Pratite nas

BiH

U malim mistima na vidjelo izlaze istinite laži o uspješnoj sezoni

Objavljeno

na

Pa dobro, vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?, legendarna je muževa replika iz vica u kojem ga žena uhvati in flagranti s drugom. Osjećao sam se zbunjeno upravo kao supruga iz tog vica dok sam, vozeći se autocestom prema jugu, slušao na radijskim vijestima da je broj turista u Dalmaciji veći nego lani iako mi je A1 djelovala sumnjivo prazno.

[dropcap]N[/dropcap]isam potpuno povjerovao svojim očima ni kada sam stigao u omiljeno mjesto na Makarskoj rivijeri, koje je bilo poluprazno i izgledalo kao za vrijeme rata. Puste plaže, zamrli kafići i restorani, mir i tišina, divota za malobrojne goste, ali užas za većinu stanovnika koje neiznajmljeni apartmani usred sezone peku kao da im svakog dana netko uzima već uračunate eure iz džepa. Mještanin koji radi u hotelu kaže mi da su i oni podbacili pa mu nije jasno gdje je taj višak gostiju o kojem smo slušali na radiju.

piše: Nino Raspudić

Počeo sam definitivno više vjerovati vlastitim očima nego državnom radiju kad sam sutradan otišao u Tučepe, dobro uređeno i jako turističko mjesto. Za razliku od vremena kada se gostima nudila podgrijana Ledova pizza po 70 kuna, danas tamo većina restorana u nizu na rivi nudi kompletan ručak za 50 kuna, što je usred sezone pristojna cijena, ali svejedno su uglavnom prazni. Očito je da priča o preskupoj Hrvatskoj nije dovoljna za objašnjenje lošije sezone.

Glavni razlog podbačaja ekonomska je kriza u Europi jer većina gostiju dolazi iz zemalja koje su u recesiji. Pitanje je zašto se o tome nije vodilo računa i snizilo cijene koliko se moglo na vrijeme. Ne treba čekati službene statistike jer se već iz razgovora na terenu jasno vidi koji gosti nedostaju u odnosu na lani.

Tu se nepogrešivo mapira gdje je u Europi kriza, a tko stoji bolje. Poljaka je više, odnekud su se pojavili Litavci, a Čeha, Slovaka i Slovenaca, npr., ima manje. Talijane će većina ove godine vidjeti samo na televiziji. Gostiju iz BiH koji nisu hrvatski državljani znatno je manje zbog nemogućnosti prelaska granice EU bez biometrijske putovnice, ali i sve veće konkurencija iznimno povoljnih ljetovanja u Turskoj. Svoj danak je uzelo i uvođenje vize za Ruse, što nije ovisilo o nama, ali jest brzina procedure izdavanja i za to bi netko trebao odgovarati. Znatno je manje i domaćih gostiju. Oni koji nemaju vikendice ili obiteljske i prijateljske “morske” relacije, teško će ovog petog ljeta krize moći sebi priuštiti ljetovanje kao prije.

Mogu se tješiti jedino time da smo od 1. 7. dio velike europske obitelji u kojoj ravnopravno s drugima sjedimo i odlučujemo za zajedničkim stolom ili da je ministru Jovanoviću ovih dana još teže nego njima.

U malom mistu u kojem boravim osjeti se nervoza. Trenutačno su najmoćnije i najtraženije osobe u mjestu lokalni tinejdžeri koji rade na parkiralištu i na pedalinama. Njih gosti koji nisu unaprijed rezervirali najčešće pitaju za smještaj. Iznajmljivači, a u skupinu spada gotovo čitavo mjesto, nude klincima sve veći postotak za dovedene goste. Nekoliko klupa na ulazu u mjesto pored ceste zauzeto je od ranih jutarnjih sati, gužva i nervoza oko njih sve su veće. Lokalci s bolno praznim apartmanima bacaju se na svaki auto koji se pojavi na ulazu u mjesto kao zalutali u pustinji na spasioce.

Počinje se pričati i o dosad nečuvenim niskim udarcima. Neki su navodno na cesti, nudeći nižu cijenu, preoteli goste koji su već imali preko interneta rezervirane apartmane kod drugih. Kako srpanj odmiče, nervoza raste do usijanja. Prema priznanju rijetkih, jedino što ih tješi u ovoj muci jest što su prazni i drugi.

Zadnji čin tragične sezone nastupio je nakon 15. 7., kada se, teška srca, počinju očajnički spuštati cijene. U srijedu sam na magistrali vidio iznajmljivače s kartonima na kojima piše “Apartments: –20%”. To je dosad bilo nečuveno. Što je sljedeće? Unajmiš dva, treći dobiješ besplatno? Dodatnih 10% na plaćanje unaprijed? Tri dana gratis na unajmljenih sedam?

Dosad su se privatni iznajmljivači, pogotovo oni koji su imali kvalitetne apartmane blizu plaže, mogli ponašati kao gospoda. Turisti su tražili smještaj, zvonili na vrata, bili sretni ako nađu nešto usred sezone, pogotovo jer je zadnjih godina većina apartmana bivala iznajmljena unaprijed preko interneta. U dobrim sezonama, a na Makarskoj rivijeri takve su bile sve prethodne, mala mista bila su primjer obiteljske i susjedske solidarnosti. Ako si pun, a Čeh ti pozvoni i traži apartman, vodiš ga kod jedinog sumještanina za kojeg si ujutro čuo da ima prazno, a ako više nema ni tamo, uputiš ga u susjedno mjesto. Sad kad je manjak turista, dojučerašnji saveznik, pa i rođeni brat, postao je ljuti konkurent u borbi za opstanak pa se na rivi svi sumnjičavo pogledavaju misleći da drugi nešto taje.

U ovakvoj sezoni i dojučerašnja iznajmljivačka aristokracija prisiljena se ponašati kao nekadašnji prezreni marginalci na apartmanskom tržištu koji su manjak kvalitete nadomještali viškom uslužnosti, ali i agresivnosti. I sam sam se kao student jednom dao upecati. Dođeš s prijateljima autobusom u Makarsku.

Odmah na izlasku iz busa saleti te hrpa starijih žena, vuku za rukav, nude sobu jeftino, a na pitanje koliko je daleko od plaže kažu: “Ma par koraka”. A onda te najupornija odvede pet kilometara uzbrdo, uvede u straćaru kao iz Alan Forda i još ti dodatno uračuna bojler i ventilator ako ćeš ga paliti… Prijatelj iz Italije koji je pri prvom dolasku autobusom u Hrvatsku preživio takvo salijetanje, rekao mi je: “Bella Makarska, samo su kurve stare…”

On je, kao i brojni Europljani, ostao bez posla pa ga ovog ljeta nema. U međuvremenu se običaji s kolodvora šire cijelom rivijerom, a kriza i frustracije, sudeći po početku, neće biti ublaženi turističkom sezonom, nego će se potencirati i preliti u vrlo tešku i konfliktnu jesen.

 

vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

NATO-ova vježba kod Tuzle u dvorištu vehabijskih uporišta

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najvećih NATO-ovih vježbi kojim će se BiH još više, barem simbolično, približiti Sjevernoatlantskome savezu, a koja počinje danas, održava se na osam lokacija Tuzlanske županije.

Izbor lokacija ove vježbe nije slučajan, piše Večernji list BiH.

Najprije jer se nalazi uz samu granicu dvaju entiteta i Distrikta Brčko, a što je puno važnije, ta vježba pokazuje i jasan odgovor na rastuću radikalizaciju koja je poseban problem, i to upravo u ovome dijelu zemlje. Iako je vježba zamišljena kao odgovor na prirodne katastrofe, jasno je da ima i brojne druge poruke.

Naime, vježbe se održavaju doslovno pred nosom vehabijsko-selefijskih zajednica i otkuda se novačio najveći broj ratnika koji su odlazili u redove terorističke organizacije Islamske države.

NATO-ovi vojnici, što uključuje i pripadnike partnerskih država, će na udaljenosti od dva do deset kilometara provoditi vježbe spremnosti za odgovor kod naselja u Živinicama u mjestu Gračanica, zatim Gornjoj Maoči, Gornjoj Dubnici, Kalesiji te u Ošvama kod Maglaja, zatim Petrovcima, Miljanovcima , Pascima kod Tuzle, gdje je nedavno ponovno istaknuta zastava koja izgledom podsjeća na terorističke organizacije. 
Prema ranijim obavještajnim podacima, upravo je područje Tuzlanske županije područje na kojemu se nalazi najveći broj zajednica u kojima su nastali i tzv. paradžemati koji nisu prihvatili poslušnost Islamskoj zajednici BiH.

Uz to, iz ovoga područja je u Siriju otišao najveći broj džihadista, ali su se i vratili u zemlju nakon sloma terorističke organizacije Islamske države. U središnjoj Bosni te na području Zenice je nakon Tuzlanske županije najveći broj pripadnika radikalnih pokreta. Prema izvješću hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije, od početka rata u Siriji i osnivanja ISIL-a, njegovim redovima se priključilo tisuće Europljana, dok se s područja jugoistočnog susjedstva ISIL-u priključilo skoro 1000 osoba, uglavnom sljedbenika džihadističkog selefizma. SOA ni na jednom mjestu u tome izvješću ne spominje BiH.

Inače, prema najavama, NATO-ovi i drugi vojnici će zajedno s pripadnicima Civilne zaštite provoditi vježbe spašavanja na vodi, spašavanja pod vodom, potom odgovor u slučaju potresa te u slučaju potraga za preživjelima u ruševinama. U vježbi će sudjelovati oko 1300 osoba, od kojih će njih oko 500 biti sudionici iz 30-ak zemalja. Bit će tu 35 timova. Skupina subjekata koji će sudjelovati u vježbi vrlo je raznolika, počevši od timova za potragu i spašavanje koji donose različite sposobnosti, kapacitete i iskustva, objasnili su organizatori ove vježbe.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati