Pratite nas

Kolumne

Trijumf Predsjednice nad jugonostalgičarskim sotoniziranjem

Objavljeno

na

Serija primitivnih uvreda najniže vrste, tretiranje Predsjednice Hrvatske kao “Barbike” koja ne zna što radi, koja luta po svijetu bez cilja i plana i koja navodno sramoti Hrvatsku preplavila je medije i već desetak dana je glavna tema.

Svatko onaj tko je pokušao govoriti istinu o hrvatskoj predsjednici, braniti je od groznih uvreda i napada, također je napadnut na najbrutalniji način.

 Da bude gore u tim napadima prednjačilo je Hrvatsko novinarsko društvo koje je išlo tako daleko da je sotoniziralo izvrsnog novinara Tihomira Dujmovića i izvrstan intervju sa predsjednicom države, proglasivši ga ulizištvom i optužujući Dujmovića da nije postavio ni jedno pravo pitanje predsjednici države, piše Zdravko Tomac / Direktno.hr

Novinarima koji su ne kritički pravili bezbroj intervjua s bivšim predsjednicima, Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, s vođama Kukuriku koalicije, Zoranom Milanovićem i Vesnom Pusić, koji su godinama sramotno lažima optuživali Gotovinu i Markača, ali i Tuđmana i hrvatski državni vrh kao zločince, koji su optuživali Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu i da je stvorena na zločinu, koji su bili glorifikatori Carle del Ponte i njenih lažnih optužnica nikada nisu oprostili Kolindi Grabar Kitarović njenu pobjedu na predsjedničkim izborima.

Nisu joj oprostili što je pobijedila njihovog crvenog predsjednika Ivu Josipovića. A pogotovo joj ne opraštaju njenu državotvorno suverenističku politiku. Ne opraštaju joj što u tu politiku ugrađuje sve bitne vrednote Tuđmanove politike i u skladu s njegovom strategijom traži nove odgovore za probleme 21. stoljeća.

Nisu joj oprostili što je rekla da je Tito diktator i što je njegovu bistu iselila iz Predsjedničkih dvora. Nisu joj oprostili ni pokroviteljstvo nad Bleiburgom.

Nisu joj oprostili što se obraća s pozdravom “Hrvati i Hrvatice”, što smatra da su svi državljani Hrvatske politički Hrvati. Ne opraštaju joj ni njenu kritiku Milorada Pupovca i njen argumentirani odgovor na bezobrazno pismo koje je uputio Milorad Pupovac. Ne opraštaju joj ni izjavu da na Pupovčevom političkom mitingu za Božić ne bi sudjelovala ni da je bila u Hrvatskoj, niti da će bilo kada sudjelovati.

Njene jasne stavove prema obnovljenoj verbalnoj velikosrpskoj agresiji, koju vode politički sinovi Miloševića i Šešelja: Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i drugi, joj također ne opraštaju.

Zamjerila se jugonostalgičarima i mentalnim komunistima zbog svoje inicijative o tri mora, povezivanju Jadrana, Baltika i Crnog mora.

Napadaju je i zbog njenih jasnih stavova o opasnostima od radikalnog islama u Bosni i Hercegovini.

Dakle, Kolindu Grabar Kitarović su pokušali ljudski diskreditirati jer se ne usude direktno napasati njenu politiku jer za nju ona ima podršku hrvatskog naroda.

Njen posjet Sjedinjenim Američkim Državama u sudbinskim danima kada se moraju donijeti odluke kako izaći iz svjetske krize, kada se ne zna kakav će biti odnos i raspodjela karata između SAD, Rusije, Kine, Europske unije i Turske.

Kada se ne zna što će se događati dalje na Bliskom istoku, kada prijeti nova “poplava” izbjeglica. Kada se ne zna tko će s kim stvarati saveze i protiv koga bio je, po mom mišljenju, izuzetno važan, ja bih čak rekao, najjači državnički potez do sada.

Ona je kao državnica ispravno ocijenila da u trenutku preuzimanja vlasti u SAD, kada se najavljuju velike promjene u politici SAD-a, u uvjetima kada se drma i Europska unija pa i NATO, kada i tu može doći do velikih promjena bio je istinski državnički potez u nacionalnom interesu jer ona je koristeći svoje ranije privatne političke veze kao pomoćnica tajnika NATO-a i kao veleposlanica u SAD-u ocijenila da može doći do jednog broja značajnih ljudi koji će voditi novu američku politiku te da im može objasniti, iznijeti, što se događa na Balkanu a ne samo u Hrvatskoj te predložiti Amerikancima kako rješavati neke krupne probleme koje prijete destabilizacijom Balkana pa možda i novim ratnim sukobima.

Kolinda Grabar Kitarović smatrala je da je nužno upoznati Amerikance s gorućim problemima u Bosni i Hercegovini, posebno s opasnošću povratka velikog broja radikalnih islamista iz ISIL-a, velikim doseljavanjem Arapa, radikalnih islamista, ali i ambicijama Turske da se nametne kao tutor Bošnjacima.

Svakako smatrala je potrebnim da ljudima iz nove administracije objasni kako je dosadašnja američka politika u Bosni i Hercegovini glavni krivac što su promjenama Daytona, bez formalnih promjena, Hrvati prestali postojati kao jedan od tri ravnopravna naroda u Bosni i Hercegovini.

Smatrala je potrebnim upozoriti na obnovu velikosrpske agresivne politike, pa i na oružane prijetnje prema susjednim državama Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te objasniti hrvatski pogled na prodor Rusije, ne samo u Srbiju, Republiku Srpsku i Crnu Goru nego i u Hrvatsku.

Svakako da je mišljenje Kolinde Grabar Kitarović, kao vrhovnog komandanta hrvatskih Oružanih snaga, o vojnim vježbama ruske i srpske vojske na granici Hrvatske, o naoružanju Srbije bilo interesantno članovima nove američke administracije s kojima je razgovarala.

Kolinda Grabar Kitarović dobila je veliku podršku bivše administracije a osobito potpredsjednika Beidena za inicijativu tri mora.

Predstoje novi sastanci u Poljskoj, koji će voditi poljski predsjednik i Kolinda Grabar Kitarović. Svakako je bilo zanimljivo čuti od članova buduće administracije hoće li Amerika i dalje podržavati taj projekt, kao i do sada, odnosno da vidi da li se tu nešto mijenja.

Svakako da je to bila i prilika da hrvatska Predsjednica pledira za jačanje strateškog partnerstva Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država te da pogura i neka bilateralna rješenja od velikog značaja za Hrvate i hrvatsku državu.

S obzirom da budući državnici i bitni članovi Trumpove administracije, koji još to nisu postali službeno, ti značajni razgovori koji su održani nisu mogli biti reklamirani na sva zvona.

Tek kada je posjet završen moglo se izvijestiti hrvatsku javnost o tome s kim se Predsjednica sastala i što je razgovarala ali svakako ne o svemu o čemu je razgovarala. Iz popisa ljudi s kojima je razgovarala vidljivo je da je to bio vrlo uspješan državnički posjet.

S obzirom da su hrvatski mediji, pa i hrvatska politika, u predizbornoj kampanji sotonizirali Donalda Trumpa da su ne kritički i bezrezervno bili na strani Hillary Clinton, posjet hrvatske Predsjednice prije preuzimanja vlasti nove administracije bio je vrlo važan za novo pozicioniranje hrvatske politike pa i za ispravljanje nekih pogrešaka, jer se navijalo ne kritički za Hillary Clinton u našim medijima i liberalnim krugovima a od Donalda Trumpa pravio se sotona i antikrist, koji će upropastiti čovječanstvo.

Teško sam podnosio sve te uvrede koji su izrečene na račun hrvatske Predsjednice. Obnovile su se sve one uvrede kojima je bila izložena i u predizbornoj kampanji, kada je napravljen cijeli prljavi plan da se Kolinda Grabar Kitarović prikaže kao lijepa plavuša koja ništa ne zna, “kao slika bez tona”, kao “Barbika” koja je nesposobna upravljati državom.

Slušao sam s ogorčenjem razgovor novinara Šprajca sa Žarkom Puhovskim, koji su se mangupski sprdali s predsjednicom i ismijavali je na najgrublji način. Teško mi je bilo podnijeti vulgarno obraćanja novinara Hadžifejzovića, koji je izvrijeđao našu Predsjednicu ne samo kao političarku nego i kao ženu i čovjeka.

A još teže mi je bilo gledati Nedjeljom u 2 kada je Stanković kao nagradu za te uvrede pozvao tog novinara i dao mu sat vremena da propagira velikomuslimansku politiku i da pored Predsjednice vrijeđa i hrvatski narod, da se zgraža kako je moguće da se Hrvati usude tražiti treći entitet.

Dakle, dolazi veliko Musliman u Zagreb i suprotno Daytonskom sporazumu, u kojem su Hrvati ravnopravan narod, tretira Hrvate kao nacionalnu manjinu i zabranjuje im da traže ono što Srbi i Bošnjaci već imaju.

Cijela bulumenta liberalno lijevih komentatora i novinara, koji nisu preboljeli da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila njihovog miljenika Ivu Josipovića, mislila je da je došao trenutak da se naknadno obračuna s “Barbikom”.

Ali prevarili su se, Kolinda Grabar Kitarović je imala živce, čvrsto je branila svoju politiku i na kraju je trijumfirala. Kada se pročita s kim se sastala i o čemu je razgovarala i koje je stavove zastupala onda svaki objektivni Hrvat mora biti zahvalan hrvatskoj Predsjednici što je znala procijeniti da je korisno otići u Ameriku i tamo na licu mjesta pozicionirati novu hrvatsku politiku u burnim svjetskim previranjima.

Uvjeren sam, s obzirom da je hrvatski narod zreo politički narod, da će ova prljava kampanja protiv hrvatske Predsjednice i njene politike još više ojačati njenu poziciju i da će još više dobiti većinsku podršku hrvatskog naroda da u burnim danima koji slijede jača suverenističku hrvatsku politiku i čvrsto brani hrvatske nacionalne interese.

Da zaključim, prljavi napadi, nevjerojatna kampanja sotoniziranja i negiranja hrvatske Predsjednice pretvorili su se u njen trijumf.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati