Pratite nas

Kolumne

Tuđman je bio državnik za razliku od uplašenih politikanata koje je povijest nakon 2000. izbacila na scenu

Objavljeno

na

Činjenica je da su srpski političari oduvijek bolji, hrabriji i lukaviji od hrvatskih. Njihove su međunarodne veze bolje od naših jer su ih na našu štetu gradili od 1918. g., sve do 1991. g. Naše političke amatere nije zabrinula ni rusko-srpska vojna vježba uz hrvatsku granicu. Naš cilj je uzeti za ruku Srbiju i uvesti je u EU. Zajedno s Šešeljom!

Kolinda je poručila da – ako slučajno pobjedi na predsjedničkim izborima, između ostalih čuda kojima će usrećiti velike i male Hrvate – uvesti će i kemijsko kastriranje pedofila ili kako se od milja kaže pedića. Najblaže rečeno – zaprepašten sam! U XXI stoljeću kastrirati ljude koji vole djecu! Prevedeno na običan svakodnevni jezik značilo bi: ljubav prema djeci je kažnjiva. Gdje su tu ljudska prava onih koji vole djecu? Pedofili vole djecu više i iskrenije od recimo pedijatara. Dok mi obični smrtnici, kad vozimo kraj škole bez obzira na znak upozorenja, obično stisnemo gas, dotle pedofili, obzirni kakvi već jesu, stisnu kočnicu i voze polako, polako pa gledaju dječicu. Da im koje od djece ne podleti. Javili su se i stručnjaci, suci za maloljetnike kao i ostali začuđeni djecobrižnici. Svi se s pravom pitaju: što će raditi centri za socijalni rad, psihijatri, psiholozi, društveni pravobranitelji za djecu? Koga će hrvatski Queer pozivati u goste da nam objasni kako su djeca od rođenja seksualna bića? Ma što od rođenja! Alfred Kinsey misli da su djeca seksualna bića i prije nego se rode. Neće hrvatski istomišljenici nizozemskih pedofila zvati kastrirane pediće. Izgubit će se autentičnost. Naši stručnjaci nisu baš skloni komentirati zašto su zaostale zemlje kao što su Njemačka, Danska, Velika Britanija, Švicarska, Švedska, Poljska, Češka, SAD i druge, sklone kastraciji. Gordana Buljan Flander smatra da bi prije svega trebalo otvoriti široku javnu raspravu “što s pedićima”. Kako je i rekao cinik XX stoljeća Winston Churchill: “Ako želiš da se neki problem nikada ne riješi osnuj komisiju i organiziraj javnu raspravu”.

pedofilijaJa sam protiv te inkvizicione logike naše Kolinde. Vidi se da je HDZ iza nje. Mislim da su naši centri za socijalni rad stručno osposobljeni da drugarskim razgovorom, uz kavicu, uvjere pedofile da budu dobri. Već zamišljam mog prijatelja i teniskog partnera Zdravka Jurića-Juru kako u svom centru gdje radi dobiva radni zadatak: daj Jura riješi tu pitanje nekog pedofila kojeg su nam poslali. Dobri Zdravko bi sjeo i zagledao se znatiželjno u starijeg gospodina rumenih obraza pa bi otprilike rekao: “Gospodine, čujte, nemojte to raditi. Znate, nije zgodno. Mislim to sa djecom. Mogao bi neko vidjeti. Pa sramota da vaši to doznaju!” I pedić bi posramljeno gledao u pod, a obraščići bi mu se zarumenili. Kad bi pogledao u nemilosrdnog Juru jedva bi prošaptao: “Časna riječ više neću! Mame mi!” Zdravku bi se od ponosa zacaklile oči. Evo, vratio je na pravi put još jednu zalutalu ovcu. Bez kastracije bilo fizičke ili kemijske. Čak bi ostala sačuvana i ljudska prava naše zalutale ovce. Preporođeni pedić digao bi se sa stolice te pružio znojavu i mlohavu ruku našem Juri na pozdrav. Gledajući Juri iza leđa veselo bi primjetio: “Imate lijep pogled iz ureda!”. “Ništa naročito!” odgovorio bi Zdravko. “To je osnovna škola. Vesele dječice koliko ti srce želi”… A hadezova Kolinda bi kastrirala.

Mudri Plaut još davno je rekao: “Imbrem in cribum legere.” Skupljati kišu u sito ili uzalud se mučiti.

O ljudskim pravima starog partizana i vrhunskog pisca Slobodana Novaka brine policija i sud. Dana 18. studenog pozvan sam na sud kao branitelj Slobodana Novaka, protiv kojega je policija podnijela optužni prijedlog iz čl.25. Zakona o diskriminaciji. 90-godišnji pisac navodno je uvrijedio članove Zagreb pride ili zagrebačku Povorku ponosa jednom svojom opservacijom u Večernjem listu. Zagreb pride je podnio prijavu, a policajac koji je prijavu zaprimio, odmah je zaključio da se stari pisac malo zaigrao. Kakav čl.38. Ustava RH koji govori o pravu na mišljenje i izražavanje tog mišljenja. Ne vrijedi ni jeftina mantra o tzv. vrijednosnom sudu. Kad je u pitanju Zagreb pride sjetite se da je šutnja zlato. Doduše ta stara poslovica ne vrijedi za Zagreb pride.

Moju klijenticu K.V.K. pošteno su izvrijeđali preko društvene mreže. Klijentica je tužila i sud joj je za sada nepravomoćno dosudio 30.000 kn kao novčani ekvivalent štete koju je pretrpjela od tobože diskriminirane neprofitne organizacije. Stari partizan i akademik Slobodan Novak pomalo je začuđen današnjim svijetom. Kontradiktoran mu je. Kaže mi kako je ljevičarska ikona i dan danas Maršal Tito. I to je u redu. Svatko ima pravo na svoj stav. Osim naravno Slobodana Novaka. Evocira mi svoje uspomene na partizansku epopeju i sjeća se koliko je istospolnih ljubavnika ljubljeni Maršal poslao u vječna lovišta za vrijeme drugog svjetskog rata. Sad je pitanje je li nezaboravni Maršal bio nepogrešiv ili je bio prikriveni homofob. Ma kvragu, najbolje je zaboraviti na naše velikane. Novak je ne tako davno napisao nešto pozitivno i o dr. Franji Tuđmanu. U zao čas. Digao se intelektualac opće prakse Jurica Pavičić te ogorčen i konsterniran riknuo: tko može glorificirati diktatora i njegovih 10.g., mraka? Jurica prosto nije mogao da veruje. Grijeh do grijeha, a Novak to ne vidi. Uništio zemlju radnika i seljaka dragu nam Jugu. Stvorio – kako to kaže Igor Mandić – potpuno nepotrebnu RH. O lopovskoj privatizaciji da i ne govorimo. Veliki pisac Jurica Pavičić, veći čak i od Miljenka Smoje, napisao je kako je zbog toga Slobodan Novak kreten! Novak osta začuđen! Sjeti se Dostojevskog i njegovog Idiota. Jurica Pavičić je intelektualac kojem uvijek možeš prići i zapitati ga: “Što ima?” On sve zna o književnosti, nogometu, filmu, povijesti i da ne nabrajam dalje.

hajdukU subotu 22. studenog o.g., napisao je predivan osvrt na “Tužan i nepotreban derbi olupina” misleći na susret Dinama i Hajduka. Danas znamo da su oni koji nastoje izazvati mržnju između hrvatskog juga i sjevera uspjeli. Ali to nije tema ove kolumne. Prepametni Pavičić misli da je vladavina Dinama uspostavljena kao gola Tuđmanova volja. Umjesto da raščešljavam nepročešljane Juričine misli, predlažem da se malo potrudi te utvrdi koliko je prvenstava RH osvojio Hajduk dok je Tuđman bio živ, a koliko nakon njegove smrti kad su državom upravljali Račan, Sanader i Milanović. Račan nije volio Dinamo, a Sanader i Milanović su hajdukovci. I toliko o Tuđmanovoj nogometnoj samovolji!

Da parafraziram Oscara Wilda: Na dva načina možete mrziti kolumne u subotnjem Jutarnjem. Jedan je naprosto ih mrziti, a drugi – čitati tekstove Jurice Pavičića.

Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije, održao je lekciju Hrvatima: “Ne može nama Hrvatska da deli lekcije! Država, čija policija ne može da zaštiti 10 čirilićnih ploča”. Šešelj? Ivica misli da to nije srpski problem. Vjerojatno je hrvatski… Sjećam se kad je Bora Tadić, ne tako davno, održao lekciju našem Predsjedniku RH zaprijetivši mu da bi eventualna oslobađajuća presuda Gotovini, Markaču i Čermaku mogla pokvariti idilične odnose Hrvatske i Srbije. Josipović se naljutio k’o sad Dačić te iz protesta odmah otišao s lepim Borom u Paulin Dvor gdje ustaše napadaju Srbe već 114 g. Kad Dačić kaže: “Srbiji je strateški cilj izlaz na more”, nitko se u Hrvatskoj ne pita na čije more? Možda Ivica misli na Indijski ocean. Činjenica je da su srpski političari oduvijek bolji, hrabriji i lukaviji od hrvatskih. Njihove su međunarodne veze bolje od naših jer su ih na našu štetu gradili od 1918. g., sve do 1991. g. Naše političke amatere nije zabrinula ni rusko-srpska vojna vježba uz hrvatsku granicu. Naš cilj je uzeti za ruku Srbiju i uvesti je u EU. Zajedno s Šešeljom!

ivica-dacicMinistar pravosuđa RH nedavno se zaletio te rekao da Hrvatska, kao članica EU, treba nametnuti Srbiji uvjet za članstvo u EU u formi suđenja za ratne zločine na višoj razini nego do sada. Kao primjer naveo je suđenje za zločin na Ovčari za koji je odgovarao kapetan JNA. Ovakovo iskakanje od dogovorene politike “regiona” oneraspoložilo je ministricu Vesnu Pusić koja je nešto kasnije javno za svoj stav pohvaljena od nadvojvode Šešelja. Usput rečeno, od međunarodne diverzije sa Šešeljom, naša Ministrica nije sedam dana rekla ni riječi. Ljevičarski tisak pokušao je spasiti stvar infatilnom tvrdnjom da se radi o luđaku. Ali sud ga je pustio zbog karcinoma, a ne psihičke premećenosti. Sjetite se svojevremeno “krimena” Mladena Markača koji je otišao u lov na divlje svinje. Koju halabuku su digli Frljićevci, Lovrićke, Butkovići, Dežulovići itd., zbog tog groznog nepoštivanja voljenog Haaškog suda. Sad Vojvoda divlja, prijeti, proziva, a Ministrica ni čmrk dok Predsjednik RH piše pisamce Haškom sudu umjesto Vijeću sigurnosti. Hrvatska se politika još jednom pokazala inferiornom prema otvorenim i tvrdim Srbima. Sad je jasnije zašto je Tuđman bio toliko prokazivan kao Titov general koji se sastajao i dogovarao s Miloševićem te s njim dijelio plijen. Koji plijen? Tuđman je jedini koji je, kao povijesničar, vidio, znao i htio reći istinu o hrvatsko-srpskim odnosima. Zato je on bio državnik za razliku od uplašenih politikanata koje je povijest nakon 2000.g., izbacila na scenu, a koji u ovih 14.g., nisu ništa naučili. Osim što su razoružali pobjedničku vojsku, slali svoje generale u Haag i klanjali se Carli del Ponte. Šešelj je samo još jednom pokazao da srpska ideja o širenju preko Drine još uvijek tinja pod pepelom. Treba je samo malo podpiriti i plamen će za čas zahvatiti “ceo region”.

Dok srpsko-ruski tenkovi stvaraju buku kraj hrvatske granice, mi se bavimo kolonama u povorci sjećanja 18. studenog. Jelena Lovrić kaže: “Jedni su se borili za Hrvatsku, drugi za pobjedu nad Srbima”. Jeftini silogizam! Protiv koga su se oni, koji su se borili za Hrvatsku, borili – draga Jele? Protiv Papuanaca, Australaca, Islanđanina?!!!

Po novom zakonu Predsjedniku RH za nezakonito dilanje transkripata izriče se kazna od 5 godina. U ponovljenom slučaju dobiva se još pet godina. Što je ukupna mandatna kazna od 10 godina, a što je Stipe Mesić u cijelosti izdržao.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati