Tu ne more niko ništa, tu nemoš ništa čak ni ti

2

Svebor se spremao porinuti čun u ranu zoru kad se ljeti čuju samo šturci, a zimi tek udarci vala. U glavi mu se rojahu čudna imena koja izgovaraše Kalojanis: Helije, Demetra, Hekata… Zvučala su mu poput imena udaljenih otoka za koje je čuo upravo od njega: Jakljan, Olipa, Proizd… U pesti stiskaše kameju. Pa iako nije bio siguran komu pripada (jer nije vjerovao u snove iako je jednoć sanjao Perzefonu i slušao Grkove priče), ćutio je da njezina ljepota nije samo u onome što očima vidi, nego i u nečemu izvanzemaljskom i izvanvremenskom. (Nije li ljudima dano da ljepotu prepoznaju čak i ako ne znaju u čemu se sastoji?) Sjede u čun, zavesla i otisne se na pučinu ne bi li se što dalje otisnuo od ljudi (jer nije vjerovao ljudima). I kad bje negdje na pola puta prema Osobjoj vali, pogled upre prema nebu (iako ni bozima više nije vjerovao, ali se nadao da će ih potkupiti kako bi mu pomogli u potrazi za Kosjenkom) i baci kameju u more. S Lovorikovca to zamijeti Posejdon i zapovjedi ribama i zvijerima morskim da se razmaknu ne bi li kameja došla do brazde koja vodijaše do hadskih stuba. Priprijeti Haronu da će ploviti Piriflegetonom, rijekom ključajuće krvi, ako kameju spremi u špag. Perzefona je na dnu stuba očekivala povratak Hada. Iznenada začu zveket kadli je u potiljak zgodi nekakav kamenčić. Podigne ga i ugleda Tomrisov poklon. Iako je odavna ostala bez nade, lice joj se razvuče u osmijeh. Negdje u smjeru Pločenjaka ribao je Kalojanis i gledao Svebora kako baca kameju te se pitao otkud Svebor u grčkoj priči. Ili je to sve bilo od Grkova vina s Crnoga otoka?

I kako pisac ovih redaka ima dvije književne kritičarke u kući i jednu takvu (ne)poznanicu među kojima jedna tvrdi da se trendovska hrvatska književnost svodi na stvarnosnu prozu jer mnogi hrvatski pisac mladac drži da je sve što mu se u životu dogodilo književnost, svoje likove izmješta iz današnjega vremena i prostora iako stvarnosnoga uvijek ima. Samo ne uvijek ondje gdje ga drugi vide, a i vlastitu stvarnost često toliko presloji da je ni sam više ne razaznaje. A u vlastit su pogled na hrvatsku jezičnu stvarnost često odveć uvjereni sami govornici, a katkad i jezični stručnjaci. Upalim neki dan dalekovidnicu i čujem kako su turcizmi veoma česti u regionu, ponajviše u BiH, ali da ih u Hrvatskoj više gotovo i nema. Truća tako „stručnjak“ da u Hrvatskoj nitko više ne govori jok i nigdje se ne čuje riječ komšija. Bit će da je malo nagluh jer niječnicu jok i sam često upotrebljavam, a nemali mi se broj metkovskih susjeda međusobno komšija. Šćepo se pak Šćepuljica Šešelj često hvali kako je kršćanskoga adeta. Obojica živimo u Hrvatskoj, u njoj smo (pače u Dalmaciji u kojoj se i otočani i primorci pozdravljaju s Evala) rođeni, a kad govorimo na našu (doduše, on iče, a ja đečem i pogdjekad čakam), pogotovo nakon koje čaše vina eto ti mašala turcizama! Naši se pak standardolozi stalno pozivaju na uporabnu normu, ali se to na koncu uglavnom svede na jezik medija. Posve su uobičajene tvrdnje kako nema više aorista, kako malo tko razlikuje naglaske, jedini su dijalektizmi ciferšlus i lancun, a već je poštapalicom postalo retoričko pitanje Ma tko još tako govori? Ako im se ne ide na terenska istraživanja, preporučujem im za početak Regionalni dnevnik čisto da se uvjere kako Hrvatska nije samo ono što se vidi sa zvonika zagrebačke katedrale. S druge je strane jednomu dijelu dijalektologa na Ivšićevim djelima vrijeme stalo da se odmori malo te se čude štokavizaciji splitskoga govora ili učvršćivanju labrnje u Dubrovniku, pojavama starim barem sedamdesetak godina.

Njima pak preporučujem više terena, a manje uredskoga naricanja zbog toga što standard naleže na dijalekte hrvatske. Kako sam i u znanosti rastrojena osoba (bavim se onomastikom, dijalektologijom i naglasoslovljem), mogu navesti Kaštel Gomilicu (ili sijaset, da ostanemo u motu) primjera koji ruše uvriježena mnijenja svake od navedenih jezikoslovnih grana, ali iznosim tek jedan. Jedan od češćih upita koji mi kolege dobivaju jest kako se sklanjaju dvosložna osobna imena kao što su Bruno, Dino, Lino, Pino i Rino. Posljednjih se petnaestak godina uglavnom preporučuje sklanjanje Bruno – Brune, Dino – Dine bez obzira na to kako se navedena osobna imena naglašuju, a kad tkogod iz južnih krajeva prigovori da mu se to baš i ne mili, odmah ga proglase lokalpatriotom. Doduše, moram se i sam opepeliti jer sam tvrdio da nikad u životu nisam čuo da netko sklanja Pino – Pine, a pet dana nakon što sam to izustio, prepadoh se Pine u rodnome gradu. To što su barem osobna imena Lino, Pino i Rino donedavna bila zabilježena isključivo u primorskim krajevima, standardologe nije previše brinulo pa se nisu ni pitali kako se navedena imena ondje sklanjaju ili koji im je naglasak. Uzmimo za primjer osobno ime Dino koje se u južnim krajevima naglašava uglavnom dugosilazno (dakle, onako kako čujete u Splitu, da sad ne pišemo naglasak i prelamače ne smutimo) te je genitiv Dina, a u sjevernijim krajevima uglavnom dugouzlazno (dakle, kao u BiH) te genitiv glasi Dine. Za one koji tvrde da nitko ne čuje naglaske tek podatak da Dalmatinci imaju najmanje dva (a najčešće četiri), a Hercegbosanci četiri (ponegdje i pet naglasaka). Razliku pak između govora Dine Merlina i Dina Rađe, čula bi i moja pokojna baka Anđa koja je često odlazila na čišćenje ušiju na Mlinište.

Za kraj malo o naslovu koji upozorava na jedan pravopisni previd. Je li nakon prijepora oko ne ću i neću došlo vrijeme da se sporimo oko ne moš i nemoš? Gdje je sad sveto pravopisno trojstvo, gdje je Matica hrvatska, gdje su sad institutski jazimlije? Vinka pak Grubišića molim da mi istraži koji se to Mostarac preselio iz Kanade u Australiju jer je u sedam godina u Kanadi na snješku mijenjao samo mrkvu.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 17. siječnja 2014.

facebook komentari

  • peppermintt

    Jezik je živa materija, standard stvar dogovora, a razgovorni jezik svakoga od nas naravno da je formiran i prema doticajima drugih jezika

  • peppermintt

    Jezik je živa materija, standard stvar dogovora, a razgovorni jezik svakoga od nas naravno da je formiran i prema doticajima drugih jezika