvolio vlastitom bratu haračenje i neuvijeno reketarenje po državnim institucijama, iako je nedavno zborio da mu “u politici ni vlastiti brat nije prijatelj”. I da je preko svojih prijatelja u politici i gospodarstvu stvorio paralelan sustav vladanja glavnim polugama moći u državi, izum Ive Sanadera, od kojega se prosječnom građaninu – a da ne govorimo o socijaldemokratu – diže kosa na glavi. Sve to, također, ne mora biti daleko od istine, pa čovjeku dođe neugodno shvatiti da je Milanović, naočigled cijele države, izgubio jedan jedini politički kapital koji je imao. Poštenje. Ili barem percepciju o poštenju, kad se već ne može pohvaliti “skandinavskim” rezultatima rada svoje Vlade.

Što će se poslije događati više nije ni važno: bit će to bratoubilački rat u SDP-u, u kojemu će Linić vjerojatno nadrapati, samo zato jer u SDP-u prevladavaju moralni miševi bez stava ili prefrigani karijeristi previše zabrinuti za vlastita udobna radna mjesta i sigurne budžetske plaće. Naravno, tko je vidio rušiti vlastitu stranku sa vlasti? Toga nema čak ni u House of Cards. A za dvije godine, kad izgube izbore, opet će se u SDP-u čudom čuditi…

 

Izvor: Al Jazeera

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati