Pratite nas

U HNŽ-u i ZHŽ-u 334.171 stanovnik

Objavljeno

na

Broj stanovnika po grubim procjenama, jer ne postoje usporedni podaci po tim mjestima iz 1991. godine kada je proveden pretposljednji popis, pokazao je kako su općine Zapadnohercegovačke županije ostvarile lagani porast broja stanovništva.

[dropcap]K[/dropcap]onačno su dostupni preliminarni službeni podaci posljednjeg popisa pučanstva, kućanstava i stanova koji je proveden tijekom dva tjedna u listopadu. Agencija za statistiku Federacije BiH je na svojim internetskim stranicama objavila rezultate toga popisa za naseljena mjesta koja se na području ovoga entiteta. Ovi podaci kako su objavljeni ne korespondiraju s mjesnim zajednicama, nego su su podijeljeni po popisnim područjima.

Broj stanovnika po grubim procjenama, jer ne postoje usporedni podaci po tim mjestima iz 1991. godine kada je proveden pretposljednji popis, pokazao je kako su općine Zapadnohercegovačke županije ostvarile lagani porast broja stanovništva. Istodobno, došlo je do stagniranja u općinama Hercegovačko-neretvanske županije, prije svih Konjica i Mostara gdje je zabilježen najveći pad u odnosu na 20-tak godina ranije. Slično je stanje i u Stocu i Jablanici, dok su u porastu sve druge općine u ovoj županiji Čitluk, Neum, Ravno, Rama, dok je Čapljina gotovo na identičnoj razini kao i na posljednjem popisu 1991. godine. Pad broja pučanstva općenito odgovara sredinama u kojima su se vodili najteži oružani sukobi i s kojim je protjeran najveći broj Hrvata, Bošnjaka i Srba tijekom posljednjeg rata u BiH.
[divider]

Analiza dostupnih rezultata popisa stanovništva u BiH 2013. godine

Mapa-BiHUVOD 

Od samog početka provođenja, popisi stanovništva u Bosni i Hercegovini nose političku težinu netipičnu za većinu europskih zemalja. U etnički visoko pluralnoj državi, u kojoj politička, pa i druga prava pojedinaca i društvenih skupina, uključujući i etničke, nikada nisu bila institucionalno zaštićena sukladno demokratskim standardima, kao činjenica od životnog značaja nameće se odgovor na pitanje „koliko je koga?“. Izvođenje političke snage i „količine“ prava iz brojnosti kolektiva nije karakteristika samo novije BH povijesti, već je prisutno još od uspostave vlasti Austro-Ugarske. Bez obzira na kompleksnost „Muslimanskog“ pitanja u socijalističkoj Jugoslaviji, činjenica je da je popis iz 1990. godine zloupotrijebljen u političkoj propagandi, pa čak i u mobilizaciji za ratne aktivnosti, ne samo u BiH. Demografski trendovi su, naime, korišteni kao sredstvo nacionalne mobilizacije od Kosova do Hrvatske. Negativni etničko-demografski trendovi unutar svoje, te „suviše“ pozitivni unutar drugih nacija, bili su razlog za uzbunu nacionalnim elitama, a tzv. etničke karte postale su temeljno štivo za iscrtavanje ratnih ciljeva, što nije bila karakteristika isključivo domaćih elita, već i međunarodnih. Gotovo svi mirovni planovi predlagani neposredno pred početak rata u BiH podrazumijevali su i nove teritorijalne ustroje BiH bazirane na etničkim kartama.

Koliko je popis stanovništva zaista bitan politički faktor pokazuje i današnja politička zbilja. Politički lideri operiraju rezultatima popisa starim više od dvadeset godina kako bi ojačali svoje pozicije, pa zato ne čudi da je novi popis stanovništva u BiH praćen neuobičajeno složenim parlamentarnim procedurama, kao i intenzivnim političkim opstrukcijama i institucionalnim otezanjima. Unatoč svemu, prvi poslijeratni popis počeo je 1. 10. 2013. godine i uz određene poteškoće uspješno je proveden. Gotovo pola godine nakon završenog popisa, popisni listići se još uvijek nalaze u vrećama, jer je i njihovo otvaranje potencijalna politička „bomba“, koja bi mogla teško kompromitirati cijeli postupak. Agencija za statistiku BiH je, zajedno sa entitetskim Zavodima za statistiku, uspjela utvrditi prosti broj popisnih listića i objaviti ga javnosti. Šansa da je broj listića jednak broju stanovnika je minimalna, jer je evidentirano mnogo primjera da su iste osobe popisane više puta, npr. i na mjestu prebivališta i na mjestu boravišta, ili su popisane kao stanovnici BiH, iako to nisu. Naknadna će analiza listića svakako pokazati, a treba se nadati i riješiti mnoge netočnosti. Ipak, za potrebe ove analize koristit ćemo do sada dostupne podatke Agencije za statistiku BiH1 kao relevantne.

Bosna i Hercegovina, prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine dostupnim početkom veljače 2014. godine, ima 3.791.622 stanovnika, što je 585.411 stanovnika manje nego 1991. godine. Drugim riječima, sadašnje stanovništvo BiH brojčano predstavlja 86,63% od prijeratne populacije, što svjedoči o dramatičnoj depopulaciji na razini cijele države kao dominantnom okviru svih demografskih i političkih kretanja koja su tema ove analize.

PRELIMINARNI REZULTATI POPISA

Kao baza za komparaciju rezultata dva popisa uzete su prijeratne općine i njihove granice, jer se njihov današnji, promijenjeni broj i granice ne bi mogli usporediti sa stanjem iz 1991. godine. Općinska razina u određenoj mjeri onemogućava preciznije analize, jer postoje primjetna kretanja i unutar samih općina, koja se najbolje vide na promjenama broja đaka u njihovim ruralnim i urbanim dijelovima. Ipak, granice bosanskohercegovačkih općina, koje inače spadaju među veće u Europi, omogućavaju uvid u jasne tendencije kretanja stanovništva.

Podaci pokazuju da je od prijeratnih 109 općina u njih 87 zabilježen pad stanovništva, a porast broja stanovnika zabilježile su tek 22 općine. Što se tiče većih i gradova srednje veličine, umjeren pad zabilježen je u svim sarajevskim gradskim općinama, Zenici, Mostaru, Travniku, Doboju, Prijedoru i Bihaću, blagi pad u Tuzli i Livnu, dramatičan pad u Goraždu, a povećanje su zabilježili Banja Luka, neke periferijske općine Sarajeva, Bijeljina, Brčko, Trebinje i Široki Brijeg.

S obzirom na činjenicu da je cijela BiH imala pad broja stanovnika od 585.411 stanovnika i pod pretpostavkom da je taj pad čak i „umanjen“ političkim manipulacijama stanovništvom, tj. organiziranjem popisivanja građana koji nemaju boravište u BiH, za potrebe ove analize načinjena je trostupanjska skala prilagođena analitičkom i vizualnom predočavanju promjena broja stanovnika po općinama, a zatim i teritorijalne distribucije njihovih političkih opredjeljenja. Tako su, na temelju tendencija rasta ili pada broja stanovnika, općine klasificirane u tri skupine, neovisno od političko-administrativne podjele BiH:

a) Prva skupina – općine sa rastom ili blagim padom broja stanovnika (općine sa brojem stanovnika većim od 90% od prijeratnog broja). U ovoj skupini nalazi se 38 općina, od kojih je 22 zabilježilo rast, a 16 pad manji od 10% u odnosu na prijeratnih 100% stanovnika. U općinama ove skupine živi 1.711.722 stanovnika, tj. 45,37% stanovništva BiH (od toga 1.072.171 ili 28,39% stanovnika u općinama sa porastom, a 639.551 ili 16,98% u općinama sa blagim padom broja stanovnika).

b) Druga skupina – općine sa značajnim, ali za BiH prosječnim padom broja stanovnika (općine sa brojem stanovnika između 75% i 90% od prijeratnog broja). U ovoj skupini nalaze se 34 općine, u kojima živi 1.319.419 stanovnika, tj. 35,03% stanovništva BiH.

c) Treća skupina – općine s dramatičnim padom broja stanovnika (općine s brojem stanovnika manjim od 75% od prijeratnog broja). U ovoj skupini nalazi se 37 općina sa ukupno 734.390 stanovnika, koji čine 19,60% populacije BiH.

Opisane tri skupine općina prikazane su na sljedećoj mapi:

Mapa-BiH

Legenda mape: Prva skupina – smeđe; Druga skupina – narandžasto; Treća skupina – žuto.

 

REGIONALNE TENDENCIJE

Pogledom na kartografski prikaz grupiranja općina u opisane skupine uočavaju se geografske tendencije kretanja stanovništva u BiH u posljednje 22 godine. Raspored općina koje pripadaju Prvoj, pa i Drugoj skupini, definirao je sljedeće geografske cjeline/regije:

a) Sjeverna regija – obuhvaća skoro jedinstveno područje BiH uz sjevernu granicu sa Hrvatskom (u području Srijema, Slavonije, Banije, Korduna i sjeverne Like s hrvatske strane granice), te uz granicu sa Srbijom (u području Srema, Mačve i donjeg Podrinja), od Semberije i tuzlanske regije na istoku, preko srednje Posavine, do Bosanske Krajine na zapadu. U Semberiji i tuzlanskoj regiji, uključujući i Distrikt Brčko, kao i u dijelu Bosanske Krajine koji gravitira Banjoj Luci, dominiraju općine koje pripadaju Prvoj skupini, kojoj pripada i općina Cazin na zapadu, te općina Tešanj na jugu srednje Posavine. U većem dijelu srednje Posavine i dijelovima Bosanske Krajine koji gravitiraju Bihaću i Prijedoru prevladavaju općine iz Druge skupine. Tek nekoliko općina srednje Posavine, koje su bile područje najtežih ratnih zbivanja, pripada Trećoj skupini u okviru Sjeverne regije.

b) Sarajevska regija – obuhvaća širi sarajevsko-zenički bazen (izuzev općina Kakanj i Vareš na njegovom sjevernom obodu), uključujući i dio općina Republike Srpske (na području Romanije) i središnje Bosne, koje se geografski naslanjaju na Sarajevo i gornji tok rijeke Bosne. U južnom i centralnom dijelu ove regije koncentrirane su općine Prve skupine, koje čine praktično kontinuiranu zonu od Pala do Viteza (osim od njih odvojene općine Žepče na sjeveru Sarajevske regije), dok su na njenom sjevernom i zapadnom obodu smještene općine Druge skupine, uključujući i gradove Zenica i Travnik. Prvoj skupini pripadaju uglavnom općine na suburbanom obodu grada Sarajeva, dok one u urbanoj jezgri pripadaju mahom Drugoj skupini.

c) Hercegovačka regija – obuhvaća najveći dio južnoga pograničnog pojasa prema Hrvatskoj (u području južne, srednje, pa djelom i sjeverne Dalmacije), kao i prema Crnoj gori (u području Nikšića i Boke), tj. gotovo cijelu Hercegovinu sa izuzetkom općine Konjic. Na ovu regiju naslonjeni su i Tomislavgrad i Livno, kao općine društveno-geografski izrazito povezane s Hercegovinom. Većina općina ove regije pripada Prvoj skupini, premda sam grad Mostar kao regionalno središte pripada Drugoj. Zanimljivo je da je, pripadnošću Drugoj skupini, najsjevernija općina regije, Prozor/Rama, preko općine Gornji Vakuf/Uskoplje, teritorijalno povezana sa Sarajevskom regijom.

d) Središnja regija – obuhvaća općine izvan tri spomenute jasno definirane regije, na širokom prostoru od granice s Hrvatskom na zapadu (u području južne Like i sjeverne Dalmacije), pa do granice sa Srbijom na istoku (na području srednjeg Podrinja i donjeg Polimlja) i Crnom Gorom (područje Durmitora i Pljevalja). Ove općine pripadaju Trećoj kategoriji, uz izuzetak općine Rudo na samoj tromeđi sa Srbijom i Crnom Gorom. Zanimljivo je da ova regija, pored kompaktnoga planinskog područja zapadne i jugozapadne Bosne, obuhvaća i kontinuirani pojas općina koji Sarajevsku regiju, kao njen sjeverni obod razdvaja od Sjeverne regije, kao i istočni obod Sarajevske regije koji je odvaja od granice sa Srbijom, te njezin južni obod koji je odvaja od najvećeg dijela Hercegovine i od granice s Crnom Gorom.

ANALIZA REGIONALNIH TENDENCIJA

a) Sjeverna regija

Općine koje su zabilježile porast broja stanovnika grupirane su uglavnom u centrima geografskih cjelina koje su također imale rast, ili blagi, te umjereni pad broja stanovnika. Tako su na sjeveru porast imale općine Cazin, Banja Luka, Laktaši, Srebrenik, Živinice, Kalesija, Brčko i Bijeljina. Općine koje su naslonjene na njih i koje s njima čine jedinstvene geografske cjeline imale su blagi ili umjeren pad broja stanovnika.

Unutar Sjeverne regije primjetne su i subregionalne specifičnosti, pa je npr. skoro cijela Semberija, uz Brčko kao njen geografski produžetak, imala veliki priljev stanovništva, naročito srpskog, što je imalo efekta i na sve susjedne općine. Nešto je lošije prošao tuzlanski bazen, unatoč primjetnom priljevu Bošnjaka, kao i Zvornik kao njegov geografski produžetak, iz koga je znatan broj Bošnjaka protjeran. U cijeloj toj subregiji stanje je nešto lošije u općinama na njenom jugu, nego u onima naslonjenim na Semberiju. U Posavini je rat ostavio traga, pa su tako općine sa značajnijim ratnim djelovanjima zabilježile mnogo veći pad broja stanovnika, naročito Brod, Šamac i Derventa, iz kojih je protjeran veliki broj Hrvata.

Neke urbane sredine nisu uspjele privući dovoljan broj novih stanovnika da bi anulirale posljedice iseljavanja. Iako je šira regija imala porast, Tuzla, u čijem je okruženju čak pet općina sa izraženim porastom, zabilježila je pad broja stanovnika, doduše blag, što je slučaj sličan gradu Sarajevu i njegovom okruženju, premda u samoj Tuzli nije bilo dugotrajnijih vojnih operacija. U Doboju je pad broja stanovnika veći, čak na razini prosjeka cijele države, uglavnom uslijed protjerivanja Hrvata i Bošnjaka.

U zapadnom su dijelu Sjeverne regije porast broja stanovnika, mahom Srba, imali Banja Luka i ravničarski dijelovi regije oko tog grada (npr. Laktaši). Općine još zapadnijih dijelova Sjeverne regije, osim Cazina, zabilježile su uglavnom umjeren pad broja stanovnika, koji se vjerojatno može pripisati nekadašnjoj ratnoj fronti između prijedorskog i bihaćkog bazena, tj. teritorija pod kontrolom Srba i Bošnjaka, koja se tokom rata i pomjerala, kao i međubošnjačkim sukobima.

b) Sarajevska regija

U Sarajevskoj su regiji porast broja stanovnika imale općine po obodu grada Sarajeva (Pale, Ilidža, Hadžići i Vogošća) dok je samo Sarajevo sa svojim gradskim općinama imalo pad od skoro 60.000 stanovnika, koji je u procentualnom smislu blizu državnog prosjeka. Granične općine ove regije imale su tek umjereni pad broja stanovnika, što jasno pokazuje da je Sarajevo, kao gospodarsko, prometno i političko središte BiH ipak bilo dovoljno atraktivno da zadrži dio ranijih stanovnika svoje regije, odnosno da privuče nove, koji ipak nisu masovnije naselili sam grad, već njegovu okolicu.

Iznenađuje podatak da su općine u širem gradskom području Sarajeva imale značajan porast broja stanovnika (npr. Pale 142%, a Ilidža 128% od prijeratnog broja), dok je urbana jezgra izgubila stanovnike. Ovo se može objasniti fenomenom na koji su upozorili neki popisivači iz samog grada (jer im je umanjio prihod od popisa) – veliki broj praznih stanova. Uslijed konfiguracije terena, Sarajevo se može podijeliti na ravni i padinski dio. Dok je padinski dio nužno prekriven obiteljskim kućama, u ravnom dijelu grada gotovo isključivo su stambene zgrade. Većina zgrada pravljena je u periodu cvjetanja stanogradnje 1971. – 1991. godine, a većinu njihovih stanara činile su tada mlade obitelji s djecom. Sarajevo su tijekom rata najviše i napuštale ove obitelji, dijelom uslijed visokog postotka etničke izmiješanosti, ali i dosta visoke razine obrazovanja koja je olakšavala odlazak u druge sredine. Čini se da veliki dio ovih stanova nakon rata nije popunjen, ili makar ne obiteljima s velikim brojem članova. Postoji mogućnost da dio tih stanova nikada nije prodan, već su ostali prazni, ili da je značajan dio prodanih stanova u vlasništvu dijaspore, koja ih naseljava tek povremeno.

Za razliku od ravnih dijelova Sarajeva, padinski nisu mogli mnogo oscilirati u broju stanovnika, jer su ova područja i prije rata bila prenapučena i preizgrađena. Najznačajniji dio naseljenika u Sarajevo, bilo da su došli uslijed ratnih progona ili ekonomske migracije, ili su doselili iz Sandžaka, svoje je stambene probleme rješavao u općinama koje su imale značajan prostor za gradnju, tj. u prijeratnim rubnim sarajevskim općinama koje su naseljavali dominantno Srbi, a koje ni ranije nisu bile prenapučene. Nakon masovnog iseljavanja Srba 1996. godine, prostori Ilidže, Vogošće, Hadžića i Ilijaša ostaju ispražnjeni, a godinama poslije rata nastaju nova naselja, dok nekadašnje poljoprivredno zemljište oko grada u potpunosti nestaje. Dio Srba koji je napustio navedene općine naseljava se u općinama Republike Srpske koje su naslonjene na Sarajevo, te tako prijeratna mjesna zajednica Lukavica postaje pravi grad, Pale doživljavaju dramatičan porast broja stanovnika, a očito je demografske koristi imao i Sokolac, planinsko mjesto na Romaniji.

Sarajevska regija seže na sjeverozapad sve do Travnika, te uključuje i pretežno hrvatske opčine srednje Bosne – Kreševo, Kiseljak, Busovaču i Vitez, koje unatoč svom teškom položaju tijekom rata, a djelomično i poslije njega, nisu zabilježile značajan pad, dapače. Relativno blag pad broja stanovnika, ili čak porast, imale su sve općine između Pala i Travnika, što pokazuje da Sarajevo sa svojom širom okolicom ima dovoljan potencijal da osigura određenu razinu prosperiteta.

c) Hercegovačka regija

Hercegovačka regija graniči sa Sarajevskom u gornjem toku rijeke Vrbas i okolici, gdje su općine Prozor/Rama i GornjiVakuf/Uskoplje, prilično iznenađujuće, uspjele zabilježiti mnogo manji pad broja stanovnika od onoga u njihovom istočnom i zapadnom susjedstvu. Hercegovačka regija je, uz izuzetak Konjica naseljenog pretežno Bošnjacima, uglavnom zadržala svoje prijeratno stanovništvo, a doslovno sve općine zapadne Hercegovine, dominantno i veoma homogeno naseljene Hrvatima, imale su porast broja stanovnika. Taj pozitivan demografski trend proširen je i na susjedne općine, od također većinski hrvatskih općina – Livno u jugozapadnoj Bosni, te Čapljina i Stolac u donjem toku Neretve, do Trebinja na krajnjem jugoistoku, naseljenog pretežno Srbima.

Slična je situacija u skoro cijeloj istočnoj Hercegovini, čijom se depopulacijom ranije dosta špekuliralo, ali je sada najvjerojatnije da se ona dogodila već u prijeratnom periodu. Pad broja stanovnika, doduše umjeren, zabilježen je u Mostaru, unatoč njegovom neporecivom statusu regionalnog centra, što se može objasniti velikim ratnim stradanjima u ovom gradu i društvenim posljedicama njegove već kronične faktičke podjele. Hercegovačka regija očigledno ima značajnih komparativnih prednosti, među kojima su najbitniji blizina Hrvatske i Jadrana, koji je značajan izvor ekonomske aktivnosti šire regije.

Hercegovačka regija po svemu sudeći nije imala veći priljev stanovništva iz Bosne, osim djelimično Hrvata iz dijelova srednje Bosne, ali su postojale značajne migracije iz doline Neretve prema istočnoj Hercegovini (Srbi) i Sarajevskoj regiji (Bošnjaci). Ukupna demografska stabilnost Hercegovačke regije može se objasniti relativno slabim intenzitetom ratnih dejstava u njenom većem dijelu, visokim prirodnim prirastom i relativnim ekonomskim blagostanjem regije.

d) Središnja regija

Općine ove regije su u posljednje 22 godine doslovno opustošene. S obzirom na poznata ratna zbivanja i njihove etno-demografske implikacije, pouzdano se može zaključiti da je stanovništvo jugozapadne Bosne migriralo prema Sjevernoj regiji, srpsko prema Banjoj Luci i okolici, a bošnjačko makar privremeno prema Bihaću i okolici. Bošnjačko stanovništvo istočne Bosne je svakako migriralo prema Sjevernoj (Tuzla i okolica) i Sarajevskoj regiji, dok je i dio tamošnjih Srba iz ekonomskih razloga vjerojatno gravitirao Bijeljini i Zvorniku, kao i Palama. Konjic, jedina hercegovačka općina koja pripada Trećoj skupini, očigledno nije uspio naseliti novo stanovništvo na mjesto protjeranog hrvatskog i srpskog, unatoč svom povoljnom strategijskom položaju na putu od Sarajeva ka Mostaru i moru.

Pogled na kartu pruža efektivan uvid i u ekonomski motiviranu migraciju brdskog dijela Bosne prema „unutra“, odnosno prema Sarajevskoj regiji. Počevši od istočne Bosne, šireg masiva planina Zvijezda i Konjuh, preko šire regije Vlašića i srednjeg toka rijeke Vrbas, evidentno je da se stanovništvo kretalo prema Sarajevu i okolici. Teško je bez preciznijih podataka utvrditi koliko je Sarajevska regija zaista „usisala“ stanovnika, a koliko je djelovala pozitivno na svoje stanovništvo da ne odlazi.

UZROCI KRETANJA STANOVNIŠTVA

Analiza navedenih nalaza dovodi do zaključka da postoje tri dominantna faktora migracija u posljednje 22 godine:

1. Rat

Rat sam po sebi donosi stradanja stanovništva i raseljavanje. Veliki dio populacije zauvijek je napustio Bosnu i Hercegovinu, a svi podaci govore da poslijeratni proces povratka nije dao ni približno željene rezultate. Činjenica je da se većina protjeranih, pogotovo mlađa populacija, nije vratila na mjesta prijeratnog prebivališta. U općinama u kojima je došlo do značajnijih progona, odnosno iseljavanja, nakon rata uglavnom nije došlo do „zamjene“ pripadnicima „pobjedničkog“ naroda.

Preciznije, u većini općina naseljenici nisu uspjeli nadomjestiti broj stanovnika koji su odselili. Ovo ne vrijedi za neke među općinama koje se nalaze u središtima prosperitetnih regija. Efekti rata su, na primjer, bili dovoljno snažni da negdje „prekinu“ teritorijalnu kompaktnost prosperitetnih regija (Brod i Derventa u Sjevernoj, Vareš i Kakanj u Sarajevskoj, Konjic u Hercegovačkoj regiji), ali njegove efekte brojčano su poništili pozitivni ekonomsko-geografski faktori u nekim drugim područjima (Kalesija, Živinice, Brčko, Zvornik, Tešanj, okolica Sarajeva, pa donekle i Mostar).

2. Gospodarstvo

Utjecaj gospodarskog faktora teško je izmjeriti bez potpunih rezultata popisa stanovništva, jer se, osim samih stanovnika, popis tiče i distribucije gospodarskih dobara i aktivnosti. Ipak, već po visinama kantonalnih proračuna, kao i dostupnim statističkim podacima, jasno je koja su područja BiH prosperitetna a koja nisu, a ti su podaci potpuno komplementarni sa ovdje iznesenima o fluktuaciji stanovništva. U Republici Srpskoj najprosperitetnija je svakako Banja Luka, zatim Bijeljina, pa Trebinje, a sva tri grada su zabilježila rast broja stanovnika. U FBiH to su svakako Sarajevo, tuzlanska regija, Hercegovina i Krajina. Potpuno je logično da stanovništvo iz neprosperitetnih krajeva migrira u prosperitetne, što je još izraženije u slučaju mladih ljudi u potrazi za poslom. Među općinama koje su imale dramatičan pad broja stanovnika je vrlo mali broj općina koje se smatraju ekonomski razvijenim.

3. Geografija

Treći faktor koji se nameće kao bitan nakon uvida u kartu, jeste geografski ili geografsko-prometni. Razmještaj najvećeg dijela planinskog masiva Dinarida, odnosno centralnog brdsko-planinskog područja BiH, uglavnom se poklapa sa područjem dramatičnog pada stanovništva, uz značajan izuzetak Sarajevske regije koja se nalazi u središtu tog područja. Činjenica da teritoriji općina, naročito onih većih, uglavnom prate smjer brdsko-planinskog masiva na potezu sjeverozapad – jugoistok, ukazuje na usku povezanost negativne geografske determiniranosti društvenog, prije svega ekonomskog života u općinama tog masiva, sa padom broja stanovnika u njima. Iako bi se geografski faktor stoga mogao uvrstiti i pod ekonomski faktor, činjenicu da se konfiguracija terena najčešće dosljedno podudara sa promjenom broja stanovnika ne treba zanemariti. Izuzeci od ovog pravila su istočni i najzapadniji dijelovi Hercegovačke regije, kao i krajnji istok Sarajevske, tj. brdsko-planinske oblasti sa porastom ili blagim padom broja stanovnika.

U brdsko-planinskim dijelovima BiH nepostojanje odgovarajuće, prije svega prometne infrastrukture i visoki troškovi gradnje infrastrukturnih objekata unaprijed otežavaju razvitak gospodarstva, pa se stanovništvo odatle već desetljećima „slijeva“ u gradove, ne samo one u BiH. Uslijed same činjenice da su brdsko-planinski dijelovi zemlje slabije naseljeni, vlasti se teže odlučuju investirati u ta područja, već se prije odlučuju za ulaganja u područja gdje će se zadovoljiti potrebe većeg broj ljudi. Ovaj začarani krug se ne prekida, pa prijeti opasnost da pojedini brdski dijelovi zemlje ostanu potpuno ispražnjeni od stanovništva. Rat i opća ekonomska slika samo su ubrzali ove procese, koji su odavno prepoznati u Europi.

pogledajte: PRELIMINARNE REZULTATE

Tvrtko MILOVIĆ i Milan SITARSKI

facebook komentari

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Policija privela sedam osoba zbog skrnavljenje spomenika braniteljima u Novom Travniku

Objavljeno

na

Objavio

Policija u Novom Travniku privela je u utorak sedam osoba koje su tijekom vikenda sudjelovale u skrnavljenju spomen obilježja braniteljima Domovinskog rata Hrvatskoga vijeća obrane (HVO), a mediji navode da su vandali bošnjački mladići.

Kako se navodi u priopćenju MUP-a Srednjobosanske županije, novotravnički policajci završili su kriminalističko istraživanje nad sedam osoba u dobi od 19 do 23 godine, koji se terete da su uništili križ sa spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Novom Travniku.

Mladići su priznali da su u noći s petka na subotu srušili spomen križ težak 70 kilograma te su ga odnijeli sa sobom.

Policija je navela inicijale vandala koji su počinili ovaj prekršaj, M.B. rođen 1997., S.L. rođen 1998., H.G. rođen 1998., S.A. rođen 1999., B.R. rođen 1997., M.P. rođen 1994. i M.S. rođen 2000. svi iz Novog Travnika.

Policija će protiv njih Županijskom državnom odvjetništvu u Travniku dostaviti izvještaj o počinjenom kaznenom djelu.

Mediji navode kako su počinitelji bošnjački mladići, te da se radi o kaznenome djelu počinjenom iz mržnje.

Unatoč odlukama, Federacija BiH ne želi vratiti imovinu Katoličkoj crkvi u Travniku

facebook komentari

Nastavi čitati