Tri kolumnista traže mecenu

2

Jedan od rijetkih drugova u patnji Perzefoni bijaše Ganimed. On je Hadu donosio vino. Zeus nekoć posla orla da ga otme i dovede na Olimp. Otac je Ganimedov Tros tugovao za sinom te se Zeus sažali i posla mu dva konja toliko brza da su i po vodi mogli juriti. Na koncu ga kupi time što mu je preko Hermesa obećao da će i on i Ganimed postati besmrtnima: Ganimed kao olimpski vinotoča, a Trosovo će ime ponijeti grad o kojemu ću se ispredati priče dok je svijeta i vijeka. Iako je sinu tvrdio kako sve čini radi njegove dobrobiti, u dubini su duše obojica znali da starac nije mogao odoljeti počasti koja mu se nudila. Godine su prolazile, Tros je sina spominjao samo kako bi istaknuo vlastitu veličinu, Ganimeda su zaboravili svi frigijski pastiri, a za njim su lajali tek vjerni psi jer i ljudi i bozi zaboraviše što je to odanost. Ganimed koji nikad nije oćutio ni slasti putene ni ćudi ljuvene rado je slušao Perzefonu, poglavito njezine priče o Demetri jer je odavna zaboravio kako mu izgleda mati. Perzefona se čudila tomu kako jedan naočit mladac može živjeti bez toplih dodira te se zadubljena u vlastite misli gotovo sudari s Tomrisom. U posljednji se trenutak između njih postaviše stražari. Vrškom mu prstiju ipak dotakne rame. Hodala je potom danima u blizini povorke kojom se Tomris kretao, a Ganimed ju upita: „Može li se živjeti samo od pogleda i rijetkoga hladnog dodira?“ Negdje pak na površini morskoj, visoko, visoko iznad Perunove brazde veslao je u tišini Svebor slušajući priču staroga Grka. Prolaziše ga srsi od hladnoće. Dolazila je zima, a on je već odavno bio lišen ljudske topline i vjerovao je da ju više nikad ne će iskusiti. Majstor se Radovan nasmije i bocnu Kalojanisa: „A sal grie oni dil kad rečeš: Vidiš, Tješidruže, kad u ranu zoru misto pisme o moru čuješ lavež morskih pasa, to ti čagljevi frigijski laju na misec s kojega in maše Grabimed ili kako si ono reko. Evo son ti i jo već nauči priče. Doj čaguol veselije!“ Nasmiju se na to i stari Grk i Svebor, ali ih ubrzo prenu Posejdonov hropac od kojega nasta vir.

Kako bi se oporavio od obrtanja u vrtijeljci i malo odmaknuo od jedne od vlastitih ličnosti, autor ju je počeo karikirati s pomoću druge, a slično mu čine i drugovi po peru kojima je izmaštan život u grčkoj mitoantropogoniji miliji od života u hrvatskoj stvarnosti. Tako je nenadani susret triju kolumnista iz ciničke škole s vlastitim mecenom (kojemu je miliji Aristipov pogled) i njegovim uzvanikom (laureatom iz Velike Grčke) začinjen tvrdnjom jednoga od njih kako je odbio izdašniju ponudu tvrdnjom: „Ništa ne može zamijeniti honorar mojega mecene.“ Najciničniji mu je među njima odvratio: „Dakako da se ništa ničim ne može zamijeniti.“ Treći si je pak samo nalijevao vino jer odavna nije vidio hljeba. Pa da su tribine Hrvatskogaslova dosadne!

Preskočimo sad koje tisućljeće i riješimo barem dio dugova iz prošle kolumne. Prvo ćemo odgovoriti na pitanje kakav se to val prosvjeda razlijegao hrvatskim gradovima (uključujući i Zemun) koncem 19. stoljeća. Tadašnji su se, naime, filanci iz Budimpešte (iako su Madžari) odlučili graditi Englezima te su počeli prikrivati hrvatske natpise na dvojezičnim hrvatsko-madžarskim grbovima na filanačkim uredima. Zanimljivo je da su to (svaka je sličnost sa suvremenošću namjerna) pokušali učiniti i u Zagrebu u noći sa 6. na 7. kolovoza 1883. u Zagrebu. Dakako da su se Zagrepčani i stanovnici ostalih hrvatskih gradova uzbunili te su predvođeni pravašima i na krilima kasnijih seljačkih prosvjeda uzdrmali političke elite u tolikoj mjeri da je poslana čak i vojska koja je na koncu uklonila prekrivene i postavila „nijeme“ (bez dvojezičnih natpisa) grbove. U takvu su ozračju protekli prvi dani Khunenova banovanja te se on, zabavljen važnijim poslovima, u prvih desetak godina svoje uprave nije uopće bavio ni pravopisnom, ni jezičnom problematikom općenito, a i kad se počeo njom baviti, nije u tome vodio glavnu riječ (ponavljam kako je svaka usporedba sa suvremenošću namjerna). Uostalom, počujmo što je 1892. rekao Isidoru Kršnjaviju koji mu je s Arminom Pavićem sastavio naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji trebao uvesti fonološki pravopis: „Ja nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili.“ Da, dobro ste pročitali, ban Khuen-Héderváry bio je zagovornikom tzv. korijenskoga pravopisa, a potpisao je naredbu kojom se uvodi fonološki pravopis iako mnogi naši ugledni jezikoslovci, koji očito nisu čitali izvrsne studije Marka Samardžije (njegov je pogovor pretisku Brozova pravopisa pravo malo remek-djelo) i Zlatka Vincea ili svjedočenja Tome Maretića, razdoblje njegova banovanja smatraju razdobljem najvećega uplitanja izvršne vlasti u pravopisna pitanja. Ponovno naglašujem kako je svaka sličnost sa suvremenošću namjerna. U idućemu ću vam pak broju otkriti zašto Hrvatima nije pošlo da rukom da jedan pravopis postane službenim u većini hrvatskih pokrajina u Austro-Ugarskoj, a ako pratite suvremena zbivanja, možda ga i sami možete naslutiti.

Na koncu i fraškica. Iz dosade sam vrtio neke stare šlagere kako bih u njima pronašao istinu te si pustih prastaru izvedbu francuskoga šlagera Tu t’en vas Jasne Zlokić i pokojnoga Tomislava Ivčića. Upita me poznanik što slušam, da mu tekst zvuči kao da netko pjeva Tito va. Odvratih mu da je to francusko-talijanska preradba budnice Ide Tito preko Romanije. Ne čuje li svatko ono što mu odgovara? Zamislite da to remek-djelo svjetskoga budničarstva na Brijunima zajedno otpjevaju Charles Aznavour i Rade Šerbedžija. Proplakale bi i sredozemne medvjedice.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 7. studenoga 2014.

facebook komentari

  • peppermintt

    Prvo ćemo odgovoriti na pitanje kakav se to val prosvjeda razlijegao
    hrvatskim gradovima (uključujući i Zemun) koncem 19. stoljeća. Tadašnji
    su se, naime, filanci iz Budimpešte (iako su Madžari) odlučili graditi
    Englezima te su počeli prikrivati hrvatske natpise na dvojezičnim
    hrvatsko-madžarskim grbovima na filanačkim uredima. Zanimljivo je da su
    to (svaka je sličnost sa suvremenošću namjerna) pokušali učiniti i u
    Zagrebu u noći sa 6. na 7. kolovoza 1883. u Zagrebu. Dakako da su se
    Zagrepčani i stanovnici ostalih hrvatskih gradova uzbunili te su
    predvođeni pravašima i na krilima kasnijih seljačkih prosvjeda uzdrmali
    političke elite u tolikoj mjeri da je poslana čak i vojska koja je na
    koncu uklonila prekrivene i postavila „nijeme“ (bez dvojezičnih natpisa)
    grbove. U takvu su ozračju protekli prvi dani Khunenova banovanja te se
    on, zabavljen važnijim poslovima, u prvih desetak godina svoje uprave
    nije uopće bavio ni pravopisnom, ni jezičnom problematikom općenito, a i
    kad se počeo njom baviti, nije u tome vodio glavnu riječ (ponavljam
    kako je svaka usporedba sa suvremenošću namjerna). Uostalom, počujmo što
    je 1892. rekao Isidoru Kršnjaviju koji mu je s Arminom Pavićem sastavio
    naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji trebao uvesti
    fonološki pravopis: „Ja nisam nikakav književnik, a još manje filolog,
    niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa.
    Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam
    naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili.“ Da, dobro ste pročitali,
    ban Khuen-Héderváry bio je zagovornikom tzv. korijenskoga pravopisa, a
    potpisao je naredbu kojom se uvodi fonološki pravopis iako mnogi naši
    ugledni jezikoslovci, koji očito nisu čitali izvrsne studije Marka
    Samardžije (njegov je pogovor pretisku Brozova pravopisa pravo malo
    remek-djelo) i Zlatka Vincea ili svjedočenja Tome Maretića, razdoblje
    njegova banovanja smatraju razdobljem najvećega uplitanja izvršne vlasti
    u pravopisna pitanja. Ponovno naglašujem kako je svaka sličnost sa
    suvremenošću namjerna. U idućemu ću vam pak broju otkriti zašto Hrvatima
    nije pošlo da rukom da jedan pravopis postane službenim u većini
    hrvatskih pokrajina u Austro-Ugarskoj, a ako pratite suvremena zbivanja,
    možda ga i sami možete naslutiti.”

  • peppermintt

    Odličan Domagoj 🙂