Pratite nas

Religija i Vjera

U nedjelju beatifikacija pape Pavla VI.

Objavljeno

na

Papa Franjo predsjedat će u nedjelju 19. listopada beatifikacijom pape Pavla VI. koja će se održati u sklopu svečane mise na Trgu Sv. Petra, kojom će ujedno biti zaključena Treća izvanredna biskupska sinoda posvećena obitelji. Donosimo cjelovitu biografiju pape Montinija

papa pavao viGiovanni Battista Montini rodio se u Concesiju (Brescia) 26. rujna 1897. Bio je isusovački đak i pohađao je Oratorij svetog Filipa Nerija u Bresciji. Za svećenika je zaređen 29. svibnja 1920.

Završio je studij filozofije i građanskog prava u Rimu te kanonskog prava u Milanu. God. 1923. imenovan je u službu u Apostolskoj nuncijaturi u Varšavi a 1924. vraća se u Rim na službu u Državnom tajništvu. Bio je crkveni asistent rimskog kruga Talijanskog katoličkog sveučilišnog saveza (FUCI – Federazione Universitaria Cattolica Italijana) a od 1925. do 1933. bio je nacionalni asistent. Dvadesetih i tridesetih godina mnogo kulturnih i vjerskih putovanja u Italiji i inozemnstvu.

Tijekom svoje službe u Svetoj Stolici bio je vrlo cijenjen od pape Pija XI. i pape Pija XII. Predaje povijest papinske diplomacije na Lateranskom sveučilištu od 1930. do 1937. Krajem te godine, 13. prosinca, papa Pio XI. imenuje ga zamjenikom u Državnom tajništvu. U tim godinama diplomatske službe nastojao je u što je moguće većoj mjeri biti izravno uključen u pastoralni rad i dušobrižništvo. Karitativno je djelovao u više rimskih predgrađa i aktivno sudjelovao u konferencijama Družbe svetog Vinka Paulskog.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je uključen u pomaganje izbjeglicama i Židovima te je vodio Vatikanski informativni ured. Na kraju rata surađivao je na osnivanju katoličkih udruga talijanskih radnika (ACLI – Associzioni Cattoliche Lavoratori Italiani), zanimao se za razvoj novih političkih pokreta katolikâ (Kršćanska demokratska stranka) te podupirao međunarodne laičke udruge u njihovim počecima.
Dana 29. studenoga 1952. imenovan je protajnikom Državnog tajništva za redovne poslove, 1. studenog 1954. milanskim nadbiskupom, a 12. prosinca iste godine zaređen je za biskupa. U toj golemoj i složenoj biskupiji primjenjuje nove načine evangelizacije kako bi odgovorio na fenomen rastućeg broja doseljenika i pomogao u prevladavanju materijalizma i marksističke ideologije, prije svega u svijetu rada. Uputio je devet pastoralnih pisama vjernicima ambrozijanske Crkve, odobrio gradnju 123 nove crkve i vodio najveću gradsku misiju ikad poduzetu u katoličkom svijetu. Putovao je u Sjedinjene Američke Države, Brazil i razne misije u Africi u kojima su djelovali pastoralni djelatnici Milanske nadbiskupije. Dana 15. prosinca 1958. papa Ivan XXIII., s kojim ga vežu prijateljske veze još od 1925., uvrstio ga je u Kardinalski zbor. Aktivno je sudjelovao u pripremama Drugog vatikanskog koncila i sudjelovao u tome velikom crkvenom skupu.

Dana 21. lipnja 1963. izabran je za papu i uzeo ime Pavao VI. Usred brojnih izazova, doveo je do uspješnog zaključenja tri razdoblja Koncila, potičući Crkvu da bude otvorena suvremenom svijetu poštujući svoju tradiciju, i uvijek težeći jedinstvu među koncilskim ocima.
Pokrenuo je praksu apostolskih putovanjâ i putovao na sve kontinente, počevši sa Svetom zemljom, gdje se odigrao njegov povijesni susret s pravoslavnim patrijarhom Atenagorom. Ostala važna odredišta bila su Indija i Ujedinjeni narodi (1965.), Fatima i Turska (1967.), Kolumbija (1968.), Ženeva i Uganda (1969.), te Daleki istok, Australija i Oceanija (1970.). Mnogo je putovao i diljem Italije.

Njegova prva enciklika, Ecclesiam Suam (1964.), iznjedrila je metodu “dijaloga spasenja” u Crkvi i sa cijelim svijetom. Ostale njegove enciklike su Mysterium fidei o euharistiji (1965.); Mense Maio (Mjesec svibanj) (1965.) te Matri Christi o Majci Kristovoj (1966.) u kojoj upućuje Gospi prošnju za mir u svijetu; Populorum progressio o razvoju narodâ (1967.); Sacerdotalis caelibatus o svećeničkom celibatu (1967.); Humanae vitae o ženidbi i regulaciji poroda (1968.).

Radio je na primjeni dokumenata Koncila i provodio njegove reforme. Pružio je veličanstveni nauk o pitanju mira i ustanovio Svjetski dan mira. Mnogo je patio zbog niza krizâ koje su pogađale Crkvu u tim godinama, ali je na njih odgovorio hrabrim prenošenjem vjere i bio jamcem doktrinarne postojanosti Crkve u razdoblju ideoloških previranja (Godina vjere 1967.-1968. i “Credo Božjeg naroda” 1968.). Pokazivao je vrsnu sposobnost za posredovanje na svakom polju, bio je mudar u svojim odlukama, nepokolebljiv u afirmiranju načelâ i imao razumijevanja za ljudske slabosti.

Raznim posjetima vjernicima na njihovim radnim mjestima i Apostolskim pismom Octogesima adveniens (1971.) pokazao je budnu i pažljivu brigu Crkve za socijalne probleme. Proučavao je nove načine inkulturacije vjere (apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 1975.) i iskreno suosjećao s patnjama siromašnih. Branio je vrijednosti obitelji i života, a protivio se razvodu i pobačaju. Suočio se s političkim i socijalnim napetostima koje su u nekim zemljama kulminirale u razdoblju terorizma, odlučno se suprotstavivši tome nasilju istupima koji su ganuli čitav svijet.

Po naravi je bio suzdržan, ponizan i ljubazan, pouzdan i vedar, a odlikovao se iznimnom tankoćutnošću. Čovjek duboke duhovnosti – utemeljene na Svetom pismu, crkvenim ocima i velikim misticima – pokazao je jaku vjeru, nepokolebljivu nadu, svakodnevnu ljubav koju je živio u diskretnosti i jednostavnosti. Njegova molitva, ukorijenjena u riječi Božjoj, liturgiji i klanjanju pred Presvetim, bila je kristocentrična i osnažena značajnim i uzornim štovanjem Majke Božje (apostolska pobudnica Marialis cultis, 1974.).

Od samog početka svoje službe posebnu je brigu posvećivao mladeži, dijeleći s njima, i svim vjernicima, radost vjere (apostolska pobudnica Gaudete in Domino, 1975.) i “civilizaciju ljubavi” (Sveta Godina 1975.).

Pavao VI. umro je u Castel Gandolfu, nakon kratke bolesti 6. kolovoza 1978., moleći Očenaš. Napisao je Razmišljanje o smrti (Pensiero alla morte) i Oporuku (Testamento) koji predstavljaju remek-djela duhovnosti i ljubavi prema Crkvi.

Papa Benedikt XVI. proglasio je 20. prosinca 2012.herojske kreposti.

M.M.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Zašto su se tisuće Hrvata i Katolika poklonile Svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću?

Objavljeno

na

Objavio

Zašto su se tisuće Hrvata i Katolika poklonile Svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću? Razloga je mnogo.

Najvažniji je od njih onaj da ljudi čeznu za Bogom, te da je preko svetaca put do Boga izgledan.

Uz to, hrvatski narod osjeća sveca koji je znao u teškim vremenima reći „Krv nije voda“. To je izgovorio kad su ga tamnicom ucjenjivali kako bi se odrekao svojih hrvatskih korijena.

Narodu je i danas potrebno svetaca, ali i odvažnih ljudi koji se pred tuđinom neće odreći sebe i zatajiti svoj narod.

Svetoga Leopolda i zbog toga, kojeg li paradoksa, štuju Talijani i brojni drugi narodi. Nitko ne voli „prilivode“. Koje su još poruke za nas Svetoga Leopolda poslušajte u propovijedi fra Marija Knezovića.

fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: KOME SMETA VJERA KATOLIKA?

Objavljeno

na

Objavio

Naravno da je pripadnicima jedne vjere neprihvatljivo ono što drugi vjeruju.

Jer oni vjeruju nešto drugo.

Tako je i onoj mladoj porotestantkinji – posve logično – neshvatljivo i neprihvatljivo sve ono što je kod nas katolika drugačije (a da nije katolkinja, nužno proizlazi i iz same činjenice da ne vjeruje u ono što Katolička Crkva naučava – o čemu se i sama očitovala – a vidljivo je to i iz samog načina argumetiranja; svakome tko imalo poznaje kršćanske ckve.) Međutim; prema načelima ekumenizma, nije pristojno na ovaj način ismijavati tuđa vjerska uvjerenja, i to je prvi ružan čin u ovom sramotnom pismu. Kao takvog i javnost bi ga osudila – da je odmah tako i predstavljen.

Držeći se tih načela ekumenizma i međureligijskog dijaloga, rijetko ćete vidjet da neki katolički svećenik ismijava protestantskog ili pravoslavnog, ili islam uopće, i obrnuto – iako nam je svima vjerovanje onig drugih i nelogično i neprihvatljivo i krivo. A opet to ne go govorimo. Zašto je to tako? Jer kad bi svi mi one druge ismijavali, suživot bi bio nemoguć. Stoga bi i javnost svaki takav istup osudila kao čin nepoštivanja i netolerancije.

Stoga, da bi ovo loše pismo pouzdano postiglo učinak ismijavanja, bio je nužan i podli čin prijetvirnosti: djevojku je trebalo prikazati kao katolkinju – koja bi, kao takva, imala pravo ukazati na nered u vlastitoj kući. Jedino tako je ovaj pokušaj ismijavanje katoličkih uvjerenja mogao izazvati željenu pomutnju. Bez toga bi se, uz svu maštovitost i nekorektnost mlade autorice, ovo pismo, kakvih ima na pretek, izgubilo u sivilu slicnih netolerantnih forumskih debata, kamo i pripada.

Kako se to ne bi dogodilo, Hrvatski mediji su ponudili svoju uslugu. Naime, ovakvo pismo im je nužno trebalo, kako bi se, pilatovski peruci ruke, sami mogli narugati. Vični ovoj vještini, širokogrudno su svoje usluge stavili na raspolaganje. I zbunili Hrvate i katolike.

To je i tako populacija koja nikome nije važna. i evo ga: Osim što stalno gledamo kako srpske Novosti sustavno nastoje izazvati mržnju Hrvata prema Srbima, čini se da nekome nije dosta, pa pokušava izazvati i međuvjersku mržnju. Najgore od svega bi bilo da sad katolici počnu javno ismijavati protestante, pravoslavne, muslimane… a oni opet jedni druge… Kome to treba?

Mediji! Puna su vam usta tolerancije, pa je počnite i i vi pomalo usvajati. Poštujte one druge i drugačije; makar bili Katolici i Hrvati, i makar bili većina za koju se nikada javno odgovara. Prestanite više poticati nesnošljivost.

Pater Ike Mandurić: Evo nas Vukovare!

facebook komentari

Nastavi čitati