Tri pogleda, možda

0

Bio sam ovih dana na godišnjem kongresu Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK). Ujedno su obilježavali 20. obljetnicu postojanja što je još više uljepšalo druženje. Imao sam i mogućnost govoriti. Najprije o radu Središta HSK za istraživanje komunističkih zločina, a onda o samim tim zločinima. Okupljeni su slušali otvorena srca. Mahom se radi o onima koji žive daleko od svoje domovine. Komunizam je njihove očeve ili njih same otjerao u taj bijeli svijet. Ali ih nije odvojio od domovine. Bore se za nju u krajevima u kojima žive. I nema tu kompromisa.

Nekada su zbog toga stvarno stavljali glavu na panj, danas stavljaju svoje vrijeme i nerijetko svoj ugled. Nisu prestale, naime, stare komunističke veze. Ali oni se ne boje. Idu dalje. O ostvarenom i o onome što namjeravaju mogli smo ovih dana mrvicu više nego obično čitati u razvikanim medijima u hrvatskom narodu. Klone se oni, naime, takvih tema. Klonuli su se tako i spomenuti da je predsjednik HSK Mijo Marić, zajedno sa suradnicima, tijekom ovogodišnjeg kongresa u Zagrebu pohodio i trenutnog hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića. Između ostaloga spočitnuo mu je i poznati »Lex Perković«, što je Josipovića i njegove vrlo iznenadilo. Nisu navikli da im se netko tako obraća, Partija nekada nije dopuštala takve stvari.

Beskompromisna je stava zacijelo i današnji papa Franjo. Na Svjetskom danu mladih u Rio de Janeiru okupio je milijunsko mnoštvo, nisu to mogli sakriti. Nije im se tom prilikom ulagivao, kakvi. Govorio im je o stavovima kršćanske vjere, o ljubavi prema siromaštvu, o tome da kao kršćani trebamo mijenjati svijet. Neki rekoše da je to bilo milijunsko mnoštvo mladih kršćana koji su ustali protiv eutanazije vjere. I mislim da nije pogriješio. Očito će ostati promašenim »proročanstvo« nekog sociologa, baš me briga za njegovo ime, koji navijesti da će vjere nestati negdje tamo do četrdesetih godina ovoga stoljeća. Zbog toga bi se ona, prema njemu, trebala suobličiti s ovim svijetom. Ali Papa reče drukčije i skloniji sam mu vjerovati. Nisu to neke teške, zakučaste riječi, nego nešto slično kao što govori Kraljica mira u Međugorju. Recimo, poruči mladima da se triput na dan sjete izmoliti Anđeo Gospodnji. I zapljeskaše mu. Suvremenim stvarateljima javnog mišljenja očito je se kosa digla na glavi. Vjerojatno i onima među nama koji su »popili« njihovu priču. Sjećam se sada jednoga što nedavno u razgovoru reče da se treba prisjetiti ’68., godine kad je čovječanstvo, zapravo mladi, krenulo prema slobodi. Imamo pravo na tu slobodu i na svoje samosvojno mišljenje. Nisam namjerno produbljivao temu, ali je između redaka ostalo da je u čovjekovu središtu on sam. Jer, zapravo, to je bitno pitanje: što se nalazi u našem središtu? Neka rekne tko god što hoće, ali ja biram Boga i iz toga izvodim i svoju slobodu, i svoje samosvojno mišljenje, i svoje ponašanje…

Spomenimo još jednom i da su nedavno u Splitu bili mladi, njih nekoliko desetaka tisuća, barem tako kažu, milijunske brojke mogu samo priželjkivati. Održavao se nekakav Ultra festival. Glazba je tukla cijelu noć, a mladi pristigli s raznih strana svijeta. I rekoše da im je bilo predivno, da će doći i sljedeće godine. Podrža ih u tome i gradonačelnik Baldasar, blaženo se osmjehivao i punim ustima govorio da je sve prošlo u najboljem redu. Međutim, zbog toga njegova reda ovih dana Hajduk, koji koristi stadion na kojem se sve odigravalo, umalo ne izgubi utakmicu s makedoncima iz Turnova s 3:0. Radi se o europskoj ligi. Tamo ne trpe da na travnjaku bude bilo kakve plastike. No, iza Baldasarove zlatne mladeži osta mnoštvo plastičnih ampulica. Znalci rekoše da se mlađarija pucala drogom. Zbog toga i jesu mogli biti čitavo vrijeme ni na nebu ni na zemlji. Nemam pojma, možda se i Baldasar poslužio kojom ampulicom, kad se onako čudnovato ponašao. U ulozi gradonačelnika nema na to pravo. Treba držati red i zakon u svome gradu, a ne raskalašenost, kao i brinuti se za zdravlje posjetitelja. Znalci opet rekoše da je droga kojom su se pucali opasnija od mnogih drugih vrsta. E moj Baldasare. Da ne zaboravim, dotični zapovjedi gradskim službama i da sa zidova uklanjaju grafite koji govore protiv EU, Srba, homoseksualaca… Ostalo može ostati. Opet, e moj Baldasare!

Spomenimo sada i Baracka Obamu. Onim splitskim ampulicama vjerojatno se nije pucao, ali je izvalio skroz opasan stav. U susretu s predsjednikom Vijetnama, Truongom Tan Sangom, pohvali ni više ni manje nego Ho Chi Minha. Navodno se nadahnjivao u svome radu Ustavom SAD-a i riječima Thomasa Jeffersona. Navodno. Pobio je milijunsko mnoštvo nastojeći iskorijeniti svako protivljenje komunističkoj partiji na čijem je čelu bio, naročito vjeru. Osjetili su to dobro i američki uhićenici. Jedan je od njih i bivši predsjednički kandidat John McCain. Naizgled uzalud. Obama i društvo iza njega idu svojim putom. Nedavno su imali i veliko savjetovanje na Filipinima, daleko od očiju. Zaključili su da dosadašnja demokracija nema više smisla. Jedan čovjek i jedan glas, potrošen je stav. Besmisleno je siromašnom i beskorisnom mnoštvu dopustiti da terorizira pametne i uspješne. Oni trebaju vladati i njima treba dati pravo glasa. Iza svega je stajao, kažu filantrop, George Soros. Rastapao se od brige za ljude i čovječanstvo. Kad sve to imamo na umu, onda lako možemo zaključiti da Barack Obama nije napravio previd. Bliže su njemu neljudske metode komunističke partije nego li ljudskost koja se nalazi u ljudima oko nas. Pravda bi zaista bila skinuti ga odmah s njegova tako odgovorna mjesta, ali ni ova demokracija nije savršena.

Ne znam jesmo li se odmorili od vijesti o rođenju engleskog princa. Ja jesam, jer to nisam uopće pratio, tek površno. Međutim, bilo je to dosta da primijetim nelogičnost u ponašanju kraljevske kuće. Nisu govorili o rodu djeteta, nego o tome hoće li biti žensko ili muško. Uzalud što ostarjela kraljica potpisa zakon da i istospolne osobe mogu stupati u bračnu zajednicu. Pobijedio je staromodni svijet, ili drukčije rečeno, život se opet nije dao. Samo su dvije strane, muško i žensko, dobro i zlo, lijevo i desno…, a sve drugo su truli kompromisi koji nikome ne će donijeti sreću nego samo nesreću. Između ostaloga znaju to dobro tzv. zamjenske majke. Siromašne su i bijedno im plaćaju da rode dijete koje je netko naručio, dijete nastalo naravno ne pomoću sjemena muža nego nekog pomno odabranog nepoznatog muškarca. I to dijete uzimaju čim se rodi. Ne bude li prema očekivanju istospolnih supružnika, onda… Stvar je to za policiju, a meni je žao da se novovjeko ropstvo prodaje pred našim zdravim očima pod krinkom suvremenih dostignuća. Kad ne ustanemo protiv svega toga, i sami smo odgovorni. Svjesni svega članovi parlamentarne skupine država članica OESS-a odbiše deklaraciju o pravima homoseksualaca. Je li došlo vrijeme da se kazaljka počela drukčije vrtjeti? Ne znam, znam samo da su imali pravo. Budimo uz njih, borimo se rame uz rame, kao ono naši bojovnici u Domovinskom ratu. Opet se radi o nama samima, samo na drukčiji način.

 Miljenko Stojić

facebook komentari