U POTRAZI ZA ISTINOM 2.dio

    0

    Razloge za nezadovoljstvo pronalazilo se sve češće u okruženju, napose u Hrvatima kao većinskom narodu. Umjesto bilo kakvih argumenata kojima bi se eventualno potkrijepile iznesene tvrdnje, koristile su se paušalne i proizvoljne ocjene često prožete vulgarnim uvredama i prizemnim govorom mržnje.

    S radikaliziranjem stavova srpskih stranaka i jačanjem njihove propagande, dolazi i do reakcija na suprotnoj strani, te hrvatski listovi i stranke (posebice Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića i frankovci) počinju uzvraćati, upuštajući se u oštre polemike, no, sve je još uvijek bilo na podnošljivoj razini političke borbe i sukoba mišljenja.

    U tako zagrijanoj i napetoj atmosferi, Srbin iz Hrvatske, odvjetnik Nikola Stojanović 1902. godine u vodećem beogradskom književnom časopisu ‘Srpskom književnom glasniku’ objavljuje tekst pod naslovom Srbi i Hrvati, kojega odmah zatim preuzima i tiska zagrebački Srbobran. U ovom pamfletu, koji je nabijen mržnjom prema hrvatskom narodu, veličajući srpsku tradiciju, povijest, junaštvo i uspjehe u prošlosti, on u isto vrijeme Hrvate karakterizira kao oruđe srpskih neprijatelja – katoličke crkve, Mađara, habsburgovaca ….

    Prethodno naglasivši kako:

      “…Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost… (…) ali su na putu da postanu srpska narodnost” 

    Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:

    “Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam … Proces pretapanja niko ne može zaustaviti…”*

    (*Za citirane dijelove vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb 1991., str. 100/104.)

    Na kraju, kao da već nije bilo dovoljno to što je Hrvate omalovažio i osudio na nestajanje (proričući im da će uskoro postati „srpska narodnost“), Stojanović tekst završava zlogukim proročanstvom i pozivom na međusobno istrebljenje Srba i Hrvata. Parafrazirajući stih iz Njegoševog Gorskog vijenca u kojemu pjesnik na kraju spjeva daje sumornu viziju budućih odnosa pravoslavnih Srba i Turaka (“Borbi našoj kraja biti neće, do istrage naše ali vaše…” ), on kaže kako će se predstojeća borba Srba i Hrvata voditi:

    “… do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima…”

    (*Vidi: Nikola Stojanović, Srbi i Hrvati, Srpski književni glasnik 4., 1902., str.1149-59.; preuzeto iz: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914.,Zagreb, 1992., str.33.)

    Nakon ovih javno iznesenih uvreda, izljeva otrovne mržnje i poziva na međusobni obračun do istrebljenja, kap je prelila čašu, i došlo je do poznatih demonstracija hrvatske pravaške omladine (frankovaca) i građana Zagreba 1902. godine, kojom prilikom su oštećene i razbijene neke srpske radnje u Zagrebu.

    Srpska propaganda i danas koristi ovaj događaj kao dokaz “genocidnog odnosa”  Hrvata prema Srbima, ali potpuno zanemarujući sve što se desetljećima ranije događalo, a što je, izvan svake sumnje, bilo uzrokom demonstracija i antisrpskog raspoloženja.

    Istini za volju, kada je mržnja u pitanju, u ovome bi razdoblju valjalo (pored srpske štampe tipa Srbobrana), razmotriti i povijesne izvore o djelovanju Srpske samostalne stranke i drugih »patriotskih« srpskih snaga. “Samostalci”  (umreženi s mentorima iz Radikalne stranke u Beogradu), također su sustavno radili na destabilizaciji političke scene i društvenih prilika u Hrvatskoj. Meta njihovih napada su, osim Hrvata bili i Židovi.

    Preko Srbobrana, blatili su ih najpogrdnijim izrazima, tvrdeći da su odlike njihovog karaktera: »lukavstvo, podmuklost, pretvorstvo, laž, bestidnost, podlost,besavjesnost, sebičnost, težnja za brzim i lakim bogaćenjem, omalovažavanje teškog i poštenog rada

    (*Vidi: Mato Artuković, Ideologija hrvatsko-srpskih sporova; Srbobran 1884-1902.,Zagreb, 1991., str.51.;)

    U isto vrijeme, izrugivali su se Hrvatima, koji su dopustili da im Židovi „zagospodare“, nabrajajući koje sve obrte i položaje u Zagrebu drže u svojim rukama. Inače antisemitizam je bio trajno prisutan, kako u pisanju Srbobrana, tako i u radu i djelovanju Srpske samostalne stranke i mnogih drugih srpskih organizacija.

    Kad smo već kod antisemitizma, važno je istaknuti, da su Srbi i ovdje imali uzor u ruskom carskom režimu, koji je krajem XIX i početkom XX stoljeća bespoštedno progonio i ubijao Židove, što, naravno, ne može biti opravdanje, ali može pojasniti kontekst u kojem su se ovi procesi odvijali.

    Poseban fenomen predstavlja to što je srbijanska (velikosrpska) politika masovno plijenila pozornost Srba „prečana“ (Srba nastanjenih zapadno od Drine), te u njihovim redovima uvijek nalazila čvrst oslonac. To je ujedno bio i kamen-temeljac svih nesporazuma između njih i Hrvata u posljednjih stotinu godina. Umjesto da svoj život grade u miru i slozi s Hrvatima i drugim narodima u Hrvatskoj (s kojima dijele životni prostor), oni, nažalost, u većini postaju (i ostaju) zarobljenici i taoci beogradskih mitomanskih planova i fikcija

    Sve dosad spomenuto, svakako se nije moglo pozitivno odraziti na odnose između srpskog i hrvatskog naroda na području Austro-Ugraske monarhije, za što glavnu odgovornost snosi Beograd iz kojega su podstrekavane, a ne rijetko i izravno organizirane aktivnosti koje su uzrokovale ovakvo stanje. Iza tobožnje „borbe za oslobođenje Južnih Slovena“, krili su se egoistični velikosrpski interesi.

    Uvjerena da joj nakon povlačenja Turaka pripada uloga balkanskog „Pijemonta“, Srbija je na sve načine nastojala stvoriti klimu nesigurnosti u Monarhiji i tako ostvariti svoje teritorijalne aspiracije.

    Glavno oruđe kojim se to kanilo postići bili su upravo „prečanski“ Srbi.

    Nakon destabilizacije prilika na tim prostorima, stekli bi se uvjeti za ostvarivanje onoga što se u Beogradu planiralo još dok su Srbijom vladali Turci: na razvalinama Monarhije stvoriti srpski dominion koji će se poslije, kad se za to steknu uvjeti, uključiti u buduću „Veliku Srbiju“.

    Velikosrpska tiranija i hegemonija

    Osvrćući se na razdoblje između dva svjetska rata, Slobodan Jovanović (koji među srpskim nacionalistima slovi kao „najveći srpski istoričar“ novijeg doba), napisao je 1948 godine:

    “..Srbija nije Prusija, da bi mogla drugim Južnim Slavenima nametnuti svoju volju, kao što je ova poslijednja uspjela nametnuti svoju svim njemačkim zemljama ujedinjenjem 1871…“

      (Izvor: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Zagreb, 1992., str. 11.).

    Jovanoviću je, dakle, trebalo iskustvo dva svjetska sukoba i desetljeća promišljanja kako bi shvatio ovu prostu istinu; no, on ju je ipak na kraju shvatio, za razliku od mnogih drugih. Kad to kaže čovjek koji je po vokaciji bio pristaša srpske Monarhije i četničkog pokreta (jedno vrijeme i predsjednik izbjegličke jugoslavenske „Vlade“ u Londonu), onda bi mu trebalo vjerovati.

    Srbi su Kraljevinu SHS od početka shvaćali kao pomoćno sredstvo za postizanje svoga osnovnog cilja: “Velike Srbije”; naime, kralj Aleksandar i Nikola Pašić ideju ujedinjenja prihvatili su tek kad su bili sigurni da se ona može iskoristiti upravo u tom smislu.

    Od Pašića se ništa drugo nije niti moglo očekivati, budući da je bio promotor velikosrpskih projekata od dolaska na čelo Radikalne stranke i na dužnost ministra vanjskih poslova Kraljevine Srbije,* a potom i Države SHS (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca).

    (* Uoči stvaranja zajedničke južnoslavenske države rekao: »Srbija hoće da oslobodi i ujedini Jugoslovene, a neće da se utopi u moru jedne Jugoslavije. Srbija ne će da se utopi u Jugoslaviju, nego Jugoslavija u nju.”Vidi: D. Ičević, Jugoslovenstvo i jugoslovenska nacija, Beograd, 1989., str.22.)

    U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani. On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

    U prilog tvrdnji da je Kraljevina SHS stvorena na nelegitiman i nezakonit način, govore brojni dokazi potkrijepljeni činjenicama o onome što se događalo prije njezina postojanja, uzimajući u obzir i sam čin „ujedinjenja“. Stoga, evo kratke kronologije nekih bitnih događanja vezano za ovu temu.

    Od disidenata i političkih emigranata iz zemalja koje su nominalno još uvijek “pripadale” Austro-Ugarskoj, 30. travnja 1915. godine u Parizu se formira Jugoslavenski odbor. Proklamirani cilj ovoga Odbora bio je “oslobađanje južnoslavenskih naroda od habsburške vlasti.“ Iako to tijelo nije (ni de facto ni de iure) imalo nikakav legitimitet zastupanja naroda koji su trebali tvoriti buduću južnoslavensku državnu zajednicu, ono je u njihovo ime vodilo pregovore sa vladom Kraljevine Srbije i donosilo odluke.

    Pregovori srpske Vlade i Jugoslavenskog odbora, urodili su Krfskom deklaracijom, koja je donesena 20.07.1917. godine. Njome je u međusobnim pregovorima između zainteresiranih strana, zaključeno da se nakon oslobođenja od Austro-Ugarske uspostavi demokratska parlamentarna monarhija s tri konstitutivna naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci) pod vladavinom dinastije Karađorđevića.

    U Zagrebu je 05.10.1918.godine osnovano Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je trebalo zastupati interese naroda koji su još uvijek formalno bili u granicama Austro-Ugarske (odn. predstavljalo novonastalu privremenu tvorevinu nazvanu Država Slovenaca, Hrvata i Srba).

    U Ženevi je prema prethodnom dogovoru 09.11.1918.održan sastanak predsjednika srpske Vlade s predsjednicima Jugoslavenskog odbora i Narodnog vijeća. Tom prigodom je donesena i tzv. Ženevska deklaracija u kojoj je bilo definirano da se novostvorena Država Slovenaca, Hrvata i Srba priznaje kao ravnopravan čimbenik s Kraljevinom Srbijom u procesu ujedinjenja. Pašić je učinio sve da ovu Deklaraciju izigra, što mu je, zahvaljujući pomoći lidera Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pribićevića* i uspjelo, pa je u praksi ovaj

    (* Svetozar Pribićević, Srbin iz Hrvatske, bio je najutjecajniji političar prve polovice XX stoljeća kada se radilo o populaciji Srba prečana (ili „prekodrinskih“ Srba). Lider najprije Demokratske stranke, potom Samostalne demokratske stranke i na kraju, suosnivač Hrvatsko-srpske koalicije i jedna od vodećih figura u kasnijoj Seljačko-demokratskoj koaliciji, prvi ministar unutarnjih poslova u Kraljevini SHS (ostao u povijesti zapamćen po izjavi da će “Hrvati biti manji od makovog zrna”), u svemu je podržavao kralja Aleksandra i njegov represivni aparat, sve do uvođenja šestosiječanjske diktature 1929.godine. Nakon toga zatvoren, interniran u inozemstvo, gdje je kao pokajnik napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra u kojoj osuđuje režim kojemu je više od desetljeća vjerno služio.)

    dogovor bio potpuno ignoriran od srbijanske strane koja nije niti namjeravala držati se formalno preuzetih obveza.

    Hrvatski sabor održava 29. listopada 1918 godine sjednicu na kojoj raskida veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom na temelju hrvatskog državnog prava, te istodobno pristupa zajednici ostalih jugoslavenskih zemalja s područja koje je do tada pripadalo Austro-Ugarskoj, čime je stvorena nova tvorevina – Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Na čelu ove države, bilo je Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu.

    Talijanska vojska izvršila je 04.11.1918.godine okupaciju Zadra, što je, očito bio pritisak na Hrvatsku, koji je trebao ubrzati pregovore s Nikolom Pašićem i njegovom radikalskom Vladom u pogledu „ujedninjenja“.

    23. i 24.11. 1918., Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba, vodi duge i mučne pregovore sa srpskom vladom. Na kraju je prihvaćen zaključak da će se Država Slovenaca, Hrvata i Srba ujediniti s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Sukladno ovom dogovoru, Narodno vijeće Države SHS svojim predstavnicima (koje je vodio Svetozar Pribićević) daje pismeni Naputak o tome. U njemu se stvaranje nove državne zajednice upravo uvjetuje okupljanjem Ustavotvorne skupštine, koja će potom, dvotrećinskom većinom glasova odlučiti o njezinom ustavno-pravnom položaju i svim drugim bitnim pitanjima.

    Delegacija Narodnog vijeća dolazi ponovno na pregovore u Beograd 27.11.1918. Slijede pritisci i prijetnje daljnjom okupacijom jadranske obale od strane Italije – ukoliko se trenutačno ne prihvati ujedinjenje po diktatu Beograda. Delegacija na kraju popušta i odriče se, ne samo ravnopravnog statusa države koju zastupa u procesu ujedinjenja, nego i republikanskog uređenja koje su do tada zahtijevali i na čemu su inzistirali. Da bi se to kako-tako legaliziralo, na brzu ruku izdana je Adresa – dokument o bezuvjetnom prihvaćanju „ujedinjenja“ Države SHS s Kraljevinom Srbijom.

    Daran Bašić/kamenjar

    (nastavit će se)

    facebook komentari