Pratite nas

Život

U Hrvatskoj ne smije biti gladne djece

Objavljeno

na

Treba povećati skrb za siromašnu djecu

Nije grijeh, niti sramota biti siromašan, jedva spajati kraj s krajem, primati socijalnu pomoć i biti na rubu egzistencije, pogotovo kad sam za to nisi nimalo kriv, već te situacija u državi, opća ili posebna gospodarska i društvena kriza, dovela u takav položaj i stanje kojeg se mnogi stide. Najgore od svega je da se siromašnima i ne dobro stojećima rugaju upravo oni i onakvi koji su svojim radom, činjenjem i nečinjenjem tome pridonijeli. Takav odnos elite onih koji sebe smatraju elitom, a do tog statusa su došli na netransparentan i krajnje sumnjiv način, se svakodnevno u mnogo čemu vidi i očituje, posebice u školama.

djecaDjeca se rugaju i ne prihvaćaju one koji nemaju sve ono i onakvo što imaju stvarno opravdano i transparentno imućni ili razni skorojevići, koji su sve kupili, pa čak diplome i društveni status. To se najbolje osjeti u manjim sredinama gdje svatko svakog poznaje i sve o njemu zna, pogotovo kako je do svog imetka i društvenog statusa došao, kao i kako ga je onaj drugi izgubio, unatoč svim uvjetima koje ima da do toga ne dođe. Sjećam se slučajeva kad su učenici meusobno uspoređivali uplatnice za topli obrok, kad su se rugali onima koji ne plaćaju, a jedu u školskoj kuhinji, kad su se rugali djeci koja su onako „transparentno“, „humano“ i pedagoški pred TV kamerama ispraćana na ljetovanje ispred gradske vijećnice. Druge godine, iako su imali pravo, nisu htjeli ići. Puno ima takvih različitih primjera gdje se našim novcem, stječe popularnost, a sramote oni koji ga po svim zakonima i pravilima moraju dobiti.

Status učenika, odnosno njihovih roditelja je u mnogim školama jasno vidljiv, pogotovo u onim boljim gimnazijama, gdje obično ide elita, a tu i tamo dospije koje siromašnije dijete, iz višebrojne porodice, koje je isključivo svojom zaslugom i visokim, stvarnim i opravdanim ocjenama tu dospjelo. Takvi učenici, u osnovnom i srednjem obrazovanju, unatoč svojem izvrsnom uspjehu u učenju i uzornom vladanju su diskriminirani i na neki način izopćeni, jer nemaju, što je vidljivo po njihovoj odjeći, obući i džeparcu. Takvu djecu je sramota reći u školi da su gladni, kao i neke od njihovih roditelja tražiti bilo kakvu pomoć, koja im pripada. To samo jedan od pokazatelja, koji nam zorno govori, kako nam još puno toga treba da bi bili društvo s tolerancijom na sve ono što dovodi do bilo kakve diskriminacije, naročito u djece i mladih. Tome bi u mnogome pomogao Građanski odgoj u školama, odnosno jedan njegov dio koji svojim sadržajima obrazuje i odgaja, u smislu jednakopravnosti, temeljnih prava, sloboda i odgovornosti, svih prema svima, naročito državnih institucija, resornih ministarstava i ministara.

Isto tako kao što nije grijeh biti siromašan, nije grijeh, niti ikakva sramota biti bogat, pogotovo kad stjecanje tog bogatstva transparentno, na bilo koji način. Sramota i grijeh je onda kada je to nečije bogatstvo stečeno na tuđu štetu, ponajviše novcem tih istih, koji su time dovedeni u nezavidan položaj i ne mogu uzdržavati svoju porodicu i dostojno čovjeka živjeti, koji su zbog otuđivanja, nezakonitog korištenja, neodgovornog ulaganja…, dovedeni na stup srama, dok se oni koji su na tome profitirali ponašaju kao da ih se to ne tiče.

djaciBaš me briga tko što ima materijalno, gdje ljetuje, zimuje, u kojoj klasi putuje, kakve automobile vozi, službeno i privatno, kakav mu je ured i sanitarne prostorije uz taj ured, što kompenzira skupocjenim namještaj, originalnim ćilimima, jacuzzi bathroom-om, gdje spava, s kim spava, kojeg je roda, spola, nacionalnosti, političkog opredjeljenja, svjetonazora, životne filozofije, koliko ima djece, kao mu se djeca zovu, je su li domoljubna ili nisu, u koje škole polaze, jesu li bračna ili vanbračna, kao i čija ljubavnica koji i čiji auto vozi, s kim putuje i koliko su novca na tom putu potrošili… Briga me je, zaista me je briga, a to bi trebala biti briga svih nas, za siromašnu djecu, posebice onu koja u škole dolaze gladna i biti će me za to briga, dok ijedno dijete u Hrvatskoj bude gladno.

Ne trebaju nam ikakva istraživanja i ičija upozoravanja iz vana koliko je te djece i što moramo napraviti da tako više ne bude. Na verbalnoj razini i deklarativno smo u tome vrlo jaki i spremni dokazivati, na različite načine, kako to nije baš tako. Za razliku od prijašnjeg verbalnog djelovanja, pokažimo se već jednom na stvarnom, racionalnom djelu i učinkovitom uratku, na konkretnim zadacima i ostvarimo naš prioritetni cilj: Nijedno dijete u Hrvatskoj ne smije biti gladno. Na tome bi se trebali dobivati svi izbori, a ne na pljuvanju onog ili onih drugih, rivala i političkih protivnika, ne na raznim spinovima, PR-ovim instrukcijama, lažnoj retorici, glumatanju, pokušajima oponašanja onoga kojeg se jednostavno ne može oponašati, stisnutim šakama, deračini, traženju truna u oku protivnika, a da se ne vidi brvno u svom oku…, programima koje nam drugi pišu, a onda se „naštrebere“ i recitiraju ili pak improviziraju…

Sasvim je svejedno ima li „narod onakvu vladu kakvu zaslužuje“ ili obrnuto ima li „vlada onakav narod kakav zaslužuje“ gladne djece u Hrvatskoj ne smije biti nikada više.

Ankica Benček

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Život

Marina Škrabalo djelovala je bezobrazno, iritantno, primitivno

Objavljeno

na

Objavio

Svojom cjelokupnom pojavom Marina Škrabalo djelovala je bezobrazno, iritantno, primitivno.

Dakle, njezin otac Ivo Škrabalo je onaj koji je započeo pomutnju i rastakanje hrvatskih nacionalnih vrijednosti kao zastupnik Hrvatskog državnog sabora svojim prijedlogom promjene Dana državnosti 30. svibnja na 25. lipnja. Zakonski je primijenjen 2002. godine. Od tada nastaje kaos u vrjednovanju hrvatskih nacionalnih blagdana, ali i općenito hrvatskih nacionalnih vrijednosti.

Prema tome, Marina Škrabalo je produkt takve obitelji, može se reći kakav otac takva kći.
Koliko takvih još sinova i kćeri djeluje u RH?

Neupućenima na znanje. (D.Borovčak)

Inicijativa „ProLife Hrvatska“ predala je u petak Hrvatskom saboru gotovo 170.000 potpisa prikupljen nacionalnom peticijom za život i pomoć ženama koje žele roditi svoje dijete te uručili pisma sa svojim zahtjevima namijenjena predsjednicima Vlade i Sabora.

Ovom inicijativom građani od hrvatskih vlasti traže zaštitu nerođenog života i konkretne programe pomoći ženama u trudnoći. Podršku ovoj inicijativi dali su i predstavnici udruge U ime obitelji.

Krešimir Planinić iz udruge U ime obitelji kad je krenulo potpisivanje peticije poručio je da daju podršku svim inicijativama koje zagovaraju novi život. Autonomna ženska kuća i Centar za žene žrtve rata u otvorenom pismu državnom vrhu ocijenili su da je akcija usmjerena na ukidanje osnovnih ženskih prava.

O ovom pitanju u Temi dana HTV-a sučelili su se Marina Škrabalo, upraviteljica zaklade Solidarna i Ivana Foretić, voditeljica odjela za majčinstvo i obitelji udruge Vigilare.

“Tražimo potporu da se nerođeni život tretira kao biće i zaštitu trudnice, ma u kakvim se ona okolostima nalazila”, kazala je Ivana Foretić. Nadaju se da će ti njihovi stavovi, i pravo svakoga da se rodi – biti uvršteni u budući zakon.

Pogledajte u govor tijela – geste, mimiku:

Pravo na život prvenstveno je iznad svakog drugog prava. Ako to znači da moramo svim silama štititi dijete koje je bespomoćno – u redu. Ako nas hoćete prikazati manje obrazovanima reći ću vam samo da medicina i biologija vrlo jasno govore kada ljudski život počinje – od trenutka začeća. Od tog trenutka dijete ima pravo na život”, kazala je Foretić te upitala Marinu Škrabalo: “Gospođo, jeste li vi bili ikada bili embrij?”.

“Ja sam ljudsko biće, a prema Deklaraciji o pravima čovjeka ljudsko biće postaje ljudskim bićem onda kada se rodi. Naša javno zdravstvena politika štiti prenatalnu fazu, a vaši zahtjevi kose se s odlukom Ustavnog suda koja kaže da do 10 tjedna trudnoće majka ima autonomno pravo na odluku, a nakon toga se balansira pravo majke s pravom budućeg ljudskog bića na to da se razvije”, ponovila je Škrabalo.

Foretić je inzistirala na odgovoru na pitanje “Jeste li vi bili ikada bili embrij?” “Vjerojatno sam bila embrij, pa fetus a rodila sam se zahvaljujući mojoj majci koja je trudnoću iznijela u radosti i podršci”, kazala je Škrabalo.

Ivana Foretić, inače majka četvero djece, ponovila je zašto se treba usprotiviti ratifikaciji Istanbulske konvencije “jer nameće transrodnost kao nešto normalno”, te da njena “ratifikacija ima potencijalnu opasnost za osjetljive skupine u društvu – žene i djecu”.

“Možemo doći do situacije, koja se i dogodila – da stariji čovjek, sam odluči postati djevojčica i tako djelovati”. “Otvaramo vrata seksualnim predatorima i činimo nesigurnim društvo za djecu i žene“, kazala je. Najavila je da će iduće godine ići s prijedlogom zakona. Naglasila je kako je udruga Vigilare protiv nasilja nad ženama i oštro ga osuđuje.

“Istanbulska konvencija je rezultat višegodišnjeg rada više stručnjaka Vijeća Europe s prikupljenim znanjem iz prakse – kako bi se napravio protokol radi prevencije i potpore ženama koje su svrha nasilja”, kazala je Marina Škrabalo. Poručila je da su “religijske fundamentalističke organizacije” dobile “naputke kako rušiti Istanbulsku konvenciju i dosegnutu razinu ‘mainstream’ politike i promocije rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj”. Kada bi zaklada Vigilare stvarno borila protiv nasilja nad ženama i protiv seksualnih predatora, “gospodin Batarelo se ne bi družio s opozvanim australskim kardinalom, koji je povezan s najvećim pedofilskim skandalom”. Škrabalo se pozvala i na tezu da “nerođeno dijete, i u slučaju silovanja ima veća prava u odnosu na povrijeđenu i istraumatiziranu ženu”.

