Tri đurđica

0

Listajući novine, slušajući radio i gledajući televiziju, površan bi promatrač mogao zaključiti da politiku u Hrvatskoj čine samo posli koji vode ili u Remetinec ili u Bruselj. – Što je Benjaminu? – pomislit će tkogod. – Najeo se ludih gljiva, pa sada, ničim neobuzdan, spreže simbole koji jedan drugomu ogorčeno okreću leđa – s jedne strane  Remetinec,  naš mrak i naš sram, i s druge strane Bruselj, naš ponos i u mraku lampaš naš?!

Tko tako misli, neka misli. Ali vara se. Podrobnija bi raščlamba dokazala da simbolički Remetinec i simbolički Bruselj jedan drugoga i te kako uključuju. Ali druge su mi stvari ovaj put na umu. Stoga samo čitatelju skrećem pozornost na Jean-Claudea Junckera. Taj se Luksemburžanin nudi za predsjednika Europskog povjerenstva, te po cijeloj Uniji – onako:urdemokratisch – snubi izbornike da mu daju glas. Vidim, busa se u Abendblattu u svoja prohrvatska prsa. Nije mu, veli,  žao što je pred izbore god. 2007. podupro Ivu Sanadera. Hm, da… Kako to protumačiti? Kako tko hoće. Ali napominjem da meni Juncker nije ni argument strahopoštovanja ni argument prijezira. Njegov je spomen ovdje, tako mi najnovije bruseljske direktive, samo znak duboka razumijevanja.

Ali vratit mi se površnu promatraču. On se, siromah, samo lopta mislima koje mu dobacuje legija tumača svijeta u nepodnošljivo unificiranim javnim općilima. A što kroz tu prizmu vidi njegovo oko u hrvatskoj politici? Vidi samo povijesni komunistički skok unatrag. Marksisti su se, reći će on, prometnuli u maksiste. – Ej, stani malo! – prigovara čitatelj. Ali nema razloga da stanem. Površnu se promatraču nije omaknula pogrješka. Marksisti, naravno, slijede Marxa, naime Karla, a maksisti Maxa, naime Stirnera. Dobro, pitate se, a što s time imaju naši današnji „vođe i učitelji“? Eh, što! Oni su, istina, Titovi gojenci. Svršili su „Kumrovečku školu“, ali nikad nisu bili knjiška sljedba. Oni su, dapače, iskonski alergični na slova. Moguće je da su se Marxov Kapitali Stirnerov Jedini i njegovo vlasništvo ipak očešali o njihove duše, ali samo naslovom. To međutim nije nedostatak. Oni prirodno, da ne velim intuitivno, „kuže“ svijet grabeža. I svaki bi od njih, da mu je dati na raspolaganje valjana pisara, o toj problematici bez ikakve sumnje izdiktirao ista takva ako ne i dublja znanja.

Tako stvari vidi površan promatrač. Ni ja ne zatvaram oči pred mučnim poslima što ih obavljaju državno odvjetništvo, policija i sudovi. Ali ali vidim da javna općila – hotice ili nehotice – tim blatom zastiru lijepe stvari kojima bismo se mogli ponositi. Eto, ovih su dana Milan Bandić, Zoran Milanović i Ivo Josipović bili zapodjenuli javnu raspravu o istini. Veličanstveno! Kao da su htjeli cijelu državu pretvoriti u filozofski seminar! A gdje toga ima?! Gdje u Europskoj uniji, gdje izvan Europske unije državni poglavar i predsjednik Vlade na poticaj gradonačelnika glavnoga grada javno raspravljaju o – istini?! Ali ništa od filozofskoga seminara. Nitko se naime od utjecajnih javnika nije upitao: Višega života otkud slutnja ta? Nitko, čak ni Žarko Puhovski.

Sva su javna priopćivala samo izvijestila da je Bandić, zbog klevete, tužio Milanovića i „pola Zagreba“; da je Milanović ponovio „klevetu“ i javno se upitao otkud Bandiću novac za tolike sudske pristojbe te da je novinaru koji ga je oslovio predsjednikom obrisao nos rekavši da on nije niti će biti predsjednik [valjda Republike], jer on, Milanović, mora govoriti istinu, a Predsjednik ne mora; da se Josipović, tako povučen za jezik, odmah očitovao zagovornikom „etike, po kojoj svaka javna osoba, a i privatna, mora govoriti istinu“.

– Jest, ali to je… – Ne, ne, suzdržite se! Svi znamo što je to. Znamo i da su ti ljudi  ideološkim podrijetlom ateisti. Ali tko iz Zagreba tegli tako debelu svijeću u Mariju Bistricu kao hodočasnik Bandić? Gdje se ženik, ako nije vjernik, vjenčava u Crkvi kao Milanović? Zar ste čuli da je koji drugi agnostik poput Josipovića  „kršćanin u duši“? Nitko i nigdje. To su predizborni proplamsajivišega života, jedinstveni u svijetu! I vječna je šteta  što se nitko od nas, pa ni Božo Skoko, nije sjetio „brendirati“ ta tri lika u Matoševoj godini kao naša tri – đurđica.

 

 

 

Benjamin Tolić

facebook komentari