Tri kukavca tovare magarca

1

Milanoviću, kao jedini vjeran saveznik iz golog interesa ostaje Vesna Pusić, jer ona nema drugog načina održati se barem u saborskim klupama, pa to i ne čudi. Čudi, međutim, zašto Milanović vuče za sobom hiper-ambicioznu Vesnu Pusić, koja mu je više uteg na nogama, nego krilo za uzlet. Može slobodno računati i na Milorada Pupovca i to je sv.

Milanovic-Vlada

Socijaldemokratska partija Hrvatske, za koju će zlobnici kazati kako nije ni socijaldemokratska ni hrvatska, kao da se ovih zimskih dana u predvečerje parlamentarnih izbora, trgla iz dubokog sna, potaknuta traumatičnim iskustvom upravo održanih predsjedničkih izbora na kojima je njihov kandidat doživio težak i gorak poraz te onih ranije održanih za Europski parlament i niza lokalnih izbora na kojima je prevagu redovito odnosila koalicija stranaka okupljenih oko HDZ-a. Drugo je pitanje, čini li to prekasno i čini li to na pravi način?

Neke najnovije socijalne mjere trebale bi prikriti činjenicu da je SDP, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima, u stvari prihvatio i provodio neoliberalnu politiku, politiku pogodovanja krupnom kapitalu i profiterstvu, zanemarujući radnička prava. Naravno, riječ je o zamrzavanju švicarskog franka na godinu dana kako bi se olakšao položaj zaduženih građana u ovoj valuti, te o otpisu dugova najsiromašnijima. Te mjere, onako na prvu loptu, ostavljaju stanoviti dojam, tim više što su glavne konkurente dovele u nezgodnu poziciju da ostanu rezervirani spram njih, ali u biti ne znače puno i njihov će efekt brzo okopniti. Pogotovu su za vladajuće porazne činjenice koje se ničim ne mogu retuširati, a koje govore o brutodruštvenom proizvodu i nezaposlensoti, o izostanku poduzetničkih aktivnosti i realizacije nekoć bučno najavljivanih javnih projekata.

Zamrzavanje franka praćeno je mnogim dilemama i financijske i pravne naravi. Tko će, pitanje je sad, platiti navodni gubitak banaka koje će svoju zadovoljštinu, možda, potražiti na sudovima i međunarodnim arbitražama, hoće li se i koliko stanjiti devizne rezerve zemlje, nije li krajnje neobično da zakonodavna vlast, tj Sabor određuje devizni tečaj umjesto Narodne banke, ako se već napušta tržišni mehanizam, zašto se zamrznuo samo tečaj franka, a ne i eura koji također može u odnosu na kunu aprecirati, kako to da se odluka o zamrzavanju odnosi samo na jednu, a ne na sve kategorije dužnika, na primjer i na one koji su uzimali krede za obrtničku ili poljoprivrednu djelatnost?

Ono jedino pravo i logično rješenje, a to je konverzija deviznih u kunske kredite u skladu s Ustavnom odredbom o kuni kao jedinom sredstvu plaćanja u zemlji, po svemu sudeći će izostati. Formiranje jedne jake državne banke, koja bi diktirala uvjete kreditiranja, nitko ni ne spominje. Ona druga mjera za najsiromašnije iz još siromašnijeg paketa socijalnih poteza, s obzirom na vrlo stroge limite koji se određuju kao uvjet opraštanja dugova, imat će vrlo ograničeni domet, jer će vrlo mali broj građana udovoljavati tim uvjetima.

Stranka koju je utemeljio Ivica Račan i koju nakon njegova odlaska vodi Zoran Milanović, koji je puno obećavao, a malo dao, voli za sebe kazati kako je ona stranka lijevog centra. Spominjanje, međutim, ljevice i desnice u našim uvjetima, uvijek izaziva zabunu i svaki put pitanje: A što je to zapravo? S obzirom na pristajanje uz dominantnu liberalnu praksu i teoriju tržišnog fundamentalizma i socijalnog darvinizma, naše se ljevičarstvo svodi na relativizaciju nacionalne države, na titoizam, odnosno neojugoslavenstvo, te moralni relativizam. A to baš i nisu neke reference s kojima bi se mogla zadobiti šira podrška birača.

Osim što mjerama socijalne politike pokušava zadobiti povjerenje birača, Zoran Milanović nastoji učvrstiti i eventualno proširiti koaliciju. Ali, ni tu mu baš ne ide najbolje. Svi nekako bježe s broda koji tone. IDS razmišlja o tome hoće li i na sljedećim izborima ići skupa sa SDP-om, laburisti također još važu, ali su oni ionako u očiglednom padu, ORaH se opire svim snubljenjima i najavama ove vrste, a ni Stranka umirovljenika nije više zagrijana. Svi će oni, iako međusobno ideološki bliski, sačekati rezultate izbora i odlučiti kome će se prikloniti. Živi zid je ionako izvan ovoga konteksta. Milanoviću, kao jedini vjeran saveznik iz golog interesa ostaje Vesna Pusić, jer ona nema drugog načina održati se barem u saborskim klupama, pa to i ne čudi. Čudi, međutim, zašto Milanović vuče za sobom hiper-ambicioznu Vesnu Pusić, koja mu može samo oslabiti poziciju, koja mu je više uteg na nogama, nego krilo za uzlet. Može slobodno računati i na Milorada Pupovca i to je sve. Reklo bi se po jednoj narodnoj – tri kukavca tovare magarca.

Milanović je u vlastitim redovima označen kao najslabija točka, okrivljen je čak i za Josipovićev krah. Jedva je preživio onu situaciju kada se odlučivalo o izbacivanju Slavka Linića iz stranke. I sada mu traže nasljednika: Josipović, Picula, Komadina… No, do izbora se ništa neće dogoditi, on ima potporu stranke koja, kao i druge stranke, funkcionira kao stroga vojnička postrojba, sve dok ne dođe do definitivnog loma.

Milanović je u noći teškog gubitka sav onako očajan i revoltiran jasno naznačio smjer u kojemu će se kretati njegova kampanja, koja je, zapravo, već počela, ako je ikada i prestala. Za sve promašaje, nesposobnosti i neučinkovitosti nastojat će okriviti bivšu vlast. HDZ će nastojati prikazivati kao kriminalnu organizaciju. Moguća je i instrumentalizacija pravosudnog sustava i podizanje novih optužnica. Ali, usta će mu zatvoriti mangupi u vlastitim redovima, od vukovarskog gradonačelnika, sisačke županice, do Siniše Varge, još jednog iz plejade mlađih političara koji je svoju funkciju na kojoj je tek osam mjeseci, shvatio kao povijesnu priliku za raskošan život i brzo bogaćenje, dokazujući kako kleptomanija naprosto nije osobina jedne stranke, već da su kleptomani podjednako raspoređeni na svim stranama političke lepeze. Treba im samo dobra prilika. Jer, prigode beru jagode.

Da su izbori u ovom trenutku, nema dvojbe kako bi HDZ-ova koalicija pobijedila. Dovoljno je pogledati kartu izbornih rezultata na predsjedničkim izborima. Dvije trećine županija obojeno je plavim, a županije su izborne jedinice. Sama nova predsjednica je značajan dobitak. To raspoloženje može biti promijenjeno samo nekim velikim ekonomskim preporodom pod sadašnjom vlašću, što nitko ne predviđa, ili nekom velikom aferom vezanom uz vodeće ljude HDZ-a. Loše je za desnu koaliciju što se odmetnula Ruža Tomašić, koja je, uvjerena u svoju samostalnu snagu, pak krenula putem koji ne vodi nikamo. U interesu je HDZ-a imati desnije od sebe neku stranku ili savez stranaka s kojima bi se moglo koalirati nakon izbora, jer sam niti s partnerima teško može dobiti apsolutnu većinu. HDZ-u ozbiljno namiguje, što je istina mač s dvije oštrice, Radimir Čačić sa svojom Varaždinskom županijom, s kojim se Vesna Pusić ne želi zajedno voziti ni u tramvaju, a koji može biti neka ravnoteža u odnosu na IDS na onoj drugoj strani. Slična je situacija i s budućom Bandićevom strankom. No, najvažnije je za sadašnju opoziciju imati jasan program, koji će polaziti od vitalnih nacionalnih interesa i kojeg neće pisati tek neki tehnokrati, pa makar i iz Bavarske te predstaviti sastav buduće Vlade, koji neće biti nužno stranački i u kojeg će narod imati povjerenja.

[ad id=”40551″]

 

Autor: Josip Jović

facebook komentari

  • mijan

    Za pretpostaviti je, i to je dobro, da bi pobijedila HDZ-ova koalicija, ponavljam to je dobro ! No, dali je to ono sto Hrvati zeljno cekaju, a cekaju izrazito uvjerljivu pobjedu, cistu, temeljitu, svakako, najmanje dvotrecinsku !! Dvojim da je to iluzorno ocekivati bez svih domoljubnih Hrvata, bez svih utemeljitelja HDZ-a i utemeljitelja ostalih prodesnih stranaka, bez maksimalnog izlaska na izbore, bez glasova Hrvata koji, vjerojatno uzalud lustraciju iscekuju, bez svih nas koji srcem i dusom devedestih zeljesmo isto i danas odglasasmo samo da se Josipovica makne …… Bojim se jako, malo je to, premalo je zaista