U Hrvatskoj Goldstein, a u Srbiji Ljuba Tadić i Klara Mandić radili su na osporavanju netom stvorene hrvatske države

    2

    [quote]Klara Mandić u Srbiji i Slavko Goldstein u Hrvatskoj imali su u to vrijeme vrlo podudarne planove s inspiratorima osnivanja subverzivno-obavještajne skupine „Labrador“ kojoj je glavni cilj bio konstruirati lažne dokaze o antisemitizmu nove hrvatske državne vlasti i tako joj narušiti ugled u međunarodnoj javnosti kako bi se oslabjele njezine pripreme obrane od velikosrpske agresije.[/quote]

    [dropcap]K[/dropcap]ao i u slučaju blaženoga Alojzija Stepinca, kad se objedama Slavka Goldsteina na Stepinčev račun suprotstavila američko-židovska povjesničarka dr. sc. Esther Gitman u svojoj knjizi „Kad pravednost prevlada“ (Zagreb 2012. /u originalu „When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945“, USA  2011./), u obranu dr. sc. Franje Tuđmana od Goldsteinovih objeda stao je američki povjesničar hrvatskih korijena dr.sc. James J. Sadkovich u knjizi „Tuđman – Prva politička biografija“ (Zagreb 2010. /u originalu „Tudjman, the first political biography, USA 2010./).

    Sadkovich znanstveno precizno analizira Tuđmanovu knjigu „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (Zagreb 1989.) i općenito njegov odnos prema Židovima, zaključujući da u Tuđmanovim razmišljanjima i stavovima nema niti najmanje natruhe antisemitizma ili nijekanja židovskog holokausta te da su suprotne tvrdnje najobičnija podvala s ciljem diskreditacije Tuđmana kao osobe, povjesničara i političara koji je osmislio i predvodio pokret za uspostavu nove, moderne hrvatske neovisne države.

    Beogradske manipulacije

    Zloporaba stradanja židovskog naroda sa svrhom ozloglašavanja hrvatske državotvorne ideje bila je raširena i u nekim židovskim krugovima u Beogradu, posebice oko «Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva», kojemu je dugo vremena na čelu bio poznati srpski akademik Ljubomir Tadić, otac bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića. To društvo osnovano je 1987. godine na inicijativu Klare Mandić, rođene 1944. u nepoznatoj židovskoj obitelji koja je nastradala u II. svjetskom ratu pa je dobila prezime srpske obitelji koja ju je posvojila. Osnivanje Društva opisala je sama Mandićka: „Ja sam zauvek zahvalna Slobodanu Miloševiću, jer on ne samo da mi je pružao podršku u osnivanju Društva već mi je pomogao i u realizaciji svega onoga što smo mi ispisali u svom programu. Počelo je tako što smo se Ljuba Tadić i ja javili njegovoj sekretarici i zatražili prijam. On nas je odmah sutradan primio, imali smo jedan predivan razgovor. U trenutku je shvatio našu ideju i rekao mi: ‘Klaro, blanko vam potpisujem, radite tu što god hoćete, ako budete imali problema, javite mi se – stojim uz vas’“ (izvor: blog deluxe).

    Ljuba Tadić postao je predsjednik «Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva», a Klara Mandić njegova tajnica. Jedna od prvih akcija koju je pokrenuo bio je pokušaj dokazivanja da koncentracijski logor na Beogradskom sajmištu nije bio pod upravom njemačkih okupacijskih snaga i Srba već vlasti NDH jer se Sajmište nalazilo na području Zemuna. U taj logor bili su dovođeni Židovi iz svih krajeva Srbije, pretpostavlja se njih oko 11.000., od kojih su vrlo rijetki preživjeli. Taj pokušaj manipulacije povijesnim činjenicama opširno je istražila pokojna Ljubica Štefan i, pod pseudonimom, objavila u knjizi „Pregled srpskog antisemitizma“ (Zagreb 1992.). Ljubica Štefan piše: „Od sačuvanih povijesnih dokumenata koji pokazuju da su i njemačke i srbijanske vlasti zajedno vodile brigu oko logora na Sajmištu je i izvješće o brojnom stanju logoraša (radi trebovanja šećera od strane srpskih vlasti) zapovjednika logora od 16. veljače 1942. Potpisao ga je zapovjednik SS-potporučnik Andorfer a naslovljeno je „An die Gemeinde der Stadt Belgrad (‘Općini grada Beograda’). Uz žig zapovjedništva ‘Gradskog poglavarstva Beograda, Upravno odjeljenje, br. 3037’ s datumom primitka izvješća od 18. veljače 1942. Zahvaljujući toj suradnji, Židovi su umirali nadomak Beograda, a nitko od ondašnjih uglednika u Srbiji nije digao svoj glas prosvjeda: ni ‘otac nove Srbije’ Milan Nedić, ni episkop Srpske pravoslavne crkve, ni brojni javni djelatnici, a Sajmište su svakodnevno mogli vidjeti s Terazija, iz Patrijaršije (sjedište srpskog Patrijarha), s Kalamegdana, iz glasovite Saborne crkve i sl. “

    Početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku Mandićeva postaje u Srbiji glavni protagonist širenja propagande o genocidnosti hrvatskog naroda. Vrhunac njezinih dezinformacija zbio se kad je krajem 1991. sazvala konferenciju za tisak u Beogradu povodom ubojstva sedamdesetgodišnje starice Ankice Konjuh 13. rujna 1991. u Petrinji. Na toj tiskovnoj konferenciji, na kojoj je sudjelovao i Ljubomir Tadić, izjavila je: „Ovo je prva jevrejska žrtva za koju mi znamo, ali mi strahujemo da ih ima mnogo više, posebno u Zagrebu.“ Beogradska „Borba“ od 20. prosinca 1991. izvijestila je: „Sekretar društva dodala je kroz suze da je Ankica prva zvanična žrtva hrvatskog fašističkog režima nakon 1945. godine, i da će se zbog toga dići ceo jevrejski narod“. A beogradske „Večernje novosti“ izvijestile su s konferencije: „Položaj jevrejskih zajednica veoma je težak. Nismo sigurni što se sve događa u Zagrebu… Strah od novih lomača koje su odnele milione jevrejskih žrtava u Drugom svetskom ratu, nalazi svoje korene i u ovom užasnom zločinu… U Zagrebu naoružani nacisti terorišu Jevreje, a oni i ne smeju da se obrate policiji za zaštitu“. A tko je zapravo bila Ankica Konjuh – Hrvatica koju su ubili srpski četnici.

    Klara Mandić 20. veljače 1992. održala je predavanje na sveučilištu George Washington u Washingtonu kada je ponovila svoju priču o Ankici Konjuh kao prvoj Židovki koju su ubili „hrvatski nacisti“, da bi se potom sastala s tamošnjim rabinom i govorila mu o povijesnom prijateljstvu Židova i Srba (www.vojska.net/hrv/zivotopis/m/mandic/klara/).

    Radenko o Klari

    O Klari Mandić govorio je Radenko Radojčić krajem ožujka i početkom travnja 1994. u svome iskazu operativcima SZUP-a: «Jedna od bitnih osoba u Društvu je Klara Mandić, inače stomatolog, vezana uz grupaciju bivših visokih oficira JNA. O Klari Mandić znam niz činjenica, tako napr. u kontinuitetu je bila u kontaktu s Vukom Draškovićem, Vojislavom Šešeljem, Zoranom Đinđićem i dr… Isto tako bila je bliska s Jovanom Raškovićem, Radovanom Karadžićem, Milanom Babićem… Posljedica toga dolazak je generala Ariela Sharona iz Izraela, bio je i ministar u vladi, u Beograd… Sharonova posjeta rezultirala je velikom izložbom u režiji Privredne komore Srbije u Tel Avivu 1990. g., ali i dotokom kapitala poslije 1990. g., u privatne banke Jezdimira Vasiljevića i Dafine Milanović, te dijelom ‘Karić banke’, banke braće Karić. Ustvari cijela je ova operacija predstavljala građenje pretpostavke za pranje prljavog novca preko tih banaka… Meni je prof. Saša Pavlović, inače dugogodišnji kvalitetni suradnik pukovnika Rakočevića, iznio da je opremanje Arkanovih jedinica oružjem i ukupnom ratnom opremom išlo ne iz vojnih jedinica već je sve isfinancirano i kupljeno upravo ovakvim kanalima iz, na opisani način, pranja novca na relaciji izraelske firme, banke u Srbiji, kapital završava na Cipru. Arkanove jedinice stoga su imale i opremu izraelskog podrijetla, na uniformama čak etikete na engleskom i hebrejskom… Saša Pavlović također je iznio da se iz  Arkanovih kanalima vršilo opremanje nekih jedinica MUP-a Srbije i tzv. ‘Crvenih beretki’».

    Inače, beogradsko sjedište Arkanovih paravojnih jedinica nalazilo se upravo u kući Klare Mandić pokraj crkve sv. Save na Vračaru. No prema Radenku Radojčiću, krug oko Klare Mandić nije naoružavao samo ratnog zločinca Arkana, nego i ‘Kapetana Dragana’. Radojčić: «Iz kruga Klare Mandić također proizlazi i fenomen tzv. ‘kapetan Dragan’. Naime, meni je Čedo Knežević odmah kad je još prezime tzv. ‘kapetana Dragana’ bilo vezano tajnovitošću, kazao da je ‘kapetan Dragan’ u stvari Vasiljković Dragan. Pored toga, kazao mi je da je Vasiljković dugogodišnji suradnik SDB-a MUP-a Srbije te da je posredstvom SDB-a Srbije, ali i posredstvom kruga oko Klare Mandić, došao u zemlju gdje je na vješt način, uz dobru medijsku promociju, od njega stvoren legendarni lik otpora srpskog naroda. U opremanju dobrovoljaca koje je na vješt način, uz medijsku buku, mobilizirao Vasiljković, sudjelovala je i JNA, ali veći dio sredstava isto je podrijetlom iz pranja novca, na ranije opisan način, kao i kod Arkana… Kasnije je ‘kapetan Dragan’, uz pomoć Klare Mandić, organizirao formiranje ‘Fonda kapetana Dragana’ u Srbiji. Klara Mandić dala mu je prostorije u ‘Beograđanki’ u Beogradu. Kroz taj fond prisutno je pranje novaca beogradskih firmi.»

    U životopisu Klare Mandić na jednom blogu doslovno piše: „Voja Šešelj nikada je nije zaboravio. Kapetan Dragan zbog nje je stavio Davidovu zvezdu. Videli su je kako se u razorenom Vukovaru drži za ruke sa Goranom Hadžićem… Neki zaljubljeni izdavač je zbog nje menjao sopstveni izdavački plan i počeo da štampa jevrejske knjige. Njena tiha žudnja bio je zapravo Slobodan Milošević. Radovan Karadžić je bio toliko pesnički zacopan da bez Klare nije mogao ni na državničke pregovore.“ (blogdeluxe.blogger.ba/arhiva/2008/07/23/1690533).

    Isti neimenovani biograf Klare Mandić piše da je bila „muza srpske opozicije i nacionalnog pokreta“. I po tome je u isto vrijeme bila vrlo slična sa Slavkom Goldsteinom i vrlo različita od njega koji je bio „muza“ hrvatske opozicije ali i hrvatskog antinacionalnog pokreta. Jedno i drugo, Klara Mandić i Slavko Goldstein, imali su u to vrijeme vrlo podudarne planove s inspiratorima osnivanja subverzivno-obavještajne skupine „Labrador“ kojoj je glavni cilj bio konstruirati lažne dokaze o antisemitizmu nove hrvatske državne vlasti i tako joj narušiti ugled u međunarodnoj javnosti, kako bi se oslabjele njezine pripreme obrane od velikosrpske agresije.

    Bludna Klara

    Prema svjedočenju glavnog velikosrpskog ideologa Dobriše Ćosića, objavljenoj u knjizi Darka Hudelista «Moj beogradski dnevnik – Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem 2006.- 2011.» (Zagreb 2012.), Ljubomir  Tadić i Klara Mandić bili su ljubavnici. Ćosić: «Ljuba se u nju zaljubio jako. Naprosto je dirljivo koliko je bio zaljubljen. Klara je bila plava, lijepa žena, malo debljih, jakih nogu. Meni se nikad nije sviđala i nisam nikad imao muški interes za nju. Nije bila moj tip. Ali ona je Ljubu fascinirala. Mislim da ga je fascinirala bludom. Ljuba je jedan čedan čovjek, čedan u svakom pogledu, osim intelektualnom. On je imao jednu vrlo čednu ženu (Nevenku –op.aut.), strogu, frigidnu u svakom pogledu, i to nije bio sretan brak. Ona je bila jako antidisidentski raspoložena, protiv politike. Plašila se za sina Borisa, da ne uvlačimo Borisa u politiku, no on se ipak aktivirao, bio je i malo hapšen, kao student je neko vrijeme proveo u zatvoru na Padinskoj skeli…»

    Dobrica Ćosić nije imao dobro mišljenje o Klari Mandić „koja je uvek u tašni nosila mali damski pištolj“. Prema Hudelistu, Ćosić je smatrao da je «mutivoda» i «žena izraelske obavještajne službe», odnosno dvostruka špijunka «jer je radila i za Srbiju».

    S vremenom, proporcionalno tempu sazrijevanja svijesti o neuspjehu velikosrpskog projekta, slabio je intenzitet djelovanja Klare Mandić. U međunarodnim krugovima otkrivene su razne njezine podvale i dezinformacije, a u Beogradu je izgubila ugled zbog povezanosti s „Dafiment bankom“, odnosno Jezdimirom Vasiljevićem i Dafinom Milanović protiv kojih su bile povedene brojne istrage zbog bankarsko-financijskih malverzacija. No, Mandićeva je još neko vrijeme, do „Oluje“ u kolovozu 1995., bila rado viđen gost vođa srpske paradržavne tvorenine u Hrvatskoj. Tako se u travnju 1994., na poziv Milana Martića, pojavila na komemoraciji u Jasenovcu.

    Srpski dnevnik „Blic“ objavio je 12. svibnja 2001. članak pod naslovom „Klara Mandić ubijena i zapaljena“. U članku se objavljuje vijest da je „Klara Mandić (57), stomatolog i sekretar Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, ubijena i zapaljena preksinoć u svome stanu u Ulici Nikole Dobrovića broj 18 na Bežanijskoj kosi“, te da su „neidentifikanove ubice u stanu izvršile premetačinu, a da bi prikrili tragove zločina podmetnuli su požar…“. Nadalje, u članku se objašnjava da je „Klara Mandić bila bliska i s književnicima Momom Kaporom, Miloradom Pavićem, Branom Crnčevićem, kao i s pokojnim princom Tomislavom Karađorđevićem“, kao i da je općenito „bila aktivna u javnom i političkom životu do polovine devedesetih i u svojim člancima i predavanjima optuživala Franju Tuđmana za antisemitizam i genocid nad Srbima“.

    dnevno.hr

    facebook komentari

    • peppermintt

      bl bla srpska posla, ništ novoga..na istoku stare priče

    • peppermintt

      bla bla srpska posla, ništ novoga..na istoku stare priče