Pratite nas

Povijesnice

Tužna obljetnica ubojstva mostarskih fratara

Objavljeno

na

Mostar, 14. veljače 1945. bio je to dan ulaska partizanske vojske u Mostar. Istoga dana u večernjim satima partizani su upali u franjevački samostan, izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je također fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.). On je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja.

Fra Gaudencijevo svjedočanstvo je posebice dragocjeno zato što je on bio svjedok očevidac sveukupnoga događanja u samostanu sve do trenutka nasilnog odvođenja svoje subraće, ali i zato što je fra Gaudencije sutradan, s fra Pavom Dragićevićem, išao kod predstavnika nove vlasti i tražio svoju subraću o čemu također svjedoči.

U nastavku ovoga teksta, koji je priređen u povodu stradanja sedmorice fratara u Mostaru, donosimo najvažnije dijelove svjedočenja fra Gaudencija Ivančića kojega je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.

Upad partizana u samostan i odvođenje fratara

Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitav tjedan dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon tjedan dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan.

Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.

U to u zbornicu banu jedan časnik s vojnikom, i časnikupita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Časnik izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća časniku: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita časnik? ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je časnik sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, časnik veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Časnik je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se časnik u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica. Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati. Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ. Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između časnika i ovih fratara. Čuo sam riječi časnika: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je časniku. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se časnik. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Časnik je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a časnik se s nama uputio dolje u blagovaonicu.

pobijeni hercegovački franjevci

Prije večere smo se pomolili. Časnika smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni. Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo časnikovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, časnik je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati. – Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan časnik. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo što je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznam, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio.

Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući.

Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.”

Ubili su moga prijatelja!

Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje. Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, na Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru. Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac. Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu.

Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio tajnik – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu.

Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’ Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

Priredio: mons. dr. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH/glasbrotnja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati