Pratite nas

Turizam – povlastica za odabrane?

Objavljeno

na

Vrlo vješto prezentirana turistička statistika za prvih sedam mjeseci ove godine opravdano navodi na pitanje jesmo li u plusu ili u minusu, i koji su parametri za zaključak?

Ovotjedni nastup ministra turizma bio je pravi slalom među statističkim podacima i godinama koje se uspoređuju. Kao začin došao je i posjet saudijskog princa Valida bin Talal bin Abdul-Aziz Al Sauda. A on – jedan od najbogatijih ljudi svijeta – sjeo na bicikl. (Ne)obično?!Od zabave do bicikla
turisti

Za razliku od nekih minusa u turizmu, hrvatski javni prostor i ovoga je ljeta ispunjen „zabavnim“ temama za mase: od ljetnih partija, celebrityja koji gostuju na Jadranu, jahta koje su se usidrile uz našu obalu do političkih (pred)kampanjskih nadmetanja u svim prigodama. Ništa novo, ništa nepoznato. Držimo ljetni standard tema nadajući se da će srpanj i kolovoz pucketati prstima i tako puniti državni proračun, te spasiti ekonomski tonuću zemlju. I onda nam sleti šeikov „leteći grad“ i svi govore samo o tome, trčkaraju oko njega gotovo mu nudeći Hrvatsku na dlanu. Više od njegovog Boeinga, za oko mi je zapeo bicikl kojim se vozio Zagrebom želeći na trenutak biti neprimjećen, običan čovjek. Zamislite želje tako bogatog čovjeka? Da bude kao i mi – pješak, planinar i biciklist. I tako je vijest postala činjenica da je saudijski princ barem na trenutak bio običan. Paradoksalno je da toliki obični mali ljudi – planinari, pješaci i biciklisti – nikada zbog svoje običnosti neće postati vijest. A iskustvo pokazuje da ih nitko ni ne pita mogu li si priuštiti, i kakav, odmor na Jadranu?

Rezervirano za strance

Kaže predsjednik Josipović da je s Princem razgovarao i o mogućnostima ulaganja u turizam, i to onaj elitni. I opet Hrvati s prosječnim ili nižim plaćama mogu samo sanjati o ljepotama hrvatske obale i otoka. Uostalom, nije li tako već i sada s, primjerice, Dubrovnikom? Ministar Lorencin ga je, uz Zadar i Split, pohvalio kao grad koji zna „graditi turistički proizvod“, organizirati manifestacije i kvalitetno upravljati turizmom. Sve to stoji u odnosu na inozemne goste. A što je s domaćima? Koliko si Hrvata srednje i niže ekonomske klase (a to je većina građana naše zemlje!) ne može priuštiti posjet tim gradovima? Primjerice, Dubrovnik je mnogima iz Hrvatske nedohvatljiv: od dolaska (cestarina i gorivo), ulaska u grad i slobodnog parkirnog mjesta do cijene parkinga, kave i čaše vode. (Da ne spominjemo npr. put preko Neuma, granice, itd.) Tako samo elita može uživati u drevnom gradu sv. Vlaha, a vi „maleni“ – obrišite suze i gledajte preko interneta. Elitni turizam kao pojam vrlo atraktivno zvuči. I koliko god je draga mogućnost da neka strana zemlja, primjerice Saudijska Arabija, ulaže u nešto „fensi“ na našoj obali, ipak ne smijemo zanemariti činjenicu da se i saudijski šeik rado vozio na biciklu. Za koga je zapravo elitni turizam? Gradeći njega, nije dobro zaboraviti i „obični turizam“ za većinu građana koji zemlju ionako izvlače redovitim plaćanjem poreza, vožnjom automobilima bez obzira na porast cijene goriva, itd.

Zaboravljeni mamac

A što je s vrijednostima našeg tipično hrvatskog života: od jela i pića do rekreacije? Stranci, koje svim silama želimo privući u Hrvatsku, žele upravo tu našu običnost. Kad je već toliko istaknut ovih dana po statističkoj uspješnosti, evo onda i jedan primjer iz Splita. Grad sv. Dujma ove je godine pokazao zanimljivu sliku. Pretrpane ulice, riva i šetnice isprepletene su ugostiteljskim objektima svih vrsta. Među ostalima, u malim pitoresknim ulicama, nađe se i onih luksuzno uređenih, s nekim stranim ili bezličnim imenima. Čista znatiželja povukla me napraviti jednu malu analizu. Zašto su konobe s mediteranskom hranom pretrpane, štoviše u nekima se čeka i red za slobodan stol, a fensi restorani zijevaju poluprazni? Zanimljiv je jelovnik ovih luksuznih restorana na kojima je ono naše izvorno, mediteransko ispušteno u prilog nekim nepoznatim imenima i sastojcima hrane. Takav restoran je poluprazan iako se konobari (i hostese koje vas vode do stola!) jako trude pokazati da su baš za vas pronašli prazan stol, jer je sve (u polupraznom restoranu) „rezervirano“. Lica osoblja su govorila i više od riječi. Bio je to tek skupi marketinški pokušaj zadiviti turiste nečime što nije hrvatsko. Na drugoj strani, inozemni gosti guštaju uz miris ribe s roštilja, čašu dobrog vina i klapsku pismu u nekoj manjoj konobi dalmatinskog imena. I onaj makarski restoran u kojem je šeik ručao s predsjednikom, tipičnog je dalmatinskog imena i menija. Nije li ovo jedan mali poučak da ono naše hrvatsko zaista vrijedi i da upravo to strancima godi?

A kad će na red doći Hrvati i hrvatsko?

Olako smo prešli preko srpanjskih neistinitih vijesti o uspješnoj sezoni, da bi početkom kolovoza mjerodavni ipak priznali svojevrsni poraz. Nije li to alarm da bi javnu priču o hrvatskom turizmu ipak trebalo gledati s odmakom? Zapuštena i vlasnički nesređena nekadašnja odmarališta u bajkovitoj borovoj hladovini i s raspjevanim morem u podnožju također su istina našega turizma koji pogoduje elitama, a zaboravlja malene. Uvijek su vrijedniji inozemni od domaćih gostiju, bez obzira što većina srednje inozemne klase na plaže nosi svoju hranu i piće, a tek višerangirani more gledaju s terasa restorana. I uvozno nam je dostupnije od domaćeg. Jasan primjer je i cijena vode (bočice 0,5 l). Jeftinija je ona iz uvoza (porijeklo: EU i ime zemlje), dok je ona punjena u Hrvatskoj skuplja. (Razlika cca 1 kunu!) Budimo realni, niti jedna nacija neće spasiti našu sezonu koliko to mogu naše udružene ruke, umovi i dobra volja. (Niti nas tko može tako „uništiti“ kao mi sami!) Kad bi se stvari posložile malo drugačije, pa se umjetno stvorenu elitu prizemljilo, a radničkoj većini u Hrvatskoj omogućio povoljan odmor na domaćem terenu, imali bismo i zadovoljniju radničku klimu, time i produktivniju. To bi bilo dobro polazište za novu radnu jesen. Ovako, dok Hrvatskom hranimo strance, a sami po turistički kruh odlazimo izvan svoje predivne zemlje koja nas može hraniti pogačom, kako govoriti o uspjehu?

Ipak to nije samo naše

Kao što je i pitka voda gospodarsko dobro koje smo zatekli na zemlji, tako su i ljepote Hrvatske dobro koje nismo sami stvorili. Povjerena nam je predivna zemlja koja nije samo destinacija za odabrane. Gostoljubiva je za sve strance, pa neka bude i za domaće.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati