Pratite nas

Kolumne

Tvrtko Dolić: Najtraženiji čovjek

Objavljeno

na

U KINIMA JE VRHUNSKI TRILER    

Pokojni Philip Seymor Hoffman uvjerljivo je glumio u posljednjem filmu koji je dovršio. Pojavljuje se  kao stariji njemački obavještajac Günther Bachmann, koji trpi duboke ožiljke te profesije, ali još uvijek posjeduje savjest, koja je u tome poslu rijetkost. Amerikanci brutalno iskazuju svoju obavještajnu dominaciju. Mobilizaciju obavještajnih struktura u Hamburgu pokrenuo je Čečen Issa, koji nema nikakve terorističke namjere, nego se odriče obiteljskog nasljedstva u korist sirotinje. Korbjinov Isus otvara teološke kontroverze.

Film je snimljen po istoimenoj priči Johna le Carréa, kao špijunski triler klase 9/11, prilagođen u sjeni afere američkog prisluškivanja mobitela njemačke kancelarke Angele Merkel. Obavještajne službe SAD-a, Britanije, Izraela i Njemačke povremeno nastupaju zajedno, najčešće s figom u džepu, a ponekad prikriveno djeluju jedna protiv druge. Ovdje je Izrael izostavljen zbog povijesnih prijepora, a Britanija uglavnom zato što je riječ o britanskoj produkciji. Možemo dodati i moguću lojalnost prema obavještajno bliskim Englezima, od strane nizozemskog redatelja Antona Corbijna. U protuobavještajnim zadaćama Bachmannu je nadređen šef hamburške sigurnosti Dieter Mohr (Rainer Bock) iz njemačke protuobavještajne zaštite, po Bachmannu idiot i veliko zlo, po meni tipičan nacist, koji kanibalski vreba svoje meso i među svojim Nijemcima. Za razliku od ostalih zapadnih obavještajaca, Bachmann je inteligentan, načitan i nije islamofobičan. Pričalo se da Hoffman za snimanja filma “Najtraženiji čovjek” nije bio u formi, ali se to na kraju zgodno uklopilo u karakter koji je prezentirao.

Na nesreću svih nas, Amerikanci su još u Njemačkoj. Okupacija li oslobađanje, kako vam drago, traje sve od 1945. Na glas da se u Hamburgu pojavila moguća teroristička lovina, iz američke obavještajne kolonije u Berlinu stiže “diplomatski” ataše Martha Sullivan (Robin Wright), hladna bešćutna kučka, kakvu smo upoznali u seriji “House of Cards”. Ovdje je crno pofarbana, ukalupljene frizure, kao da se sredila za prostituciju u hamburškoj luci, ili na nekoj baušteli, i to je sva razlika. Osjetite snažan kršćanski poriv da takvu beštiju pregazite u Erbilu ili Kandaharu. Dosljedno njenoj čuvenoj otmjenosti, trenutni zaručnik Robin Wright je 14 godina mlađi Ben Foster, koji se dokazao u ulogama histerika. Sretna je okolnost da film ignorira jurnjave u autima, pa gledatelj može uživati u pravoj špijunskoj priči, koju nam Anton Corbijn prezentira skoro dokumentaristički.

Rade li sve te obavještajne službe išta pozitivno!?Britanija je već zaboravila što je namjeravala postići sa svim tim promašenim Jugoslavijama, ali obavještajci svejedno guraju još jednu novu, jer to imaju zacrtano u svome stogodišnjem planu, u okvirima britanske opstrukcije njemačkog direktnog kontakta s naftnim rezervama na Bliskom istoku.

Ponekad se pitamo donose li sve te obavještajne službe išta pozitivno. Najveće teroriste obučile su zapadne tajne službe. Obavještajne službe služe kao pokriće za uplitanje u život drugih. Nisu britanske službe pogriješile glede Iraka, nego su dobile nalog politike da pogriješe. Zar nama svima ne bi bilo jednostavnije da SAD, Britanija i Izrael obustave svoje obavještajne petljanije i otvoreno zarate s nekom zemljom ili u njoj naprave nered, bez tih zakulisnih priprema i podmetanja. Koliko je sredstava Zapad potrošio za zaštitu tehnologije, da bi se u konačnici cijele industrije preselile u Kinu, a AMD stigao u Dortmund? Bez tajvanskog Foxconna, Apple je reklamna agencija. Britanija je već zaboravila što je namjeravala postići sa svim tim promašenim Jugoslavijama, ali obavještajci svejedno guraju još jednu novu, jer to imaju zacrtano u svome stogodišnjem planu, u okvirima britanske opstrukcije njemačkog direktnog kontakta s naftnim rezervama na Bliskom istoku. Pogledajmo nered koji su zapadne obavještajne službe proizvele u Ukrajini, ugrožavajući sve susjedne zemlje, pa i Hrvatsku.

Kostur iz Čečenije

Mladi Čečen Issa Karpov (Grigorij Dobrigin) ilegalno dolazi u Hamburg, koristeći crne rute te svjetske luke, koja je estetski i sadržajno rugoba. Issa je kost i koža. Kosti polomljene, a koža na tijelu prošla je grubu rusku torturu. Na leđima Karpova vidljivi su tragovi bičevanja, spaljivanja i odstranjivanja kože. Svojim bradatim izgledom i posve slučajnom paničnom reakcijom izaziva sumnju lokalne antiterorističke jedinice. Bachmann je tih dana pratio djelovanje izvjesnog Abdullaha (Homayoun Ershadi), zbog mogućnosti da taj muslimanski filantrop dio “svojih” donacija odvaja za Al-Qaedu, pa ga u svezi toga zanimao dolazak Karpova, koji je prešao na islam, uzimajući Isusovo ime. Uredno se klanja Alahu, čime se redatelj Corbijn izjasnio glede prirode Isusove osobe.

Odvjetnica za ljudska prava Annabel Richter (Rachel McAdams) pokušava spasiti Karpova od deportiranja i pomoći mu da naslijedi novac koji mu je otac ostavio kod svog prijatelja bankara, odnosno njegovog sina Tommyja Bruea (Willem Dafoe).  Bože moj, to je izuzetno lijep komad žene, koju kao privlačan pupoljak pamtimo iz nezaboravnog filma “Žena vremenskog putnika” Roberta Schwentkea iz 2009. Za nju
Bachmann kaže Brueu da su obojica stari da je obljube, da se tako blaže izrazim. Redatelj Anton Corbijn je majstor fotografije, pa tmurnom Hamburgu dodaje jače osvjetljenje, a napose blista prekrasna Rachel, uglavnom na biciklu, najdulje snimana
kako odlazi, što me znalo oneraspoložiti. Corbijna pamtimo po režiranju vizualnog dojma glazbenih grupa Depeche Mod i U2. U atmosferu i estetiku filma pristojno se rachelmcAduklopila dugonoga i od Rachel zrelija Nina Hoss, s dosta prirođene svjetlosti. Igra Irnu Frey iz Bachmannove antiterorističke skupine. Sjedokosi i rumeni Hoffman dodatno osvjetljava scenu. Tijekom praćenja Annabel, Irna primjećuje kako je Annabel lijepa, a Bachmann odgovara da nije njegov tip. “Tko je tvoj tip?” – pita ga Irna. “Ti!” – odgovara Bachman. Ti starci jednostavno pošandrcaju na kraju svog života. Annabel se približava, pa u slijedećem trenutku vidimo staru mrcinu Hoffmana kako “operativno” koristi trenutak i ljubi Irnu, da prikrije praćenje. A Annabel se udaljava na biciklu, pokazujući svoju savršenu stražnjicu. Jeste li primijetili kako stariji Amerikanci i Nijemci manje gledaju grudi žene, a više njenu pozadinu? Film ima te svoje bonuse.

Nakon što prelazi u stan koji mu pronalazi Annabel, Karpov izjavljuje da je njegov otac ubijao ljude i da novac takve osobe ne želi. Da će ga dati u humanitarne svrhe! Bachmann dolazi na ideju da taj novac usmjeri na Abdullaha, da vidi hoće li taj pretjerano eksponirani dobrotvor dio proslijediti brodarskoj kompaniji “Sedam prijatelja”, za koju sumnja da je paravan za terorističku Al-Qaedu. Bachmann želi poštedjeti Issu i Annabel od obavještajnog zla. Pratimo kako spašava i Abdullahova sina, upozoravajući ga da se na vrijeme skloni, što nije bilo profesionalno, ali neka, nismo svi Europejci. Isus je zasigurno tu negdje i sve gleda. Bachmann zapravo nema velikih problema sa
svojom zaštitnom zadaćom, nego ga iscrpljuju i ugrožavaju američke i domaće hijene, Racheolkoje vrebaju nove kandidate za Guantanamo. Nadajmo se da ćemo jednog dana saznati koja je strana služba izravno odgovorna za tragično Arapsko proljeće i velike obavještajne nesreće u Iraku, Libiji i Siriji.

“Bejrut je bio naša pogreška” – priznaje Martha Sullivan. “Jedan od naših agenata uništio je vašu mrežu, a vi ste ocrnjeni. Mi smo zakazali. Pravimo takve pogreške. Razumijem zašto nam ne vjerujete. Vaši agenti i doušnici bili su kompromitirani. Ljudi koji su vam vjerovali poginuli su, i to zauvijek ostaje s vama. “Bachmannu je zasigurno bilo drago čuti da nije skrivio likvidaciju svoje mreže. “I iza sve te štete, mi smo živi. Svi ti životi, sve te prazne sobe …” – tugovao je, a bešćutna Martha zapravo se s njim poigravala. “Kako bismo učinili da svijet bude sigurnije mjesto” – dodala je. Robin Wright zaista zna odglumiti prokletu demonsku surovost. Priznala je grijeh svoje službe da bi stekla Bachmannovo povjerenje, i tako ga pripremila za novu američku podvalu. Ako želite saznati ostatak te zanimljive obavještajne priče, morate ipak otići u neko naše kino. Za nove filmove birajte nove dvorane, jer imaju sve moderne dodatke. Primjerice, zagrebački City Centar East ima nove dvorane i uvijek se nađe slobodan stolac.

Utapanje Murata Kurnaza 

Film bi bio nekako izravniji da je Issa prikazan kao bivši zatočenik Guantanama. Korbjinova prerada je snažno pod utjecajem istinite priče o turskom državljaninu Muratu Kurnazu, rođenom u Berlinu, koji je zlostavljan u američkim bazama u Afganistanu i na Kubi. Kurnaz je 2007. objavio svoje memoare “Pet godina mog života: Nevin čovjek u Guantanamu”. Bio je podvrgnut različitom nasilju, a najgore posljedice ima od MuratKurnaztakozvane “torture utapanja” – stavljana mu je mokra tkanina preko lica, a onda polijevana vodom. Žrtva ima osjećaj utapanja, da tone, da se guši i da umire. Ta tehnika mučenja zatočenika uništava pluća, razara senzore usne šupljine, i oštećuje mozak zbog nedostatka kisika, a psihološka oštećenja mogu trajati godinama, povezana s takozvanim “refleksom utapanja”, koji pravi probleme kod svakog uzimanja tekućine, odnosno tekuće hrane. Korijenje te torture ne vuče na Srednji vijek, kako se obično uzima, jer se su tada dvorski “stručnjaci” pomoću crijeva/cijevi nalijevali žrtvu, kao da pretaču vino. Možemo zaključiti da je zapadnoeuropska civilizacija značajno napredovala.

Kurnaz je razotkrio usmrćivanje trojice zatočenika Guantanama nadnevka 10. lipnja 2006. Sve je podgrijala činjenica da su dvojica od tih nesretnika trebala biti otpuštena kao nevini. Problem je što i nevin čovjek može razotkriti demonsku strukturu Guantanama, što je Kurnaz učinio. Kurnaz je isljeđivan kao član Al-Qaede. Putovao je iz Frankfurta u Karachi, pa Islamabad i Lahore, da bi konačno stigao u Peshawar i Tableeghikonačno bio optužen za pripadnost islamskoj misionarskoj grupi Jamayata Al Tabliqa, koja je pod sumnjom da pripada mreži Al-Qaede. Carol Leonnig napisala je u Washington Postu da deklasificirana dokumentacija pokazuje kako su američka vojna obavještajna služba i njemačka protuobavještajna zaštita konačno zaključili da nema pouzdanih informacija da je Kurnaz povezan s Al-Qaedom. Zlonamjerne osobe rekle bi da probleme ne stvara nasilje, nego oni koji ga prežive. Kada podvučemo crtu, možemo zaključiti da Kurnaza nije spasila njegova nevinost, nego njegovi kvalitetni odvjetnici.

Njemačku je uznemirila vijest da su Kurnaza u Kandaharu istraživali njemački obavještajci iz KSK – Kommando Spezialkräfte iz Division Schnelle Kräfte, u njemačkim odorama, i na njemačkom jeziku. Njemački ministar obrane početno je tvrdio da članova KSK nema u Afganistanu, da bi u svibnju 2007. priznao kako KSK ima časnike u Kandaharu. Njemački parlament proveo je istragu o tome pod kojim su se okolnostima njemački obavještajci uključili u američke posebne programe ispitivanja, koji u konačnici prisile žrtvu da prizna kako je napad 9/11 najavljen u Kuranu. Malo sam razočaran da naši momci u Kandaharu nisu uključeni u bilo što. Kao najgore seljačine, ne istražuju islamske fundamentaliste, niti švercaju opijum. Zašto nas tako sramote? Kog vraga rade u Afganistanu? Da bi se sve životno zaokružilo, Hoffman se nakon snimanja filma predozirao, najvjerojatnije s nekom drogom iz Kandahara.

Teologija Antona Korbijna

Redatelj filma je sin pastora Nizozemske reformatorske crkve. Kod Corbijna trebamo više obratiti pažnju na fotografiju nego na teologiju, ali Korbjinov Isus, odnosno Issa, začet i rođen izvan bračne zajednice, otvara neka doktrinarna pitanja. Primjerice, je li Josip zlostavljao Mariju? Je li trudnu Majku Isusovu zaista prihvatio? Zašto se nije pojavio na Golgoti, za Razapinjanja, niti nakon njega? U Jeruzalemu, Antiohiji ili u Rusiji. Ekumenizam Korbijna postavlja Issu kao prethodnika Muhameda, kao prvog muslimana! Koji je personifikacija dobrote! Issa ne oprašta grijehe svom ocu ili Ocu, nego ga povratno redefinira, poklanjajući sirotinji sve što je od oca,  Stvoritelja, ili Alaha naslijedio. Time poništava prethodno zlo, kanalizirajući ga u nešto dobro.

Corbijn svjesno ili nesvjesno otvara još jedno zanimljivo pitanje: je li dobri Isus zapravo onaj nakon Muke na križu, koji je pokrenuo novi nauk praštanja, suprotan misiji konfliktnog Isusa buntovnika, koji je želio osloboditi Palestinu od rimske i židovske represije, koji je okretao sina protiv oca. Bilo bi prirodno da mučenik Issa Karpov teži osveti, ali je njegovo zemaljsko tijelo uništeno, a snažan duh ide putem darivanja. Nezgoda je što ovakva psihologija Antona Corbijna na neki način afirmira nasilje nad čovjekom, u smislu da nasilje nesretnika pretvara u bolje biće, u boljeg čovjeka. Činjenica je da čovjek osjeća veću bliskost prema onom mjestu na kojemu je patio.

Nakon 32 godine u najgorim američkim kazamatima, hrvatski mučenik i “terorist” Zvonko Bušić, bivši nepomirljivi borac za slobodu,  vratio se u Hrvatsku kao propovjednik pomirenja i borbe nenasiljem. Na kraju je radije digao ruku na sebe nego na druge. Hrvate je doživio kao muhe bez glave, što je vjerojatno najbliža istina. Dobili smo vrli novi svijet, u kojemu je pojedinac posve nebitan, a terorizam su preuzele države, kao prethodnicu za kojom šalju svoje oružane trupe. Svjedoci smo nevjerojatnog nasilja vladajućih struktura u Hrvatskoj prema malom čovjeku, prema pojedincu izvan oligarhije. Samospaljivanje branitelja je marginalna vijest. Bahatosti vrhuške nema kraja. I još se poziva na narodnu volju! Hoćemo li zbog svega toga postati bolji ljudi, ili smo kao ljudi potrošeni, uništeni, odbačeni. Sukladno tome, ključno je pitanje možemo li postati gori?

Tvrtko Dolić/croative.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati