Connect with us

Kolumne

Tuga za Tomislavom Nikolićem

Published

on

Beogradu očito nisu dobro sjele promjene na hrvatskom državnom vrhu. Josipović je bio po njegovoj mjeri, gospođa Kitarović nikako nije. Ni Britanci nisu dobro primili Ivin odlazak, ni Kolindin skepticizam u odnosu na “regiju”, kao ni njezino apostrofiranje oslonca na Njemačku, pa ni oni neće, kako sada stvari stoje, poslati svog predstavnika na Markov trg.

Vijest da Tomislav Nikolić neće doći na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović izazvala je nemalu konsternaciju u ovdašnjim projugoslavenskim političko-medijskim krugovima. Neće biti najdražeg gosta, neće biti troljubaca ni zagrljaja. Tuga zbog te nemile činjenice pokušala se ublažiti dezinformacijama kako na spomenutu inauguraciju neće doći nitko ni od predsjednika ostalih država. Nikoliću očito nisu dobro sjele promjene na hrvatskom državnom vrhu. Josipović je bio po njegovoj mjeri, gospođa Kitarović nikako nije. Zamjerila se Beogradu izjavom o Srbima u Hrvatskoj, inzistiranjem na pravu hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, odnosno Vojvodini, postavljanjem visokih uvjeta Srbiji na njezinu putu u EU i uopće, kako se izrazio Milorad Pupovac, “antiregionalnom politikom”. Ni Britanci nisu dobro primili Josipovićev odlazak, ni Kolindin skepticizam u odnosu na “regiju”, kao ni njezino apostrofiranje oslonca na Njemačku pa ni oni neće, kako sada stvari stoje, poslati svog predstavnika na Markov trg. Vidjeli smo kako je dan nakon objave rezultata predsjedničkih izbora ministar vanjskih poslova Velike Britanije obletio Beograd i Zagreb, gdje ga je primila i ohrabrila preostala regionalna uzdanica Vesna Pusić.

Intervju kojega je Marijan Damaška, smijenjeni voditelj pravnog tima u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid, izazvao je prilično zanimanje javnosti. No, najzanimljiviji je onaj dio u kojemu, objašnjavajući razloge svog odlaska, kaže kako je ostao bez utjecaja na odluke koje su se donosile u Zagrebu i Londonu (sic!), te kako britanski dio tima s njim nije kontaktirao. Možda baš ova izjava najbolje objašnjava sudbinu tužbe. Prvi put saznajemo da je zapravo ključnu ulogu u cijelom procesu igrao “britanski dio tima”, odnosno London u skladu sa svojom politikom obnove balkanske zajednice. U tom je cilju valjalo, što je moguće više, teret ratne odgovornosti i počinjenih zločina staviti na obje strane u cilju, valjda, novog zbližavanja. Sada je jasnije i nastojanje bivšega predsjednika i ministrice vanjskih poslova za povlačenjem tužbe. S obzirom na ove okolnosti, presuda je zapravo za Hrvatsku izvanredno dobra, jer ipak naglašava osvajački, velikosrpski kontekst rata. A kad je riječ o kontekstu, onda cijelom svijetu kao paradigma može poslužiti aktualna ukrajinska, ili ona starija sudetska kriza. Jedna nacionalna manjina koristi se za izdvajanje dijela teritorija jedne države i pripojenje drugoj državi. Postoje i stanovite razlike. Rusija je u odnosu na Ukrajinu daleko moćnija nego Srbija u odnosu na Hrvatsku, okupirana ukrajinska područja su nekada i bila dijelom Rusije, hrvatska nikada nisu bila dio Srbije, ukrajinska su teritorijalno kompaktna, hrvatska nisu, itd.

Ako uopće postoje neke dobre namjere u tome da se preko izjednačavanja krivnje, preko zaborava ili preko dogovorne povijesti normaliziraju odnosi i razvijaju u pravcu prijateljstva i suradnje, onda su takve namjere duboko pogrešne. Opet se potvrđuje ona uzrečica kako je put u pakao (ponekad) popločan dobrom nakanama. Taj je put stranputica iz nekoliko razloga. Prošlost se nikako ne može zaboraviti, ona živi u nama i onda kad toga nismo svjesni, a dobri se odnosi ne mogu graditi na lažima. Zajednički jezik oko najnovije i one nešto starije povijesti nikada neće biti postignut. Posve je iluzorno očekivati da će Srbija ikada priznati svoju ulogu u agresiji na dvije susjedne države. I što je još gore, da će trajno i jasno odustati od svoje ekspanzionističke politike. Četnički je pokret faktički i službeno rehabilitiran kao antifašistički. Hrvatska oslobodilačka akcija Oluja, za službeni je Beograd zločinačka Od Šešelja se nije ogradio, a kod Australije je, što je puno zloćudnije i znakovitije, prosvjedovao zbog namjere izručenja Dragana Vasiljkovića Hrvatskoj, što opet u Zagrebu nije pobudilo nikakvu reakciju. Osuda Veljka Marića, kao i žive tjeralice za još četrdesetčetvoricom hrvatskih državljana, jasno nam je demonstrirala kako se Srbija i dalje drži kao balkanski hegemon, koji, eto, ima pravo suditi građanima drugih država za zločine počinjene u drugim državama. Na istom je tragu i ponašanje vodećih srpskih političara u Hrvatskoj. Veljku Džakuli, kojega se smatra kooperativnim Srbinom, je pobuna Srba protiv Hrvatske isto što i pobuna Hrvatske protiv Jugoslavije. Milorad Pupovac nikada neće spomenuti riječ agresija, već samo dvije loše politike i to javno. Privatno zacijelo misli samo na jednu lošu politiku. Žestoko će prosvjedovati zbog samog ulaska Branimira Glavaša u Hrvatski sabor u kojemu pak sjede ljudi iz njegove stranke koji uopće nisu nedužni u događajima devedesetih. Novine srpske manjine djeluju kao trajna provokacija.

San o nekakvom novom bratstvu i jedinstvu, koji nažalost još stanuje u nekim usijanim našim i stranim glavama, posve je deplasiran. On se uvijek razbije o nekakvog Slobodana Miloševića ili Tomislava Nikolića. Gotovo da nema te političke i povijesne teme na kojoj bi bila moguća suglasnost. Ta jednom su se već raspale najjugoslavenskije institucije poput Saveza komunista Jugoslavije, Jugoslavenske armije pa čak i Udbe, pa kako je onda moguće svezivanje cijelih naroda?

Preostaje nam okaniti se sumnjivih i propalih političkih projekata, političke propagande i priča o osovini Beograd-Zagreb, o najbližem susjedu s kojim nas povezuje antifašistička borba, manjine i zajednička budućnost. U najboljem slučaju, prema istočnim komšijama odnositi se kao i prema bilo kojem drugom, bližem ili daljem susjedu. Pustimo neka putuju ljudi i roba, neka spontanitet i vrijeme donesu normalnije ozračje. Svako je forsiranje obično kontraproduktivno. Ali, naravno, pri tome se ne smiju zaboraviti istina i povijest utemeljeni na činjenicama, jer Hrvatska nema razloga ništa lagati ni prikrivati, ratni zločini se moraju i dalje progoniti, na što obvezuje i presuda Međunarodnog suda pravde. Valjat će inzistirati na onome što je već najavila nova predsjednica, na suđenjima za zločine s one strane Dunava, na rješenju graničnog spora, na odgovarajućem reguliranju položaja Hrvata, na nestalima, ratnoj odšteti, na povratku otetog kulturnog blaga. S duge strane, i Hrvatska ima svoje obveze u odnosu na položaj srpske manjine, ali ne na način predimenzioniranja broja, položaja i utjecaja pojedinih “etnobiznismena” u državnim strukturama.

[ad id=”40551″]

Autor: Josip Jović

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Published

on

By

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Published

on

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading