Pratite nas

Kolumne

U ime (političkosatirične) korektnosti – Liam shi

Objavljeno

na

kulturnjaci

Kako se primakne koje godišnje doba, iscmrlji odnekud neka obljetnica koju triba jope i iznova prožvakati stisnutih zubiju. Naviklo nas, Hrvate, i kad su naši, i vaši, i njijovi, na to. Sva srića što se u Hrvackoj sve gore živi pa se i žvače sporije i nekako sitnozubije.

[ad id=”93788″]

Mada, to je dvosjekli mač – ima onih kojima su usta vazda na dijeti od pameti pa vježbaju čeljusti i ostale dilove tila žvačući i prežvakujući stalno iste teme. Onda onih koji vazda mučaljivo škrguću zubima, a nit samelju što prožvaču, nit znaju što žvaču. Pa jope onih što im želudac more i opanak provarit i ispada im iz čvalja dok žvaču. Djeluju tako masno i šporko. Onda onih što ufino grickaju svaki zalogaj ma kako tust i masan bija i zahtijeva dubok zagriz očnjaka, što nas čini mesojedima, oni i tvrdo meso prožvaču ovin zubima za trave. Teško žvaču, gucaju knedle, ali se ne usuđuju ćopnit očnjakon.

Tog dijela svojega prirodnoga ustrojstva ne bi se tribalo sramit. Ne moš vazda žvakat ka da si biljojed, el. Niki koji su na žestokin travama, koriste očnjake. Mrtvi, ladni. Pa ih se ovi naši pripanu i ne daj Božek mili, iskesit koji put svoje. To žvakanje, biljojedno, moš nazvat – diplomacko žvakanje. Više sliči preživanju, ali kako smo svikli na to da nas vaik dopadne bit kukavcima sinjima, dopuštan kako se iz takvih riči vaik, ako si stranački nasađen, more izvuć ‘mudra i oštra poruka’, gotovo pa ‘državnička’.  ‘Obisi je na čiviluk’, rekla bi moja baba. I gledaj kako visi. Nedorečena. Jadnija od šutnje.

Vatan se često kako se tješin. Postala san prava ‘samotješiteljica’. Ne trošin na nove torbe ni cipele, božemiprosti, ne smin ormar od srama otvorit – to je bilo za vladavine esdepeja i morala san!!! Čin bi Neron prozborija, ja op – nova torbica. Mora se žensko s nečin smirit. Zakoniton san objasnila kako ne smin pit tabetusine za glavu jerbo su pune ubojitih sredstava ka Monsanto i kako ću mu ‘kraće trajat’ ako to buden trpala u se.

Virujen kako je to prisudilo jerbo mi je jednom, kad san se vratila iz Zagreba s dva para balerinka, reka – oli ti je Becna ošla u UN? Reko – nije. Al kad ode, napravit ćeš American, i dat mi punomoć, ka čovik. Ako i dalje misliš jist moju spizu. Uglavnon,  našla san super metodu. A džabe. Upališ internet i odeš na portale s mudrin citatima. I u svakom nađeš nešto za se. Pa obilazin svicke muzeje i lipe skulpture. Pa pogledan neki portal za humanitarne akcije, pripomognen zericu. Potpišen svaku peticiju koju dobijen. Mogla bi čak bit profesionalna tješitelj’ca.

Jema li takih radnih mista na birou? Nikidan san, čitajuć priče, potresne i manje potresne iz ustiju raznoraznih žvakača i preživača,  o Jasenovcu, jerbo – proliće je u ovo rano doba rezervirano za najnovije komunističko-antifanacionalističke revizije, i čim prva trišnja procvate, eto ih, majci, s tim neoplakanim kamenim cvitom, čije latice, u njihovin očima, Bog nek mi oprosti, postaju sve veće i veće. Njihova srića tizi dana mjerljiva je (količinski) sa srićom teško bolesnoga diteta koje san nikidan u sklopu samotješiteljskog programa kliknila nekih 50 puta, a koje dobija očale, i prvi put vidi svoju mamu. Samo, ovo je bila srića, a ono njijovo, podmuklo-cinična srića.

Načelno je otužno gledati i slušati tu preživačku bandu koja djeluje sritnije što je brojka žrtava na nekom pomno osmišljenom popisu, na kojem se nalaze čak i umrli u El Shatu,  veća.

A ka, ‘žale’ za žrtvama. Nevjerojatno. Ne žale oni za žrtvama, vengo za što više nula na popisu žrtava, misleći u svojim bolesnim, zatrovanim glavurdama kako će time hrvatska stigma bit sve veća. A oni veći proporcionalno brojci. I oni i njihove politike. I njihovi stanovi. I njihovi mozgići. I njihovi potomci. I ‘dede’ koljači, preobraćeni onoliko puta koliko god je tribalo dok nisu naletili na ‘pravu stranu’. Pa ću se ja referirat čisto parolistički ko nikidan ona bandica, bidna i čemerna, na FF koja ne zna zašto prosvjeduje ni smisleno objasnit parolu koju joj je uvalija, valjda, Becnin bracek (‘Milost ne tražim nit bih vam je dao’) jer kad bi znali objasniti taj sofizam, ne bi bili štreberi kojima moš uvalit ono od vola pod bubrige. Uglavnon, da mi ne pobigne misao (a oće to meni), ovo je bija i savršen trenutak da se oglase sve njuške i njuškice što vode il su vodile državu, ili su u nekoj Božjoj ironiji vječno nazočni u njezinim strukturama. I Bog jema pravo na satiru pa ih je stvorija. Bit će dok je rašpa nokte.

Ali je i lipo reka njegov Sin u Evanđelju po Ivanu, dok je s učenicima bija na Tiberijadskome moru, a oni bacali cilu noć mrižu uzalud. Nigdi njanci jedne ribice. Isus im je reka:“ Bacite mrežu na desnu stranu lađe, i naći ćete! Baciše oni i više je ne mogaše izvući od mnoštva ribe.“ U tom trenutku učenici su znali da je s njima Gospodin. U Hrvackoj policija jema prikoviše posla vatajuć vlastiti rep da bi se pozabavila nikim performansima i opetovanim prosvidima na(ne)kulturnjaka. A i di ćeš vatat napredne?!? Najjači od svih je bija oni queerovac Brunac Isaković, što gol manita po pozornici (to se zove balet, mada on više baca na jezero, vengo na labuda), bacajući svoje ‘cviće’ na pogled i ogled ekipi istosmjerne struje, pleše i performira, tj. instalira, svoje ‘sopstvo’ na sve strane. Mislin kako je nesritno zaljubljen u ministra Hasanbegovića koji je zgodan muškić, jerbo naku ljubomoru nisan vidila u hetero populacije. Ovi to iskazuju ka i obično vrlo agresivno.

Tako da ministru ( a on mi je, uz Medveda, najdraži ministar) jope predlažen zaštitara. Bolje zaštitaricu, more bit, ovi put. Nek oda iza njega. Ko zna koga bi ovo čeljade zaskočilo.  Život mu se sveja na proteste kontra njega. Skoro ka Tomiću kontra satire. Uglavnon, baletan je nikidan polija po glavi neki drekec (more bit da je bila i čokolada, nika šećerna tabla, štoš, toliko o vjerodostojnosti, aj budi faca pa si izlij pravi drekec, aj, aj!)i navodno bičuje po svemu što je ministar Hasan napisa. Lik voli bičeve, bidan. A štoš. Ljucka priroda more bit puna opačina. I opakija od toga. U ove bijede se sve ka po antifa receptu izmiksalo. Tila san mu predoložit da malkoc bičuje svoju glavu, rećemo. Štajaznan, nako malo, ka – joj Hasanbegoviću što napisa, jojjjjjjjjj,  pa udri bičen po svojoj glavi koja se bogohulno usudila to pročitat. A to što je prolija (bit će u suosićanju s A.T.) bi frcalo na sve strane. Baš bi ga gledala. Svidilo bi mi se. Stala bi malo dalje, doduše. Nikad ne znaš je li prelazno.

Paralelno s njime SPHPS, koji bi uskoro, koliko je aktivan posta, moga i ‘stranku da organizuje’, dakle, Stalni postav hrvatske Protestne scene, održa je performans, i jope, i ispočetka, i to ovi put čak unaprid, i  zamota crnom vrićom za smeće kuglu koja predstavlja Sunce (“Prizemljeno sunce” Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici, u simboličnoj gesti osude “pomračenja svijesti i savjesti” hrvatskoga društva.”)Lipo je znat kako nam žele da krepamo. Jerbo mene učilo u školi da je Sunce izvor života. Koliko bolestan moreš bit da na nj metneš crnu vriću koja, nas neke, asocira na nešto drugo. Rećemo, na kosti onih iz kočevske i inih jama, bleiburške kosti, kose curetaka ubijenih jer su Hrvatice, pomno, dugo nakon što su smaknute na najbrutalnije i najpodmuklije načine, razvrstane u crne vriće, podsićaju na crne marame uplakanih majki nakon Domovinskoga rata. Njih ne. Njih bit će sunce s vrićetinom podsića na lateks revoluciju koju su nam i u škole suptilno tili uvest, ha?

Osim dosadašnjega urlanja u megafone i transparenata, prišlo je to na višu razinu. Bavi se konkretnom ‘umetnošću’. Da je moja skulptura, odfrknila bi im kugla u glave. Performans bi se zvao: „Udrilo Sunce“.  Srića da nije. Uglavnom, bljakić. Vrhunac ov(ula)cije doša je dolaskom Zorana Pusića ka pricidnika antifa-ljiga. I on se pripa ‘reustašizacije’ (miletimajke, ovo je fenomenalno) pa im je doša dat moralnu podršku. Da ga ne zaboravimo. Uslikanoga. Sve je svršilo ekstatično, urlikom: ‘Smrt fašizmu!’ Od svega mi je mučno, od izjava istočnih agresora koji sad u prividno miroljubivom tonu dreče s nacionalne televizije i vrte im se dnevne izjave o ‘ustaško-hrvatskim’ zločinima. Onda čuješ naše političare – tihe, oprezne, gotovo uplašene s floskulama o antifašizmu na kojem je (i opet?!?) utemeljena država pa tišim glasom – i Domovinskom ratu…Onda jope Becna s potihom podrškom za UN. Zanima me, ali živo i preživo, kad bi neko, ali toga nema, metnija niki performans na Tiletov trg u Zagrebu, doveo ljude koji bi performirali jame i zločine, bi li ih ‘milicija’ rastirala zbog govora mržnje? Nek ostane retoričko. Straj me i promislit kako je ovo sve dogovoreni i planirani rat osvetoljubivih šumskih manijaka koji su izgubili vlast, a osićaju ‘mekoću’ nove Vlade i točno udaraju di triba i kako triba. Da se vrnu. Još zločestiji. Hm. Zapravo, nije me straj. Prika mi je zabranija straj.

[ad id=”93788″]

Moja parola će bit i dalje: ‘Liam shi’! Naime, dobila san vikovičnu licenciju za koristit ju u svojim tekstovima. Iako san pogrišila pa pomišala (ka da san ja kriva što mi se dva pametna čovika i još oba Josipa pomišaju, žensko san, zaboga), pripisujući potonjemu iridentističkofašističkoantikomunističko ‘Liam shi’, reklo mi je da se ne moran isporavljat. Bit će san im draga. To su moji mili, ‘neprijateljski emigranti’, koji ‘koketiraju s kineskin revolucionarin’, jadnatisan! Pa oba pridraga gospodina ovin puten pozdravljan, a obećano mi je i kako će mi nać kamerunsku verziju pozdrava. Pa nestrpljivo čekan. Ako nas skupa metnu u pržun (đavli te više znali koji bi nas mogli tamo strpat, ne smiš ni Vukovar spomenit ni Vodotoranj na transparent mećat, a da te (p)O(d)repićeva milicija ne uvati ka ‘fašističkoga provokatora’), barenko nam ne će bit dosadno. Ima se o čemu pričat. Ako čovik ima volje. Vaik.

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/hrvatskonebo.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati