Pratite nas

Kolumne

Tri kolumnista traže mecenu

Objavljeno

na

Jedan od rijetkih drugova u patnji Perzefoni bijaše Ganimed. On je Hadu donosio vino. Zeus nekoć posla orla da ga otme i dovede na Olimp. Otac je Ganimedov Tros tugovao za sinom te se Zeus sažali i posla mu dva konja toliko brza da su i po vodi mogli juriti. Na koncu ga kupi time što mu je preko Hermesa obećao da će i on i Ganimed postati besmrtnima: Ganimed kao olimpski vinotoča, a Trosovo će ime ponijeti grad o kojemu ću se ispredati priče dok je svijeta i vijeka. Iako je sinu tvrdio kako sve čini radi njegove dobrobiti, u dubini su duše obojica znali da starac nije mogao odoljeti počasti koja mu se nudila. Godine su prolazile, Tros je sina spominjao samo kako bi istaknuo vlastitu veličinu, Ganimeda su zaboravili svi frigijski pastiri, a za njim su lajali tek vjerni psi jer i ljudi i bozi zaboraviše što je to odanost. Ganimed koji nikad nije oćutio ni slasti putene ni ćudi ljuvene rado je slušao Perzefonu, poglavito njezine priče o Demetri jer je odavna zaboravio kako mu izgleda mati. Perzefona se čudila tomu kako jedan naočit mladac može živjeti bez toplih dodira te se zadubljena u vlastite misli gotovo sudari s Tomrisom. U posljednji se trenutak između njih postaviše stražari. Vrškom mu prstiju ipak dotakne rame. Hodala je potom danima u blizini povorke kojom se Tomris kretao, a Ganimed ju upita: „Može li se živjeti samo od pogleda i rijetkoga hladnog dodira?“ Negdje pak na površini morskoj, visoko, visoko iznad Perunove brazde veslao je u tišini Svebor slušajući priču staroga Grka. Prolaziše ga srsi od hladnoće. Dolazila je zima, a on je već odavno bio lišen ljudske topline i vjerovao je da ju više nikad ne će iskusiti. Majstor se Radovan nasmije i bocnu Kalojanisa: „A sal grie oni dil kad rečeš: Vidiš, Tješidruže, kad u ranu zoru misto pisme o moru čuješ lavež morskih pasa, to ti čagljevi frigijski laju na misec s kojega in maše Grabimed ili kako si ono reko. Evo son ti i jo već nauči priče. Doj čaguol veselije!“ Nasmiju se na to i stari Grk i Svebor, ali ih ubrzo prenu Posejdonov hropac od kojega nasta vir.

Kako bi se oporavio od obrtanja u vrtijeljci i malo odmaknuo od jedne od vlastitih ličnosti, autor ju je počeo karikirati s pomoću druge, a slično mu čine i drugovi po peru kojima je izmaštan život u grčkoj mitoantropogoniji miliji od života u hrvatskoj stvarnosti. Tako je nenadani susret triju kolumnista iz ciničke škole s vlastitim mecenom (kojemu je miliji Aristipov pogled) i njegovim uzvanikom (laureatom iz Velike Grčke) začinjen tvrdnjom jednoga od njih kako je odbio izdašniju ponudu tvrdnjom: „Ništa ne može zamijeniti honorar mojega mecene.“ Najciničniji mu je među njima odvratio: „Dakako da se ništa ničim ne može zamijeniti.“ Treći si je pak samo nalijevao vino jer odavna nije vidio hljeba. Pa da su tribine Hrvatskogaslova dosadne!

Preskočimo sad koje tisućljeće i riješimo barem dio dugova iz prošle kolumne. Prvo ćemo odgovoriti na pitanje kakav se to val prosvjeda razlijegao hrvatskim gradovima (uključujući i Zemun) koncem 19. stoljeća. Tadašnji su se, naime, filanci iz Budimpešte (iako su Madžari) odlučili graditi Englezima te su počeli prikrivati hrvatske natpise na dvojezičnim hrvatsko-madžarskim grbovima na filanačkim uredima. Zanimljivo je da su to (svaka je sličnost sa suvremenošću namjerna) pokušali učiniti i u Zagrebu u noći sa 6. na 7. kolovoza 1883. u Zagrebu. Dakako da su se Zagrepčani i stanovnici ostalih hrvatskih gradova uzbunili te su predvođeni pravašima i na krilima kasnijih seljačkih prosvjeda uzdrmali političke elite u tolikoj mjeri da je poslana čak i vojska koja je na koncu uklonila prekrivene i postavila „nijeme“ (bez dvojezičnih natpisa) grbove. U takvu su ozračju protekli prvi dani Khunenova banovanja te se on, zabavljen važnijim poslovima, u prvih desetak godina svoje uprave nije uopće bavio ni pravopisnom, ni jezičnom problematikom općenito, a i kad se počeo njom baviti, nije u tome vodio glavnu riječ (ponavljam kako je svaka usporedba sa suvremenošću namjerna). Uostalom, počujmo što je 1892. rekao Isidoru Kršnjaviju koji mu je s Arminom Pavićem sastavio naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji trebao uvesti fonološki pravopis: „Ja nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili.“ Da, dobro ste pročitali, ban Khuen-Héderváry bio je zagovornikom tzv. korijenskoga pravopisa, a potpisao je naredbu kojom se uvodi fonološki pravopis iako mnogi naši ugledni jezikoslovci, koji očito nisu čitali izvrsne studije Marka Samardžije (njegov je pogovor pretisku Brozova pravopisa pravo malo remek-djelo) i Zlatka Vincea ili svjedočenja Tome Maretića, razdoblje njegova banovanja smatraju razdobljem najvećega uplitanja izvršne vlasti u pravopisna pitanja. Ponovno naglašujem kako je svaka sličnost sa suvremenošću namjerna. U idućemu ću vam pak broju otkriti zašto Hrvatima nije pošlo da rukom da jedan pravopis postane službenim u većini hrvatskih pokrajina u Austro-Ugarskoj, a ako pratite suvremena zbivanja, možda ga i sami možete naslutiti.

Na koncu i fraškica. Iz dosade sam vrtio neke stare šlagere kako bih u njima pronašao istinu te si pustih prastaru izvedbu francuskoga šlagera Tu t’en vas Jasne Zlokić i pokojnoga Tomislava Ivčića. Upita me poznanik što slušam, da mu tekst zvuči kao da netko pjeva Tito va. Odvratih mu da je to francusko-talijanska preradba budnice Ide Tito preko Romanije. Ne čuje li svatko ono što mu odgovara? Zamislite da to remek-djelo svjetskoga budničarstva na Brijunima zajedno otpjevaju Charles Aznavour i Rade Šerbedžija. Proplakale bi i sredozemne medvjedice.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 7. studenoga 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati