U POTRAZI ZA ISTINOM 1. dio

    0

     Pojedini hrvatski povjesničari, uporno i sustavno revidiraju nacionalnu povijest, s ciljem da umanje značaj stvaranja hrvatske države 1990. godine. Najveći broj njih čini to iz ideoloških motiva i dnevno-političkih interesa, što je za bilo kojeg znanstvenika koji drži do svoga kredibiliteta nedopustivo. Mada nemamo svi akademsku titule,poput Tvrtka Jakovine i sličnih ” relevantnih povjesničara”,ponekad je potrebno na svoj način odgovoriti na neka od spornih pitanja. Materijal koji slijedi, rezultat je tog nastojanja.

    U POTRAZI ZA ISTINOM – uvodnik

    Tko god tvrdi da su Kraljevina SHS (odnosno, Kraljevina Jugoslavija) i krvavi, diktatorski karađorđevićevski režim koji je vladao u toj državi od 1. prosinca 1918., do 17. travnja 1941. godine, bilo što pozitivno napravili za hrvatski, muslimanski, albanski, makedonski mađarski, bugarski ili bilo koji drugi narod – koji se spletom nesretnih povijesnih okolnosti našao u granicama ove velikosrpske tvorevine, ili je neobaviješten, ili glup, ili zlonamjeran.

    Povijesni fakti koji govore sasvim suprotno, i već su dugi niz godina poznati svakomu tko želi znati istinu. Vidljivo je to iz znanstvenih radova i spisa ne samo prof. dr Ljube Bobana, dr Ferde Čulinovića i drugih priznatih hrvatskih povjesničara koji se desetljećima prekopavali arhive, kako bi na temelju činjenica rekonstruirali povijesne događaje, nego i iz dokumenata koji potječu iz razdoblja između dva svjetska rata (Krležini zapisi o teroru u Kraljevini Jugoslaviji u knjiziDeset krvavih godina – pacifističke refleksije između dva rata, podaci koje je u svojim brošurama iznosio Rajko Jovanović – suradnik Društva za zaštitu čovjeka sa sjedištem u Zagrebu, dokumenta SDK – Seljačko-demokratske koalicije koja je okupljala Srbe i Hrvate na zajedničkom konceptu borbe protiv srbijanske tiranije, Zagrebačke punktacije dr Ante Trumbića i Rezolucija SDK iz 1932. godine, tekstovi Svetozara Pribićevića i njegova knjiga izdana u egzilu,Diktatura kralja Aleksnadra, i t.d., i t.d.). Jednom riječju. Dokaza i argumenata je na pretek, i oni su javnosti poznati već desetljećima.

    Svojedobno, nakon oštre prepiske s beogradskim krivotvoriteljima, oficirima „JNA“, Velimirom Terzićem i Milutinom Šušovićem, prof dr Ljubo Boban, odnio je blistavu pobjedu i natjerao ih na uzmak.. Potpukovnik Šušović, na kraju, nemajući kuda, izjavio je:

    „Boban je u pravu“.

    Bobanove ‘Kontroverze iz povijesti Jugoslavije’ predstavljaju kapitalno djelo, koje je ovaj znanstvenik ostavio naraštajima da bi znali istinu. Nitko nikada nije pobio niti jednu jedinu činjenicu koju je on u ovom djelu iznio.

    Današnji „hrvatski“ povjesničari koji na bezočan način i s krajnje nečasnim motivima revidiraju povijest naroda kojemu pripadaju, očito nemaju toliko karaktera i osobnog poštenja koliko ga je imao oficir Milutin Šušović.Ove revizioniste uzaludno je razuvjeravati. Oni ne priznaju argumente i činjenice. Njihov cilj jest krivotvorenje. Oni žive od laži, i njihove teorije počivaju na lažima. Obavljaju to po zadatku, sustavno i uporno, pretpostavljajući ideologiju i dnevnu politiku znanosti kojom se, tobože, bave.No, to ne smije biti razlogom da se na brojne neutemeljene tvrdnje (poput onih koje je ne tako davno iznio dr Tvrtko Jakovina, koji kaže kako je „Kraljevina Jugoslavija sačuvala teritorije“, ne odgovori argumentima.

    Materijal koji slijedi ne donosi ništa novo, niti otkriva bilo što „epohalno“.

    On je samo podsjećanje na nepobitne činjenice koje u još otvorenijoj i drastičnijoj formi iznosi na svjetlo dana Svetozar Pribićević – koji je cijelo jedno desetljeće bio stup režima A. Karađorđevića, da bi ga se nakon 6. siječnja 1929. godine javno odrekao i postao njegov ogorčeni protivnik. Slično je reagirao i drugi razumni Srbin iz Hrvatske , Sava Kosanović (koji je od početka, kao demokrat imao odmak od velikosrbijanskog režima, uvidjevši kuda to vodi), a i mnogi drugi razumni ljudi iz tadašnje SDK (Seljačko-demokratske koalicije).

    IMG_32B21COnaj tko ne želi ili ne može razumjeti da je pod okriljem jugoslavenske monarhije stvarana „Velika Srbija“, te da je SDK i ugušena upravo zato da bi se razbio savez Srba i Hrvata i ostvario taj cilj, u sukobu je ne samo s istinom i činjenicama, nego i sa zdravom logikom. Hrvati nisu imali u to vrijeme većega neprijatelja od Nikole Pašića i njegove radikalske vlade. Pašić je prihvatio ideju „južnoslavenskog ujedinjenja“ tek onda kad je bio posve siguran u to da će pod njezinim okriljem biti stvorena „Velika Srbija“. On je to, uostalom, i prije, a i nakon „ujedinjenja“ otvoreno iznosio, uz tvrdnje da se „Srbija neće utopiti u nikakvoj južnoslovenskoj državi“, a i svi drugi potezi njega i njegovih diplomata, također su išli u istom smjeru. Kad je o „čuvanju“ hrvatskih teritorija riječ, nije li Srbija, skupa s Italijom i saveznicima, već 1915. godine, tajnim „Londonskim ugovorom“ nastojala dočepati se područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja joj nikada u povijesti nisu pripadala? Nije li već 1916. godine, isti taj Pašić, u Petrogradskim novinama, Talijanima dao otvorenu ponudu za okupaciju dijela hrvatske obale i otoka, da bi netom prije samoga čina „ujedinjenja“ dogovorno dopustio okupaciju Rijeke, Zadra i otoka i t.d., i t.d.

    Zar to što su velike sile u Versallesu odlučile stvoriti južnoslavensku državu (zbog vlastitih strateških interesa), treba pripisati u zaslugu Aleksandru Karađorđeviću, koji nije bio ništa drugo do običan pijun u njihovim rukama?

    Doista, braniti propale teze, kojih se već odavno odrekao svaki normalni Srbin – uključujući i spomenutog Pribićevića – nalikuje više na poremećaj iz medicinske domene, nego što se može svrstati u „sukob mišljenja“, „polemiku“ ili što slično.

    Jedna stara novinarska izreka kaže kako je dezinformacija jastuk razasutog perja, a demanti pokušaj da se to perje skupi. Onaj tko krivotvori, uvijek je u prednosti, jer je korak ispred, a s druge strane, da bi se opovrgla neka od tih krivotvorina (pogotovu kad je riječ o složenim povijesnim temama), ponekad je potrebno napisati desetine stranica teksta.

    Nemamo namjeru pisati knjigu kako bi pobili nebulozu jednoga Tvrtka Jakovine, koji, unatoč svim povijesnim izvorima, NEGIRA I SAMO POSTOJANJE HRVATSKOGA KRALJA TOMISLAVA, a o njegovim eskapadama povodom „antifašističkog ustanka“ u Srbu 1941. godine, da i ne govorimo. Objašnjenja koja je svojedobno davao u hrvatskom tisku vezano za temu je li to bio četnički ili antifašistički ustanak , doista više sliče nevješto sročenoj zadaći osrednje pismenog hrvatskog pučkoškolca, nego serioznom tekstu znanstvenika, uvaženog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

    No, na stranu Tvrtkove spisateljske vještine. Kod njega je ključni problem nešto drugo.

    Čovjek je do te mjere inficiran ideologijom i dnevnom politikom, da ga se jednostavno ne može ozbiljno shvaćati. Svatko tko drži do svoga ljudskog i znanstvenog kredibiliteta, morao bi shvatiti, ako ništa drugo, da postoje nepobitne činjenice koje su apsolvirane ima već dobrih 25, 30, ili 40 godina, a neke od njih bile su poznate već od 1918.

    Ako su sklapanje tajnog „Londonskog ugovora“, nuđenje hrvatske obale i otoka Talijanima (već 1916.), i dopuštanje okupacije Rijeke, Zadra i otoka (Vis, Mljet, Lastovo, Hvar, Korčula), te stvaranje „Velike Srbije“ pod krinkom „Kraljevine SHS“ ono zbog čega Hrvati trebaju biti zahvalni Nikoli Pašiću i Aleksandru Karađorđeviću – onda su Tvrtko Jakovina i njegovi ideološki istomišljenici u pravu.

    Najkraće što bi se na ovu temu na kraju ovog uvodnika moglo reći jeste:

    Koliko god su „dobra“ Hrvatima i Hrvatskoj donijeli Aleksandar Karađorđević i njegova klika, toliko je i komunističko-četnički režim od 1945. do 1990. godine – a njegove učinke osjetili su na ovim prostorima u razdoblju od 1991. do 1999., Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci i drugi narodi, pa i nesretni Srbi koji su ginuli za bolesnu ideju „Velike Srbije“.

    DIO I

    Uzroci nesporazuma između Hrvata i Srba

    Većina povjesničara slaže se s tezom da su korijeni hrvatsko-srpskih nesporazuma i sukoba krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća vezani za Bosnu i Hercegovinu.

    Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine izvršila njezinu aneksiju, a budući da je Bosna i Hercegovina već desetljećima prije bila predmetom srpskih teritorijalnih aspiracija, godinu kasnije, srpski zastupnici u Dalmatinskom saboru prestali su pružati potporu ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (hrvatska država tada je funkcionirala kao Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, ali zbog stranih interesa nije uspijevala u cijelosti uspostaviti pravni sustav i narodno i teritorijalno jedinstvo).

    Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, poglavito oni iz Dalmacije, sve su glasnije zagovarali ujedinjenje ove južne hrvatske regije s Bosnom i Hercegovinom, s kojom je ona trebala – prema njihovim zamislima – činiti posebnu autonomnu oblast, dok se u konačnici ne pripoji Kraljevini Srbiji. To je, naime trebao biti jedan od prvih koraka na putu pokušaja stvaranja buduće “Velike Srbije” na razvalinama Austro-Ugarske monarhije.

    No, za Srbe u Trojednoj Kraljevini nije bila „sporna“ samo Bosna i Hercegovina. Oni su, u cjelini gledano, bili protiv bilo kakvog objedinjavanja hrvatskih krajeva u okviru Monarhije.

    Sličan otpor postojao je i kod Srba u Slavoniji. Evo samo jednog primjera, koji sam za sebe dovoljno govori o kakvim se nastojanjima radilo.

    U Zagrebu je 1863. godine trebala biti održana prva „Zemaljska hrvatska državna izložba“ na kojoj su postav predstavljale slike (ulja na platnu) hrvatskih slikara, među kojima su bila i neka djela slavonskih umjetnika. Neposredno prije nego je izložba otvorena, stigle su prijetnje Srba iz Slavonije, kako se ona ne može otvoriti pod tim nazivom („hrvatska državna“), jer u tom slučaju na prilaze zgradi bit će postavljeni balvani a otvaranje i održavanje onemogućeno. Organizatori su na kraju popustili, i izložba je održana pod nazivom „izložba Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“. To je za slavonske Srbe već bilo prihvatljivije, pa je sve prošlo bez izgreda.

    Srbi su težili objedinjavanju cijelog nacionalnog korpusa u jednu državu, i to mnogo prije nego je došlo do stvaranja bilo kakve južnoslavenske države, pa u tom svijetlu treba gledati i na ove procese koji su sustavno poticani iz Beograda. Ta nastojanja dobivaju na zamahu krajem XIX i početkom XX stoljeća, posebice u zemljama koje nisu bile pod turskom vlašću (Hrvatska i Ugarska). Budući da je na ovim područjima Srbima bio omogućen nesmetan, slobodan i svestran razvoj – kako u nacionalnom, tako i obrazovnom, gospodarskom, političkom, kulturnom i svakom drugom pogledu, oni te povoljne okolnosti koriste za promicanje svojih – prije svega teritorijalnih interesa.

    Može se slobodno reći, da su srpske političke stranke, znanstvene i kulturne institucije, a posebice njihov tadašnji tisak u velikoj mjeri okrenuti u pravcu ostvarivanja velikosrpske ideje. Tome dodatni poticaj daje slabljenje Turske i nagovještaj njezinog skorog kraja.

    U tom smislu, velikosrpski ideolozi najaktivniji su bili tamo gdje su im uvjeti to omogućavali, tj u banskoj Hrvatskoj i bivšoj “Vojnoj krajini” gdje osnivaju svoje nacionalne stranke (Srpska samostalna stranka, Srpska narodna slobodoumna stranka, Narodna stranka…), glasila-novine (Srbobran, Branik, Srpski glas,Zastava), novčarske i gospodarske institucije (Srpska banka, srpske zemljoradničke zadruge, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga), te brojne udruge građana u kojima nesmetano njeguju svoj kulturni i nacionalni identitet, ali dobrim dijelom šire i velikosrpsku ideju.

    Svaka od srpskih stranaka imala je svoje glasilo preko kojega su protežirane i popularizirane određene ideje, politički programi i svjetonazori, ovisno o političkom usmjerenju, ali s jednom zajedničkom idejom vodiljom: stvaranje srpske države koja će svojim granicama obuhvatiti sve Srbe na Balkanu.

    Tako je Srbobran nakon Srpskog glasa postao list Srpske samostalne stranke, Branik je promicao interese Srpske narodne slobodoumne stranke. Zastava je bila glasilo Srpskog kluba (kao sastavnog dijela Narodne stranke) i td.

    Među ovim političkim organizacijama, najutjecajnija je bila Srpska samostalna stranka. Tako snažan politički utjecaj ostvarivala je dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da je bila glavni pokretač novčarskih i gospodarskih aktivnosti (rukovodila je Srpskom bankom od čijega financiranja su ovisile srpske zemljoradničke zadruge, a to je dalje značilo proširenje utjecaja na široki srpski seljački sloj koji je predstavljao golemu većinu srpskog pučanstva).

    Ona je bila i najbolje povezana sa “sestrinskim” strankama integralističke provenijencije izvan Hrvatske (Banat, Bačka, Srbija), a posebice s . To je i razumljivo, budući da su najutjecajniji ljudi ove stranke u čvrstoj vezi sa svojim istomišljenicima izvan Hrvatske (osnivač Srpske banke je bio Kosta Taušanović, inače “ministar unutrašnjih poslova i privrede” u radikalskoj vladi Srbije, a ulagači novca pri njezinom osnivanju srpski trgovci iz svih “srpskih zemalja”).

    Sam Taušanović koji je, nakon što je u Beogradu uhićen i u okviru sudskog procesa radikalima zbog atentata na srpskog kralja Milana Obrenovića (1899. godine) od tužitelja optužen (među ostalim) radi svoga “zavjereničkog rada iz vremena emigracije u Zagrebu 1894. godine” (što je obrazlagao “patriotskim razlozima”), u svojoj obrani, spomenuo je i doprinos u osnivanju Srpske banke, te ustvrdio kako se ne radi o tajnom djelovanju, nego o rodoljubivom radu od kojega će cijeli srpski narod imati koristi.

    Ovakav nacionalni koncept Srba u Hrvatskoj, nužno je izazvao reakciju hrvatskih državotvornih snaga, te dolazi do izuzetno oštrih verbalnih sukoba i polemika, posebice preko tiska. Ovdje je također važno znati, da se i većina drugih srpskih “patriotskih” stranaka čvrsto vezivala za stranke sličnog (velikosrpskog) usmjerenja iz Srbije ili Vojvodine, pogotovu s ve spomenutom, vodećom i u srpskom narodu najutjecajnijom Radikalnom strankom, koja je zagovarala i provodila tvrdu nacionalističku liniju. Mnogi od njihovih listova se tiskaju u Novom Sadu ili Rumi, a prakticira se i sinkronizirano – paralelno objavljivanje žestokih i provokativnih tekstova tvrdog nacionalističkog sadržaja, s uvredljivom retorikom na račun hrvatskoga naroda, istodobno u Hrvatskoj, Vojvodini i Srbiji, što postaje uobičajena praksa.

    Vrijeme je to i nastojanja Beograda, da po svaku cijenu (čekajući konačno oslobođenje od Turske), destabilizira političke i društvene prilike, ponajprije u krajevima u kojima ima posebne strateške interese – Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako u tim zemljama oslabi utjecaj Austro-Ugarske.

    Stoga se u Srbiji, među ostalim, organizira teroristička tajna organizacija Crna ruka (1903.), kojoj je jedan od ciljeva dovođenja na vlast dinastije Karađorđevića, da bi potom (uz potporu Ruskog dvora, od kuda su i dobivali naloge i instrukcije) djelovali u cilju radikaliziranja borbe za rješavanje “srpskog pitanja” na Balkanu i objedinjavanja svih „srpskih zemalja“.

    Dakako, promatrajući odnose u Europi i na Balkanu u širem kontekstu, nije moguće zaobići neke od strateških odrednica ruske politike, u okviru koje je velikosrpstvo nastojalo ostvariti svoje interese.

    Poznato je, naime, da je još ruski car Petar Veliki (Aleksejevič), koji je Rusijom vladao krajem XVII i početkom XVIII stoljeća, u točki br. 13 svoga testamenta (ostavljajući svojim nasljednicima to kao obvezu), naveo da “Rusija neće nikada biti velika sila, dok ne izađe na ‘more Adriatičesko’“.

    Velikosrpska politika je, dakle, vješto koristeći savezništvo s Rusijom, i njezine strateške interese, ali i suprotnosti koje su se javljale među velikim silama u Europi, na Balkanu nastojala ostvariti svoje hegemonističke ciljeve u okviru tih globalnih kretanja, stavljajući se po potrebi u službu onoga tko je u tom trenutku bio jači i utjecajniji.

    Što se tiče srpske propagande u Hrvatskoj (koja je oduvijek bila jedna od uporišnih točaka velikosrpske ideologije), krajem XIX i početkom XX stoljeća, list Srbobran se iskazao kao najagilniji. On je od početka funkcionirao kao bilten srbijanske radikalske vlade, a u mnogim slučajevima zauzimao i ekstremnije stavove od onih koje su zagovarali nacionalisti u Srbiji. Prvi urednik Srbobrana bio je Paja Jovanović, a nakon njegove smrti (1890.), naslijedio ga je Sima Lukin Lazić.

    Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj riječi prvoga broja:

       “Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja”.

      “Srbobran”  je  obećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda “ma gde on živio”

      … (Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884. 1, Naša prva riječ; Preuzeto iz: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902., izd. Narijed, Zagreb, 1991.,str.33/34.; istaknuo: autori)

    Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima “natjecati u slozi i ljubavi” , već u samom početku izlaženja “Srbobran”  je krenuo drugim smjerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički – razne “gusjenice”  su napale “srpsko stablo”,

          “Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava…”.

    (nastavit će se)

    DaranBašić/Kamenjar/Dragovoljac

    facebook komentari