H. Hitrec: Trgovina crvenih i manjinaca

0

H. Hitrec: Hrvatske kronike – Početkom ožujka 2015.

Vrlo vjetrovito, olujno, orkanski, ponegdje čak i arkanski. Vjetar čupao stabla, čupao ljudima zube kada su stajali na vjetormetini i otvorenih usta gledali „čega se ni najstariji ne sjećaju” (dajte, prosim vas), rušio pročelja, bacao lađe, zrakom su letjele manje životinje, pa čak i ptice, piše Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Odnio je vjetar i crvenu većinu u Hrvatskom saboru, pa sada imaju 74 ruke, kako izvješćuju mediji. Crveni ipak drže da su stabilni jer se drže za skute manjinaca koji su pak nepredvidivi pa će okrenuti kaput čim osjete da je brod i konačno počeo tonuti bez povratka na površinu. Ipak, u korist stabilnosti crvenih treba reći: laž je da imaju samo 74 ruke, jer svaki od crvenih ima po dvije ruke, što znači da i dalje imaju više nego komfornu većinu od 148 ruku – što je Leko već trebao objasniti, ali nije.

Takvo objašnjenje očekujem od Peđe Grbina, koji je verziran u besmislicama. Ako otpadne još poneki zastupnik manjinske većine u Hrvatskom saboru, crveni će već nešto poduzeti, pokrenuti crvene brigade na snažniju aktivnost i još jednom pokušati osvojiti Šator, izvesti na ulicu nevidljivu Radničku frontu s Filozofskog fakulteta i prikazivati Slavoja Žižeka u HNK Zgb. svaki dan osim ponedjeljka.

U zbilji, crveni doista više nemaju većinu u parlamentu, a to što se moraju uzdati u manjince i Kregara čini ih nervoznim. Manjinci su osjetili da je opet jednom došao njihov trenutak i vjerojatno već počeli trgovati (kada je novinarka Čakarun upitala Milanovića o trgovini, on je zaprepašteno zašutio i dao do znanja da ne zna što ga pita). A da je već možda bilo trgovine na crti Pupovac – Milanović – Vrhovni sud, može se zaključiti iz pravosudnoga cirkusa kojemu je žrtva i opet Branimir Glavaš kojega je Ustavni sud oslobodio jer su mu narušena ljudska prava (prema slovu europske Konvencije o ljudskim pravima), a crveni Hrvati i politički Hrvati našli su brzo zajednički jezik s „nezavisnim” visokim sudstvom i nikome jasnom matematičkom konstrukcijom poslali Glavaša opet iza rešetaka. Riječ je, znači, o političko-sudskom nasilju nad jednim čovjekom (ujedno jednim od mnogih). Štoviše, „nezavisni Sud” i sam priznaje putem glasnogovornika da se nikada nije susreo sa sličnim slučajem, ne postoje presedani, pa je Sud odlučio izmisliti konstrukciju i primijeniti je – na Glavaša, naravno. Jer je on branio Osijek u ratu, to jest Hrvatsku.

Kolinda krenula u svijet

kolinda UN Ban ki moonPrvo u Sarajevo na susret vrhbosanski, gdje je tako pažljivo birala riječi da su svi bili zadovoljni osim onih koji nisu. Federalizaciju nije spominjala i zato je bila nagrađena ćevapima na Baščaršiji. Iz Sarajeva je krenula ravno u Ameriku kod prijatelja Ban Ki-moona gdje se osjeća kao doma, zatim se na svjetskom skupu o ženskim pravima tužila da je morala položiti zakletvu kao predsjednik a ne predsjednica, ali i spomenula Mariju Jurić Zagorku, što je prvi spomen te književnice u velikom svijetu, svakako prvi u Americi gdje su presadili europsku praksu spaljivanja vještica (Salem).

Iz New Yorka ide u Berlin na sastanak s gospođom Merkel. U svakom slučaju, osovina Zagreb-Berlin-Washington počinje funkcionirati i to je dobro. Osovina Zagreb- Beograd–London nakon pada Josipovića postaje (da ne ureknem) pomalo stvar prošlosti, ali će i dalje životariti kao izazovna opcija sve dok ministrica vanjskih poslova bude Vesna Pusić koja bezrezervo podržava srbijanske interese i „u ime Hrvatske” priopćava Srbiji da ju ne će ama baš ničime „ometati” na putu u Europsku uniju. (Ako Srbija ne bude ometala nju, Vesnu, na putu u Ujedinjene narode).

Zašto? Pa zato što nije u srbijanskom interesu da se Srbiju ometa, a Hrvatska nema sa Srbijom otvorenih pitanja, Hrvatska i Srbija nisu ratovale već dvadeset godina, Srbija nema teritorijalnih pretenzija, u Srbiji nije napisan novi Memorandum SANU, Srbija ne drži i dalje prekodunavski dio hrvatskoga teritorija, nestali su nestali iz uvjeta koje Srbija mora ispuniti, u Srbiji više nema kulturnoga i drugog blaga opljačkanog u Hrvatskoj, itd. Pa zašto bismo onda gnjavili jadnu Srbiju?

Jadna Hrvatska

U međuvremenu smo doznali koliko je jadna Hrvatska, svrstana među najjadnije zemlje svijeta. Baš jadno, ako je vjerovati tom izvješću. Još samo što se ne predlaže da himna RH bude Tinova „Svakodnevna jadikovka”. Aktualna Vlada koja je za to najzaslužnija i dalje diletantski maže oči hrvatskoj javnosti (narodu) navodnim pomaganjem sirotinji, što je lijepo i dobro zvuči sve dok se sirotinja ne nađe pred šalterom iza kojega stoluje birokrat i kao i uvijek u povijesti pobjedonosno ustanovljuje da sirotinji fali jedan papir. Tako 95 posto sirotinje izlazi iz ureda sa suzama u očima, jer fali jedan papir. I tako propada iluzija o pomoći siromašnim građanima, te se i ovaj „socijalni potez” ukazuje kao velika prijevara.

S Titom naprijed

Mali Braun, Milanovićev američki savjetnik, savjetovao je učeniku da za izborni slogan uzme jednu jedinu riječ: Naprijed! Milanović je pokušao ugurati još dvije riječi pa da sve zvuči bolje, kao: S Titom naprijed.
No, s Titom je krenulo natrag, pao je naime na 13. mjesto najvećih ratnih zločinaca 20. stoljeća. Ugurali se drugi, stoka jedna, i voljenoga maršala, najvećega sina naših naroda i narodnosti gurnuli na slabije mjesto, što je skandalozno. To je kao da u skijanju osvojite 43. mjesto. List Daily Mail mu je stavio na dušu svega nešto manje od 6oo.ooo ljudi, što je u blagom raskoraku s podatcima dobivenim izravno od Rankovića koji je valjda bolje znao što se događalo od nekog balavog novinara iz 21. stoljeća. D. Mail ne svrstava žrtve po nacionalnosti, valjda da se ne vidi koliko među žrtvama ima Hrvata.

Crno-bijeli svijet

crno bijeli svijet 760445S1Bolji bi naslov bio „Ružičasti svijet”, no ostanimo kod originalnog, nastalog na temelju pjesmice. Ima samo zadovoljstvo pogledati drugi i veći dio trećega nastavka, a to je ujedno sve što ću vidjeti. Ako se što popravi, naći će se dobrih ljudi da me obavijeste.

Prvu epizodu nisam gledao jer mi se pokvario televizor, a ne bih ni da se gad nije pokvario budući sam slutio što bi moglo biti. Da sam dobro slutio, potvrdili su mi sutradan u kafeu i jako se zgražali. No kako ne padam na kavanske tračeve, odlučio sam vidjeti drugu epizodu na popravljenom televizoru i sve je točno. S profesionalne strane: netalentirano, dramaturški razliveno, pisac dijaloga valjda doveden ravno s ulice, redateljski sumorno, glumački tu i tamo poneki bljesak. Neživotno.

Na jezičnoj razini neuvjerljivo, zagrebački kajkavski ne funkcionira, poluzagrebački i nezagrebački štokavski ne pripada poznatim hrvatskim oblicima. S ideološke strane: sitno, glazbom osamdesetih maskirano jugonostalgičarsko podmetanje s puno kadrova iz „JNA” gdje su oficiri doduše seljačine, ali dobričine. Scene pred „Zvečkom” nisam vidio, ali znam to društvo u kojemu su prevladavali sinovi jugooficira, neki i talentirani za glazbu i primijenjene umjetnosti, a frontmen im je bio Štulić koji je s pojavom hrvatske države nestao jer nije mogao zamisliti da živi u nečemu što nije Jugoslavija.

Crno bijeloDa, bilo je ondje i mladih djevojaka kojima ništa nije bilo jasno, nekima od njih danas jest, nekima ni danas nije. Partijska koncepcija „na ljutu ranu, ljutu travu” zanosno je provedena , na ljutu travu kapitalizma ljutom travom glazbe iz istoga toga neprijateljskog zapadnog svijeta, da se zabavno smire nemirni, socijalizam s glazbenim licem. Odnosno muzičkim, jer je riječ „glazba” baš tih godina napadana iz lista „Komunist” kao ustaška. A da je bilo i dobrih pjesmica, bilo je. A da se Jugoslavija i tako čuvala i pravila gluha za sitne buntove iz glasnih melodija, i to je točno. I nije se pravila, ta ona ih je naručila.

Ne bih ja ni reagirao da nisam pratio čudo neviđeno, barnumske najave toga proizvoda, frenetično najavljivanje i u stvari varanje publike. Prvi put se dogodilo da se neka serija najavljuje i u meteorološkoj prognozi, što mi je odmah dalo do znanja da nešto nije u redu s vremenom. Bilo je i neko pretprikazivanje, navodno svi oduševljeni a posebno novinari crvenih listova koji su govorili da je serija maltene genijalna.

Što se zapravo dogodilo, i što se općenito događa? Ravnatelj HTV-a iz komunističkoga razdoblja jednostavno i sirovo, potpuno autistički, želi nastaviti ondje gdje je stao. Kao da se ništa nije dogodilo. A stao je svršetkom osamdesetih i sada im se vraća da bi povezao crvene konce. Otud tolika potpora seriji „Crno-bijeli svijet”, otuda upravo nasilno i svim segmentima HRT-a proviđeno rivanje (što bi rekli Zagrepčani) jednoga proizvoda koji to ni po čemu ne zaslužuje. Šteta. Mogla se možda napraviti dobra dokumentarna serija s laganim, humorističnim komentarima i anegdotama iz glazbenog miljea.

Stoji li HAZU doista iza regionalizacije Hrvatske?

Pročitao sam u tisku, vrlo uznemiren. Pisalo je da HAZU predlaže komadanje Hrvatske u pet regija, znači daje potporu Josipovićevoj i Milanovićevoj ideji, kao i usporednoj zamisli patrijarha Ireneja. Pozornijim čitanjem vidim da nije iza toga baš cijeli HAZU nego se to bilo sastalo Znanstveno vijeće HAZU, a ne znam baš jesu li navedena gospoda akademici – navedeno je da su sudjelovali Koprić, Đulabić, Jambrač, Toksić i Njegaš (nije Njegoš).

O besmislu i opasnostima regionalizacije na crti tek nedavno u povijesti slijepljenih hrvatskih zemalja, pisao sam i govorio mnogo puta i ne mislim ponavljati. Očekujem objašnjenje vrha Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i to brzo.

Masakr jezika

Piše Inoslav Bešker o pobuni svjesnih Talijana protiv anglizacije talijanskoga jezika, pošasti koja je zahvatila ne samo Italiju i Europu nego svijet uopće. Prvi su bili stali na zadnje noge Francuzi, sada su u bijesu eksplodirali Talijani. U Hrvatskoj nije ništa bolje, tučemo se ali gubimo, premda smo još na nogama.Engleski jezik jaše na valu profita koji ne poznaje granice. Profitu bi najbolje odgovaralo da ne postoje nacionalne države i njihovi jezici. Ein Profit, ein Volk, eine Sprache…. i to ne njemački.

Spomenuti novinar bavi se ponekad i hrvatskim, a bio je vrlo radostan spoznajom da je kajkavski uvršten u listu jezika. Kao rođeni kajkavac nisam ni ja nesretan, odnosno ne bih bio kada se u tom slavlju ne bi skrivale opasnosti. A da se skrivaju, dokazuje upravo rečeni Bešker koji slavodobitno zaključuje napis tvrdnjom da, znači, „postoje tri hrvatska jezika”. To je već tendenciozno komadanje i ne može ostati bez odgovora. Postoji samo jedan, jedini i po svemu jedinstveni hrvatski jezik. (Ponavljam to po stoti put, ako treba i još ću). Njegova su narječja čakavski, kajkavski i štokavski. Na svim je tim narječjima (ili u pitanju štokavskoga – na podlozi narječja) nastajala i nastaje hrvatska književnost, te imamo tri književna oblika hrvatskoga jezika – jednoga, jedinog i jedinstvenoga hrvatskog jezika, jezika hrvatskoga naroda. I četvrti, koji se u povijestima književnosti i jezikoslovlja uvjetno naziva hrvatskim jezikom ozaljskoga kruga, i koji je bio na dobrom putu sinteze (vidi: Petar Zrinski).

Ploče (ne dvojezične nego registarske)

ploceVidio sam nova rješenja za pločice kojima se potkivaju automobili. Narodu su predstavljene tri, sve jedna likovno i smisleno gora od druge. To podmetanje s pločama nije daleko od nasilnoga postavljanja dvojezičnih ploča u Vukovaru, a cilj mu je skidanje hrvatskoga grba i nadomještavanje crvenim kockicama koje nemaju nacionalnost jer se mogu naći i u svakoj zračnoj luci na ovome svijetu. Riječ je o posljednjem trzaju dekroatizacije svega i svačega, ovaj put u prometu. U laboratoriju aktualne Vlade koja se upravo sprema na put bez povratka, to jest već je u prometu, s crvenim tablicama bez hrvatskoga grba.

Đonom na đake

Koliko čujem, sprema se još jedno nasilje nad djecom i to s državne razine, naravno. Nakon što su djeca nekako uspjela izbjeći jovanovićevskom rodnoideološkom i seksualnopomagalnom teroru, ali sve vrijeme ostajala žrtvom prenatrpanih i iscrpljujućih kukurikuluma pa i dalje glavinjaju ulicama s teretom školske torbe koji bi i lučki radnici teško nosili – eto nove ministarske zamisli da đaci polažu prijemni ispit za upis u srednju školu.

Da vidimo o kojemu se uzrastu radi. O djeci između deset i četrnaest godina koja su i bez školskoga utega ponekad teška sama sebi i drugima, djeci koja tek počinju razumijevati ovaj život, ali razumiju da se njihov život tko zna čijom voljom sastoji od učenja iz kompliciranih udžbenika, slušanja nastave razmrvljenih i nevažnih činjenica, ranoga ustajanja i štrebanja prije spavanja, neurotičnoga (i roditeljskog) hvatanja bodova na izvanškolskim aktivnostima i uopće užasne, nepodnošljive presije da „imaju petice” jer će se samo tako moći upisati u srednju školu a posebno u gimnaziju, gdje će opet učiti i štrebati da se mogu upisati na fakultet, na kojemu će štrebati da bi diplomirali i napokon – otišli iz Hrvatske.

A sada i to silno i nekreativno štrebanje u višim razredima osnovne (uz svu silu instruktora i učenja s roditeljima) odjednom postaje nedostatnim. Ako i prođu osmi osnovne s odličnim ocjenama, ipak će đaci morati na prijemni ispit za srednju školu. Nova presija. Mornarska.

Nadam se da ta bedastoća ne će proći. Svakako ju treba zaustaviti do izbora, a nakon izbora naglo zaboraviti. Prijemne ispite treba ostaviti samo za ministre.

[ad id=”40551″]

Hrvoje Hitrec

facebook komentari