Pratite nas

Kolumne

U nas uvik postoji mogućnost, ako ničeg drugog – samoabolicije u boss odijela

Objavljeno

na

Naša lipa i šesna pricidnica išla je par dana sa svojin uredon u Vukovar. Tamo joj je bilo veselo, što je vidljivo na njezinu fejsbuku prikrcanon sličicama s dicom, kobasicama, kotlom s mesom, svačin lipin.

[ad id=”93788″]

Bija je tamo i Pupovac koji se od nje, od rišćanskoga Božića nikako odlipit, skoro mi se čini kako ga je instaliralo za njezina tjelesnoga čuvara. Il se zaljubija. Vrag mu zna munjenome. Ne baca ni po čemu na prizgodnog Kevina Costnera, al je vazdaprisutan. Još bi ga pricidnica tribala branit da ga je tamo oko Vukovara napalo. I obranila bi ga ona. Ima force, e (što se mene tiče d aga je napalo, mogla je i njega, ka slučajno, nikin krošeom zavatit).

Al ga nije napalo pa ga nije tribalo branit. Mislin, uopće, niko ga nigdi nije napa, el. No to je jedna tužna i pritužna saga u nastavcin pa ću ovdi stat s pričon o Pupovcu, što ne znači ako ju taj mamlaz nastavi pratit u stopu i slikivat se s njon, da ne ću napisat elegiju o tomen. Ne bi me čudilo da je pricidnicu zateka par dana prije u dobroj volji pa joj reka – aj, ‘Koli’, načrčkaj na brzinu čestitkicu Nikoliću, bit će mu baš drago. Ne moraš na ćirilici, doda je milostivo, da se ne uvride ove ‘rvatine’. I pricidnica to načinila. Štoš od čimavice! Pupy, naime, spada u ‘protokol’. Koji drma Hrvackon više od 20 godina, protokolarno.

Prije je drma puškovito. Pa kad su puške utihnule, noževi se (sami) oprali, a naglas nije vrištalo iz kasarna ni iz JAZU-a, uveden je jedan fenomen ‘protokola’. Koji je posta katica za svačiju pogrješku. A dobro. Kako bi rekla, jedna meni draga bodulica, nadam se kako dok to sve radi, pricidnica drži fige u džepu. Bez protokola. U zadnje vrime me čmrlji poezija. Valjda se takav trenutak javi kad si tjeskoban i nemilo vidiš stvari o kojima se muči. I sve ih se pravda, a ti bi vrisnija. Unda je najlipše zafumat, skuvat čaj od mente i uzest sebi sat vrimena i otplovit Mihaliću, Dragojeviću, Šopu i još nekima. Malkoc naraniš dušu i vrneš se u hrvacki politički UFC.

Kad tamo – jope isto. Budući da se sastavlja u najvećoj tajnosti, tj. ‘tajnosti’, koja nekako vaik dospije nikim dušičnim dioksidom, ka produkt izgaranja ( kako reče naša pricidnica ‘marginalnih ideoloških pitanja’) Telegramu i N1, i tu i tamo ispliva pokoje ‘neideološko ime’, ka jedno bivšega sudca JNA za ministra pravosuđa, točno mi se jope vraća poeziji. Straj me kako ‘margina’ ne će obuhvatit ono o čemu vrišti narod ili najveći njegov dio koji je to jasno i pokaza na izborima – onaj što je dao glas i Mostu i DK i simbolički (i ideološki) pokazao da želi raščistiti s ‘rastom’ u pogrišnom smjeru. Nikidan san čitala koliko je toga uništeno u državi i stavila očale u nevjerici. Izbacivat ovdi brojke ne ću. Jerbo će mi zakrčit internetske stranice s poezijon.

Pa san čitala koliko se davalo ‘neideološki’ opterećenim uzdanicama i nadama onoga što se zvalo ‘kulturom’ zadnje četiri godine. Poželila san kliknuti ‘delete’. Ne iđe, majku mu. Ne će obrisat nijedan. Posebno me se dojmila na ‘kulturom obuhvaćenom portalu’ kolumna o Nečastivom na Pantofčaku bivšega precednika Škilje. Nako krasan gospodin, ne bi smija jemat alibi da, ka ja, oplete po svemu. Jerbo se nada još nekim glasićima i ne drži protokola. Ja nisan preCednik svih građana nit san bila pa da to vučen ka masnu mrlju u biografiji. Ali on je. I vuče masnu mrlju. Sramotnu. Koja postaje naftnomasna. ISIL-ovska. Zvuča je ka Kosoruša na twitteru i u razgovoru s onim redikulon koji ju je nazva i predstavija se ka g.Orešković.

Samo je zvuča pametnije i zlobnije. U tome i jest problem. Ne u tome što su oni bedasti jerbo – nisu, ne svi, ovi najistureniji su itekako pametni. A kad cili svoj život posvetiš temeljitom radu na zlu, uniđe pod kožu pa u trenutku apsolutne slobode, kad ti Nečastivi kojega imputiraš drugome, dade đavlija krila uz dušu, skineš svilu s monstruoznih ručica i sve izleti. Bljakić. Uglavnon, u nedilju san se baš lipo zavalila na kauč i češkala pesu gledajuć NU2 i dvi melodramatične ‘dame’ i njijov nastup. Dame je ovdi pristojan izraz za oni drugi, kad muški druge muške nazivaju malin muškićin i jemaju asocijacije na ono nepristojno. Ne znan kako je bit ‘drama queen’, iako san se takizi nagledala u životiću, ali ova predstava je bila točno sukob dviju takvih ‘dama’. Obje žele bit glavne glumice. Konačno nisan požalila 80 kunića pretplate za ovi misec.

A sve je počelo lipin osmisima. Pomalako se otkrivalo kako su pitanja manje-više išla na razotkrivanje padavičara s oklopnjaka, odnosno njegova karaktera koji se otkivao svakodnevno unatrag četiri godine, pa i dulje, tako da su pitanja bila ‘već viđeno i doživljeno’ i išla u prilog esdepejcima koji ga žele srušit. Nigdi pitanja o masnim putovanjima njegova ministra prema Rusiji, nigdi ‘Lex Perkovića’, braceka Kreše, nigdi konkretnoga pitanja o, recimo, Lekinu prikidanju prve sjednice Sabora, ma ničega što bi svit volija čut, a što je već isprasičano u sto nagađajućih priča. Aca Profesionalka je ka prava ‘povodadžuša’ podvela drugu ‘damu’ vrlo lukavo pod štangu, obećavajući joj laku zaradu, a unda su, kad se ova uspentrala gorika smatrajući kako će joj se svi diviti (ako ni zbog čega zbog masne zalizane hićo-zurke, dok je druga ‘dama’ ćelava) ispod oskudne suknjice izvirile dlakave noge i grdi palčevi. Tomu više nije bilo spasa. Svako uklanjanje nepoželjnih sadržaja bilo je utaman! Vrtuljala se ona na vr vrce te štange, ma je striptiz ispa totalno isprazan.

Poentiranje druge ‘dame’ u stalnom ponavljanju (nekih 800 puta isto pitanje i iste varijacije na temu odgovora) da su noge dlakave, i obranom one gorika koja je vrištala da nisu jerbo je to (dlake morete svatit ka gubitak bilo čega, rećemo, izbora)’optička varka’, osramotiše se obje. Ćelava dama u jednom je trenutku zazvučala gotovo ka ustaški pobočnik i pravobraniteljica za dicu. A Boškica Buhica s druge strane, koprcajući se, već znojna, sve je lipo ispričala o ‘svome mišljenju’ koje se vaik more prominit. Uglavnon, došlo mi je baš nako, milo i žaj da san bila kadra otić u Zagreb, upast u studijo ka Lara Croft, zagrlit ga i reć mu – Zokica, ljubica, ma tis najbolji, ma nima na svitu većega ‘komuniste’ od tebe, ni većega vođe! Ma što je pusti Tile bija, nula, el me čuješ, nuuuulaaa! Pametan si, razuman, nadasve pošten i iskren. Siti se pijonirske zakletve koju si nikidan obnovija! I ‘smatram’, baš drugarski, da moraš ostat na čelu CKSDPeja dok vas smrt ne rastavi. Tis slika i prilika naše 50-godišnje borbe za antifašizam, ti si, majci, najveći partizan od Če Gevare jerbo su tvoji prirodni nagoni jači! A suza mi je kanila, priznan, kad je priča o emocijonalnoj blokadi koju Komadina ima spram njega. Suza!

Kad je ispovidija – moga san i Milanku nazvat, ali NE, nazva san Komadinu! Ej, ljudi, pa ga neko optužit za neiskrenost! I rekla bi mu – pa naravno da niste izgubili izbore, zlatić, vi ste zapravo pobijedili, a javnost je obmanuta. Vražja je ta javnost. Vaik laže. Svi lažu. Osim tebe, dragi naš Zokić. I svaćan ga. Ti mrki tipovi iz Mosta, brez duhovitosti koju naš Zokić obožaje i često je u njoj nesvaćen, mislin stvarno! Ko bi s time koalira! Samo manit čovik! To je i bilo presudno. Humor. E. A i te ustašet’ne, matere ti. Reci ti njima, Zokić, reci! Razmililo se to i to prikoviše! Srušilo Yutel, mitraljeze to počupalo iz vrtlova zakopane iz vrimena kad su se borili u ‘građanskome ratu’, oće ubit, oće raselit komuniste, i još tvrde, alooo (?) da ste vi nasljednici KPYota?!? Triba si im reć, diko, ako pobidiš, daš se s njima obračunat ponaosob. Antifašistički. Ka ove izbjeglice po EU što se obračunavaju. Sa ženama.

I uostalom, pih, što je to, moj Zokić, povećat dug sa 154 na 289 milijardi kuna u četiri godine? Pa jel taj maniti narod zna koliko košta jedna pametna Vlada?!? Mislin, jednostavno, rekla bi mu – Zokić, srčeko, tis skroz naoposum i prav, a problem nije u tebi, vengo u narodu. Dogodi se to i oće se dogodit da je jedan u pravu, a dva milijuna koja ga ne vole i žele da otiđe, u krivu. I ta štanga na koju te obisija Stanković je krakić tvoga ‘križa’, a ‘opasni i nesposobni čovik brez časti’, Karamarko je slučajno dobija izbore, tj. ‘nije’ ih dobija, jer izbore nije dobija niko i taj isti Niko sad sastavlja Vladu. Uglavnon, kazalište je odradilo zadnju predstavu, što ne znači kako glumce i dalje ne ćemo gledat. U drugim ulogama? Vrlo vjerojatno.

U nas uvik postoji mogućnost, ako ničeg drugog – samoabolicije u boss odijela namisto u prugaste košulje il one što se vežu ozada.

恋家 (Liam Shi)!

M.Pavić/Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati