Tri zaboravljena događaja, tri prešućene knjige, tri ideje koje nikako da umru

    1
    Franjo Tuđman i Republika Hrvatska – ključno hrvatsko političko pitanje

    Kako vrijeme odmiče, analize doprinosa prvoga predsjednika slobodne i samostalne Hrvatske dr. Franje Tuđmana hrvatskoj slobodi i samostalnosti sve više se svode na neodlučnu obranu ili nevoljko opravdavanje njegovih djela pred kritikama koje često prelaze granice argumentirane rasprave pa i pristojnosti. Nadam se ovim izlaganjem ispuniti dva cilja – odati počast trenutku obilježavanja desete obljetnice predsjednikove smrti i podsjetiti da upoznavajući i proučavajući Tuđmanovo djelo zapravo upoznajemo hrvatske snage i slabosti i stječemo odlučnost i mudrost potrebne za razumijevanje sadašnjosti i gradnju budućnosti. 


    Tuđman_Knin_1995Drugim riječima, istina o odnosu Franje Tuđmana i Republike Hrvatske nije samo povijesno nego prije svega ključno hrvatsko političko pitanje.

    Zato vrijedi saslušati i amatera poput mene.

    U ovoj prilici ne mogu dati ni primjerenu analizu Tuđmanova djela niti pojedinačno pobijati objede i iskrivljenja činjenica koje nemaju veze sa stvarnošću. S druge strane, ne želim upasti u zamku trenutka i prigodne panegirike, pa ću se ograničiti na tri zaboravljena događaja, tri nedovoljno raspravljene knjige i tri Tuđmanove ideje koje moramo ne samo zaštititi od podsmijeha, stida i zaborava, nego ih rabiti kao osnovicu svih naših strateških promišljanja.


    A. TRI ZABORAVLJENA DOGAĐAJA

    Odabrao sam ih jer su doista većim dijelom zaboravljeni, a vrlo su važni za razumijevanje zbivanja na početku demokratskih promjena u Hrvatskoj i stvaranja samostalne hrvatske države. Ilustriraju Tuđmanovu političku odlučnost i površnost njegovih tadašnjih i današnjih kritičara.

    1. Je li Tuđman stvorio Hrvatsku?

    Oni koji ne vole Franju Tuđmana ne vole ideju da je on stvorio Hrvatsku. “Stvorio ju je narod”, kažu, “branitelji, svi mi”. To je točno, naravno. No sintagma “Tuđman je stvorio Hrvatsku” odnosi se na njegovu političku viziju i vještinu kojima je 1989-1991. doista postigao da se nakon 888 godina Hrvatska oslobodi i kao slobodna bude priznata od svijeta. No, je li i to pretjerana procjena?

    Za one koji tako misle navest ću jedan skoro sasvim zaboravljen primjer. To je stvaranje Koalicije narodnog sporazuma i Apel 100 hrvatskih intelektualaca u tijeku rane 1990., prije prvih slobodnih izbora. I Koaliciju i Apel potpisali su pametni, učeni, domoljubni i časni ljudi, ali su i Koalicija i Apel značili nakanu da se izbjegne opasnost srpske agresije po cijenu ostanka u Jugooslaviji. Da je umjesto Tuđmana tada pobijedila Koalicija narodnog sporazuma, po vremenu, sadržaju i poruci toga Sporazuma, vjerujem da bismo i danas bili u Jugoslaviji.

    2. Politička zrelost na dan 25. lipnja 1991.

    Toga je dana hrvatski Sabor glasovao o hrvatskoj samostalnosti. To svi znamo, ali malo se tko sjeća, a nitko ne spominje i ne objašnjava kako i zašto se zbio jedan znakovit i tužan događaj. Prije glasovanja sabornicu su napustili zastupnici SDP, Stranke demokratskih promjena, prije toga Saveza komunista Hrvatske, a danas Socijaldemokratske partije Hrvatske. Oni, dakle, nisu glasovali za hrvatsku samostalnost. Kao i njihov predsjednik pokojni g. Ivica Račan, to su bili časni ljudi, učeni i domoljubni, što su dokazali koji mjesec poslije u Domovinskom ratu i u brojnim drugim prilikama. No, u času napuštanja sabornice, pokazali su u najmanju ruku nedostatak političke zrelosti i odlučnosti na kojima je Tuđman uvijek ustrajao, a malo ga tko razumio što zapravo govori. A govorio je o tome kako se stječe sloboda.

    3. Kako je počeo rat u Hrvatskoj?

    Mi mislimo da je rat u Hrvatskoj počeo srpskom agresijom, neprijatelji Hrvatske govore o obostranom rastu tenzija i nasilja, a Srbi o ustaškim progonima. Tenzije, nasilje i progoni pripisuju se Tuđmanovoj vlasti i politici.

    Istina je sasvim drukčija i lako ju je provjeriti: rat u Hrvatskoj počeo je izmišljenim incidentom koji su napravili hrvatski Srbi, da bi ga potom iskoristili za objavu rata svojoj domovini.

    Radi se o “slučaju Milana Mlinara”. On je bio tajnik mladeži Srpske demokratske stranke, koji je jedne večeri, nakon što je Tuđman postao predsjednik Republike Hrvatske, nađen “klan, a nedoklan” u jednoj mračnoj benkovačkoj ulici. Užasnuti strahom od srpske propagande da je Tuđmanova vlast ustaška, a ustaše, “kao što se zna”, kolju srpsku djecu, hrvatska hitna pomoć panično je odvezla g. Mlinara u zadarsku Opću bolnicu, gdje je pregledan. Za koji sat, međutim, dojurili su policajci Srbi iz Knina, tvrdeći da će g. Mlinar navlastito u Zadru biti dokrajčen, i odvezli ga u Knin. Na osnovi toga “pokušaja zločina”, predsjednik Srpske demokratske stranke dr. Jovan Rašković povukao je iz Sabora zastupnike stranke i organizirao veliki skup Srba u Lici. Na skupu, uz frenetično odobravanje mase, g. Rašković je proglasio prekid odnosa s hrvatskim Saborom i izjavio da više ne priznaje hrvatsku vlast.


    Bila je to očita, jasna, masovna i službena objava rata, koji je uskoro potom i počeo, srpskim napadima koji su dobro poznati i dokumentirani.

    A što je bilo s Milanom Mlinarom? Istraga je rekonstruirala cijeli sadržaj njegova života na dan incidenta, osim pet minuta u onoj mračnoj ulici. Liječnici u Zadru našli su vrlo pažljivo plitko napravljene rezove kože na vratu, i svima je bilo jasno da je “pokušaj klanja” Milana Mlinara bio inscenirana provokacija. No, nitko, ni hrvatski ni nehrvatski povjesničari nisu povezali dva jasno povezana događaja: inscenirani, “tipično ustaški” napad na Mlinara i srpsko nepriznavanje demokratski izabrane hrvatske vlasti, dakle i hrvatske države. Incident je vjerno ponovio shemu po kojoj je 1939. Hitler napao Poljsku.

    B. TRI PREŠUĆENE KNJIGE

    Knjige treba čitati, napose kad se događaje iskrivljuje i to zbog pristranosti. Tri koje navodim iznimno su važne za razumijevanje uloge Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti, kao i za razumijevanje načina i vještine kojima se izvitoperuju povijesne činjenice i Hrvatsku optužuje za krivnje koje ne postoje.

    1. Darko Hudelist: “Tuđman”

    Iako je u razgovoru s njim proveo sate i dane, Darko Hudelist ipak intenzivno nije volio Franju Tuđmana. Napisao je zavidno debelu knjigu, u kojoj za Tuđmana nije našao ni jednu lijepu riječ. No, g. Hudelist je također i pošten čovjek i u knjizi nigdje o činjenicama nije lagao. Tako smo dobili fantastičnu knjigu o Franji Tuđmanu: ona je krajnje objektivna, toliko protutuđmanovska da nitko ne može posumnjati da je g. Hudelist zatajio ili ublažio i jednu Tuđmanovu slabost, prijevaru ili nečastan čin.

    A kada se na trenutak zanemare autorovi pristrani komentari i sagledaju pošteno opisani događaji, lako se dođe do spoznaje Tuđmanove sposobnosti, djela i veličine. Uživao sam čitajući tu knjigu, jer mi je svaki negativan i za Tuđmana nepovoljan komentar ponovno potvrđivao autorovu krajnju objektivnost, a svaki dokument, činjenica i događaj svjedočili su o Tuđmanovoj plemenitosti, poštenju, inteligenciji i potpunoj, cjeloživotnoj predanosti borbi za hrvatsku slobodu.

    Vjerujem da upravo zbog toga Hudelistova knjiga nije doživjela zaslužene pohvale: Tuđmanovi prijatelji zbog komentara nisu shvatili njezinu objektivnost, a Tuđmanovi mrzitelji jesu; pa su ušutjeli. Šute i jedni i drugi. Danas, ovdje, preporučam i jednima i drugim da knjigu pažljivo pročitaju.

    2. Ivo Goldstein: “Hrvatska 1918.-2008.”

    Klasična protutuđmanovska konstrukcija jest da se današnja Hrvatska naslanja na neke značajke “Nezavisne države Hrvatske” i da je Tuđmanova unutrašnja politika otvorila vrata korupciji i bezakonju. U svojoj knjizi, između ostaloga, profesor Ivo Goldstein nabraja ustaške i četničke zločine u II. Svjetskom ratu, ali na različitim mjestima; ustaške precizno, a četničke površno. Ako je o zločinima nužno pisati u knjizi koja obuhvaća 90 godina vrlo složene povijesti, onda bi, držim, objektivan povjesničar usporedio zločine dviju strana po datumima, povodima, tipu i žrtvama. Onaj tko to ne učini, bojim se, stvara samo privid objektivnosti i ima ciljeve različite od znanstvenih povijesnih.

     

    U skladu s takvom strategijom, autor savršeno objektivno priznaje Hrvatima pravo na državu, a onda vješto pokazuje da kad takav narod dobije državu, sam pokaže da je nije trebao dobiti. Takva je strategija Hrvatima dobro povijesno poznata.

    Dok veći broj hrvatskih povjesničara ne stasa do međunarodne razine vrijednosti i međunarodnih znanstvenih kriterija i dok ne počne sustavno pisati svoju povijest, ona će izgledati kao što izgleda danas, uključivši i vrjednovanje doprinosa Franje Tuđmana. Krivnja za izobličavanje hrvatske povijesti nije u onima koje ne vole Hrvatsku, jer je takav postupak od njih i očekivan, nego u našim znanstvenicima, koji se neistinama i izvitoperenjima nisu suprotstavili na otvorenom prostoru međunarodno prepoznate literature, nego jedan drugome jadikuju u krčmama i jedni za druge pišu tekstuljke koje ni sami ne čitaju.

    3. Janko Bobetko i rat u Bosni i Hercegovini

    Nedavno je jedna od kandidatkinja za novu predsjednicu Hrvatske na televiziji izjavila da Hrvatska jest provela vojnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu i da je dokaz tome knjiga pokojnoga hrvatskoga generala Janka Bobetka “Sve moje bitke” iz 1996. Takva izjava cilja na to da je knjiga pisani dokaz o agresiji i implicira da je hrvatski general nešto poput Tuđmanova disidenta ili zatvorskog pokajnika.

    A što je u svojoj knjizi napisao general Bobetko? Ne vjerujem da je gospođa to pročitala, jer da jest ne bi tako govorila. Bobetko je kazao da je on osobno naredio da lijevo krilo hrvatskih trupa u nastupanju prema Dubrovniku, nekoliko kilometara uđe u prigranično područje BiH. To je hrvatska vojska stvarno i učinila: zbog taktičkih razloga ušla je u nenaseljeni i bezvodni hercegovački kamenjar, u kojemu nije ostala dulje nego je trajala akcija oslobađanja Dubrovnika i Konavala. Koliki je taj čin grijeh lako zna prosuditi svaki sudac međunarodnog prava, ali i slijepac vidi da to nije bila vojna agresija na BiH. Jer da je bila, hrvatska bi vojska bila krenula na sjever, prema Mostaru i Sarajevu, a ne na jug prema Dubrovniku, tako da čak ni u Trebinje nije ušla. I zemljopis je važan u prepoznavanju povijesnih istina i neistina.

    Da u toj konstrukciji nema prikrivene namjere međunarodne osude Hrvatske i Domovinskoga rata, te kvarenja političkih odnosa Hrvatske i BiH i međukonfesionalnih odnosa katolika i muslimana, gospođini zaključci bili bi smiješni, ali, kao što znamo, oni to nažalost nisu.

    C. TRI IDEJE KOJE NIKAKO DA UMRU

    Tri su Tuđmanove ideje posebno na udaru ljudi koji nedovoljno poznaju ili nedovoljno poštuju hrvatsku političku povijest. Oni ih na različite načine nastoje potisnuti u zaborav ili napraviti smiješnima kako bi ih ljudi prestali spominjati ili se stidjeli kada se o njima govori. Zato ih se treba prisjetiti, što češće, a napose u prilici kao što je ova.

    1. Hrvati su jedan od najstarijih Europskih naroda

    Ta se Tuđmanova misao dočekuje s podsmijehom, a kao argument protiv nje rabi se stanje u državi, najčešće razmjeri korupcije ili navijački neredi. Međutim, činjenica jest da je hrvatsko ime uklesano u kamen u desetom stoljeću, a hrvatski jezik nazvan svojim imenom godine 1500., i to upravo u Splitu. I sasvim površna usporedba s drugim europskim narodima pokazala bi da je Tuđman bio u pravu. Podcjenjivanje tih činjenica i ismijavanje Tuđmanove želje da Hrvati shvate svoju vrijednost i vrate samopoštovanje upravo je suprotno tome: cilja da prezremo sami sebe i lakše se podčinimo onima koji nas žele podčiniti.


    2. Pomirenje svih Hrvata

    Tuđmanovo ustrajanje na pomirenju Hrvata doživjelo je brojne oblike zanemarivanja, ismijavanja pa i osude, iako se radi o savršeno logičnoj i društveno i politički vrlo važnoj zamisli, kakva je poznata u povijesti drugih naroda u kojima je dolazilo do tragičnih političkih i ideoloških rascijepa.

    Tuđmanova ideja o pomirenju Hrvata važna je zbog dva razloga: nužnosti da se pomirenje dogodi i činjenice da se i dogodilo. Svehrvatsko pomirenje najbolje je pokazao referendum o samostalnosti, sudjelovanje Hrvata različitih političkih nazora u Domovinskom ratu i brojni izbori bez incidenata.

    Pokušaji kao Hudelistov, da se i ta plemenita ideja uprlja miješanjem s ustašama nisu vrijedni spomena, ali jesu pažnje; Hudelist tvrdi da je ideja pomirenja Hrvata potekla od ustaškoga generala Maksa Luburića. Nije jasno što je time htio reći, ali nazire se želja da se uprlja i spriječi nacionalno pomirenje i združivanje naroda u zajedničkom naporu dosezanja boljega, mirnijega i ugodnijega života.

    Ne smijemo dopustiti da zloporaba sramote koju su Hrvatskoj nanijele ustaše ostane glavno oruđe podcjenjivanja i potiskivanja svake naše vrijednosti, plemenitosti i ponosa. Zato je potrebno ustaštvo analizirati objektivno i otvoreno, ne da bi se branilo, nego da bi se mi i naša povijest obranili od onih koji nas toliko jako ne vole da ne znaju bolje nego nazivati nas ustašama zato što smo Hrvati.

    3. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što

    Nisam siguran je li Tuđman prvi izrekao tu rečenicu, ali siguran sam da ju je ponavljao mnogo puta, svečano, strastveno i s punim uvjerenjem. Ljudi koje ne vole Hrvatsku, ili ne vjeruju u njezinu budućnost, tu misao podcjenjuju povezujući je s ratnim zločinima, korupcijom i krađama, a sve kako bi potisnuli našu vjeru, zajedništvo i snagu. Na to im trebamo odgovoriti vrlo jednostavno, točno kao Franjo Tuđman: “Sve za Hrvatsku, a svetu i vječnu Hrvatsku ni za što”.

    [divide]
    Autor teksta Matko Marušić i Portal politikaplus.hr  objavljuju tekst govora, koji prenosimo, izvorno pripremljenog za obljetnicu 10-godišnjice smrti Franje Tuđmana, koju je 10. prosinca 2009. organizirao Grad Split

    politikaplus.hr

    facebook komentari

    • Daj nemoj lagati tu da je dr. Franjo Tuđman stvorio Hrvatsku Državu poslije 888 godina. On je, istini za volju, stvorio drugu Hrvatsku Dražavu, a prva Hrvatska Država je stvorena poslije 839 godina. A koliko je bila slobodna prva Hrvatska Država koja je stvorena poslije 839 godina, nije u ovom članku pitanje. Pitanje je povijestne naravi i držimo se te povijestne činjenice da je naša prva Hrvatska Država bila duplo, ili dvojstruko veća od ove druge Hrvatske Države. I to su činjenice koje ne možemo mimoići i na priskak prelaziti preko povijestnih činjenica koje možemo požaliti, ali činjenice ostaju činjenice koje ne možemo prešutijeti, sve ako hoćemo.

      A dali je i koliko je prva Hrvatska Država bila slobodna je pitanje osobnog ukusa i istine. Ali moglo bi se reći i to da ni druga Hrvatska Država nije bila toliko slobodna koliko je trebala biti slobodna, a da je bila slobodna, onda svakako nebi bilo ni akcije OLUJA niti danas bilo kakovoga slavljenja u Kninu. Za ovo što sam sada rekao za drugu Hrvatsku Državu se mirne duše može reći i za prvu Hrvasku Državu, jer da je bila slobodna, onda na području te druge Hrvatske Države nebi bilo ratova, nebi bilo stradanja, nebi bilo ni hodočašća na Bleiburga, itd. Slavilo bi se samo u glavnom gradu hrvatske, Zagrebu, gdje bi mirno i slobodno mogao doći na to državno slavlje i prvi predsjednik druge Hrvatske Države dr. Franjo Tuđman, umjesto da iđe u šumu. To je i to su činjenice kojih se svaki iole pošteni Hrvat treba držati i u obzir uzeti.