Tuga za Tomislavom Nikolićem

3

Beogradu očito nisu dobro sjele promjene na hrvatskom državnom vrhu. Josipović je bio po njegovoj mjeri, gospođa Kitarović nikako nije. Ni Britanci nisu dobro primili Ivin odlazak, ni Kolindin skepticizam u odnosu na “regiju”, kao ni njezino apostrofiranje oslonca na Njemačku, pa ni oni neće, kako sada stvari stoje, poslati svog predstavnika na Markov trg.

Vijest da Tomislav Nikolić neće doći na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović izazvala je nemalu konsternaciju u ovdašnjim projugoslavenskim političko-medijskim krugovima. Neće biti najdražeg gosta, neće biti troljubaca ni zagrljaja. Tuga zbog te nemile činjenice pokušala se ublažiti dezinformacijama kako na spomenutu inauguraciju neće doći nitko ni od predsjednika ostalih država. Nikoliću očito nisu dobro sjele promjene na hrvatskom državnom vrhu. Josipović je bio po njegovoj mjeri, gospođa Kitarović nikako nije. Zamjerila se Beogradu izjavom o Srbima u Hrvatskoj, inzistiranjem na pravu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, odnosno Vojvodini, postavljanjem visokih uvjeta Srbiji na njezinu putu u EU i uopće, kako se izrazio Milorad Pupovac, “antiregionalnom politikom”. Ni Britanci nisu dobro primili Josipovićev odlazak, ni Kolindin skepticizam u odnosu na “regiju”, kao ni njezino apostrofiranje oslonca na Njemačku pa ni oni neće, kako sada stvari stoje, poslati svog predstavnika na Markov trg. Vidjeli smo kako je dan nakon objave rezultata predsjedničkih izbora ministar vanjskih poslova Velike Britanije obletio Beograd i Zagreb, gdje ga je primila i ohrabrila preostala regionalna uzdanica Vesna Pusić.

Intervju kojega je Marijan Damaška, smijenjeni voditelj pravnog tima u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid, izazvao je prilično zanimanje javnosti. No, najzanimljiviji je onaj dio u kojemu, objašnjavajući razloge svog odlaska, kaže kako je ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu (sic!), te kako britanski dio tima s njim nije kontaktirao. Možda baš ova izjava najbolje objašnjava sudbinu tužbe. Prvi put saznajemo da je zapravo ključnu ulogu u cijelom procesu igrao “britanski dio tima”, odnosno London u skladu sa svojom politikom obnove balkanske zajednice. U tom je cilju valjalo, što je moguće više, teret ratne odgovornosti i počinjenih zločina staviti na obje strane u cilju, valjda, novog zbližavanja. Sada je jasnije i nastojanje bivšega predsjednika i ministrice vanjskih poslova za povlačenjem tužbe. S obzirom na ove okolnosti, presuda je zapravo za Hrvatsku izvanredno dobra, jer ipak naglašava osvajački, velikosrpski kontekst rata. A kad je riječ o kontekstu, onda cijelom svijetu kao paradigma može poslužiti aktualna ukrajinska, ili ona starija sudetska kriza. Jedna nacionalna manjina koristi se za izdvajanje dijela teritorija jedne države i pripojenje drugoj državi. Postoje i stanovite razlike. Rusija je u odnosu na Ukrajinu daleko moćnija nego Srbija u odnosu na Hrvatsku, okupirana ukrajinska područja su nekada i bila dijelom Rusije, hrvatska nikada nisu bila dio Srbije, ukrajinska su teritorijalno kompaktna, hrvatska nisu, itd.

Ako uopće postoje neke dobre namjere u tome da se preko izjednačavanja krivnje, preko zaborava ili preko dogovorne povijesti normaliziraju odnosi i razvijaju u pravcu prijateljstva i suradnje, onda su takve namjere duboko pogrešne. Opet se potvrđuje ona uzrečica kako je put u pakao (ponekad) popločan dobrom nakanama. Taj je put stranputica iz nekoliko razloga. Prošlost se nikako ne može zaboraviti, ona živi u nama i onda kad toga nismo svjesni, a dobri se odnosi ne mogu graditi na lažima. Zajednički jezik oko najnovije i one nešto starije povijesti nikada neće biti postignut. Posve je iluzorno očekivati da će Srbija ikada priznati svoju ulogu u agresiji na dvije susjedne države. I što je još gore, da će trajno i jasno odustati od svoje ekspanzionističke politike. Četnički je pokret faktički i službeno rehabilitiran kao antifašistički. Hrvatska oslobodilačka akcija Oluja, za službeni je Beograd zločinačka Od Šešelja se nije ogradio, a kod Australije je, što je puno zloćudnije i znakovitije, prosvjedovao zbog namjere izručenja Dragana Vasiljkovića Hrvatskoj, što opet u Zagrebu nije pobudilo nikakvu reakciju. Osuda Veljka Marića, kao i žive tjeralice za još četrdesetčetvoricom hrvatskih državljana, jasno nam je demonstrirala kako se Srbija i dalje drži kao balkanski hegemon, koji, eto, ima pravo suditi građanima drugih država za zločine počinjene u drugim državama. Na istom je tragu i ponašanje vodećih srpskih političara u Hrvatskoj. Veljku Džakuli, kojega se smatra kooperativnim Srbinom, je pobuna Srba protiv Hrvatske isto što i pobuna Hrvatske protiv Jugoslavije. Milorad Pupovac nikada neće spomenuti riječ agresija, već samo dvije loše politike i to javno. Privatno zacijelo misli samo na jednu lošu politiku. Žestoko će prosvjedovati zbog samog ulaska Branimira Glavaša u Hrvatski sabor u kojemu pak sjede ljudi iz njegove stranke koji uopće nisu nedužni u događajima devedesetih. Novine srpske manjine djeluju kao trajna provokacija.

San o nekakvom novom bratstvu i jedinstvu, koji nažalost još stanuje u nekim usijanim našim i stranim glavama, posve je deplasiran. On se uvijek razbije o nekakvog Slobodana Miloševića ili Tomislava Nikolića. Gotovo da nema te političke i povijesne teme na kojoj bi bila moguća suglasnost. Ta jednom su se već raspale najjugoslavenskije institucije poput Saveza komunista Jugoslavije, Jugoslavenske armije pa čak i Udbe, pa kako je onda moguće svezivanje cijelih naroda?

Preostaje nam okaniti se sumnjivih i propalih političkih projekata, političke propagande i priča o osovini Beograd-Zagreb, o najbližem susjedu s kojim nas povezuje antifašistička borba, manjine i zajednička budućnost. U najboljem slučaju, prema istočnim komšijama odnositi se kao i prema bilo kojem drugom, bližem ili daljem susjedu. Pustimo neka putuju ljudi i roba, neka spontanitet i vrijeme donesu normalnije ozračje. Svako je forsiranje obično kontraproduktivno. Ali, naravno, pri tome se ne smiju zaboraviti istina i povijest utemeljeni na činjenicama, jer Hrvatska nema razloga ništa lagati ni prikrivati, ratni zločini se moraju i dalje progoniti, na što obvezuje i presuda Međunarodnog suda pravde. Valjat će inzistirati na onome što je već najavila nova predsjednica, na suđenjima za zločine s one strane Dunava, na rješenju graničnog spora, na odgovarajućem reguliranju položaja Hrvata, na nestalima, ratnoj odšteti, na povratku otetog kulturnog blaga. S duge strane, i Hrvatska ima svoje obveze u odnosu na položaj srpske manjine, ali ne na način predimenzioniranja broja, položaja i utjecaja pojedinih “etnobiznismena” u državnim strukturama.

[ad id=”40551″]

Autor: Josip Jović

facebook komentari

  • vivana

    Srpska manjina I sve druge manjine po Ustavu imaju sva prava kao hrvatski državljani.Prema tome,mogu politički djelovati kroz bilo koju političku stranku.Sve političke stranke u Hrvatskoj trebaju imati hrvatski predznak I manjinske I regiopnalne stranke treba ukinuti.U SAD ima preko trideset milijuna Iraca pa nema irske političke stranke.U Australiji se govori 402 jezika pa nitko I ne pomišlja o dvojezičnim,ili višejezičnim pločama.Kada će se,konačno,u Hrvatskoj ove stvari urediti?

    • EMINƎM

      Stvari u Hrvatskoj će doći na svoje mjesto onog trenutka kada se provede lustracija, tj. kada se provedbom lustracijskog zakona svim neprijateljima bude zakonski onemogućeno djelovanje protiv Hrvatske države.
      Za Hrvatski Dom bez srbokomunista !

  • srka

    Predsjednica RHrvatske samo neka se drzi NJemacke…zasigurno nece biti na pogresnome putu.

    by Srka®