Pratite nas

Kolumne

U kasni sat

Objavljeno

na

Još uvijek negdje po bijelom svijetu prosvjeduju muslimani, još uvijek negdje crtači izruguju njihove svetinje. Savršen okvir za mržnju. Samo, kome on treba?

   Puklo je kao grom iz vedra neba. Dvojica braće Kouachi izrešetaše redakciju navodno satiričnog časopisa Charlie Hebdo. Ni za koga prije od njih ne čuh. Ali sada postaše planetarno popularni. Braća izgubiše glavu, redakcija umanjena za 12 pobijenih članova nastavi dalje. Ulicama zapadnih gradova zavaljaše se prosvjedi, u korist časopisa, naravno. Vikalo se: »I ja sam Charlie«. Tutnjava se pojačavaše kroz medije. Stvori se psihoza delirija. Tko će se usuditi ne biti Charlie!? Papa Franjo hrabro ohladi događanje. Onima što crtaše reče da nemaju pravo izrugivati ničije svetinje, a onima što pucaše poruči da se ne može ubijati u Božje ime. I imaše potpuno pravo, iako mi se previše ne sviđa kada netko dijeli poduku i jednoj i drugoj strani. No, sada je takvo stanje. Očuli su se zli bubnjevi i potrebno ih je zaustaviti.

     Dok čovjek razmišlja o događajima u Parizu, ne može ne podsjetiti se na čuveni 11. rujan u New Yorku. Drastičan događaj kao i ovaj. Posluži za smanjenje ljudskih prava, za zadiranje vlasti u naše slobode. Znam, miriše ovo malo na teorije urote, ali što se tu može. Uporabiti nam je naš zdrav ljudski razum da ne bi postalo kasno. Prije napada časopis se tiskao u nekoliko desetaka tisuća primjeraka, polovica bi ga se prodala, ništa vrijedno spomena. Poslije se sve promijeni. Naklada posta višemilijunska, ljudi se počeše poistovjećivati s časopisom, ili još bolje rečeno, s vrjednotama, ako su, koje nam želi posredovati. Za one koji znaju daljinski upravljati događajima savršen pogodak. Em su zaradili, em su prodali svoju ideologiju. I nisu ništa krivi. Savršeno. Uz to je postignut važan skriveni cilj. U muslimanskom svijetu uništavaju se crkve, u Nigeru nekoliko desetaka njih, ubijaju se kršćani, na tisuće. O tome oni koji urlaju »Ja sam Charlie« ništa ne govore. Ljudski životi, njihova imovina i njihove svetinje su nevažni, važno je da srušimo sve oko sebe. Potpuni nihilizam na djelu.

     Ipak, nakon što prođe prvi val potaknutog zanosa, ljudi u samoj Francuskoj dođoše malo k sebi. Negdje oko polovice već ih priznaje da nitko nema pravo vrijeđati ničiju religiju, da to nije nikakva sloboda izražavanja. Tu smo, dakle. Dečki u časopisu bili su lijeni otvoriti enciklopediju i pročitati što je zapravo satira. Mi budimo revniji, pogledajmo njezinu klasičnu definiciju. Recimo samo da ona prestaje čim prijeđe u vrijeđanje. Ubijenima pokoj duši, ali nitko u redakciji nije bio niti je tako hrabar svojoj krivo shvaćenoj satiri podvrgnuti i neke druge, a ne samo određene, poglavito kršćanske i muslimanske svetinje. Neki su i dobivali otkaz, jer su na to bili zaboravili. Zbog toga ne pije vode galama da se protivljenjem djelovanju spomenutog časopisa guši sloboda izražavanja. Ali ni svako opiranje, nije dobrodošlo, da još jednom spomenemo misao našega pape. Treba, dakle, postaviti poslije događaja u Parizu pitanja o slobodi, ne na način časopisa i onih koji iza njega stoje, vidljivije ili ne.

     Neki koji su se trebali snaći u svemu ovome, to nisu uspjeli. Isusovački časopis Études, prestižni i ozbiljni mjesečnik, potpuno se izgubio. Ne shvativši što je zapravo sloboda, objavi karikature koje se odnose na kršćanstvo. Bi i komentar zbog čega se to čini, ali nikakav komentar ne može oprati prljavštinu što je te karikature nose sa sobom. Za razliku od njih Le Figaro očita lekciju onima koji izazivaju druge krijući se iza umjetnosti i sličnoga. Pratio sam prilično i La Croix, ali nešto takvo tamo ne nađoh. Nekako mi izgledaše previše domobranski. I tako, papa isusovac te neki laici na jednu stranu, drugi tko zna kamo. Zaspali negdje u ovoj tmurnoj noći koju nam uporno tka tzv. suvremeno vrijeme. Francuska nikako da se probudi. Kod nas zanimljive riječi izreče mladež jedne stranke pa ih ismijaše, to za sada. Navedimo rečeno: »Glavni krivac za parišku tragediju je francuska vlast koja se s govorom mržnje magazina Charlie Hebdo nije obračunala još davnih dana. Naravno, redakcija magazina nije zaslužila da ju se izmasakrira kalašnjikovom. No, zabrana djelovanja, javna isprika i novčana kazna bili bi sasvim dovoljni.« Unatoč odmahivanju rukom određenih medija i političara izgleda kako ove riječi nailaze na plodno tlo javnog mnijenja.

     Što znači imati svjetlo u duši pokaza nam slika s nedavnih predsjedničkih izbora u državi Hrvatskoj. Biralo se i u Mostaru. Mediji izjutra javiše da je odziv slab. Bi mi čudno, jer mi prijatelji pametnim telefonom dočaraše sasvim nešto drugo. Onda se u svijet probi i televizijska slika zahvaljujući tome što su se Hrvati trznuli medijski u posljednje vrijeme. Primora to i druge medije da se uozbilje. Herceg Bosna pohrli na birališta kao ono devedesetih godina prošloga stoljeća. Računalni sustav sa Zagrebom ponovo je pao, glasovanje je teklo itekako otežano. I onda dođe vijest da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila. Ali glasovanje se još nije završilo u Mostaru. Oni idu dalje. Priopći nam to mlada majka koja iza pola noći, u taj kasni noćni sat, držaše u ruci jedno dijete, drugo joj se uhvatilo za skute. Veličanstveno. Čovjek ostaje bez riječi. Tama je uzmaknula pred svjetlom. Uzalud je neokomunistička vlast pokušala pokoriti Herceg Bosnu, ona je ostala svjesna i samosvojna. Pobijedila je. Predsjednica se ima u koga pouzdati.

     Inozemna izdanja javiše da je na čelo podijeljene države došla prva žena katolkinja. Jesu li u nečemu pogriješili? Bojim se da nisu. Komunisti su nas opet uvukli u dugu mračnu noć. Ali slušajući novu predsjednicu čini mi se da polako izlazimo iz nje. I to me itekako veseli. Dojadilo mi je više govoriti o komunistima, a mora se. Pritiskli su nas zadnjih godina kao skakavci Židove u Egiptu. Ma dosta više! Još se neki opiru. Oliveru Frljiću povjeriše HNK u Rijeci pa on zavitla žestoko svojim kazališnim neznanjem. Osta mu samo izrugivanje, naravno kršćanstva, i to podignu na pijedestal. A nekada je njemu i sam pripadao, čak štoviše htio mu se posvema posvetiti. I sad prosvjeduju protiv svega toga, a on nikako shvatiti kako mu je vrijeme isteklo. Ali, polako. Sve će doći na svoje mjesto. Ni negdašnji uhode nisu mislili da će ikada doći na sud, pa ih eno sada po Njemačkoj u ulozi optuženika. Govor je, znamo, o Perkoviću i Mustaču, ali je i govor o Anti Nobilu, njihovom odvjetniku duboko zagrizlom u prošlo zločinačko komunističko vrijeme. Miroslav Međimorec, domoljub i umjetnik, uhvatio se u koštac s tim vremenom pa je napisao i režirao predstavu »Hrvatski emigranti«. Igra po manjim kazalištima u Hrvatskoj, k onima većima nema pristup jer su tamo razni frljići. Možda skokne i do Herceg Bosne, recimo do Mostara gdje imamo neko svoje kazalište, ali odlučit će o tome shvaćanje današnjice. Je li se išta promijenilo zadnjim našim glasovanjem ili mislimo da stara vremena opstaju unatoč svemu?

     Htio sam na početku postaviti ovo pitanje, ali odnese me misao drugim putevima. Jesu li događaji u Parizu, i mnogoštošta sličnoga u posljednje vrijeme po svijetu, plod religioznog fundamentalizma ili plod nihilizma? Zna se što će odgovoriti jedan La Liberation kojeg je osnovao besprizorni Jean Paul Sartre. No, je li to istina? Kamo nas vodi nihilizam u koji nas neprestano guraju, tako očito zadnjih godina? I tko je zapravo terorist? Onaj kojega daljinski na to pripreme ili onaj tko ga takvim čini? Samo se uz Božju pomoć može doći do pravih odgovora. Jer, bez Boga tako se opravdanim čini razbucati ono glasačko mjesto u Mostaru, a s njim se glasuje do kraja i pobjeđuje.

Miljenko Stojić

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati