Trinaesti pečat

    2

    U prošli je četvrtak u Mostaru – u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače – održan trinaesti Večernjakov pečat – kako tu svojevrsnu političku paradu u organizaciji bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista nazivaju ne samo novinari, nego svi koji su izravno ili neizravno u nju uključeni, počevši od političara, estradnih zvijezda i diplomata do gledatelja i čitatelja.

    4ac662b16adafbafc2b0f21643ca4a98

    Ovoj su manifestaciji što nemoćnih što vitalnih jugonostalgičara – a i onih koji to tek trebaju postati – supokrovitelji bili predsjednik hrvatskog Sabora Josip Leko i predsjedatelj Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda. Kao što je uvijek važno da prestižnu filmsku dodjelu Oscara zaljubljenici u sedmu umjetnost mogu pratiti na televiziji (redovito u ožujku nakon kalendarske godine) tako je za zaljubljenike u region kvaliteta televizijskog prijenosa Večernjakova pečata ove godine bila posebno važna.

    Naime, prvi put je ovu jugomanifestaciju uživo prenosio HTV, ponajprije zahvaljujući Goranu Radmanu, a reprize ‘najvećeg društvenog događaja u regionu’ bit će (ili već jesu) emitirane na RTRS, OBN, BHRT. Gledatelji su imali prilike vidjeti sve što je petnaest kamera zabilježilo a što se događalo na crvenom tepihu, pozornici i dvorani spomenutog doma. Tako je Večernjakov pečat nakon trinaest izdanja konačno postao prepoznatljivo ime za regionalnu političku i pseudo političku nagradu koju svake godine ‘u ime svojih čitatelja’ dodjeljuje austrijska Styrija koja je vlasnik Večernjeg lista.

    Nagradom se kao i u proteklim izdanjima Pečata odala počast pojedincima u jednogodišnjoj znanstvenoj, gospodarskoj, sportskoj, društvenoj a na poseban način političkoj produkciji. Nu, sama činjenica da su na ‘trinaestom pečatu’ u velikoj dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače sjedili predstavnici Srbije, Vatikana, Njemačke, SAD-a, Hrvatske, i drugih zemalja, dovoljno govori kako se ne radi samo o jugosferičnoj svečanosti i regionalnoj političkoj smotri, nego da je – kako to organizatori naglašavaju – ‘ostvaren glavni cilj: kroz Pečat su poslane poruke mira’.

    Pa kada bi se svi Pečatovi laureati – nakon što su se Širokete razišle a konfeti počistili – našli u isto vrijeme i na jednom mjestu pa se uzeli za ruke, u istom bi se kolu našli predsjednici, premjeri, ministri, veleposlanici, odvjetnici, tužitelji, ‘naše gore lišće’,  glumice i sportaši, glumci i bankari, visoki predstavnici, niski BiH statisti, tajkuni, vojvode, ‘fudbaleri’, vladika, biskup, kardinal i reisu-l-ulema, našli bi se u tom kolu Milorad Dodik, Ivo Josipović, Sulejman Tihić, Jadranka Kosor, Aleksandar Vučić, vladika Grigorije, Milan Bandić, Aleksandar Džombić, Patrick Moon, Vinko Puljić, Dragan Čović, Halid Bešlić, Miroslav Lajčak, Ivan Šuker, Husein ef. Kavazović, Željka Cvijanović, Dervo Sejdić, Ulrike Knoc, Jakob Finci, Peter Sorensen,  Fahrudin Radončić, Enis Bešlagić, Edin Džeko, Franjo Komarica, Nebojša Radmanović, Milorad Barašanin, Emil Tedeschi, Ivica Osim i mnogi drugi izabranici iste orijentacije.

    U tome bi se kolu našli – doduše posredno, preko apostolskog nuncija i državnog tajnika Svete Stolice – i dvojica papa: Benedikt XVI. i papa Franjo i to zahvaljujući ex franjevcu, nekada članu zajednice franjevaca iz hercegovačke franjevačke provincije, koji je na prijedlog Napretkovog doživotnog predsjednika Franje Topića primljen u Vrhbosansku nadbiskupiju mimo svih procedura, pa je voljom sarajevskog crkvenog poglavarstva poslan na službu u Posavinu, gdje je jedan dan u tjednu župnik Gornjih Močila, a ostalih šest na relaciji Graz-Zagreb u ulozi menadžera Styrije za jugoistočnu Europu i Josipovićevog PR agenta. Čime je zavrijedio povjerenje Styrije i zadobio moć od Pantovčaka do Sarajeva, nije uputno propitivati, jer kako kažu bolje upućeni u tajnu poslanja Ivana Tolja, ‘pod njim je preko tristo novinara’.

    Nu, razumljivo je da Vatikanska diplomacija neće propustiti prigodu da pozove na mir, dijalog, jednakopravnost i snošljivost – linkom iz Rima ili preko apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini – ali je isto tako jasno da mostarsko-duvanjskog biskupa msrg. Ratka Perića nema među laureatima i neće ga biti jer su promotorima Styrijnog balkanskog poslanja nove pravednosti odveć odbojni ili neprihvatljivi biskupovi nagovori o istini i pravednosti i nadasve njegova dosljednost pa nemaju načina da ga nekom diplomatskom gestom, novčanom potporom, donacijom ili slatkorječivošću privole na šutnju.

    Nije li normalno da Akademija filmskih umjetnosti nagradom Oskar nagrađuje svoje članove, a da je kojim slučajem obrnuto, bilo bi u najmanju ruku smiješno, kao što je smiješno i paradoksalno da redakcija jednog lista ili njezin ocjenjivački sud nagrađuje svojim pečatom ‘osobu godine’ nikog drugog do rimske biskupe kao da su rimski biskupi u Styriinoj službi pa ga prema svojem ocjenjivačkom sudu može nagraditi ili ne nagraditi, ovisno o njegovom doprinosu ove ili one godine. Ali, paradoks se dogodio pa je Styriin novinar Jozo Pavković nagradio ne jednog nego dvojicu papa.

    Ni ovaj paradoks ne bi zavrijedio spomena – unatoč projektiranoj važnosti Večernjakova pečata – da se u četvrtak navečer nije dogodio ‘čin pomirenja’ obitelji Habsburg i obitelji Princip. Naime, Pečat za mir dodijeljen je Miloni von Habsburg a spomenutu nagradu imao je čast uručiti Gavrilo Mile Princip, književnik iz Grahova i potomak atentatora Gavrila Principa pripadnika Crne ruke. Hoće li imati što reći ostatak obitelji Habzburg, povjesničari i teolozi ili možda politolozi nakon ovog čina ‘povijesnog pomirenja’, preostaje vidjeti, ali je razboritim ljudima jasno da su medijski i politički skrbnici ‘jugosfere’ ovim aktom pomirenja rekli sve.

    Prema tom načelu povjesne pomirbe u režiji Styrije i Styriji nadređenih struktura, može se očekivati da će u doglednoj budućnosti netko, naprimjer, od Karadžićevih potomaka u aktu pomirenja s potomcima srebreničkih žrtava – ne mareći za istinu – poravnati sve povjesne činjenice i relativizirati uzroke i posljedice ratova u ‘regionu’ a i šire. Očito, ne mare za istinu oni koji su doveli na pozornicu Gavrila Principa, a ni sam Princip. Iz prigodne besjede za Večernjak saznajemo da čin svog prarođaka (kojeg se ne odriče) Gavrilo Milan Princip opravdava i shvaća kroz tadašnji povijesni kontekst, pa tvrdi da je bio logičan, žaleći onako usput da današnji krojači srpske povijesti njegovog pretka zapostavljaju jer ga nema među sto znamenitih Srba.

    O kakvoj se političkoj manifestaciji radilo i koliko je ona u suglasju s realnošću prilika u Bosni i Hercegovini zorno govori činjenica da su – u vrijeme priprema i parade u Mostaru – u Sarajevu skoro izglasovali ustavne promjene na temelju prijedloga Narodne stranke radom za boljitak (braće Lijanović).

    Dvojbeno je samo jesu li kreatori ‘Trinaestog pečata’ i sarajevski pučisti bili u dosluhu ili se radi o koincidenciji.

    Neki vjeruju da jesu, i to na nekoliko razina. Jedna razina je međunarodna, a druga je lokalna. Jedna od njih je svakako Ivan Mladina, odnosno ex fra Ivica Mladina, aktualni savjetnik SDP-ovog federalnog premijera Nermina Nikšića, i – koje li slučajnosti –  dugogodišnji poznanik Styrijinog povjerenika Ivana Tolja.

     

     

    Ivan Mihael Ban

    facebook komentari

    • prava jugomanifestacija…

    • prava jugomanifestacija…