Tri zapovijedi bračne ljubavi: razgovarati, praštati i moliti

    0

    Program bračnog života sažet je u tri riječi koje su poput tri stupa ljubavi. One nam pomažu da ispitamo sami sebe i da vidimo na čemu smo: što je s našom međusobnom komunikacijom? Ima li nešto što treba oprostiti? Je li molitva u središtu našeg života?

    shutterstock_178817489

    Foto: Shutterstock.com

    Razgovarati. Svi znamo da se može razgovarati i pritom ništa ne reći i da se komunikacija među supružnicima ne mjeri brojem razmijenjenih riječi. O tome svjedoče parovi kod kojih jedan od supružnika više ne može govoriti zbog bolesti ili nesreće, a koji ipak duboko komuniciraju. Da bi riječ bila u službi ljubavi, najprije treba slušati. »Mnogi se parovi žale na nedostatak razgovora, ali ih je malo koji se žale zbog premalo slušanja. A upravo nedostatak slušanja uništava razgovor: tek što je jedan otvorio usta, drugi – već znajući što će čuti – postane zlovoljan prije nego što je ovaj dovršio rečenicu. Onda se traži druga tema razgovora, pa treća, itd., sve dok više ništa ne ostane. Zapada se u anonimnost i mučnu tišinu koje nemaju veze sa srcem koje sluša. Ako uzmemo vremena da ‘okusimo’ međusobnu nazočnost, moći ćemo naći riječ ljubavi, a onda i porazgovarati o nekoj možda teškoj temi, koja će biti prihvatljiva jer je ljubav nosi. I tako ćemo se ponovno naći.«3

    Za razgovor treba vremena. Treba znati »gubiti vrijeme« na brbljanje o svemu i svačemu, treba biti na raspolaganju bračnom drugu. Najdublji razgovori često dolaze nepredvidivo, kroz nevezano brbljanje, jer smo uzeli vremena i »pripitomili« se jedno drugom istinskim slušanjem.

    Praštati. Na brak se može primijeniti ono što Jean Vanier kaže o zajednici općenito: »Ako netko ulazi u zajednicu a ne zna da se u nju ulazi da bi se naučilo praštati i primati oproštenje sedamdeset puta sedam puta, brzo će se razočarati«4. Do mnogih rastava braka dolazi vjerojatno zato što većina zaručnika nije uopće shvatila da je brak mjesto gdje treba najviše praštati i primati oproštenje. Mnogi zamišljaju da »ljubav znači da nikada ne treba reći ‘žao mi je’«5. Kad dođe do toga da supružnici povrijede jedno drugo – a to će se dogoditi prije ili poslije upravo zato što se ljube i zato što ljubav čini ranjivim – oni započnu s time da se prave kao da se ništa nije dogodilo, a završe s time da misle da više nema ljubavi.

    Praštanje nije neuspjeh ljubavi nego upravo obrnuto: ono je znak istinske ljubavi. Promatrajući stari bračni par kako šeće ruku pod ruku, jedan se svećenik divio: »Ljubav koja tako traje podrazumijeva stotine i stotine razmijenjenih oprosta!«

    Moliti. Muž i žena (od pedesetak godina) jednog su dana dobili savjet: »Svake večeri bez iznimke, držeći se za ruke, izmolite zajedno jedan Očenaš i jednu Zdravomariju, te tako prikažite Bogu svoj dan i svoju noć«. Iako malo skeptičan zbog tako jednostavnog zahtjeva, muž je ipak prihvatio moliti sa svojom ženom na taj način. Nekoliko godina poslije svjedoči: »Naš je brak preobražen, uglavnom zahvaljujući tom kratkom vremenu koje smo zajedno vjerno provodili pred Bogom i posvećivali njemu. Jednostavnost koja sada obilježava naš bračni život posljedica je tog predanja u Božje ruke«.6

    Mnogi bračni parovi ne uspijevaju zajedno moliti jer se odlučuju na nešto što je dugoročno neizvedivo. Za postojanu zajedničku molitvu ne treba tražiti komplicirane stvari. Što je jednostavnije od jednog Očenaša i jedne Zdravomarije? To je gotovo ništa, a mijenja sve. To »gotovo ništa« je poput onih pet hljebova i dvije ribe iz Evanđelja: Gospodin ih beskrajno umnožava.

    Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum- bitno.net)

    [divide]

    3  O. Jacques Marin, Aimer c’est pardonner, éditions des Béatitudes, 1990.

    4  Jean Vanier, La Communauté, lieu du pardon et de la fête, éditions Fleurus/Bellarmin, 1989.

    5  Erich Segal, Ljubavna priča, Znanje, Zagreb 1971.

    6  Ispričao o. Jacques Marin.

    facebook komentari