Operacija “Tvigi-94“ u samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihovog najjačeg uporišta – sela Here. U konačnici, “Tvigi-94“ bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske…

Operacija Tvigi ’94 je bila vojna akcija HVO-a. Započela je 24. siječnja 1994.. Završila je istog dana. Snage HVO su oslobodile selo Here. Ramska brigada je svojom uspješnom operacijom postigla veliki strateški i psihološki cilj, jer je osim pobjede, zauzimanja strateškog cilja, slomila je jedan mit koji se bio provlačio kroz medije o Armiji BiH koja je nepobjediva. Armija BiH je u toj operaciji izgubila svoje snažno vojno uporište. HVO-ova pobjeda je izmijenila odnos snaga na ramsko-uskopaljskoj bojišnici, a bila je i prekretnicom tijeka rata između snaga HVO-a i muslimansko-bošnjačkih snaga odanih vladi u Sarajevu (Armija BiH).

Smatra se da je ovaj poraz muslimansko-bošnjačkih snaga odanih vladi u Sarajevu pridonio potpisivanju Washingtonskog sporazuma

Operacija “Tvigi-94“ u samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihovog najjačeg uporišta – sela Here. U konačnici, “Tvigi-94“ bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske.

Nažalost, unatoč rezultatima operacije, zbog više razloga, nikad joj nije posvećen značaj kakav je zaslužila.

Da bismo čitatelje pobliže upoznali s činjenicama i samoj vojnoj operaciji „Tvigi 94“, moramo se vratiti godinu i pol unazad i reći nekoliko bitnih stvari koje su, barem kad je riječ o Rami, dovele do sukoba Hrvata i Muslimana.

Na samom početku srpske agresija na republiku Hrvatsku, Hrvati ramskoga kraja prepoznali su nadolazeću opasnost, posebno poučeni krvavim iskustvom iz listopada 1942. godine kada su četnici Draže Mihajlovića i Petra Baćovića u tri dana pobili više od tisuću civila. Razmjerno tadašnjem broju stanovništva, Hrvati su teže stradali, mada četnici nisu poštedjeli niti Muslimane.

Sukladno prepoznavanju nadolazeće opasnosti, započelo je organiziranje obrane. Na samom početku priprema obrane, nastaju nesuglasice s predstavnicima muslimanskog naroda koji su još uvijek živjeli u iluziji da je JNA ono kako su je nekada predstavljali, a ne srpska vojska, i da se Jugoslavija neće raspasti.

Na početku priprema obrane, Hrvati se organiziraju kroz Općinski stožer obrane, a Muslimani većim dijelom ostaju rezervirani i ne pokazujući ozbiljniju namjeru da se uključe u obranu prema kupreškoj općini i Banjalučkom korpusu

Kasnije, formiranjem Hrvatskog vijeća obrane, Hrvati se organiziraju i djeluju kroz HVO, a paralelno s time, Muslimani kroz Teritorijalnu obranu. Budući da je iz povijesti poznato da dvije vojske i dva zapovjedništva ne mogu djelovati na istom teritoriju, pokušavalo se napraviti zajedničke crte obrane. U ljeto 1992. godine, manji dio Muslimana, priključuje se obrani i odlazi na crte prema četnicima, ali kao pripadnici TO.

Već u kolovozu 1992. godine dolazi do sve većih nesuglasica i odbijanja muslimanskih predstavnika da se, sukladno odluci tadašnjeg Predsjedništva BIH, u mjestima gdje su Hrvati u većini TO stavi pod zapovjedništvo HVO-a, odnosno suprotno, gdje su Muslimani u većini da se HVO stavi pod zapovjedništvo TO.

Svakim danom, nesuglasice se povećavaju da bi krajem kolovoza muslimansko vodstvo aktiviralo svoj tajni plan sukoba s Hrvatima – Plan „Beta“.

U periodu od kraja kolovoza do polovice listopada 1992. godine, stanje se sve više kompliciralo. Oslanjajući se na obećanja da će dobiti pomoć iz susjednih općina, muslimansko vodstvo definitivno se odlučilo napasti Hrvate.

Pripadnici TO napuštaju položaje prema četnicima na planini Raduši i zaposjedaju već pripremljene rovove i položaje u i oko Prozora. Pokušavajući izbjeći nadolazeći sukob, zapovjedništvo brigade „Rama“ započinje pregovore s muslimanskim vodstvom.

Želeći ostvariti planirano, muslimanska strana na sve načine izbjegava konkretne dogovore, da bi 23. 10. 1992. godine, za vrijeme stanke predstavnici brigade „Rama“ dobili vijest da su u rajonu Crni vrh – Zgon, Muslimani napali pripadnike brigade „Rama“ i ubili vojnika Franju Zadro. Nakon toga, pregovori su prekinuti. Uslijedio je sukob u kojemu je muslimanska strana doživjela potpuni poraz.

Odmah nakon sukoba u Prozoru, da bi sakrilo svoje stvarne namjere prema ramskim Hrvatima i HVO-u, muslimansko vodstvo započelo je propagandno medijski rat. Uvidjevši da je plan protjerivanja Hrvata iz Rame u samom začetku doživio krah, koristeći većinu tadašnjih medija, posebno radija i tv-a, muslimansko vodstvo u Sarajevu pribjegava medijskoj ofenzivi na HVO u koju ubrzo uključuju i Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku kao agresora na BIH.

U samom početku u javnost se plasira priča o tome kako je Prozor sravnjen sa zemljom i da su „ustaše“ pobile više od 300 Muslimana. Kako se u sukob uključila i Hrvatska vojska s dvanaest tenkova među kojima se nalazili i oni njemački, tipa “Leopard“.

Zbog izjava i stavova pojedinih političara iz Hrvatske, posebno bivšeg predsjednika Mesića, u velikom dijelu hrvatske javnosti još uvijek vlada mišljenje kako su sukob u Prozoru izazvali Hrvati i da im je u tome sukobu pomagala Hrvatska vojska.

Zbog nerazumljivih razloga, hrvatsko političko, ali i vojno vodstvo nikad se nije ozbiljnije pozabavilo tom medijskom hajkom, koja, donekle modificirana traje i danas.

Nakon sukoba u Prozoru, stanje se donekle normalizira, ali polovicom siječnja 1993. dolazi do sukoba u Uskoplju, u koji je ljudstvom i logistikom uključena i brigada „Rama“ koja je u tim sukobima imala osam poginulih i dvadesetak ranjenih.

Polovicom travnja 1993. dolazi do aktiviranja bojišnice prema jablaničkoj i konjičkoj općini i općeg sukoba između HVO-a i ABiH.

Zbog velike duljine bojišnice koju je brigada „Rama“ držala (105 km) dolazi do stalnih problema s nedostatkom ljudstva. Nakon pada planine Bokševice, (lipanj 1993.) crta obrane prema konjičkoj općini premješta se na Kućane i iz ofenzivnih aktivnosti, prelazi se u „stanje mirovanja“, odnosno držanje dostignutih položaja.

Sljedeća četiri mjeseca trpe se česti napadi muslimanskih snaga što dodatno iscrpljuje ionako opterećenu cjelokupnu crtu obrane. Polovicom rujna mjeseca 1993. godine (13.9.), napadom na Crni Vrh, započinje velika ofenziva muslimanskih snaga od Uskoplja do Mostara pod nazivom „Neretva ’93.“

Početak ove ofenzive doživio je neuspjeh. Brigada „Rama“ na ovome dijelu razbila je muslimanske snage, čime je definitivno propao plan muslimanskih snaga da ovom ofenzivom zauzmu Prozor.

Nakon neuspjeha muslimanske vojske, iz višemjesečnih obrambenih prelazi se u ofenzivna djelovanja. Akcijama manjeg obujma pripremao se teren za ozbiljnije napredovanje i odbacivanje neprijatelja dalje od Prozora. Pred kraj listopada 1993. godine, brigada osvaja značajnu kotu Brenovac, a tri tjedna kasnije pomaknute su crte obrane u rajonu Zavišće čime je neprijatelj doveden u nepovoljniji položaj.

Dolaskom zime nastaju nepovoljni uvjeti za ozbiljnija ofenzivna djelovanja, pa je taj period iskorišten za kvalitetnu pripremu napadnih aktivnosti. Rezultat tih priprema je bila operacija „Tvigi-94., čiji rezultati su donijeli rasulo u „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i promijenili odnos snaga na ramskoj, ali i uskopaljskoj bojišnici.

Odmah na početku ove briljantne operacije, temeljeći svoja izvješća na podacima Unprofor-a, agencija Reuters, nazvala ju je „Prvom ozbiljnom hrvatskom ofenzivom“.

tvigi-94Operacija „Tvigi ’94.“ slomila je mit o nepobjedivosti tzv. ABiH i neosvojivosti njenog uporišta, sela Here. U svega desetak sati, razbijene su iluzije pripadnika tzv. A BiH o osvajanju Prozora i cijele Rame i protjerivanju Hrvata iz nje. S obzirom na dešavanja prije operacije, posebno pokolja na Uzdolu, zauzimanje Hera nije bilo samo od strateške važnosti, možda čak više, one psihološke.

Iako se u više navrata planirao napad, zbog nekoliko razloga, do njega je došlo tek 24. siječnja 1994. godine. Planirajući ovu operaciju, zapovjedništvo brigade „Rama“, kao i zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad, pripremalo se za njenu provedbu temeljito i po vojničkim pravilima.

Danima prije početka akcije, bili su aktivni izviđači i Postrojba za elektronsko djelovanje, čije aktivnosti su bile dragocjene. „Snimani“ su neprijateljski sustav obrane, inženjerijski objekti, broj vojnika, vrste komunikacija, oružja i oruđa koje neprijatelj posjeduje, mogućnosti neprijatelja u dobivanju pomoći iz drugih područja itd.

 Zbog podataka koje se posjedovalo, dobrim dijelom, unaprijed se znalo što se može očekivati kad akcija krene, pa su u skladu s time rađeni planovi: Od broja vojnika i postrojbi koje će sudjelovati u akciji, oruđa koja će biti potpora, načina i sredstava komunikacije, logističke potpore, osiguranja svježih snaga, koje će po potrebi biti uvedene u borbena djelovanja, do organizacije sanitetskih ekipa i izvlačenja ranjenih.

Na glavnom pravcu napada – prema selu Here i planini Konjsko, udarne snage činilo je više postrojbi za posebne namjene i protudiverzantski vodovi, uz njih tu su bili i pripadnici nekoliko bojni i satnija, sve iz sastava brigade „Rama“.

Sat vremena prije početka akcije, Postrojba za elektronsko djelovanje svojim aktivnostima, potpuno je blokirala strategijske veze A BiH. U potpunosti je blokiran paket veza, čime je neprijatelj bio prisiljen na korištenje KV radioveza. Kontrola nad komunikacijskim sustavom neprijatelja bila je potpuna, posebno na smjerovima napadnih djelovanja.

U vremenu 6:45h – 7:00h, signal „Jelen“ bio je znak za napad i dobile su ga sve postrojbe. Udar topništva i tenkova bio je početak operacije.

Prema izvješćima koja su stizala od strane izvidničkih skupina, vidljivo je da su postrojbe na terenu imale potpuno kontrolu nad razvojem situacije. Početno djelovanje topništva imalo je za cilj unošenja panike, kidanje žičanih veza komunikacije, ali i sprečavanje uvođenja pojačanja svježih snaga na crte obrane neprijatelja.

Istovremeno s početkom napada na položaje ABiH oko sela Here i planini Konjsko, ili desnom krilu operacije, s ciljem vezanja neprijateljskih snaga i onemogućavanju upućivanja pomoći „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i postrojbama 6. Korpusa iz zone odgovornosti Operativne grupe Zapad (317 brigade iz Gornjeg Vakufa) započeo je napad na vrlo važne kote Zavišće, Škarinu glavu i Berač.

Napad na položaje na Zavišću vršili su pripadnici brigade „Rama“, a na Škarinu glavu i Berač, postrojbe 1. gardijske brigade, „Kažnjenička bojna“ i postrojba „Ludvig Pavlović“. Pripadnici brigade „Rama“ zauzeli su kotu Zavišće i na dominantan položaj u borbeno djelovanje uveli tenk koji je pokrivao široki teren i olakšao napredovanje postrojbi angažiranih u napadu na druge dvije kote, koje su nakon žestokih borbi i osvojene. Istovremeno, na desnom krilu akcije, postrojbe brigade „Rama“ koordinirano napadaju iz četiri pravca.

– Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, kojega su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“.

– Drugi iz rajona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne.

– Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“.

– Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Probijanjem neprijateljskih crta u rajonu Herske krivine i zauzimanjem prometnice Here-Dobro polje, isključena je mogućnost da tim pravcem neprijatelj dobije pojačanje, također, stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje kojim je neprijatelj doveden u nepovoljan položaj.

Velikom hrabrošću i naporima, pripadnici PPN „Marinko Beljo“, u rajonu Konjskog, uspjeli su probiti neprijateljsku obranu i zauzeti dio rovova. Nedugo nakon proboja, pokušano je dalje napredovanje, ali zbog pogibije jednog svoga pripadnika i jakog otpora neprijatelja, odustaje se od tog nastojanja i težište djelovanja prebacuje prema dominantnoj koti Krstišće.

Istovremeno, Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“, Izviđačka desetina i drugi pripadnici brigade „Rama“ napadaju u smjeru uzdolskog zaseoka Pale i preko njega napreduju izravno prema Herama. Uz nemjerljivu potporu topništva i tenkova, sve postrojbe postižu uspjehe i napreduju prema Herama. PPN „Marinko Beljo“ osvaja kotu Krstišće čime je neprijatelja doveden u poluokruženje.

Nakon uništenja protuzrakoplovne strojnice izravnim pogotkom tenkovske granate koja se nalazila na dominantnoj koti iznad sela,a li i nepovoljnim razvojem cjelokupne situacije neprijatelj panično napušta svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu, te se povlači se u selo. Nakon zauzimanja Krstišća, pripadnici brigade „Rama“ iz više pravaca ulaze u Here, a neprijatelj je prisiljen na povlačenje u pravcu Konjskog, Šćipa i Dobrog polja. Nakon ulaska u selo, vrši se njegovo čišćenje, pri kojem su ranjeni zapovjednik brigade „Rama“ i dvojica vojnika. Osim čišćenja sela, djelovanje postrojba, prenosi se na prostor prema Konjskom i utvrđivanju novodostignutih položaja. Padom noći, došlo je do prestanka aktivnih borbenih djelovanja.

Tijekom borbi za selo Here, ABiH pokušava na sve načine zadržati dio položaja i iz dubine teritorija dovlači ljudstvo iz sastava 45. Brdske brigade. Tijekom borbi neprijatelj je imao velike gubitke u ljudstvu i nije bio u stanju riješiti sanitetsko osiguranje. Također, zbog gubitaka u ljudstvu i gubitaka položaja, na sve načine pokušava zaustaviti napredovanje pripadnika brigade „Rama“. Jedan od pokušaja bio je i dovođenje ljudstva iz sastava 45. Brdske brigade u rajon Blazina, kao i pokušaj provođenja opće mobilizacije u Jablanici s ciljem ojačavanja „Prozorskog samostalnog bataljona“.

Također, cijeli dan uporno traži pomoć iz Konjica u ljudstvu i MTS-u. Prema izvješću broj: 02 – 2/1 – 89/45 Zapovjednika Operativne skupine, brigadira Vinka Vrbanca poslanom 24. siječnja 1993. godine u 21 h. Glavnom stožeru HVO-a, u ovoj operaciji je poginulo najmanje 30 pripadnika tzv. ABiH.

Koliko je vodstvo muslimanske vojske bilo izvan vremena i događanja na terenu, sama za sebe govori zapovijed Arifa Pašalića, Zapovjednika 4. Korpusa broj 01-556/93 od 24. siječnja poslana zapovjedniku brigade „Neretvica“ u kojoj, između ostalog zapovijeda izviđanje i zauzimanje položaja HVO-a na Makljenu, zauzimanje prijevoja Makljen i grada Prozora. Poduzetim napadnim djelovanjima neprijatelj je bio potpuno zatečen, a o rasulu koje je izazvala ova operacija najbolje govori depeša u kojoj načelnik Štaba 6. Korpusa Džemal Najetović (iz Šćipa) traži zapovjednika 45. Bbr., Hasu Hakalovića da dođe u Šćipe jer pripadnici njegove brigade odbijaju ići na prvu crtu.

Akcija „Tvigi ’94.“ Izazvala je rasulo i u Prozorskom bataljunu i pojačala stare sukobe i sumnje. Naime i prije ove operacije, iz dokumentacije pronađene kod zapovjednika Prve čete, Naima Here, vidljivo je da je postojala sumnja da netko iz zapovjedništva bataljuna radi za HVO, a kao glavni osumnjičeni bili su Zijo Samardžić (zadužen za sigurnost) i izvjesni Mana (obavještajac) koji su pod neprovjerenim okolnostima došli iz Prozora. Također, pojačani su već postojeći sukobi između dvije struje unutara bataljuna i dostigli kuliminaciju u optuživanju tko je kriv za pad Hera, a otvoreno se spominjala izdaja od strane pojedinih osoba. U sukobu je prevladala skstremna struja naklonjena Zuki, koja je prijetila da će strijeljati svakog vojnika koji se pokuša povući s položaja. Ove podatke potvrdio je i Armin Pračić, pripadnik ovog bataljuna zarobljen u Herama, koji je izjavio da mu je svejedno od koga će poginuti, od pripadnika HVO-a ili od svojih u slučaju neizvršavanja zapovijedi.

Zbog čestih neistina kojima se muslimanska propaganda koristila, između ostalog i o sudjelovanju Hrvatske vojske i u ovoj operaciji donosimo imena poginulih i ranjenih vojnika, kao i imena postrojbi koje su sudjelovale.

U toku akcije „Tvigi ’94.“ brigada „Rama“ imala je trojicu poginulih i sedamnaest ranjenih vojnika. Na Zavišću je poginuo Josip Kudić, Konjskom, Damir Halužan-Haš i u rajonu Herske krivine Drago Barešić.

Ranjeni su: Ante Pavlović, Josip Vidović, Ante Bradić, Ivica Zadro, Vlado Marić, Drago Marić, Andrija Kuraja, Zoran Drljo, Nikola Bulić, Mile Jelić, Ilija Ostojić, Zrinko Grubeša, Zrinko Breko, Mijo Tadić, Josip Prskalo u Herama, na Zavišću su ranjeni: Marko Dolić i Goran Đođo.

Postrojbe koje su sudjelovale u ovoj operaciji:

Brigada “Rama” – nositelj operacije

Postrojba za posebne namjene “Marinko Beljo“

PDV “Bata“

DV “Ivan Peran-Ino“

Prva bojna “Fofa“

Druga bojna

Treća bojna “Uzdol“

Topništvo brigade “Rama“

Tenkovski vod brigade “Rama“

Pionirski vod (brigada “Rama”)

Izviđačka desetina (brigada “Rama”)

Sanitetska služba (brigada “Rama”)

Topništvo Zbornog područja Tomislavgrad

Postrojbe iz sastava 1. gardijske brigade HVO-a

“Kažnjenička bojna“ (Široki Brijeg)

“Ludvig Pavlović“

Operacijom su zapovijedali:

General Slobodan Praljak

Pukovnik Ante Pavlović – Zapovjednik brigade „Rama“ i pravca od Uzdola

Bojnik Josip Vidović – Zapovjednik sektora (Glibe-Jurići-Here) i pravca od Jurića

Brigadir Goran Vučić – Zapovjednik 3. bojne „Uzdol“

Tekst: “Knjiga „Prilozi za povijest Rame u Domovinskom ratu 1990.-1995.“ i magazin Vojna povijest

facebook komentari