Foretić je kazala kako sa strane znanosti, sve ide u prilog njihovim tezama – naročito psihologije. “Dijete je dijete i ono ne treba ispaštati za grijehe svog oca ili majke. Prekršaj silovanja treba drakonski kazniti i goniti, a trudnici pružiti adekvatnu pomoć. Ženi ne treba nakalemiti težak čin ubojstva drugog čovjeka nego joj treba pomoć da se iz toga izdigne i postane spasiteljica drugoga života”, kazala je. “Izrazito sam prestrašena fundamentalističkom politikom koju promovira Vigilare i na taj način vrijeđa mnoge vjernike u ovoj zemlji”, odgovorila joj je Škrabalo.

facebook komentari

Nastavi čitati

Poznati o Istanbulskoj konvenciji

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Na portalu kamenjar.com pokrenuli smo rubriku “Poznati o Istanbulskoj konvenciji”. S obzirom da je ova tema vrlo aktualna, a provedba i proces ratifikacije, odnosno priprema, spomenute Deklaracije u tijeku, za kratki komentar za naš portal, kao članicu Izvršnog Odbora HHO-a, zamolili smo novinarku Karolinu Vidović Krišto.

Vidović Krišto je izdvojila i argumentirala tri ključna aspekta zašto je ovakva konvencija neprihvatljiva. Donosimo ih u nastavku:

1. Ključni aspekt je lišen svjetonazorskih, političkih i vjerskih elemenata. Istanbulska konvencija prije svega je namijenjena – i tako je u naslovu i imenovana – za zaštitu žena i djevojčica od nasilja. Ovo je prevažna tema da bi se u nju uvrstila bilo koja druga ili treća tema. Štoviše, guranje bilo koje druge teme u konvenciju o zaštiti žena od nasilja devalvira, umanjuje značaj potrebe i važnosti zaštite žena od nasilja. Ako se donosi konvencija o toj i takvoj prevažnoj temi onda je neprihvatljivo u nju gurati nešto što nije povezano s istom.

2. Sporno u Istanbulskoj konvenciji je spominjanje rodne ideologije i prijedlog učenja nestereotipnih uloga u školama. Ponovno ne ulazeći u svjetonazorski element vezan uz rodnu ideologiju i prijedlog učenja nesterotipnih uloga u školama, treba istaknuti kako su obje stvari kompleksne i stoga zahtijevaju zasebnu javnu raspravu. Neprihvatljivo je zemlje članice EU i/ ili pojedince koji su protiv ovakve Konvencije prikazivati kao neosviještene za potrebu zaštite žena od nasilja. Dapače – svima kojima je neprihvatljivo guranje drugih tema u konvenciju za zaštitu žena od nasilja, upravo je njima zaštita žena od nasilja imperativ! Upravo zato valja insistirati na jasnoj konvenciji koja će se isključivo i fokusirano baviti s ključnom problematikom – zaštitom od nasilja.

3. O navedenim dvjema temama koje se pokušavaju doslovno podvaliti pod Istanbulsku konvenciju, a to su rodna ideologija i prijedlog učenja nesterotipnih uloga u školama, potrebno je voditi zasebnu javnu raspravu, i prema potrebi donijeti zasebnu konvenciju. Ovdje treba naglasiti da je unutar te rasprave važna prije svega znanost, potom i svjetonazorski, politički i vjerski elementi, ali – i to posebno treba naglasiti – temeljna ljudska prava koja roditeljima jamče pravo prvenstva u izboru obrazovanja za svoju djecu, te pravo da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim filozofskim uvjerenjima.

Važno je naglasiti kako ovo vrijedi i za tzv. Spolni odgoj koji je već 5. godinu u hrvatskim osnovnim školama (!), a pod nazivom “Rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje”, istaknula je Krišto.

Što se tiče argumenta kako nikome ne bi trebala smetati rodna ideologija, jer je ona u Ustavu već zajamčena kroz članak koji jamči svima jednaka prava, upravo taj argument upućuje na to koliko je neprihvatljivo, pa i posve nepotrebno, da se rodna ideologija i prijedlog učenja o nesterotipnim ulogama u školama uvrštava pod drugim nazivima, kazala je za Kamenjar.com, Karolina Vidović Krišto.

facebook komentari

Nastavi čitati