Trojica boljševičkih mušketira

0

Josipović, Leko i Milanović iskoristili su jasenovačku  prigodu za međusobno natjecanje u krivotvorenju povijesti, slično onomu s druge strane rijeke Save, u Republici Srpskoj, potvrdivši pritom da se komunistička tek u nijansama razlikuje od velikosrpske retorike

Porazno stanje nacionalne politike i gospodarstva posljedak su neokomunističke ideologije, čiji su se nositelji domogli vlasti na izborima za Hrvatski sabor potkraj 2011. godine, a predsjedničko mjesto na Pantovčaku još je ranije zaposjeo sadašnji predsjednik Republike, također bivši komunist, Ivo Josipović. U hrvatskom slučaju se ne radi samo o revitalizaciji bivšega komunističkog režima, nego i o njegovoj državnoj koncepciji, koja Hrvatsku ne može vidjeti izvan okvira bivše jugoslavenske državne tvorevine. Dovođenju boljševika na vlast kumovale su i ranije anacionalne politike.

Dok je Sanader svoju protuhrvatsku politiku pokrivao relativno uspješnim gospodarstvom, njegova je nasljednica završila pregovore s EU, nu pritom je unutarstranačkom borbom stvorila preduvjete za umiranje hrvatskoga gospodarstva, čiji su grobari na kraju postali sadašnji predstavnici komunističke vlasti u Hrvatskoj. Sanadera je, nakon obavljena rashrvaćivanja Hrvatske, pogodila sudbina većine izdajnika vlastite domovine. Naime, povijest obiluje raznim slučajevima izdaje, a one koji se odluče na takav čin, nakon što obave svoj prljavi posao obično je čekao neslavan kraj. Osvajači ih se preventivno rješavaju najčešće likvidacijom,  pravdajući sažeto takav čin iskustvenim povjerenjem: ako su izdali vlastitu domovinu, kako bi tek izdali mene!60932402-leko-josipovic-milanovic

Danas su, doduše, u političkoj praksi manje na snazi fizičke likvidacije pa posao političkoga uništavanja najprije provodi medijski stroj, a njihovu možebitnu neučinkovitost po potrebi nadoknađuje pravosuđe.

Sve su to predvidljivi modeli političkoga ponašanja, koje bi trebali znati iskusni  političari, nu u ozbiljnu politiku vrlo često zalutaju i razni pustolovi, čije nepolitičke sklonosti onda postaju snažnim oruđem u rukama protivnika politike zaštite nacionalnih interesa. U tradicionalnim demokratskim društvima javni su mediji bili snažno oružje izbornoga tijela, koje se onda znalo ravnati u izborima zastupničkih ili pak predsjedničkih kandidata za svoje predstavnike u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti.

U slabim pak državama danas oni predstavljaju moć određenih skupina koje preko njih iz duboke pozadine vode politiku komercijalnih probitaka. Kakvu to politiku vodi sadašnja vlast u Hrvatskoj mogli smo se nedavno uvjeriti  u Jasenovcu, kad su ju manifestirala tri boljševička „mušketira“ – predsjednik vlade Zoran Milanović, predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko i predsjednik Republike Ivo Josipović. U njihovim izlaganjima teško je bilo pronaći mjesto pijeteta prema nedužnim žrtvama, nu zato je prevladavala komunistička retorika, u kojoj nije moglo biti mjesta za žrtve jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma, počinjene upravo u poratnom logoru Jasenovac. Trojica mušketira iskoristili su prigodu za međusobno natjecanje u krivotvorenju povijesti, slično onomu s druge strane rijeke Save, u Republici Srpskoj, potvrdivši pritom da se komunistička tek u nijansama razlikuje od velikosrpske retorike.

Bivšim komunističkim režimima širenje i održavanje kulta mržnje bilo je sastavni dio politike, zato su i u ovom slučaju manje važne same činjenice i historiografska vjerodostojnost, koju će na kraju, bez obzira na održavanje kulta ipak utvrditi vjerodostojna povjesnica. No ideološki predložak što su ga u Jasenovcu manifestirala trojica „mušketira“ po svemu je sukladan nedavno donesenom Putinovu zakonu, kojim se kao zločinački čin regulira „nijekanje nacističkih zločina i iskrivljavanje uloge Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu“ te se kao takav proglašava kaznenim djelom kažnjivim i do pet godina zatvora. U pozadini novoga Putinova zakonodavstva skriva se agresivna politika prema susjednim državama, koje je nekoć pod svojim nadzorom držao bivši Sovjetski Savez.

S druge pak strane takva mu kvalifikacija omogućuje masovniju mobilizaciju proruskih snaga u sve žešćem sukobu sa susjednom Ukrajinom, čije sadašnje političko vodstvo, zbog prozapadne orijentacije, optužuje za fašizam i pripadnost nacističkoj ideologiji. Po ovom prepoznatljivu predlošku krenula je i velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH, a prosrbijansko stanovništvo u Hrvatskoj potaknuto je na agresiju protiv vlastite države. Koliko je pak sadašnja Putinova neosovjetska politika „Anschlusa“ bliska i nekim europskim političkim krugovima svjedoči i aktualni posjet  povjerenika za proširenje Europske unije Štefan Fuele Beogradu, gdje je povjerenik javnosti otvoreno poručio kako “Europska unija poštuje odluke Srbije o svim pitanjima, pa tako i u svezi s ukrajinskom krizom”, a Srbija je, ne treba zaboraviti, podupirala aneksiju Krima Rusiji i destabilizaciju Ukrajine.

Politika pojedinih europskih država, kao i političkih grupacija unutar Europske unije takva je kakva jest i nju treba tek prepoznavati, nu hrvatska javnost je s pravom zabrinuta zbog politike svojih trojice „mušketira“, koji poradi ideološke uklopljenosti u neokomunističke obrasce, sve snažnije Hrvatsku guraju u mentalne i političke okvire bivše Jugoslavije, a ta državna tvorevina bila je ekstremnija staljinistička inačica balkanskoga komunističkog Saveza. Upravo je zato velika odgovornost na hrvatskim biračima, koji se jedini mogu oduprijeti sadašnjoj unutarnjoj navali prosrbijanskih snaga, koje Hrvatsku na čelu s trojicom mušketira vode u novu balkansku satrapiju.

 

Mate Kovačević

facebook komentari