Tuga Tarle , Hrvatski iseljenički duhopis

    0

    Razumljivo je da se o Hrvatskoj može pisati na razne načine. Ipak, uvijek je najbolji onaj koji ju voli čistoćom svoga srca. Takav je slučaj s ovom knjigom. Tuga Tarle živjela je i ovamo i tamo. Iz svega toga nije izvlačila korist, nego je nastojala pomoći svojoj domovini. Osjećala je da je ona okvir u kome može i treba živjeti. Kad voli i poznaje nju, onda može voljeti i poznavati čitav svijet.

    Napisane rečenice ne predstavljaju nikakav stručni rad. Međutim, to ne znači da nisu zahvatile srž onoga o čemu govore. Kroz način ogleda Tarle progovara o našim iseljenicima u Australiji, Južnoj Americi, Europi. Ponekada je to iseljeništvo uspješno, ponekada ne. Unatoč tim vanjskim silnicama, u svima uglavnom bije srce za domovinu Hrvatsku. Okupljaju se u svojim katoličkim misijama, svojim klubovima, pomažu domovinu na sve moguće načine.

    hrvatski-iseljenicki-duhopis

    Posebno se to vidjelo tijekom nesretnog, ali slavnog, Domovinskog rata. Nisu pitali što im domovina može dati, nego što oni mogu dati njoj. Čak i oni koji su bili zalutali. Nekada su išli u jugoslavenske klubove, sada su se probudili i krivo im je ako ih se odbacuje. Žele doprinijeti koliko mogu.

    Ima zacijelo i crnih ovaca u našem iseljeništvu. Tako Tarle razgovara s Arturom Hribarom, negdašnjim Titovim generalom. Čovjek je to pun protuslovlja i takav je ostao do kraja. Kao mlad zaljubio se u komunizam i počela su njegova lutanja. Pobjegao je kasnije iz Jugoslavije, stekao karijeru u Australiji, ali se nikada nije družio s Hrvatima. Za njega su oni bili neprijateljska emigracija. Pojavkom Miloševića kaže da se osvijestio. Međutim, i dalje mu nisu jasne mnoge stvari. Tako je to kad počneš i nastaviš ukrivo.

    Što zapravo misli o iseljeništvu Tarle je najbolje izložila u ogledu »Kako su se prepoznale Hrvatska i dijaspora«. Vrijedi mu posvetiti vrijeme. Pisala je to ne samo zbog svoga rada u našim veleposlanstvima diljem svijeta, nego zbog ljubavi u srcu. Pročitaš, staneš i počneš razmišljati. Spisateljičin uspjeh, a naša korist.

    Naznačavala je naravno Tarle i poteškoće koje muče naše iseljeništvo. Bez obzira na sve možda je najveća ona kad se osjeti prekid veze između nas i njih. Tijekom Domovinskog rata ona je to nadvladavala udrugom Dora koja se skrbila za djecu ostalu u ratu bez jednog ili oba roditelja. Sada to pokušava postići pokretanjem muzeja hrvatskog iseljeništva. Kad to uspije, možemo biti sigurni da su se konačno prepoznali naše iseljeništvo i ne zajednička nam domovina nego trenutni političari na vlasti. Domovina, naime, uvijek prepoznaje i prepoznavat će svoje razbacane diljem svijeta. Koliko je u našoj moći doprinesimo i mi u tom pogledu.

    Miljenko Stojić

    facebook komentari